TRI ŠERPE I JEDNA TEPSIJA ZA MUSAKU S PRAZILUKOM

     Kad vam više ništa inovativno ne padne na pamet prilikom samopropitivanja o tome šta kuvati danas, sutra, iduće nedelje... pa se prisetite nekih jela za koja ste samo čule ili pročitale ili jednom negde probale ili i same pravile, al nije nešto - onda vam se u eri kompjutera javi net kao idealno rešenje. Ne za ručak, nego za recept, naravno.

      I tako, danas sam spremala musaku s prazilukom.Opet, ako se onaj sitno seckani praziluk, dinstan s mlevenim mesom i obojen na kraju alevom paprikom, računa u tu, musaku, kako je tvrdio jedan vlasnik kafane u kojoj se ovo jelo nikada nije spremalo. Al ga jeo kod svoje babe. Pokojne, pa ne može da je pita za recept.


     Elem, za ovu, kompjutersku musaku s prazilukom , potrebne su vam tri šerpe i jedna tepsija. Činija u kojoj ćete da razbijete jaja s mlekom ili pavlakom ili pavlaku s mlekom rešite li da preskočite jaja, se ne računa.

     U jednoj šerpi ćete obariti pirinač dovoljan da napuni malecnu šoljicu za kafu. Ja sam u posoljenu vodu metnula i list lorbera, da se ne zamajavam s njim u mesu, odakle se posle teže vadi, kad treba da se baci. Pirinač ne sme da se prekuva.

     Druga šerpa služi da se u njoj, kad zavri posoljena voda s jednim listom lorbera, pet minuta bari krupno iseckano malo više od pola kg praziluka, iseckan na kolutove ili malo veće parčiće, kako volite, samo ne sitno seckano.

     A u trećoj šerpi ćete da izdinstate najpre seckanui glavicu crnog luka, a može i dve, s kasnije dodatim mlevenim mesom, jedno četvrt kile. Pa kad je lepo udinstano, dodate paradajza iz flaše, taman kolko da se napuni gorepomenuta šoljica.

     Pa onda, kad ocedite onaj pet minuta bareni praziluk, polovinu stavite na dno tepsije. Preko sipajte meso izmešano s pirinčem i iseckanom malom vezom peršuna. Pa ostatak luka poredjajte preko.

     E sad, prelivanje - od Bugarske, preko Grčke i Srbije, pa sve do Hrvatske, preliv može da izgleda ovako  - dva jajeta umućena s pavlakom ili mlekom, jedna pavlaka umućena s malo mleka, samo jedna pavlaka... A preko dodje narendani kačkavalj, ako ga volite. Ili kajmak, ako ga imate. Ili red barenog krompira iseckanog na kolutiće, ako tako volite.
   
Široka demokratija.

   
Al mnogo ukusna musaka, časna reč.
Koja se zapeče u rerni, jedno dvaes minuta, ako je rerna dobro zagrejana. Ili više od pola sata, ako niste dobro založili u strahu od sopstvenog pregrevanja, ko ja.

ŠTA ĆE BITI SA SRBIJOM KAD POUMIRU SADAŠNJE PLATEŽNE, A STASAJU NESOLVENTNE BABE I DEDE




      Od  2,895 miliona radno sposobnih stanovnika Srbije, nezaposleno je , zvanično, 778.000 njih. Krajem prošle godine predvidjeno je da će tokom ove bez posla ostati svaki treći od, tada ukupno zaposlenih 2,157 miliona stanovnika.
    Srbija se, tako, približava vodećoj poziciji u Evropi po  stopi nezaposlenosti koja će, kaže statistika, dostići 33 odsto.


    Da zlo bude veće, broj zaposlenih i penzionera je skoro izjednačen mada bi, zarad uspešnog funkcionisanja penzionerskog osiguranja,  trebalo da imamo preko pet miliona zaposlenih, odnosno 3,5  zaposlena po jednom penzioneru.


     Zbog ovakvog stanja u ne-zaposlenosti ,jedini hranioci velikog broja porodica su - penzioneri. I to, što su stariji, izdržavaju sve veći broj ukućana.

     Statistika se ovim dimenzijama naše ekonomske situacije ne bavi.  Mada je činjenica da ti, penzioneri-hranioci na pragu svog životnog veka, izdržavaju sopstvenu decu, koja su negde pri kraju radnog veka ostala bez posla i sada čekaju rok za ostvarivanje prava na penziju, pa svoje unuke, koji nemaju sreće, adekvatne kvalifikacije, rodbinsku ili partijsku podršku, i nisu uspeli da se zaposle, a ne retko i praunuke , koje, u strahu od isticanja biološkog sata radjaju decu za koju znaju da ih ne mogu izdržavati.Pa su, tako, ti i takvi unuci i praunuci  u apsolutnoj zavisnosti od drugih.

     No, imajući u vidu podatke kojima statistika raspolaže,  realna je prognoza da će , s umiranjem sadašnje generacije već  precvalih penzionera, izvinjavam se zbog ove kovanice jer bolju nisam pronašla,  situacija biti još i mnogo gora.

     Jer, kada na njihova mesta dodje nova penzionerska generacija, njihove prinadležnosti će , realno je očekivati, biti daleko niže od primanja njihovih roditelja. Razlog - najpre u tome što se za obračunavanje penzije ne uzimaju najbolje plaćene godine staža, već sve, a znamo kako su nam se primanja kretala i koliko su oscilirala tokom najkriznijih godina. A zatim, mnogi su već godinama nezaposleni, pa će u penziju otići samo ispunjavajući onaj uslov vezan za godine starosti, s možda 20 ili 25 godina  staža.

     Čemu se mogu nadati  porodice s takvim primanjima penzionera i nezaposlenim mladjim članovima , kojima najbolje godidne prolaze u jadikovanju , povremenim i privremenim poslovima i nikad rešenim pitanjima egzistencije ?
     Čemu se može nadati Srbija, bez sopstvene privrede, s tendencijom uništavanja ono malo preostale sopstvene poljoprivrede, uz odsustvo svake perspektive za sadašnju generaciju nezaposlenih koja je dočekala četvrtu deceniju života bez  ijedne godine radnog staža?


     Trenutno, Srbija ima preča posla  od ovakvih razmišljanja. Njoj treba vazduh da  preživi trenutna gušenja.

     Dok se seti da nailazi vreme u kojem će joj polovina stanovnika biti socijalni slučajevi ,moraćemo da se molimo za zdravlje i što duži život najstarijih.  Jer, Srbija opstaje na njihovim plećima.

     

    
     



RECEPT ZA KAFANSKE LEPINJE, KOJE MOGU DA BUDU I POGAČA I PITA PLETENICA I PECIVO KAKVO POŽELITE

     Znate one lepinjice koje dobijete u kafani i pojedete ih pre nego što ste i dobili glavno jelo ? Pa se pitate kako li su pravljene i zahvaljujući čemu su tako dobre.



    E, ovo je  jedan od tih kafanskih recepata, od koga možete em da pravite šta vam padne na pamet, em je pogodan da se zamesi ranije i tempira vreme pečenja onda kada vam je potrebno nešto od peciva.

     DAKLE, POTREBNO JE TESTO ZAMESITI 12 SATI RANIJE, leti stoji u frižideru, a zimi može i u sobi u kojoj se ne loži.

KAD OŠAMARI DAMA SA STILOM



     Ne znam šta bih tih rekla, u toj situaciji najteže je deliti savete.
      Oni se svadjaju, varaju, kinje i  biju, ti onome koji trpi kažeš, prekini to, nemoj više da trpiš ... onda se oni pomire, zalepe ono što se da zalepiti i nastave dalje , više ili manje srećni, a tebi ostaje kajanje što si dao pogrešan savet i po koji neprijatan pogled s te strane.

      Kažu ljudi, čim je nekome palo na pamet da vara, to znači da brak nije ni valjao, da je došlo do zasićenja i da je kraj najizvesnije rešenje. A neki se, ipak, bore. I uspeju da sačuvaju ... e sad , dal iluziju braka kakv su nekada imali, privid porodice ili nešto treće, to samo oni znaju.

    I neka te niko ne laže, nema tu pravila. Svako se bori na svoj način.

     Kao mlada, mislila sam da je kriv samo onaj koji vara. On je izabrao  ili je bar u situaciji da bira. Druga, izabrana strana , ima takodje mogućnost izbora, ali je pitanje šta je sve navede da ne odoli izazovu. Samoća, usamljenost, strast, zaljubljenost ... djavo će ga znati.

    Imala sam dvadesetak godina, eh kada je to bilo, tek sam počela da radim u pozorištu, kada je izbila ta afera.

    On, naočit glumac ,poznat, popularan u našem gradu dovoljno malom da se o svima sve zna, ali ipak dovoljno velikom da imaš gde da se sakriješ, kad malo vrdaš.

    Ona, mlada glumica željna prave prilike i slave, kojoj godi i , da se ne lažemo, u interesu joj je pokroviteljstvo glumca u godinama čija se reč u pozorištu poštuje. Pa se savila oko njega kao da bez tog oslonca ne može ni da kroči dva koraka. Onako mazna, umiljata, detinje nevina naizgled, al, opasnaaaaaaaaaaaaaa.....

     Ko zna koliko bi trajala ova drama u kojoj je, ma koliko sebe smatrala glavnom glumicom, ona bila samo epizoda, da se nije umešala, a ko drugi, nego njegova žena.

     Poznavali su je u pozorištu i svi su prema njoj imali neko posebno poštovanje, ne samo zbog muža. Imala je, ta žena  lepih očiju i uspravnog držanja, neku posebnu odlučnost u karakteru, kojom je, pre nego svojom nespornom lepotom, izazivala interesovanje svih koji bi je upoznali.

     Pojavila se, jednog dana, besprekorno doterana kao uvek, kao da je slučajno navratila , u prolazu ...pozdravila ne skidajući osmeh s lica sve sa kojima se srela u dugačkom pozorišnom hodniku koji vodi ka bifeu. Zastala je na vratima, tek toliko da kroz gust dim od cigareta, da, tada se još svuda nekontrolisano pušilo, a bogme i pilo, pa se uputila pravo ka njima. Sedeli su u uglu bifea , ona nije ni imala vremena da skloni svoju ruku s njegovog ramena dok mu je nešto tajanstveno šaputala...

     Zvuk šamara koji se spustio na lepo lice mlade glumičice dopro je do svakog ćoška bifea, u kojem je na tren prestao uobičajeni žagor... a onda su svi nastavili razgovor, praveći se da se ništa nije dogodilo.
     I dalje ponosnog lica, sa sve osmehom koji je krasio čitav bife, glumčeva žena se okrenula i izašla. Sve se, u maniru velikih scena iz dobrih filmova, odigralo tako brzo da su neki pomislili kako im se šamar prividjao.

     Kako god, od toga dana glumičica više nikada nije sela za isti sto sa precvalim ljubavniko čija se lepa žena izborila za to da sačuva svoj brak. I svojoj deci oca. Sliku porodične sloge i bračne sreće, pred rodbinom i komšijama.

     Ali se  nikada, ali baš nikada više nije pojavila u pozorištu. Ni na jednoj premijeri, ni na jednoj proslavi godišnjice, ni onda kada je on slavio svoje nagrade i jubileje.
     Od tog dogadjaja, kažu, uvek je šetala preveče, sasvim sama,  stazom kojom su, pre ovog šamara, često šetali njih dvoje. Zagrljeni.

DANI SEĆANJA NA NAŠE ŽRTVE I NJIHOVA IZVINJENJA

  Нисмо ми последње судилиште.
А на њему…
Ми приносим опамћење.
А они????

           Stanimir Trifunović

 Kako vreme prolazi od poslednjeg bombardovanja moje zemlje , od strane  onih koje smo  pogrešno oduvek smatrali prijateljima i sa kojima smo bili saveznici ( što im nije smetalo da bombarduju samo naše gradove u čitavoj Onoj zemlji, na kraju Drugog rata ), kao i onih koji su bili na suprotnoj strani, ali takodje nisu propustili da nas bombarduju i ubijaju po principu sto za jednoga, sve više sam ogorčena , ljuta, besna ...

     Ne smatram , niti tvrdim da pripadam bezgrešnom narodu i jako smo daleko od idealnog - ko da takvog igde na ovoj planeti ima, ali ne prihvatam i ne mogu da se pomirim s činjenicom da smo svedeni na najomraženiji narod na svetu, kojem se spočitavaju , uz opravdane kritike i mane, i neke  stvari koje ne stoje. Kao, sada ćemo da zaboravimo nemačkih, sto za jednoga, oni su svoje odužili, i sve one jame prebilovačke i jasenovačke žrtve, a nije ih ni bilo , ispašće na kraju, kao ni masovnih klanja na jugu Srbije od strane bugarskih vojnika koji su se na početku Onog rata stavili na stranu Nemaca , nije bilo, ma, nigde na svetu nije bilo zločina, ubijanja i klanja, svačije ruke su čiste a ne-dela dečije nevina ... samo su Srbi ubice, koljači, zločinci, genocidni, prljavi, zli...

http://www.politika.rs/rubrike/Tema-nedelje/Godisnjica-NATO-bombardovanja/Spirala-mrznje-rasistickog-govora.lt.html?fb_action_ids=558842587481425&fb_action_types=og.recommends&fb_source=aggregation&fb_aggregation_id=288381481237582

     Ovih dana , dok ponovo prebrojavamo one koji su na popisu njjihovog  milosrdnog andjela - kako cinično zveči ova formulacija kojom se zamazuju zlo,  pakost, bolest njihova , tih gospodara života i smrti koji misle da će mač večito ostati u njihovim rukama, dok dakle prebrojavamo te kolateralne žrtve i klanjamo se njihovoj nedoživljenoj mladosti i starosti,  najčešće ponavljana kletva glasi - decu vam nećemo oprostiti.

    Mala Milica , ubijena  na noši, postala je simbol sveg tog nevinog stradanja -  mlade briljantne matematičarke iz Varvarina, trudnice pretvorene u atome u grdeličkom vozu, druge trudnice u Nišu krenule na lekarsku kontrolu, koja je umirala dok joj je svekrva ispod glave poturala svoju torbu kako bi joj bilo udobnije ... sve one oćelavele dece za čije se živote lekari danas bore, jer je trebalo oprobavati grafitne bombe, domete kasetnih sejača smrti, osiromašenog uranijuma ...

     U moru gadosti, zla i kolektivnog zločina prema jednoj zemlji i jednom narodu, označenom kao meta tog svetskog ludila , izdvoji se , ponekad, i neko zdrava uma i , manje ili više čistog ili zaprljanog obraza, čiste ili nečiste savesti.

     Kao ovaj hrabri vojnik i veliki čovek. Koji je robijao zato što je Srbima dostavljao informacije o potencijalnim ciljevima.
     Kao onaj španski pilot koje je, na Dan Vasilija Ostroškog, kružio tri puta oko improvizovanog fudbalskog igrališta u niškom naselju Duvanište. Kako bi dao dovoljno vremena onima koji su samo iskoristili lep dan za malo rekreacije, i ne sanjajući da ih  je negde neko na satelitskom snimku  u tom trenu uočio i označio kao pogodnu metu za masovno streljanje iz vazduha. Kažu, reč je o Špancu, ocu troje dece, koji nije hteo sebi da natovari košmarne sne i na desetine  civilnih žrtava . Verujem i da ne zna , što mu  je verovatno nekakva nadoknada  za njegovu hrabrost  za odupiranje naredbi da bude ubica, da je ipak nekoga ubio, godinu dana kasnije. Kada je naš komšija, zdrav kao dren čika Vlada, poginuo dok je, riljajući svoj voćnjak, izriljao kasetnu bombu.
    I kao ovaj veteran, kojeg je savest takodje naterala da se izvini.
    Priznajem, malo je takvih. Jako, jako malo.
    Premalo . Za utehu , za oprost, za  zdravom razumu razrešenu enigmu formulisanu kroz hodnike popločane na milion načina napisanom pitanju zašto.
    Ne samo  za duše umrlih, streljanih  i onih koji će tek umreti od posledica otrova koje su posejali po našem zemljištu. Ne samo za Milicu, personifikaciju sve pobijene dece i one ostale bez roditelja, domova, budućnosti...

     Premalo, za nekakvu ravnotežu na prostorima ovog nesrećnog parčeta Evrope, jer, čim su računi nerešeni,  neraščišćeni, uvek ostaje odredjena doza gneva . Koju će, nekih pet decenija kasnije, nasledici današnjih sejača zla u svetu, iskoristiti za ponovno budjenje revanšističke nacionalne svesti svih ovdašnjih strana, koje su samo privremeno pokopale ratne sekire. Do te nove prilike , raspirene onog datuma, koji se već ovih dana razmatra u tim prljavim centrima moći.

     I ko zna, ako se to uklopi u njihove interese, Srbi će tada možda postati dobro momci.

     Ali će, svakako, i dalje ginuti i neke nove Milice , i nove trudnice sa sve svojom nerodjenom decom. Nije važno na čijoj strani.



SUPER RECEPT ZA CRNI ILI INTEGRALNI HLEB S KVASCEM


Recept za mešenje hleba minimumom truda i još manje rizika da ne uspe, videla sam na ovom blogu.

I naravno da ga se nisam u potpunosti držala.
Ali, naravno da je ispao baš kako treba, pa zaslužio da ga i dalje pravim.

Elem, za ovaj hleb



 je potrebno

 - 1 malo pakovanje kvasca ( u originalnom receptu piše još pola, ali držim da je to ipak previše, a s kvascem i ne treba preterivati ) , koje se razmuti u vodi s jednom kašičicom šećera i tri-četiri kašike brašna

- kilogram brašna od celog zrna pšenice

- 2,5 kašičice soli

- mlaka voda  dovoljna da se zamesi testo srednje čvrstine

Potrebna vam je i duboka šerpa u kojoj, recimo, pečete slavski kolač.


U vanglu u kojoj je već brašno izmešano sa solju, sipati nadošao kvasac i uz dodavanje vode zamesiti varjačom hleb.
Testo ostaviti da nadolazi jedno dva sata.
Još toliko je potrebno da testo odstoji, pošto ga vrlo kratko premesite i stavite na dasku za mešenje .

E sad , ja sam ovoga puta preskočila zagrevanje šerpe s poklopcem u rerni zagrejanoj na 250 stepeni, kako piše u receptu  s linkovanog bloga, i to samo zato što je upravo trebalo da operem šerpu iz koje sam potrošila mast. Pa mi je tako podmazana šerpa poslužila kao odlično rešenje i za hleb i za njeno kasnije lakše pranje.



Verovatno bi korica mog hleba bila tanja da sam sledila uputstva , ali se i ovako ne žalim. Odnosno, dobila sam odobrenje da  nastavim mešenje hleba, uz opasku - ali da bude opet ovakav ( jer ja uvek nešto eksperimentišem, pa da mi se da na znanje da ne zabrljam ).

Hleb sam pekla u smederevcu, pa vam moj savet oko temperature i dužine pečenja neće nogo pomoći, kao ni vremme držanja poklopca na šerpi. No, peče se najmanje pola sata na temperaturi od 250 stepeni pa se zatim skine poklopac sa šerpe i peče još jedno 10 minuta.


A i da nije ovako dobar, hleb bi bio pun pogodak samim tim što je zaista crn , što nema ništa od nepotrebnih dodataka kojima nas bombarduje pekarska industrija i što se ne roni već posle jednog dana. Te ga stoga preporučujem, posebno onima koji nemaju mnogo volje da se bave mešenjem hleba na tradicionalni način. A žele da jedu hleb čije će ih i jedno parčence zasititi.

Ukus mu je još bolji ako kriške posipate belim lukom u prahu, a ja sam koristila i bugarsku šarenu so, koja mu daje poseban šmek.


ŠTA VIDIM U OČIMA LJUDI KOJE SREĆEM



     Rekoh vam već, danima se zabavljam pišući pismene zadatke na zadate teme, koje nalazim u upitima sa pretraživača, koji su čitaoce doveli na moj blog, tj jedan od njih, budući da ih, nadam se da vam još nisam dosadila tim informacijama, imam dva.
     Ne mogu a da se ne pohvalim - danas sam dobila jednu peticu, čistu, od osobe kvalifikovane za to, budući da je jedna od onih koji po službenoj dužnosti čitaju i ocenjuju zadatke koje pišu mame, tate, strine, tetke i ostali komšiluk. Dobro, i poneko dete . U koje mame imaju poverenje, mislim, da neće zabrljati i našvrljati nešto jedva za trojku, kada već gorepomenuti to mogu i za peticu.

Elem, večerašnja tema me je baš inspirisala, pa žurim sve u šesnaj'st da je elaboriram, sve se plašeći da mi inspiracija ne odleprša. U vazduh.

naslov gorepomenutog pismenog zadatka , koji se priprema u domaćoj radinosti zvanoj - ko ovde ume najbolje da niže prideve, po meni, mogao bi da glasi

VREME U KOJEM SU LJUDI OKO MENE IZGUBILI OSMEH


     Slušao sam neke ljude koji su sa mojim roditeljima evocirali uspomene na svoje detinjstvo i mladost i pri tome više puta  ponovili kako je narod izgubio poštovanje, veru i nadu, poštenje, optimizam, saosećanje... pa i  osmeh . To je tako, zaključili su, zato što  već dugo traje kriza , što niko ne vidi skoriji izlazak iz nje i što niko od njih nije verovao da će ovoliko da se muči za golu egzistenciju. Samo da se preživi.

     Dok su govorili o tome, a bio je dan i ja sam zbunjeno gledao u njihova lica, iz očiju im je izbijala neka  tuga , koja  ne bila tako duboka da je od juče,  niti bi im se čela onako namreškala pod borama.
Pa me , sve to zajedno, ti ljudi i moji roditelji, njihove reči i lica bez osmeha dok pričaju kako neki drugi  ljudi kroz život koračaju lišeni osmeha, navelo na razmišljanje o ljudima koje i sam srećem, na ulici, u školi, kod drugara, u gradu...


     Ne pamtim kada sam na ulici video nasmejane ljude. Ono, kako se smeju neki drugi ljudi koje gledam na televiziji, kada se repriziraju serije koje govore o ranijem životu. Ide , recimo, ulicom neki čovek, pa sretne prijatelja ili drugara, pa se pozdrave, podgurkuju, smeju i zavitlavaju.

     Toga , više, jednostavno nema. S gubitkom posla, sigurnosti, a narastanjem neizvesnoti, besparice, briga za danas i sutra, lica ljudi postala su najpre tužna i zabrinuta, pa gnevna, pa je srdžbu zamenio očaj. Strah od onoga što donosi već naredni dan. Bezbroj uzaludnih pitanja .Tapkanje u mestu.

     Najgore od svega je to što se, zbunjeni u tom tužnom svetu odraslih, i mi smejemo sve manje. Jednostavno, nemamo od koga da naučimo kako se i čemu se smejati.  Čime izazvati smeh medju drugarima , kako nasmejati roditelje ...

     Imamo u komšiluku jednu gospodju koja nam se uvek nasmeši kada je sretnemo. I kada idemo zajedno i kada sam sam. Voleo sam da je sretnem baš zbog tog osmeha koji mi je ulivao onu nadu, nedostajuću na licima ljudi koji se ne smeju.
     Jutros , iako je granulo proleće, praćeno vedrinom lepog dana u nagoveštaju, pri susretu sam primetio da je smrknuta , a izostao je i smešak kada mi je odgovila na - dobardan .

     Posle sam čuo tatu, kako priča da je ostala bez posla i da sada nema neke velike šanse da se opet zaposli, jer, kako kaže tata, ko će nju u tim godinama...
     

JA UMEM DA VOLIM - tema za pismeni zadatak, ne znam za koji razred, al je za prelaznu ocenu



     Na onom mom drugom blogu, posvećenom uglavnom literarnim temama, vidi ovde, budući da je ovaj sačinjen uglavom od svakodnevice, uspomena i stvarnosti, počeh da pišem i pismene zadatke. Znate ono, vidim na pretraživaču koje reči su neke čitaoce dovele do mog bloga . Pa ne retko to budu naslovi pismenih zadataka. Ponekad piše za koji razred, češće ne.

     Napisah nekoliko tekstova na tamo zatečene teme, ne na pakost dečici koja ne umeju da pišu, jer će njima zadatak svakako napisati neko drugi, ako ga ne skinu s neta - znam to iz iskustva, verujte, već da pokažem nastavnicima, učiteljima i profesorima svu besmislenost ovakvog nakaradnog ustrojstva pismenog zadatka.

    Dobro, znam, njima je sve to regulisano nastavnim planom o kojeg se ne mogu i ne smeju oglušiti, a tvorci toga plana su verovatno , potajno ili javno, znajući ili ne,  u službi uništavanja našeg obrazovnog sistema i pretvaranja naše dece u debile. Pa ako moraju da poštuju nešto što im je zadato, ti nastavnici, valjda, mogu da se pobune protiv nakaradnosti sistema obrazovanja koji će za krajnji efekat imati nemisleću i nesposobnu za život , decu.

No, da ne dužim, neki jadničko možda baš u ovom trenutku gricka nokte pred ekranom koji mu ne olakšava predstojeći zadatak. Najnovija tema je


JA UMEM DA VOLIM


pišem ga za prelaznu ocenu, eventualno trojku, kako već rekoh, verujem da oni koji zaslužuju peticu, i sami znaju da pišu


DAKLE, ODAVDE ...

     Niko me nije učio da volim čokoladu a mrzim spanać, i pored svih kalorija i sveg zdravlja koji  je on Popaju uneo na usta. Kao što mi nije kazano kako su sladje i bolje i lepše kajsije, od onih planinskih bobica čudnog naziva koje stežu usta, kad tokom šetnje želimo da se osvežimo, pa ih probamo.
     I niko me nije učio da volim hleb, u ogrooooomnim količinama, i jogurt i sir i meso i jabuke i banane, sve sam to izabrao sam, kao i to da mi se ne svidjaju kačkavalj, mleko, paradajz i limun, salame i biskvitna torta, jer je mnogo lepša čokoladna.

     Isto tako, naučio sam sam da su roditelji tu da bi ih voleo, baš kao što i oni vole tebe. I da , pored njih, voliš maminu mamu i maminog tatu iako su daleko i ne mogu svakog meseca da ti odvoje od penzije koji dinar za džeparac, i tatine roditelje , iako me ponekad udare kad me čuvaju, jer sam nestašan, i sestru koja je starija pa za nju uvek prvo mora da bude sve, a ja mogu da sačekam...

     U stvari, sve njih volim najviše na svetu . Ili u celom svemiru.

     Moju kucu koja me uvek sačeka uz kapiju , nikad nisam shvatio kako zna kada dolazim, volim takodje jako mnogo, ali ipak mnogo manje od onih sa kojima živim i koji su moja krv , kako mi je tata jednom objasnio . A kad si nečija krv, onda medju vama postoji neraskidiva i večna veza , jača od bilo koje druge.

     Volim i svoje drugove, iako se sa njima nekada i potučem na fudbalu, neke svoje drugarice koje se ne prave važne malo više od ostalih, svoju prvu učiteljicu, komšiju od preko puta koji mi sredjuje kompjuter, njegovu mamu koja pravi najlepše kolače i baku s druge strane ulice koja me stalno odgleda kroz prozor kad odlazim u školu.

     Volim i proleće koje dolazi svake godine baš kada ga najviše priželjkujem, sneg kada nije ledeno hladno i mogu da se grudvam i slikam u njemu, more s peskom u kojem mogu da se igram, u plićaku, sunce kad ne prži i kišu po kojoj može da se šeta.

    Volim taj osećaj u sebi, kada sretnem osobu koju volim, kada me mama pomazi po glavi i kada mi tata da da okrećem volan njegovog novog auta, kada mi deka da pare da mu kupim cigare i kaže, za kusur kupi sladoled. Ali ih volim ne zbog toga, nego što su oni moji i što ja znam da sam njihov i da će me uvek zaštiti, od svakog problema.

     I zato što ih volim , ja želim da svi oni žive jako dugo, da budu srećni i ... da i oni mene vole  kao što ja volim njih.



DUGUJEM , I SVE ĆU TI VRATIM - KAD IMAM

     Ja ne znam šta se čudiš i šta ti sad, kao, nije jasno . Ti si mene povredio, pokušao da omalovažiš, valjda si hteo da mi  pokažeš kako si ti domaćin, a ja - večiti gubitnik kome ti ponekad udeliš mrvicu svoje dobrote. Dobro, i para.
     Pa lako je tebi kad imaš. Misliš da ja tebi ne bi dao da i ja imam ? Al nemam čoveče, eto, da me iz džepova istreseš žuta  banka ne bi ispala. Pa šta ?Ja li sad kao čovek manje vredim zato što nemam i što je vreme takvo da ja ne umem ni da se okrenem ni da se snadjem, ni da se muvam i da smuvam.
    Ma šta se odma strecaš, nisam ja reko da si ti muvator, glega sad, još će da se on ljuti. Ja  bre, čoveče, samo kažem da sam od onih, a u većini smo što znaš  i sam, koje je pojela tranzicija. Koji nisu imali sreće.
     I šta ja sad tu mogu ? Da režem vene ? Da skačem s mosta ?

     Život je oduvek svoju decu delio na ljubimce i na pastorčiće . Pa  ljubimcima davao sve. I bolje startne pozicije, i više šansi, i sposobnost da od dinara naprave dva i..i...i, sve bre što je potrebno da im se olakša kad krče svoj put. Ja nisam imao šansu. Jer sam samo pastorče.

    Dobro, ne vataj se odma za njivu . Jeste, imao sam kolko i ti , kad su nam se dede delile, i tvoj i moj otac dobiše isto. Al ti si imao sreće, moj brajko, lako je tebi . Kupi lokal, otvori radnju, vreme ti išlo na ruku , sve ti ide, bre.

   A ja ? Dok vratih kredite, moje i ženine, pa mi auto već star, daj da kupim novi,  nismo more vidli godinama, deca nisu mrdnula u inostranstvo, mora i njima nešto da pružiš, tvoja deca su išla na državne fakultete, a ja sam mojoj morao da plaćam privatne, znaš li bre ti kolko sve to košta ? Dok se obrneš, prazan novčanik. Odeeeeeeeee.... a nisam ni uspeo da pozavršim sve što sam planirao.

     I ti meni kažeš, potrudi se pa će te pogledaju i Bog i ljudi !

     Džaba, brajko moj, džaba se ti rasipaš s tu tvoju demagogiju, sve je pitanje sreće, kolko god da se trudiš, ako sreću nemaš, ode mas u propas.

     Pa šta ako si mi pozajmio pare da otvorim tezgu ? U loše vreme početo, razumeš li ti mene, nema para,  narod štedi na svemu, radnica te krade, troškovi veliki. Što radnica ? Pa ti mene stvarno zavitlavaš, pa ko će bre drugi, ja moram u nabavku, žena oko dece, neko mora da sedi uz tezgu, ne mogu ja da stignem svuda.

    Ti li si se za pare uplašio ? Da ti neću vratim ?! Ne boj se, nisam ja nikome ostao dužan, jes da sam sirotinja, al je za mene poštenje važna stvar. I sve ću da ti vratim. Kad imam . Sad nemam, sta ću.

    Pa dobro, reko sam ti  za tri meseca vraćam pare, znam da ti trebaju da završiš tu započetu sobu, al ko je znao da će tezga da propadne ? Pa se kola pokvariše, deci se patike pocepale, znaš li ti kolko danas koštaju patike ?!

     Taman skupi da ti dam, makar pola, kad onomad , ovo starije oće na zimovanje, celo društvo ide, kako da ga ne pustim ? Ima li smisla da detetu nabijam komplekse, kako će to društvo da pomisli, kako će da se kotira on, a nema tatko da mu plati deset dana na Kopaonik?

     Ali sam ja pošten čovek i ja ću tebi te pare da vratim. Kad imam. Sao sad nemam.

     Za srce si me ujeo ,što sumnjaš u moju reč i moje poštenje !

ON izmedju njih dve

     - Moj je i imam samo njega, srce i oba bubrega bi mu dala, ne smo jedan, al mora ti reknem , budala je bre kolko je težak. A težak je , ima ga, vidiš i sama, pa kad ti ja tako kažem, to znači da je mnogo . Budala.
     Dobro , možda sam i ja malo kriva , kasno sam ga i teško dobila , pa sam bila prema njemu slaba, oduvek . Sve , da ga ne sekiram i ne potrišem, osetljivo mi dete, slabašno beše, pa sve nekako bude po njegovom. Milo mene, pravo da ti reknem, da on bude zadovoljan , da ima sve i da ne zameri kako druga deca imaju bolje roditelje.
     A i, bio je i on dobar, ne mogu da reknem drug'če, dobar djak , i da posluša,  i da ne pljuje po ulici ko ostala deca, da se svakome javi, svakog ispoštuje...
     Muke nastaše kad dodje ona  za njega. Ki povez na oči da mu je stavila , ništa dalje od nosa svojega ne vidi . Nit' oće de čuje kad mu se kazuje. A ja, zarad mira u kući, ćutim. Neka je njima dobro,mislim, njemu samo da je dobro, majka će se povuče u ćošak i u njegovoj sreći da uživa.
     Kad smo zajedno, pa ona izlegne nekud, on se sagne i rekne, majka, poljubi me. Ustvari, više mi ništa i ne kazuje, i sama znam, kad ona otide nekud, do sobe ili napolje ili do neke radnje, on se sagne i ja ga ljubim u obraz. Ko mali kad je bio.
     Al mi krivo što mu ona naredjje sve, kako će da bidne i kako da čini. Ko da on nije bio i pre nje i ko i da sam nije naučen kako biva.
     S početka, kad treba da krenu svojoj kući, pa kad se pozdravljamo, on izvadi pare, uvek je znao da zaradi, para mu nikad nije bila problem, pa mi stavi u ruku, na polasku. Odjedamputa, nema. Pitam se ja, šta li je sad, dal od nje ne se majci da sune dinar, kad ono, nadjem na komodi u sobi. Ostavio majci.
     Neću da ga sekiram, al kažem, ti li se sinko bojiš žene, ona li ti ne da da majci suneš. Onomad, kad mi nasamo dade pare, da ona ne vidi. Biće da ga grdi, pa se on tako krije, jadno moje dete.
     I tako, moj je, al budala povelika postade od kad se oženi, pa mu mati više nije važna i od žene mora krije , za sve...
    Al moj je, šta ću, ćutim...

* * *

     - Ne mogu da razumem posesivne majke , koje ne shvate da dodje vreme kada njihov sin više nije beba zavisna od njih , već odrastao čovek kojem ne priliči da se drži za mamine skute. Ponekad mi ga dodje žao , ali opet, ako on ne sme da joj kaže ništa i ako primorava sebe da otrpi, onda ima da trpi i moje hirove. Uinat njoj, ne njemu.
    A trudila sam se, nije da nisam, časna reč. Pokušavala da se umilim, da pokažem kako nema razloga da me ne voli, i meni je drago da njen sin bude zadovoljan i srećan.
     Kad krenemo kući, on se pozdravlja sa njom i da joj neke pare, a ja kažem, pa dobro, možda joj je neprijatno, nemoj to tako da radiš, preda mnom, daj joj nasamo ili ostavi negde, da nadje kad mi odemo.Da ne ispadne kako snaja mora da kontroliše koliko sin para daje majci.

     A od kad sam ušla u tu kuću, sva sreća samo ponekad i samo na kratko, inače ne znam kako bih sve to podnela da je uvek pored nas, ona glumata paćenicu i žrtvu. Iako je sve po njenom. Ej, ne sme muž da me zagrli kad smo u njenoj kući, da me poljubi, mogu samo da sanjam.Može mama da mu naidje. A ne može mamu da nauči da kuca kada nam ulazi u sobu. Ne, mami se ne sme ništa reći, može da nam se ušunja u sobu, da je i ne čujemo.
     Navikla sam već, nežnosti koja je meni važna ko vazduh, nema dok smo u njenoj kući. Moj je muž je stena, dok je mama pored njega.
     E onda, rekoh mu, ako nema nežnosti za mene, neće je biti ni za nju . Šta ima da je ljubiš svaki dan, ko da se niste videli mesecima ? I tako, otkad mu to rekoh, više je nije poljubio.

   Neka i ona oseti kako to izgleda kad si bez razloga uskraćena za nešto .
   



KUJ ĆE KVO DA PIJE ... i ostala navodadžisuvanja


     Jedne daleke godine, ne baš  tolko daleke da zadire  u prošlu deceniju pa da u stilu priučenih novinarčića a sve zarad dramatike priloga kažem -  te davne 2010, dakle, neke od godina kada smo još bili mladi ali ne u cvetu mladosti, reši jedna moja drugarica iz Vlasotinca  da navodadžisuje . Tako se kaže u naš kraj, vlasotinački, a i šire. Čak do Niš , preko Zaplanje i do Leskovac, možda i do Surdulicu i Vranje, svemise čini.

     Subjekti navodadžilaka bili su, njena rodjaka i koleginica s fakulteta , taze diplomirani ekonomista, dugo već sama a godine prolaze i tako, s jednu stranu, i neki poznanik njenog brata, vlasotinački zanatlija, činimske kovač ili klomfer, e nisam baš sasvema sigurna, al dobrostojeći i, uopšte, kandidat za ženidbu odavno, od drugu stranu.


     Nadju se oni negde u centar Vlasotince , ono li je pa golemo, mož ga obikoliš za deset i manje minuta, i toj nogu pred nogu, polagak, pa ulezoše u edno bifence, kafić li je, taze otvoreno . Kako sedoše, naide konobar sasvema blogče i olovku, a mladoženja, potencijalni, svecki čovek inače, uze stvar u svoje ruke i odma će - Kuj će kvo da pije.

     I propade rabota, odma. Sve od tija reči.

E sag, koje ima ovaj dogodovština što ni medju nas, drugari, služi kad se oće našalimo sas propalu neku rabotu  koja možeše i nadobro da izlezne ?

     Neki dan, vidim novi blog i novi profil na Fejsbuku, zanimljive ideje neke mlade osobe , ajd da ne otkrijem baš o čemu je reč, ne želim da joj naškodim makar i jednom jedinom rečju, a za priču nije ni važno. Obratim se, na Fb profili, sugradjanka je u pitanju, pohvalim ideju, pitam za detalje i saznam da je upravo diplomirala, da traži posao i da je blog otvoren u cilju nekakve afirmacije koja bi zapošljavanju dotične mogla pomoći.
     Taman pomislim, imam dva bloga ,mnogo ljudi ih čita, mogu naći načine da malo izreklamiram njen blog u cilju promovisanja akcija i ideja, pa već počnem da smišljam i tekst i naslov za tekst. I usput je pitam , jesi li se kome obraćala , za pomoć i podršku, ne može sve to pojedinac sam...i tako.

    Nisam još krenula na veliko, kaže, samo mi je precednik obećao... više i ne znam šta i precednik čega, tek, sav moj elan da podržim inicijativu jedne mlade obrazovanje osobe, ode zajedno s mutnom Nišavom u Moravu, a i dalje.

     Pitam, sutradan, prijatelja koji je profesor na fakultetu, šta bi ti uradio studentu koji ima znanje iz predmeta, al ga nema iz pravopisa ili iz gramatike.
     - Nisam ja profesor srpskog jezika i mene ne zanima zna li on padeže i pravopis, nego moj predmet - odgovori mi, nezainteresovan za dalji razgovor na ovu temu. Znam i zašto - mora da je i sam, kao jedan od retkih koji se rodio s pravilnim govorom, ogorčen na ono što čuje od nekih svojih studenata, ne kada se šale ili ćaskaju u žargonu, nego onda kada su na časovima ili na ispitu.

     I tako, odustadoh ja od namere da epp-peišem blog koji mi je na tren bio simpatičan. Šta ću, isprečio se precednik.

     Kuj će kvo da pije?

NISI U TUDJOJ KOŽI, PA ZATO I NE SUDI

 
     Kako je to mogla da dozvoli?
     Zasto je toliko dugo trpela ?
     Ko zna šta je sve ona kriva, pa je do sada čekala da ode ...   
     Nije ni ona cvećka, kad je dopustila da stvari dodu dotle ...     


     Ove i slične komentare često smo skloni da dajemo u razno-raznim pričama o tudjim sudbinama, tragedijama , postupcima ... Ne retko, uz ono, uobičajeno - Ja to ne bih dopustila ! Ja bih znao šta  da uradim ! Meni se to ne bi desilo, nikad !

     Neposredni povod za ovo moje razmišljanje o preuranjenom zaključivanju na tragične teme iz tudjih života, jeste ovaj blog blog koji od sinoć iščitavam , uz povremene nužne pauze , i koji me je rastužio, razgnevio, svrstao u mrzitelje tog zla s druge strane ... u navijača ...

DA LI SE DIPLOMATIČNOST UČI ILI SE ČOVEK S NJOM RADJA


Volela bih da sam diplomatična.
Kako godine odmiču, sve više shvatam blagodeti imanja ove osobine, meni tako strane i daleke.
A ja, sušta suprotnost - na laktu bih progovorila, kad osetim potrebu da nešto kažem .
Ili, još gore, moj stav se čita na mome licu.

     - Ne moraš tako glasno da misliš, rekla mi je jednom, davno, sada već pokojna prijateljica, kada je na jednom sastanku na poslu videla koliko mi se na  licu očitava  stav.

KAD BOG DELI TALENTE, TREBA MU MALO I POMOĆI

     --- ili, priča o jednoj od onih žena koje svoje talente koriste , usavršavaju i uživaju u njima


     - Kod žena je, kao po pravilu, ovako - ili su stvorene za kuhinju, mešenje, kuvanje, za kolače, slatka, zimnice i ostale djakonije, ili su, pak, rodjene za pletenje, vezenje, šivenje, heklanje i ostale ručne radove , ili su posvećene umetnosti, pisanju, slikanju, pevanju - kaže mi Lena , aktuelna žrtva mojih ubedjivanja da konačno otvori svoj blog. - Par onih izuzetaka, koje su jedno i drugo ili "obe"  tri, samo potvrdjuju ovo pravilo.

    Jutros me je jedno od baš tih izuzetaka prijatno iznenadilo i jako obradovalo.

    Još jedan dokaz da , ako je žensko stvorenje rodjeno da ume i može, onda ume baš  sve.

     Slučajan lajk na Fb, povod za pozdrav i mahanje virtuelnoj prijateljici, nekih 470 km udaljenoj.

    Znala sam da je uspešna poslovna žena , majka i supruga. I da joj ručni rad ide od ruke. Odnosno, da njene vredne ruke mogu od demode kompleta naprave šik kostim , da ćeri komponuje i izradjuje garderobu bolju od ponude svih preskupih potpisanih butika skupa, ali da ume da menja gume na autu - iskreno, ja ni gorivo ne volim sama da točim, rekoh joj, e, tu me je već oborila s nogu.


   
     Sve dok ne saznadoh da je onaj literarni blog, gde objavljuje svoje stihove iz nužde - kad detetu usfali domaći zadatak, ali  i one druge, iz duše, dakle onaj blog na kojem sam već ostavljala svoje lajkove i ostala svidjanja, njen. E, tada sam već - skinula kapu. Onu, što sam je isplela pred zimu i za koju sam dobila najveći broj poseta na ovom blogu A htela sam da se pokažem ko pisac, časna reč, ne kao pletilja.

TVOJE, KAD TE UJEDA, BIRA GDE NAJVIŠE BOLI

     Epa, kad te tvoje ujede, ono ne bira gde će, nego baš tamo gde najviše boli. Za dušu.

     I dobro, kaži mi sad, jesam li ja normalna ? Ne, nisam, luda sam 170 gradi, znam i sama, ti ionako nećeš da mi potvrdiš , misliš, će me nasekiraš. A šta mi treba više razloga za sekiraciju, i ovo dosadašnje mi je sasvim dovoljno, da poludim totalno, pa bar da sam kompletno luda.
   
     I radiš, i trčiš umesto njih i čuvaš decu, i kuvaš, pereš, peglaš, u kućnu pomoćnicu sam se pretvorila, al džabe. Nikad nisi pomogao dosta, nikad dovoljno  dao, nikad se nisi dovoljno natrčao za njih i zbog njih. Nikad ne valjaš. I šta god da učiniš, nikad nema da budeš dovoljno dobar i oni nikad zadovoljni.

     Ćerka mi je, iz oka mi je ispala, al bre ne moooogu više. Dobro, dok su učili, i ona i  sin, štedelaa sam ih maksimalno, sve smo muž i ja povukli, samo da njih ne zamučimo. A sami smo ih očuvali, roditelji nam daleko,  niko nam ama baš ništa nije pomogao. Pa velim, ajd da se ona bar ne  muči ko ja. Zet radi na jednom kraju zemlje, ona na drugom, dok se sastave prodje život. Unuče sam odmah preuzela , i sve obaveze oko njega, samo nju da zaštitim, da se usavršava, što pre da se srede,  da se negde sastave.
    I sad, kad se središe, opet po starom. Sve obaveze na meni. Njeno je bilo samo da 
ih rodi. I da radi. Al samo na radnom mestu da radi, kod kuće će mama sve.

    Mama sve ume. Sve može. Mama je za daj, uradi, čuvaj, pričuvaj, ustajem bre u šest sati i dok oni ne dodju s posl, ne sednem. Ona i sin svoje spratove sredili, tamo je sve čisto, tamo je za uživanje, a kod mame može da bude svinjac. Mama pere, kuva, mesi, na maminom spratu može da zamiriše i zaprška i luk i sarma i kupus...

KAKO SU NEKE ŽENE 8. MARTA POSTALE RAVNOPRAVNIJE OD DRUGIH

     Direktorke i šefice, njih 38, u Javnom komunalnom preduzeću Medijana u Nišu za 8.mart su dobile po 6.000 dinara, duplo više nego ostale žene, 177  ih je , zaposlene u istoj firmi.

     Direktor Medijane ovakvu sprdačinu sa obeležavanjem dana koji se vezuje za borbu žena, izmedju ostalog, i za ravnopravnost, objašnjava visokim obrazovanjem i odgovornijim poslovima koje dotične dame obavljaju.

ŽENE ĆE PONOVO DOBITI CVET, ALI IM U BUSU OPET NIKO NEĆE USTUPITI STOLICU

     Ovih dana, a počelo je  još prekjuče i završiće se negde s vikendom , većina žena će, ponovo, dobiti cveće. Ili bar cvet. Nekima od njih to će biti prvi put posle lanjskog osmomartovskog podsećanja na to da žena zaslužuje cvet. I da zaslužuje mnogo više od toga. I mnogo češće nego na taj, jedan jedini dan u godini.
     Za koje, mnoge od njih, sate i sate provode u kuhinji, kako bi se svojim ukućanima odužile za tu veličanstvenu pažnju iskazanu kroz cvet, a možda i  dezodorans, parfem, činiju, knjigu ..



      Frizerke radnje, po starom, a saloni sa etiketom akademija i bogtepita kakvim još titulama, i juče-danas-sutra biće prebukirani. Mnoge žene će "praznik" iskoristiti kao alibi za novu stavku spiska troškova, u ionako okrnjenom kućnom budžetu.
     Iskupiće se , tradicionalno, kolačima,  podrazumevajućom ljubaznošću prema mužu koji dolazi kasno, jer je slavio sa koleginicama, ako još ima sreće da ima posao , popustljivošću prema detinjim propustima, bar na ovaj dan, kupovinom poklona majci, svekrvi, ćerki ...

RECEPT - OVAKO LENA IZ TREBINJA MESI ZAPLANJSKU BANICU

       Nisam mogla da odolim i ne podelim sa vama ovaj recept za zapljanjsku banicu. Tim pre što znam da su  svi recepti ovde objavljeni naišli na dopadanje .
    Dakle, Lena je Trebinjka koja živi u Beču, pominjala sam je već par puta -  upoznala sam je kao zaplanjsku snajku, višestranu i umetnički nastrojenu osobu, suprugu jednog Malokrčimirca Zorana i majku tri lepa sina. O tome koliko me sekira što neće da otvori svoj blog neki drugi put, a sada je tema banica , koju je naučila da pravi od svoje svekrve i zaove.
     Preporučujem vam ovaj recept, kliknite na ovu rečenicu, kao da je moj. Uverila sam se u kulinarsko umenje Lene, mada dotičnu banicu u njenoj izvedbi nisam probala.



     Zaplanjska banica, pita, ima neki poseban šmek, kao što ga ima svako jelo s mirisom i ukusom podneblja na kojem je nastalo.
     Inače, u Zaplanju je nazivamo kisela banica, zato što se pravi s kvascem.

I JEDNA MOJA LEPA ČORBA

- Posle kuvanja ove čorbice odlučila sam - sve dok ima svežeg povrća na pijacama , na mom jelovniku mnogo češće će se naći ona , nego masne supe pune holesterola



     Ova čorba od povrća može da bude uvod u ručak, ali takodje i glavno jelo , eventualno uz parče mesa i mnogo salate,  tokom vrelih letnih dana , kada nam se i ne mili ulaziti u kuhinju.



 Potrebno je

- malo masnoće da se uprže luk i zaprška
- četiri-pet čenova belog luka ili dva struka mladog belog luka
- kašika-dve brašna, ja sam stavila integralno
- pola do pune kašičice aleve paprike
- 7-8-9- čeri paradajza ili jedan običan paradajz ili šoljica mlevenog paradajza iz flaše
- dve šargarepe
- jedan paškanat
- tri-četiri cvetića brokolija
- dve veze blitve
- peršun po želji
- jedna suva paprika, manja
- nekoliko zrna kima
- so, biber, suvi začin
- kašičica prosa

- kašika kisele pavlake za svaki tanjir čorbe

Način gotovljenja - na masnoći upržite iseckan beli luk , a zatim i brašno, pa alevu.

     Nalijte vodu , čija količina zavisi od gustine čorbe koju volite, ali najmanje 1 do 1,5 litar , pa postepeno dadajte iseckanu na kolutove šargarepu, paškanat, iscepkanu suvu papriku, začine , paradajz , proso, po želji iseckanu ljutu papriku, brokoli. Posle desetak minuta dodajte i iseckanu blitvu, a pri kraju kuvanja dodati biber i peršun .

     U  slučaju da vam je čorbica nedovoljno gusta, možete dodati malo kornfleksa , za koga inače tvrde da nije ni malo od koristi organizmu,  raazmućen gustin u vodi ili pola šoljice pirinča ili šoljicu spiralne testenine. A ako je pregusta , slobodno je razredite vrućom vodom i ostavite da još malo vri, da se kasnije ne bi  "osećala" na vodu.

    Prilikom serviranja, u svaki tanjir sipati kašiku pavlake.

OSVETA LJUBOMORNOM MUŽU, ŽENE KOJA JE NEKADA BILA LEPA

     Tog leta najviše vremena smo provodili na početku bečićke šljunkovite  plaže , baš tamo gde se završava rafailovićevski pesak, a na tom prelazu dominiraju velike zelene stene i isto takvo kamenje.
     Već prvih dana letovanja primetili smo NJU - ogromnu ženu koja se, posle skidanja isto tolike svilene haljine, pretvarala u gomilu sala koje kipti izmedju gornjeg i donjeg dela bikinija. Možete pojmiti kolika je bila, kada mi čak i iz  sadašnje perspektive mojih  petnaestak kilograma  više nego tada i dalje deluje jako, jako, jako... veliko.
    U početku, kako to obično na letovanjima biva, nismo se ni pozdravljali  onim, dobrojutro,dobardan,  s kojima se počinje tek posle dva-tri dana nemuštih susretanja na plaži. A onda je počelo da nas svakodnevno posećuje i društvo smešteno u Budvi, sa kojim smo se intenzivno družili do kraja letovanja i to na našoj, bečićkoj plaži.
     ONA je u početku ležala na svoja dva peškira, taman dovoljna za njeno ogromno telo, razmenivši po  koju reč sa nama pre dolaska društva, a onda bi se  povlačila u svoju samoću i uživala  blagodetima ljubavnih vikend romana, koji jedini dozvoljavaju bacanje pameti na otavu i pravo  dokoličarenje. Sve dok ne bismo počeli da pričamo viceve i smejemo se grohotom na svaki od njih.
     Tada bi , isuviše teška da bi sebe opterećivala ustajanjem samo da bi ponovo sela nekoliko metara dalje, počela da gmiže ka nama, ne štedeći ni dlanove, ni kolena.
-  Uši će mi izrasti ka vama, od napora da čujem čemu se to tako slatko smejete i da se nasmejem i sama- kao da se pravdala što uznemirava svojim društvom ekipu, po godinama bližu godinama njene dece.

KAD KULTURA PRETERA, PA PRESKAČEŠ DOGADJAJE

     Sinoć baš nisam imala sreće -preklapali su se moji omiljeni kulturni dogadjaji ,pa , em što sam morala da trčim s jednog na drugi, em sam neke morala da propustim.
    Na prvom, po vremenu početka, jer je meni po prioritetu uvek prvi onaj na kojem nastupa Marko ( za neupućene Milanović, onaj divni dečko koji peva najlepše na svetu ) bilo je književno veče na kojem su promovisane zbirke pesama  divnih pisaca,  Violete Jović i Vlaste Cenića.
     Književno veče je, inače, održano u okviru  Svetosavskog sajma knjiga, već tradicionalnog dogadjaja u okviru kojeg, uz kupovinu knjiga po sniženim cenama,  Nišlije imaju prilike da iz večeri u veče , tokom sajamskih dana, prate i promocije najnovijih dela mnogi autora. I sinoć , ujedno, promociju nove izdavačke kuće, Svici.



    O Violeti Jović , najpre da kažem ono što usmeno ponavljam gotovo svakodnevno - moja omiljena pesnikinja. Posebno kada piše na dijalektu. Svrljiškom , njenom, odnosno zaplanjskom, mom, iliti svrljiško-zaplanjskom. Njenu antologijsku - Rabota žensku dušu odmara, recitovala sam na stotine puta, prijateljima iz cele zemlje, a  kod  svih ( ona dva izuzetka se i ne računaju) njene reči izazvale su fantastična osećanja, reakcije i komentare Bez obzira na to iz kojih su krajeva.


     Ovoga puta tema su bile njene dečje pesme. Po kojima je već svrstana u 20 najboljih domaćih autora pesama za decu, jedna od retkih žena u tom društvu. Sinoć ih je, iz nove zbirke Svitac u očima, diiivno čitala glumica niška, Jasminka Hodžić.


   Nažalost, takodje omiljenog autora , zbog dijalekta na kojem piše, Vlastu Cenića, nisam čula. Već je počinjao koncert Vokalnog sastava Konstantin, na drugom kraju centra grada, pa sam morala nečega i da se odreknem.

    Kao i uvek, književno veče je odlično vodila Gordana Živković - ovo kažem, ne zato što mi je prijateljica, već zato što je istina.

* * *

     Koncert Konstantina održan je u okviru oboležavanja Milanskog edikta, u Svetosavskom  domu Saborne crkve, prepunom kao i uvek .


   Kao muzički ne-sručnjak, mogu da ponovim ono što uvek napišem, posle koncerta pravih umetnika, kakvi su ovi - ne znam da li su bili bolji u izvodjenju duhovne ili svetovne muzike . A o zadovoljstvu publike govori činjenica da smo kraj otpratili na nogama i da ne pamtim da  su se ikada neki izvodjač-i na sceni zadržali duže od njih, posle završetka programa.
     Marko je bio sjajan. Ja uvek, s posebnom pažnjom pratim njegov glas, i kada nije solista. A ove večeri bio je  fantastični deo jednako fantastične ekipe - soliranja je bilo puno, na naše zadovoljstvo, a biće ga i još više, neki drugi put...
     Da ugodjaj bude veći - Nišlijama su gosti bili članovi  Beogradskog muškog hora, koji su takodje briljirali i koje je publika takodje zdušno nagradila aplauzima.


     Šta još reći , a da ne bude suvišno u ovoj maloj belešci sinoćne kulturne večeri?
     Možda još samo ovo - da ih je više. I , ako je ikako moguće, da nas preklapanjem ne dovode u probleme one vrste, kojeg se odreći.