KAKO NEKI BERAČI (VIŠANJA) ŽELE DA SE OBOGATE NA TUDJ RAČUN



     Ne, ovo nije priča o onom, toliko puta pominjanom, najbogatijem beraču višanja svih vremena, na ovim prostorima, a i šire. Priča je samo pokušaj da vam dočaram načine kojima se služe neki ljudi, kojima verovatno ponekad neka sitna prevara uspe i koji, slobodna sam da zaključim, koncipiraju svoje ponašanje na sitnim podvalama i prevarama. Pa se posle žale svima kako im ne ide u životu... kako je svet surov , kako se satrše od posla, al od toga nema vajde...

     Pomenuh već u prethodnom tekstu, al da ponovim  za one koji su ga propustili - osim stalnih berača, naših poznanika, prijatelja i komšija, onih godina kada je rod višanja bio enorman, morali smo da primamo i nepoznate ljude. A kriza je, kao što znate, bila velika - besparica, besposlenost, nestašice, redovi, ma, pomenulo se, ne povratilo se. Pa je odjednom bilo toliko prijavljenih, da smo neke i odbijali. A koliko juče, nisi mogao da nadješ berača, ni svećom da ga tražiš.

     Okupimo se ujutru, rano, na njivi, svako dobije svoj red višanja, svoje gajbice, svoje prvo piće da se nazdravi i plakne grlo, pa krene berba.

ZAŠTO VERUJEM DA JE ISTINITA PRIČA O 3000 DINARA DNEVNICE ZA BRANJE JAGODA



     Mediji su objavili informaciju - i pored toga što se na branju jagoda može zaraditi i do 3.000 dinara dnevno, na njivama nema dovoljno berača.

     Za mene, to je dokaz onoga što oduvek tvrdim - u ovoj zemlji, ma koliko bila siromašna, niko ne može da bude gladan, ukoliko hoće da radi.

    Za neke, razlog za sumnjičavo vrtenje glavom, uz primedbe da nije baš tako, da se pare dobijaju ko zna kad, da je reč o mnogo teškom poslu i da se ne može zaraditi baš 3.000 dinara. Pa i da ne može tri, ni dnevnica od 1000 dinara danas nije mala, kažem, pa neka me grde svi koji misle suprotno.

PODRŠKA NARODA SAŠKU BOGESKOM KAO POVOD



     Kanim se, već duže vreme, da napišem tekst o tome kako, s posebnim zadovoljstvom, primećujem da se običan narod sve više oglašava i sve češće reaguje na svaki vid nepravde i nekorektnog ponašanja. Na ulici, u prevozu, u prodavnici, u lekarskoj čekaonici, u redu - svugde gde ima razloga i potrebe da se reaguje. Zato što neko maltretira nekoga, što su kontolori u busevima, posebno beogradskim, bezobrazni i nasilni, što šalterske službenice u domovima zdravlja zakeraju i kad ne bi trebalo i izigravaju veću vlast od pape, što prodavci u trgovinama zakidaju na kesama pa vam sve poispada a još niste ni izašli iz marketa, zato  što deca ne ustaju starijima i nemoćnima u busu, što bezobrazni i nevaspitani sugradjani zloupotrebljavaju svoju decu kako bi preko reda stigli na red...

     Od kad znam za sebe, bunim se i negodujem na nepravdu svake vrste. Najviše sam se raspravljala i suprostavljala kontrolorima u gradskom prevozu, uvek s redovno kupljenom kartom, zato što su pripadnike takozvanih ugroženih grupa puštali da se voze bez karte, i ne pitajući ih ništa, dok su nas, ostale, strogo kontrolisali, da im slučajno ne promakne neki švercer. Sukobljavala sam se i sa kondukterima i sa kontrolorima, sa svima koji ne poštuju red i provlače sebe ili druge preko reda... I gotovo kao po pravilu, ostajala usamljena u toj svojoj borbi protiv nepravde, čudeći se ljudima koji dozvoljavaju da njih ili nekoga pored njih ugrožavaju, a da se oni ne usudjuju ili ne žele ni prstom da mrdnu.

DOK ANDJELINA DŽOLI ZGRĆE PARE PRIČOM O ODSECANJU GRUDI, MULTINACIONALNE KOMPANIJE ZADOVOLJNO TRLJAJU RUKE


- Da li je Andjelina Džoli zaista prodala sve žena na planeti, kojima je namenjena reklama o njenom navodnom odsecanju zdravih grudi, kako bi rizik od raka dojke smanjila na pet odsto



- Kad čujemo neku vest, posebno onu najavljenu kao šokantno ili senzacionalno, da li se zamislimo koliko je PR agencija radilo na njenom oblikovanju, realizovanju i širenju i koliko je para uloženo u istu, a koliko će para njenim pravim lanserima ona doneti


   Da nam zemlja nije ovoliko siromašna, imajući u vidu to koliko smo lakoverni i koliko je medju nama prodanih duša, koji bi sve nas prodali, razume se po daleko nižoj ceni nego što je  Andjelina prodala sve žene sveta, ne bi bilo nemoguće da nam kolektivno odsecanje grudi postane zdravstveni zadatak broj jedan


   Na početku ovog teksta zamolila bih Vas da pokušate da se setite prve ili prvih reči kojom je u većini medija  najavljivana informacija o  tome kako je holivudska glumica i umišljena režiserka Andjelina Džoli  isekla obe svoje dojke.

      ŠOKANTNO!

      ŠOKANTNO PRIZNANJE ANDJELINE DŽOLI....

DANAS PSUJE LJUDE KOJI MU NE DAJU PREKO REDA,A SUTRA, MOŽDA , UBICA




     Priznajem da sam ponekad lenja i da neke obaveze ispunjavam ofrlje i tek kad prigusti. Račun za vodu platila sam, neki dan, tek kada je Vodovod poslao svog ranika da ide od kuće do kuće i traži pare. Računaju, valjda, da niko više nema para da bacanje, za plaćanje ovih računa u bankama, a njihov šalter je mnogima daleko, pa čekaju da se sakupi nekoliko računa i to poplaća-mo odjednom.

     Ne znam kako, ovoga puta mi se desilo da nagomilam telefonske račune i za prošli i za ovaj mesec, što  mi se nače nikada ne dešava. Valjda, čovek, kad ima životno važne probleme ( a to je kod mene bolest moga oca iz koje se za dlaku izvukao i još se izvlači), pravi nekakve lične prioritete obaveza i na one, tipa računi i slično, obraća pažnju manje nego inače. Kad su mu u kući svi zdravi.

KAKO BRZO I LAKO ZARADITI DOBRU DNEVNICU, AKO NISTE ALAVI



- NAPOMENA - računica se odnosi na Niš i čitav jug Srbije, siromašan i siromašniji od ostalih krajeva, kao uostalom jug svake zemlje
- Reč alav podrazumeva da ne želite da zgrnete pare za dva sata angažovanja, već da uložite i malo truda i malo više vremena u postizanje optimalnog rezultata, u ovom slučaju zarade





     Ovaj tekst pišem još pod utiskom niške , takozvane bulevarske pijace ( mada se može odnositi na bilo  koju), s koje sam se upravo vratila. Nije mi namera da kritikujem i popujem, samo me je jedna crtica zaintrigirala i naterala na razmišljanje o tome da neki pokušaji ostvarenja zarade ne uspevaju samo zato što  su očekivanja  nesrazmerna uloženom trudu, vremenu i novcu.

     Mnogo smo alavi, u stvari sve vreme to hoću da kažem.

ENERGETSKA NE-EFIKASNOST ... ili, koliko košta parno grejanje kada se ne grejete

 


     Mnogo se govori o njemu i propagira se kao jeftinije i povoljnije za gradjane koji žele da štede - energetski efikasno grejanje s daljinskim očitavanjem potrošnje i mogućnosću da zavrnete "slavine", pa da grejete samo neke sobe, da ne grejete stan kada niste u njemu i da regulišete temperaturu koja vam odgovara. I da samo potrošeno platite.

Da li je baš tako?

BOL I MUKA I NEPROLAZNA TUGA SIROMAŠNOG JUGA

- Priča i fotografije koje slede samo su pokušaj ilustracije stanja u siromašnim selima sve zaostalijeg juga Srbije, ovoga puta u babušničkoj opštini

- Oni od kojih su skoro svi digli ruke, zavise od pomoći dobrih i nesebičnih ljudi, koje gane priča o njima, pa zasuze na ove i slične fotografije



     Napiši koju reč o humanitarnim akcijama u našem kraju, predložio mi je pre par dana Nebojša Marković, moj zemljak iz sela Zavidince, koji živi u Beču.Tada još nisam znala da je jedan od aktera priče o akcijama za prikupljanje i, naravno, pružanje pomoći najugroženijim zemljacima, ali sam sinoć napisala priču koju možete videti ovde.

BABUŠNICA SAKUPLJA POMOĆ ZA BOLESNU BRAĆU IGNJATOVIĆ

   

     Postoje humanitarne akcije koje se oglašavaju na sva zvona, pa okupe veliki broj ljudi spremnih da pomognu. I postoje one koje se organizuju s ne manje žara i volje da se pomogne ljudima u nevolji, ali se o njima malo zna, bar na širem planu. Postoje ljudi koji u njih ulože svoje srce, svoje vreme i veliki trud, zahvaljujući čemu traju i bez prevelike medijske pompe.

     Takva je, upravo,  akcija pod naslovom Letelo pile šareno, o kojoj više informacija možete naći ovde, a koja se po peti put, ove godine, održava u Babušnici. Od Karoline Stamenković sam saznala da je njen organizator Udruženje žena  "Lužničke rukotvorine" i da su do sada pomagale porodicama iz zabačenih planinskih sela ove opštine, koje imaju decu s invaliditetom.

PLETENJE TORBICE S IRSKIM CVETIĆIMA



     Opet vlada ludilo za ručnim radovima. Po čitavom svetu se organizuju prave male škole kukičanja i pletenja, a za igle se hvataju i one žene koje nikada u svojoj kući nisu videle da neko radi ručni rad.

     Jako sam bila iznenadjena, u početku, brojem poseta mojih tekstova u kojima sam dala kratka uputstva za pletenje  šalova i kapa - recimo, ovog i ovog i ovog . Očito, žene svih generacija, zanimanja, iz svih sredina, sve više se posvećuju aktivnostima kojima mogu da sebi, za vrlo male pare, priušte novi komad garderobe ili aksesoara.

     Na netu postoji toliko lepih ideja, uz pomoć kojih možete sebe ili svoje bližnje obradovati predivnim komadima - i šalovima i kapama i rukavicama i bluzama, džemperima, suknjama ogrlicama, trakama za kosu, pa čak i sandalama i čizmama, neseserima, tačnicama, torbicama... Tokom ove zime neprekidno sam skidala fotografije s najlepšim idejama, koje ću u dogledno vreme pokušati da realizujem.

NJENE MUKE OD JEDNE ZLE ŽENE

     Ta žena, to zlo od žene, muka koja me snašla i iz koje ne znam kako da izadjem, svaki danom sve više mi zagorčava život. Stičem utisak da, maltretiranjem mene, stalnim  izazivanjem moje reakcije, zapravo želi da opravda svoje nečasne postupke i misli.
      Moja je nesreća u tome što delimo isti prostor, do moje dve sobice dolazi se hodnikom koji vodi pored njenih vrata. I što uvek, da bih došla do tog svog sirotog protora, moram da prodjem pored tih vrata. I pored nje, znači, jer se pojavi na njima, čim čuje da ulazim.

      Najpre je to i moglo da se podnese. Začikavala bi me, provocirala, prozivala, a ja bih sagnute glave, nemo žurila da što pre prodjem tih nekoliko koraka, samo da je više ne gledam. Osećala sam, iza svojih ledja, sav onaj bes nagomilan u njoj, koji nije mogla da izbaci. Nisam pristajala na svadju. Odolevala provokacijama.

     Onda je počela da vredja. Najpogrdnije reči je izbacivala kao vatru, u mom pravcu, udarajući se u grudi, smišljajući sve pogrdnija imena za mene. Tresla sam se. Od muke, besa, srdžbe, razočarenja. Ali i dalje ćutala.

KAKO IZDATI DOBRU KNJIGU, KAD PREDSEDNIK OPŠTINE PRIMA SOCIJALNU POMOĆ

        Moj virtuelni prijatelj Dejan Zlatić, autor sjajnog bloga na Wordpresu, oblogovan, neko čijim se tekstovima oduševljavamo, iskreno, ljudski, izdao je svoj prvi roman pod naslovom Bezimena. Radi se, kako nam je rekao, o toploj ljubavnoj priči bez imalo politike, ideologije, vremenskih i prostornih ograničenja.

     Sveopštu radost našeg wordpresovskog komšiluka i ponos zbog uspeha našeg druga pomutila je informacija o tome da knjigu ne možemo pročitati, jer je štampana u tiražu od samo 20 primeraka.

     U vreme kada svako ko zna bar pola azbuke i poznaje bar dva, ako ne " svih šest padeža", dakle svako kome to padne na pamet, može da izda knjigu, vrlo često po principu, što manje vredi, to više sponzora  rodbinskog, partijskog, komunalnog i ostalog karaktera,  jedan zaista pažnje vredan autor uzalud je kucao na vrata svoje opštine i njenih još ...stojećih preduzeća.

VOLI SAMO ŽENU KOJE VIŠE NEMA I TUDJE DETE, KO SVOJE


    Čudni su putevi Gospodnji i  nikad čovek ne može da kaže da zna zašto je nešto tako kako je, nit zašto je nešto kako nije red, al samo tako može da   biva.

     Još pamtim njegovo lice, sledjeno od bola, s maskom pribranosti koju je namakao kada je pošao na zadnji oproštaj sa Njom. Čvrsto je držao za ruku devojčicu, ne tako davno usvojenu,  posle tolikih godina bezuspešnih očekivanja i nada. Koja je unela radost u njihov dom, već dovoljno ispunjen ljubavlju dvoje koji su se zaista našli. Koje je smrt rastavila samo na tren, dugačak koliko i njegov život bez Nje.

SVUDA NEKA MUKA, A NIKOG NE SMEŠ DA LAŽEŠ DA ĆE BITI BOLJE



    Mnogo sam volela proleće. Ono, kad kreneš kroz grad, pa na svakom ćošku sretneš neko drago lice, koje nisi video mesecima, ponekad čak i godinama. Pa nastavite priču, srdačni ko da ste se rastali juče ... pa umesto da za sat il dva ispozavršavaš obaveze, zbog  tih susreta koji, kao, traju minut, a otegnu se , ponekad i u pijenje kafe, u sat ili dva, ustvari provedeš pola dana u ćaskanju.

     Ali ti nekako milo što si neplanirano potrošio toliko vremena, jer, iako je  reč o ljudima sa kojima se ne družiš intenzivno, niti se može reći da ste bliski prijatelji, svejedno, obradujete se jedno drugom, ispričate, razmenite pozitivn u energiju i tople zagrljaje. I rastanete se, do nekog sledećeg susreta koji može biti koliko sutra ili možda tek kroz godinu dana, kada ćete se ponovo obradovati jedno drugom i , s nogu ili uz kaficu, prodivaniti.

     Ovog proleća, a čini mi se da je slično bilo i ono lanjsko, ne mili mi se da prodjem kroz grad.
Srećem samo oronule ljude koji, pognutih ramena i tmurnih pogleda, umorno vuku noge. Zabrinuti, uplašeni, ogorčeni. Tužni, nesrećni, plačni.

     Jednog dana saznam, koleginici umro zet. Naša generacija. Drugog dana, druga koleginica, u crnini - umro joj muž. Naša generacija.

SRBIJO, DA LI BAR POCRVENIŠ?




     Nisam htela da koristim tudji naslov, inače bi se ovaj tekst zvao SRBIJO, PLAČI, po tekstu sa portala odakle je preuzet -  a nalazi se ovde.  

     Sirotinjo, i Bogu si teška, a o državi i da ne govorimo !

     U zemlji u kojoj čitave porodice, sa ogromnim brojem članova,  od kojih najčešće niko nikada ništa ne radi, žive od socijalne pomoći , dijabetičar i bubrežni bolesnik s još nekoliko dijagnoza, čija firma je propala a od penzije ga deli deset meseci, dakle, taj čovek nalik onima sa fotografija iz nekih logora, živi od pola obroka iz Narodne kuhinje. (Jedan dan on jede, drugi dan drug koji je u čitavoj nesreći imao, ne nikako ne mogu reći sreću, ali eto, imao je to nekakvo pravo na taj jedan kupon.)

     U zemlji u kojoj pevaljke sa završenimm šnajderskim kursom  dobijaju basnoslovne honorare za koncerte na proslavama gradskih rodjendana koje im , svojiim položajem i obećanjima državne pomoći tim gradovima kupuju ljubavnici,  jedan diplomirani ekonomista na kraju radnog veka prodaje  tračice za aparat za merenje šećera u krvi, kako bi kupio neke druge lekove, bez kojih ne može!

     U zemlji u kojoj muzičari dobijaju 300.000 evra za snimanje najobičnijeg CD-a, dvojica radnika ostalih bez posla posle decenija rada, dele jedan kupon za posni obrok iz Narodne kuhinje!

     U zemlji, u kojoj prestareli pevači koji su svoja zaradjena bogatstva spiskali na lagodan život i ko zna koje poroke, dobijaju državnu apanažu na račun svih nas, jedan trudbenik je prinudjen da gladuje!

     U zemlji u kojoj se sveštenici utrkuju u kupovini što skupljih džipova, razrezivanju što viših cena svojih usluga i u tome ko će se pročuti po većoj aferi, trudbenici koji su čitav radni vek znali smo za zadatke i izvšenja, nemaju pravo ni na zajednički kazan!

NIŠ BI SIGURNO RATIFIKOVAO ZABRANU KASETNIH BOMBI, ZAŠTO SRBIJA TO NEĆE

     Nebo iznad Niša, danas nešto pre podneva, bilo je tamnosivo, tmurnije nego onog 7. maja pre 14 godina kada su uže i malo šire gradsko jezgro zasuti kasetnim bombama. Onim, čija je upotreba inače zabranjena.
   
    Dok sam danas, baš u to vreme , prolazila centrom grada, kroz glavu su mi prolazile slike koje se trudim, bezuspešno, 14 godina da izbrišem iz sećanja. I koje najsilovitije istrče pred moje oči baš nekako ovih dana, kada je Niš 1999. godine   počeo da biva i to i ostao - vodeći grad u zemlji po broju civilnih žrtava bombardovanja zemlje, čiji se cilj, izgleda, uspešno privodi ostvarenju ovih dana.

    Kao juče da je bilo, sećam se kako je kolega Stamen pošao da me isprati do čekališta autobusa, u nameri da dovršimo razgovor koji se, kao i svi razgovori u to vreme, kretao oko toga - koliko će trajati, šta će nam raditi, hoćemo li izdržati, kad ćemo pokleknuti... A onda su, zlokobno oglašavani sirenama  , avioni počeli da kruže nad našim glavama.

SALATA OSVEŽENA U IDEJINOJ KOFI U KOJOJ SE PERE DŽOGER IZ WC-A KAO POVOD


  1. Tatjana
    ma nije ti to nista cudno i ja sam radila u kozumu u sarajevu i tamo se svasta radi između ostalog odes da peres wc a ond ti dođe neko za put i ladno mu dodas hjeb ko da na rukama imas zlato a ne prljavstinu iz wc(oskudica rukavica na delikatesu) ma svasta od mesa na podu u komori pa nadalje…Nadam se da ces uspjeti istjerati svoje al cisto sumnjam.
  2. xxx
    ne mogu da vjerujem sta se sve desava,pa ljudi moji to je strasno a niko ne reagira kao da je uredu sve to,nije ni cudo sto sve vise ljudi obolijeva kad skontamo sta se sve radi po tim marketima fuj.


    Ovo je samo par komentara na priču o tome kakva hrana nam se prodaje, nad kojom sam se zgrozila. Salata koja se osvežava u WC-u u IDEJI, u kofi koja se koristi za pranje džogera kojim se brišu fekalije ... I odnos naših zvaničnih organa koji bi MORALI  da reaguju. A ćute.

         Šta se to dešava  sa nama, pa smo oguglali na sve, pa čak i na informacije o tome kako nas truju ne samo  sredstvima za zaštitu i povećanje prinosa biljaka i stoke, već i dodatnim zagadjivanjem tih namirnica u trgovačkim lancima ?
         Šta je sa svim tim silnim udruženjima potrošača, koja su, kao nevladine organizacije, glasna samo onda kada valja prikupljati nekakve poene potrebne za konkurisanje za malo raspoložive crkavice kojom se finansiraju njihovi čelnici?
         
         Odavno smo digli ruke i od mnogo važnijih pitanja, svesni toga da su nam svi aduti izbijeni iz njih  i da smo svedeni na zamorčiće koji, ne svojom voljom, učestvuju u eksperimentu nazvanom - taman ga naučih da ne jede, a on crče. Ovo opravdanje, ma koliko izgledalo smisleno za ne-prilike u kojima  živimo i koje se svode na koletivnu tragediju nepoznatog roka trajanja, zapravo je totalno besmisleno, pogotovo za sve one koji se nadaju i planiraju da prežive.

         Jer, da bi se preživelo, mora se stati na put svim vidovima trovanja stanovništva, počevši od toliko već izvikane GMO hrane koja ozbiljno kuca na naše granice, koje je delimično več preskočila, preko svih pomenutih pesticida, fungicida i inih otrova, pa sve do načina čuvanja, održavanja i prerade tih namirnica, slične opisanom u linkovanom tekstu.
         
         Koliko puta ste reagovali kada zateknete prodavačicu u dragstoru koja pohita da vam da hleb, rukama prethodno zauzetnim metlom i djubravnikom?
         Koliko puta ste okrenuli ledja i izašli iz pekare u kojoj vam kasirka pakuje neopranom rukom dodirnutu kiflu?
         Koliko sladoleda ste pojeli iz korneta koji je prodavačica držala u rukama kojima uzima i novac?
         Koliko puta vam je mesar mleo meso a da prethodno nije oprao ruke, takodje zaprljane novčanicama?

         . . . 
        A ovo je samo mali deo onoga što vidomo!


         Činjenica je da mnogi prodavci, i u radnjama i na pijaci, ne peru ruke. Čak ni posle upotrebe WC-a.
         Činjenica je da se prilkom istovarivanje hleba, gajbe vuku po asfaltu, prašini i blatu.
         Činjenica je da se u kafanama, mnogim, izuzetno malo vodi računa o higijeni ( sećate se primera iz Paklene kuhinje? Mislite da toga nema više?)


         Iluzorno je očekivati, u uslovima u kojima živimo, da nas  zaštiti država. I ona sama jedva da ima snage za borbu da preživi.

         Neki su odavno to shvatili, pa počeli sami da uzgajaju nešto od hrane, makar za svakodnevnu upotrebu, ako ne i za zimnicu.
         Lane je postao popularan vid organizovanja kupovine grupe ljudi kod zajedničkog dobavljača. Onog, ko tu hranu i proizvodi. Pričalo se o tome, pa se stalo.

         A, ako već ne umemo ili nećemo da se organizujemo i kolektivnim bojkotom kažnjavamo sve one koji nas vidljivo truju i svojom nepažnjom ili namerno zagadjuju hranu koju nam prodaju, zašto onda organizovanije ne pristupimo planiranoj kupovini direktno od proizvodjača?  I tako, eliminišemo i preprodavce i dodatno zagadjivanje hrane .
        

         

A SADA, ANTIREKLAMA ZA VENDOKSIN KAPI

 Da u ovom danu napravim ravnotežu, red hvale, red kudjenja, a i da na sutrašnji praznik ne ogovaram, zabeležiću ovu crticu:

 Jutros ulazim u očevu sobu, da mu dam jutarnju dozu lekova koje mora da pije od kako je dobio plućnu tromboemboliju i ostale trombove, daleko bilo, a on se smeje i gleda u televizor. Što mi je čudno, jer se do sada uvek svadjao s istim, to jest televizorom, pogotovo kada bi gledao prenose skupštinskih zasedanja.

     - Reklama za vendoksin kapi me podseti na to da one, kao, smanjuju mogućnost pojave tromba. Pa što ih, breeeeee, ja pijem godinama i što  ovolike pare izdavah za njih, ej, pola penzije sam im davao, da baš mene strefe trombovi?!

     Pisala sam već o tome: kao čovek koji vodi, i to izuzetno, računa o svojoj kondiciji, ishrani, o zdravlju sveukupno, tokom decenija je nabavljao gotovo sva, kako se ono kaže, pomagala za održavanje zdravlja, od nekadašnjeg ekumeda i svakojakih ostalih masažera, preko cepter lampe do vitamina i vitaminčića. .. ali je , takodje, neretko psovao kada bi čuo reklame u kojima su  razno-razni p(l)aćenici na sva usta i nekritički hvalili odredjenu spravu ili preparat. Štaviše, siguran je da apsolutno niko od lica koja reklamiraju sve one korege, vitamine, sprave i ostale kosmodiskove, ništa od toga nikada nisu ni probali.

NIJE EPP, REKLAMIRAM DELA BOSA TORTE



     Ne pamtim da sam ijedan tekst pisala s ovoliko radosti, kao ovaj koji sledi. Osoba kojoj je posvećen to uistinu zaslužuje, a da ne bi bilo zabune, nije reč ni o kakvom EPP-u, kao što ni jedan jedini moj tekst do sada to nije bio, već samo podrška jednoj preduzimljivoj i vrednoj ženi. I  još više, ukazivanje na nju onima koji je ne znaju, kako bi ubuduće, kad im zatrebaju kvalitetne torte i kolači, znali da se obrate na pravu adresu.



     Bosu znam decenijama, službeno sam je upoznala kada je radila u nekada veliko niškom Preduzeću Poljopromet, zahvaljujući čijoj propasti je postala - poslastičar.

 Umesto da životari skrštenih ruku, kukajući na težak život i neimanje, ušla je u rizik, otvorila radionicu za izradu torti i kolača, zaposlila nekoliko takodje vrednih žena i niškom tržištu, na kojem postoji jako mnogo onih koji se bave isti poslom, ponudila nešto novo. Njene torte i kolači nisu, naime, samo red keksa ili patišpanja, red margarina, s nekim zamenama za orahe i lešnike i surogatima ostalih kvalitetnih materijala, već uvek ono što dogovori - kod nje je čokolada zaista čokolada, orah je orah, a puter zaista puter. Doduše, kaže da u filove stavlja pola putera i pola margarina, ali jedino zarad čvrstine i jedino u dogovoru sa kupcima. Čiji gosti ponekad ostanu bez dezerta, jer se slavljeniku toliko dopadne torta, pa ne dozvoli da bude isečena.

INTERVJU - BORIS BAJIĆ , VODEĆI BLOGER U REGIONU


   
 Kada neko sa samo 25 godina postane vodeći bloger u bogatoj blogosferi ovog regiona, jasno je da je reč o osobi izuzetnog potencijala, koja ima šta da kaže, zna kako to treba reći, zna šta želi i ima hrabrosti da svoj stav iznese sudu onih na koje ukazuje, ali i onih koji prate to što on radi .

     Boris Bajić, Banjalučanin rodjen u Sarajevu, je stručni saradnik u Agenciji za osiguranje Republike Srpske, na usavršavanju iz oblasti aktuarstva u Ljubljani, a  odnedavno njegov blog  zauzima prvo mestu medju  vodećim blogovima, na zvaničnoj listi  Peekimedija - Servisa za praćenje društvenih medija . Što je i neposredan povod za ovaj, elektronskoj pošti zahvaljujući nastao intervju, mada sam ideju o tome imala i ranije, i to za onu moju rubriku nazvanu Mlade nade, koju više volim da zovem Zlatna deca.


     Najpre mi je objasnio da se sklonost ka pisanju kod njega  razvila spontano, pošto veoma mnogo čita. A budući da je često  nailazio na stručnu literaturu u kojoj su navedene stvari sa kojima nije mogao da se složi, počeo je da piše tekstove pretežno ekonomske tematike, a onda se postepeno prebacio na društvena dešavanja. Politika ga   zanima samo kao posmatrača, ni malo kao aktivnog učesnika . 


VOLIM DA MISLIM KAKO ŽIVIMO U UREDJENOM DRUŠTVU



 Kao blogerka koja je malo zakašnjeno ušla u blogosferu, da te pitam otvoreno, na samom početku, kako se postaje najčitaniji bloger u regionu? Kada si napisao prvi tekst na blogu, kakve su bile tvoje ambicije i da li si mogao da sanjaš sadašnje pozicije?
      
Ne pišem za novac, niti pišem tekstove po narudžbi. Pišem ono o čemu mi se piše i to isključivo kad mi se piše, bez rokova i bez urednika, nastojeći da izgradim sopstveni stil. Vjerujem da je u tome “tajna”, ako uopšte ima neke tajne. Iako sam svjestan pokazatelja pojedinih servisa koji mjere posjećenost domaćih blogova, mislim da je epitet “najčitanijeg blogera u regionu” malo precjenjen.

      
      Bez imalo zadrške i ustručavanja usudjuješ se da komentarišeš najaktuelnije pojave u našem društvu ,smeš da kažeš popu (patrijarhu ) pop i bobu bob, pa mi je zanimljivo - budući da pripadam generaciji kojoj tako nešto ne bi palo na pamet do granica duboke mladosti, osećaš li svoje godine, svoju mladost, kao prednost u vremenu kada se više ne poštuju ni godine, ni statusi, ni titule, budući da su maske odavno počele da padaju.









Volim da mislim da živimo u uređenom društvu,  u kojem se pojedinac i njegove lične slobode poštuju. Znam da mudrost dolazi s godinama i da je neke stvari pametnije prećutati, ali isto tako smatram da , ako imam jasno formirane stavove o nekom pitanju ,ne bi trebalo da čekam tridesetu, četrdesetu ili koju već godinu prije no što moji stavovi budu jasno izraženi. Ako kritikujem, nastojim da to bude argumentovano, zasnovano na činjenicama, a naravno, obogaćeno mojim mišljenjem, zaključcima i eventualno savjetima.
                    
     Šta ti, u društvu kojem pripadaš najviše smeta, šta bi voleo da se promeni i koje vrednosti stavljaš na prve pozicije


 ?

Najviše mi smeta poremećen sistem vrijednosti . Znanje je izgubilo na vrijednosti, a dobilo na cijeni, tako da je opšta pojava inflacija zvanja i deflacija znanja. Volio bih da se to promijeni , jer mi se čini da bi upravo to uzrokovalo lančanu reakciju nabolje u svim sferama društva.

      
      Možeš li bliže da objasniš sopstvenu kvalifikaciju - politički dezorijentisan? Znači li to da se svesno držiš dalje od političkih stranaka ili na političkom nebu ne vidiš stranku kojoj bi mogao da ponudis svoje potencijale?





Znači upravo to što ste rekli i sami, da se svjesno držim podalje od političkih stranaka, a u posljednje vrijeme i političke stranke se drže podalje od mene.
      
      Kako ocenjuješ generaciju kojoj pripadaš ? Ima li ona snage da se izbori za svoj status, za svoju budućnost, za bolje vreme u koje ulazi i koliko su defetizam i totalno razočarenje kritične odlike sadašnjih (ne)prilika u kojima živimo?





Odrastanje moje generacije je obilježio rat .. Mnogi su od nas bježali iz svojih domova i sa porodicama započinjali ispočetka stotinama i hiljadama kilometara daleko od svojih ognjišta. Uprkos tome, poznajem mnogo svojih vršnjaka koji se s osmjehom svaki dan bore za svoje mjesto pod suncem. Takvi me ljudi inspirišu i daju mi dodatnu snagu da istrajem u svemu što radim. Neradnika je uvijek bilo i uvijek će ih biti, kako u mojoj, tako i u generacijama prije i poslije moje. To je jednim dijelom odgovog na drugi dio vašeg pitanja. Mladi jesu poprilično letargični, ali čim prije shvate da niko neće nositi njihovo breme, tim bolje.

UKAZIVANJEM NA PROBLEME IZDEJSTVOVATI PROMENE NABOLJE
      
      Da se vratimo na blogovanje - koliko je to način izražavanja sopstvenih stavova, a koliko mogućnost da se ukaže na potrebu za nekakvim promenama i  ostvarenja istih?
      
     Mislim da je podjednako i jedno i drugo. Stavovi koje formiramo uzrokovani su okruženjem u kojem se nalazimo i pojavama oko nas. Opet, rijetko kad ćemo sjesti i pisati o tome kako je nešto dobro i kako treba da ostane baš takvo kakvo jeste. Mislim da ćemo ukazivati upravo na probleme unutar društva i kroz diskusiju i konkretne ideje nastojati da izdejstvujemo promjene nabolje.
      
     



 Jesi li imao uzore, savetnike, kada si počeo blogovanje i sa kojim problemima si se sretao kada si počeo da kritikuješ odredjene pojave i ličnosti ?









Uzore na polju blogovanja baš i ne mogu reći da sam imao. Mogu da Vam kažem da volim da čitam Markesa i Saramaga, tako da su mi oni nešto najbliže uzoru na polju pisanja. Što se tiče “savjetnika”, Milko Grmuša me je prvi ohrabrivao da počnem da pišem za Teza-AntiTeza i veoma sam mu zahvalan zbog pružene prilike, a Hana Kazazović (Cyberbosanka) me je podstakla da otpočnem da pišem sopstveni blog. Tako je za nekoliko dana,  uz izdašnu tehničku pomoć mojih prijatelja Damira Kasipovića, Nemanje Krecelja i Gorana Jakovljevića , nastao borisbajic.net.

Većih problema nije bilo, ali sitnijih “trzavica”, nekakvih više ili manje prikrivenih prijetnji i sitnih neprijatnosti ima uvijek i na to sam već navikao. S obzirom na teme o kojima pišem  , izostanak takvih reakcija bio bi poprilično razočaravajući za mene.

                    
     Jesi li ikada osetio zaziranje onih grupacija koje se ne bave blogovanjem, onda kada shvate ili saznaju da imaju posla sa nekim ko spada u uticajnije ljude u blogosferi ?

Nisam siguran da spadam u uticajnije ljude u blogosferi i ne razmišljam pretjerano o “blogosferi”, blogovanju i svemu tome zajedno. Ne mogu reći da sam osjetio zaziranje sa bilo čije strane u kontekstu blogovanja.
      
      
     Kolika je, po tebi, snaga domaće blogosfere, kakva joj je budućnost i možeš li da zamisliš nekog blogera na mestu na kojem se odlučuje o našim sudbinama?









Zavisi od toga koliko usko ili široko definišete “domaću blogosferu”. U Srbiji je kultura blogovanja na dosta višem nivou u odnosu na Republiku Srpsku ili Bosnu uopšteno, samim tim uticaj blogera je daleko veći sa Vaše strane Drine, da se poslužim frazom Vašeg predsjednika.

Sve blogere koji pišu o društveno-političkim temama mogu lako da zamislim danas-sutra na nekoj poziciji, pogotovo one koji su politički angažovani. Kao i u svemu u životu, bilo bi mi drago da neki od njih dobiju stvarnu moć da mijenjaju društvo u kojem žive, dok za druge ne mogu da kažem to isto.

      Kakav je tvoj stav o onima koji završavaju privatne fakultete ? Šta ti privatno kažu oni koji, umesto iz knjiga, za ispite uče iz sažvakanih skripta i mogu li oni uopšte da shvate koja je razlika izmedju njihovog i pravog studiranja?

      
     Zapravo ja i nemam neki naročit stav o privatnim fakultetima. Mislim da je jedina razlika izmedju diplomaca sa privatnog i diplomaca sa državnog fakulteta u tome što prvi ne znaju šta ne znaju, a drugi znaju šta ne znaju. Državni fakulteti, čini mi se, nisu to što su nekada bili, isti profesori predaju (ili prodaju, kako Vam je draže) i na jednima i na drugima, tako da i nema puno razlike. Da, reći ćete mi da će ovi lakše da završe fakultete i steknu diplome, ali ja ni tu ne vidim problem. Svako tek po sticanju diplome treba da se dokaže na tržištu rada, tako da će se tu najbolje vidjeti ko šta zna. Često će se osoba koja je završila privatni fakultet bolje snaći na nekom poslu od osobe koja je završila državni i šta ćemo tada da uradimo? Da zadržimo ovog koji pokazuje bolje rezultate ili onog drugog jer se on “više mučio”?
   Studiranje nije i ne smije da bude samo sebi svrha, a čini mi se da je postalo upravo to, kako iz perspektive studenata privatnih, tako i iz perspektive studenata državnih fakulteta.
Problema nisam imao, čak naprotiv, imao sam nekoliko ponuda za posao sa privatnih visokoškolskih ustanova.


      Gde vidiš sebe za 10, a gde za 20 godina?


Trenutno mi je prioritet da postdiplomski studij privedem kraju, te da nastavim i dalje da se usavršavam na tom polju. Moj plan je da se vratim u Banjaluku po okončanju studija, prvenstveno iz razloga što je industrija osiguranja poprilično nerazvijena u Bosni i Hercegovini i samim tim ima dosta prostora za razvoj. Mogao bih tome da se posvetim naredne decenije, a dvadeset godina mi je zaista predaleko i ne razmišljam o tome. Vidjećemo šta će vrijeme donijeti.


DVA PITANJA " LOKALNOG  " KARAKTERA

 Da li si nekad bio u Nišu i planiraš li uskoro da ga posetiš?

"U Nišu sam bio u dva navrata i zaista mi se dopao. Grad, Tvrđava, ljudi, hrana u Kazandžijskom sokačetu... Teško je izdvojiti bilo šta od toga. Siguran sam da će me put vremenom nanijeti opet u Niš, ali ne vidim da bi se to moglo desiti u bližoj budućnosti."

Jedno pitanje od ženskog dela publike ( postavila ga je jedna Sonja, mlada farmaceutkinja iz Niša ) -  šta je potrebno da jedna djevojka posjeduje da privuče tvoju pažnju?


Znate ono kad svi kažu kako im je bitno da je osoba "duhovita, iskrena, pametna, bla, bla.."? E, to su gluposti. Svi se mi svakodnevno u prolazu mimoiđemo sa stotinama duhovitih, iskrenih i pametnih ljudi, koje ne primjećujemo, zar ne? Ljudi nam svojim izgledom i ponašanjem privlače pažnju, a osobine koje sam naveo su tu da nas zadrže ili odbiju kad nam neko već privuče pažnju. Mogu samo reći da djevojke sa jednom dozom lucidnosti imaju prednost u odnosu na ostale, a svaka druga generalizacija bi bila netačna.


      
  



PRVI RODJENDAN, PREBRANAC I AJVAR, DIVNI LJUDI BLOGERI I ZAHVALNOST

     Prošlo je tačno godinu dana od kada sam objavila prvi tekst, možete ga naći ovde , na mom prvom blogu, ovom .


    Od tada do danas  , kroz  stranice  ovog bloga prošetalo je mnogo čitalaca , a zemlje iz kojih su oni počela sam da beležim  ovde , pa nekako spontano prestala - valjda mi je sujeta bila zadovoljena onim do tada zabeleženim .

U ZDRAVSTVU RADE I NEKI DIVNI LJUDI , SAMO VAM NE DAO BOG DA IH UPOZNATE

    O zdravstvenim radnicima koji svojom stručnošću , požrtvovanjem i dobrotom zaslužuju samo pohvale , retko se piše . Da li zato što je možda više onih drugih ili što je bol zbog onog njihovog lošeg veća od radosti onih koji imaju samo hvale za njih  , ne znam , ali ovaj post pišem da mi koji hvalimo  budemo bar malo glasniji. Da bar malo , koliko je u  moći jednog bloga koji sutra puni godinu dana , odjekne pohvala i jedno veliko hvala za sav tud onih koji su brinuli o mom ocu.

     Osim toga , tek sada shvatam koliko je oskudno osnovno medicinsko obrazovanje nas kao običnih ljudi koji nemaju dodira s medicinom , ali bi trebalo ponešto da znaju zarad svog i zdravlja i života svojih najbližih . I koliko je važno pričati o sopstvenim iskustvima , kako se nekom drugom ne bi dogodilo ono što se dogodilo nekome oko vas .