MISLI POZITIVNO, UPRKOS SVEMU - U INAT SVEMU

Ili o tome kako shvatimo koliko smo , zapravo, srećni sa svojim malim nesrećama, tek  kada se suočimo sa tudjom velikom nevoljom  i istovremeno još većom životnom radošću



   Čim je kročila u kancelariju , nasmejana i razdragana, unela je vedrinu i radost medju svoje kolege koje je do tada čula samo telefonom.Budući da je za praznike došla kod rodbine, iz svog dalekog grada, odučila je da, nenajavljeno, poseti ljude iz iste firme sa kojima se često konsultovala oko zajedničkih poslovnih problema.

PLETENJE-HEKLANJE TOPLOG DEKORATIVNOG ŠALA S CVETOVIMA

     Ispletoh i šal.


     Nekako mi ona kapa  nije bila za nošenje, dok se ne kompletira uz sličan šal.

     I odmah da kažem - uputstvo koje sledi malo će, skoro nikako, pomoći početnicama u pletenju.
   
 No, ima predloga i za njih.

     Za šal sam koristila vunicu s 25 odsto vune , svetlo , srednje i najtamnije sivo.

     Najpre sam isplela cvetiće, koje sam improvizovala i kombinujući sve nijanse sivog.Spajala sam ih uzduž i tako dobila dugačku traku nejednake širine , što je tokom heklanja oko cvetova zahtevalo da se negde heklaju stubići s jedni, a negde s dva navijutka. Po slobodnoj proceni - kada je bilo kako potrebno.




     Dakle, oko te duge trake s cvetićima, heklala sam  , po slobodnom izboru,  red tih stubića s jednim ili dva navijutka, tri lančića izmedju, ponovo dva stubića... pa jedan red s dva navijutka  i tri lančića izmedju.
     Zatim idu tri reda  - lančić od pet očica, nizak subić, lančić itd...


     Onda jedan red - dva stubića s tri navijutka, tri lančiča itd...
     Sledeća dva reda su niski stubić, šest lančića itd...
     Poslednji red - iznad svakog luka od šest stubića, heklala sam po pet niskih stubića .

     Sve to može se raditi onako kako vam je želja , samo sa stubićima ili samo sa lančićia ili u kojoj god kombinaciji.
   

 








       Da početnice, kojima ovo nije jasno, ne bi ostale uskraćene, preporučujem da se opredele za samo jednu vrstu ružica. Time dobijaju traku pravilnog oblika i ne moraju da se muče oko izmene petlji s dva ili s jednim navijutkom. Uputstvo za heklanje ružica nalazi se u gore  linkovanom tekstu za kapu. A one malo vičnije mogu se opredeliti i za neku ružicu iz mog šala, budući da se na slikama jasno vide petlje.



  

KLAKER

     Jedna od mojih prvih asocijacija na detinjstvo je - klaker.  Kako i ne bi bila, kada je više od pola familije po maminoj liniji bilo iz redova sodadžija - proizvodjača klakera i sode-vode .  Bavili su se time u Beogradu, Ćupriji, Nišu, Požarevcu, Zvečanu,Mojkovcu i ko zna gde još . I to na onaj pravi, poluindustrijski način, a ne kao ovi, neki, moderni proizvodjači , čije se minijaturne nazovi-mašine vuku po podu, flaše pune ručno, a  o samom zanatu znaju manje nego ja.


     Sodara - sodadžijska radnja, kakvu ja pamtim, je ogromna prostorija s velikim mašinama, sličnim   onim bocama za autogeno zavarivanje, kojom se širi sladunjavi miris klakera i stalno nešto zuji i zvecka, što zbog  same proizvodnje, što zbog detaljnog pranja flašica u koje se klaker sipao.
     Kao dete, svraćala sam ponekad  sa majkom u sodaru njenog oca, jer nam je bila na putu do grada. Ne pamtim da smo ikada otišle tamo ciljano, da posedimo sa njim, popričamo, da nas pita kako smo i ... Ne pamtim ni da me je ikada pomazio po kosi, o poljupcu već i da ne pričam - neka mu je laka zemlja, pa  ga pamtim kao hladnog stranca od kojeg nikada ništa lepo nisam doživela. Pa i te ogromne mašine, kakve su u mom sećanju, možda i nisu bile baš tolike. Možda ih je predimenzioniralo moje sećanje na jednu epizodu zbog koje, verovatno - ili bi  bolje bilo reći, i zbog koje, oca svoje majke ne pamtim ni po čemu lepom.

JA SAM SAMOJ SEBI SUGURNA KUĆA

Storija o stamenoj ženi punoj vrlina i neke duboke sete, koju bih, da je mladja, svrstala u onu moju kategorije zlatne mladeži

     U svojoj dugoj životnoj istoriji nisam srela osobu, nevažno kog je pola, s toliko velikim brojem talenata , od kojih je većinu proverila i na javnoj sceni. Da vam ne pričam o tome kako svojom pojavom - lepotom, držanjem, nastupom, deluje na ljude koje sreće  . Oni koji je znaju nastavljaju da se dive njenoj fascinantnoj ličnosti , a oni koji je tek upoznaju, ne prestaju da  s divljenjem gledaju u njeno prelepo lice. Žene, diveći joj se ili je mrzeći, baš zato što bi želele da su kao ona, a muškarcima je već ispao jezik i ucaklile oči od opčinjenosti...
    Sigurna sam da je većina , posle ovih prvih reči, pomislila, diiivno, konačno postoji neko ko je i talentovan i lep i ljudima zanimljiv. I - to mora da je srećna žena...
    Epa, nažalost...
     Žena iz moje priče , talentovana za pisanje, recitovanje , ples, glumu, voditelja, žena koja prelepo slika i peva, koja uz to sve ume i da  štrika, hekla, veze, šije, održava vrtove i voćnjake, kuva, mesi, popravlja sitne kvarove po kući, kuje i zakiva, ponekad i da psuje - ne spada u kategoriju srećnih ljudi. Bar ona tako smatra. Mada je ja ponekad uveravam da imam nekoliko debelih argumenata koji je mogu svrstati u srećnice. Ali neću da se raspravljam, pa zaćutim, pod težinom njenih argumenata.
     Preživela je mnooooogo ... nečeg lepog i puno, puno ružnog. To lepo će se nastaviti , znam, a onom ružnom, čini mi se i priželjkujem da je tako, stavila je jednu veeeliku tačku , s kojom će se otkortljati u nigdinu sve njene brige, muke, suze, tuge...
     Na kraju godine  u kojoj je sabrala puno lepog , dugoročnog karaktera, ali i neke ni malo lepe stvari, podvlačeći nevidljivu liniju ispod poslednjih dana  te godine koju želi da prevazidje ,  reče mi - ponekad ne znam kako sam sve ovo mogla da izdržim. I uz to zadržim neophodnu dozu razuma, ostanem neoštećene duše i misli netaknutih zlobom.

KOMUNALNA MILOSTINJA ZA NOVINARE I PROSLAVA ZA ODABRANE

     U startu moram da se ogradim - ovaj tekst nije uperen protiv žitelja prestonice , koje nazivamo Beogradjani, ma kada i ma otkuda da su stigli u ovaj grad. Ustvari, tekst koji nameravam da napišem, nije uperen ni protiv koga lično , već protiv malogradjanštine i prestoničkog kompleksa nekih ljudi, koji sasvim slučajno žive baš u toj prestonici, ali sasvim namerno stvaraju o njoj ružnu sliku. Svim ostalim žiteljima prestonice , časnim, korektnim ljudima koji uvažavaju i sebe i svoj grad, ali i sve ostale ljude, ma gde da žive i ma otkud da su  došli, svaka čast , uz molbu da se ne osećaju prozvanima.
     I objašnjenje - za to što sam tekst počela naopako , odnosno što sam na početku rekla ono čemu je mesto na kraju. Na onom mom drugom blogu , Negoslavlje, nedavno sam objavila tekst, koji je reakcija na jednu vrlo grubu i prostu blogersku prozivku, karikaturu, zapravo,  ljudi došlih odnekud u Beograd, od strane osobe  koja sebe smatra Beogradjankom . Pa  sam navukla na sebe gnev jednog dela žitelja prestonice koji su se, neprozvani, našli  pozvanima da brane sve Beogradjane od mene , koja je tim tekstom  samo stala u odbranu ostalog dela Srbije od onih Beogradjana koji misle da jedino oni imaju prava da primećuju, ismevaju i karikiraju tudje mane. Doduše, više je bilo onih koji su delili moje mišljenje, čak  i sami podvlačeći da se stide tih i takvih, ali....

UPUTSTVO ZA BRZO PLETENJE TOPLE I LEPE KAPE

Ovu kapu



možete da ispletete  , em brzo, em lako,
u slučaju da nemate dve leve ruke.

Potrebna vam je vunica  - ja sam kupila 50 gr deblje s mnogo moherastih dlačica i sve  upotrebila za izradu  ranfle, koju sam presavila, podvrnula po obodu kape
                                                      - tri klupčeta - e sad, neki kažu štringla, drugi kanjurica ili kanjura, sve je to isto, po sto grama najsvetlije sive, srednje sive i najtamnije sive, skoro crne, pa sam  sprezala po dve niti, kako bi debljina bila jednaka debljini onog mohera  . Ovo je previše materijala, za samu kapu nije potrebno više od četvrtine svega, ali ću ostatak iskoristiti da uradim i odgovarajući šal.

AUTOCENZURA

Više puta mi se desilo da imam fantastičnu priču u prstima, koja tu i ostane, zbog autocenzire. Šta vredi to što bih ja od nekog stvarnog dogadjaja ili lika uzela tek jedan neznatni deo, kada postoji opasnost da budu prepoznati.
     Od kako imam blog, na kompjuter su se navukle i neke babe mojih prijatelja i poznanika, a tek o roditeljima i deci mojih drugarica, da i ne govorim . I tako , džaba onolikih lepih priča iz stvarnog života, kad za svaku od njih zna bar desetoro ljudi. Džaba, onda, i moje igre skrivalica, zamagljivanja istine, prefarbavanja  crne  kose u boju konjaka i zelenih očiju u modroplave, kad - zaklela se zemlja raju, mora tajne da se znaju.
     Poseban akcenat na autocenziru polažem od kad sam jednu moju drugaricu  izdala  - obe smo kupile neke glupe sprave za  sušenje voća i povrća koje, naravno, ni jedna ni druga nismo ni uključile. A zabvoravila sam da smo pre tog nesrećnoh teksta, zajedničkim snagama, objavile njenim ćerkama da nam je pomenuta sprava - zajednička .
     Šteta, zaista šteta. Toliko poučnih  životnih epizoda s povećim naravoučenijem mi pada na pamet, a ja ne smem da ih pomenem. Il' će da se seti muž da je o njegovoj ženi reč, il' mama da je u pitanju ćera , ili, pak, prijateljica da je o drugoj prijateljici reč. O komšijama da i ne govorim. Dok pokušavam da prikrijem identite kamufliranim opisom osobe o kojoj pišem, sve se plašim da, slučajno, ne upotrebim stvarni izgled nekoga iz moje okoline. Ne bi me oprala ni Nišava, sa sve Oblačinskim jezerom i akumulacijom Selova , pride.
     Pa se mučim. Učim kako da stvarne dogadjaje i ljude uvijem u tolike i takve oblande improvizacija , da ni sami sebe ne bi prepoznali.
     I tako, budem ponosna na sebe, sve dok me najmanje njih deset , na priču o zaista izmišljenoj osobi smeštenoj u vreme sada i mesto ovde, ne upita - jeli, jesi li ono na mene mislila.
     Džaba meni autocenzura...
   
   
     

VELIKI GLU... - ČOVEK IVAN BOSILJČIĆ

     Ne gledam ništa što je vezano za rijaliti šuo Ja imam talenat. Gledala sam  ga, rodbinski zainteresovana, prošle sozone. I jako se razočarala. Ne toliko zbog  toga što nije pobedio moj favorit - bilo je njih, neprikosnovenih, nekoliko ,  i koji god od njih da je pobedio, opet bi mi bilo žao da nije MOJ KANDIDAT, ALI BIH SVAKOME ČESTITALA.
    Ne znam ko odlučuje o tome ko biva pobednik , na kraju balade , kada se pokupe pare od onoooliiiiikih glasova publike i kada se prebroje glasovi.
     No, to je tema za neke druge, možda službe i organe, na čiji dnevni red sigurno nikada neće ni stići.
     Ja ću ovoga puta o nečem drugom. O ljudima koji znaju da priznaju i, štaviše, da isprave svoju grešku.
     Videla sam u novinama tekst sa izbora polufinalista za ovaj šou , koji mi je privukao pažnju zbog nesvakidašnjeg postupka glimca Ivana Bosiljčića,  ovde člana žirija. On je, najpre, dao svoje NE , jednom malenom kandidatu , priznajući da lepo peva, ali misleći, valjda, na to da se dečacima glas menja tokom odrastanja i da njegovo vreme tek dolazi, kada preživi  mutiranje glasa.




     - Oću da umrem, što sam mu dao ne, priznao je Ivan kolegama u pauzi snimanja, kada je i saznao da ima pravo na korekciju svoje odluke.
    I iskoristio to svoje pravo objektivnog člana žirija.I usrećio jednog dečaka, koji, doduše, još ne peva perfektno, ali ima šanse da u tome jednoga dana uspe.


     Znali smo da je Ivan Bosiljčić veliki glumac. I da bi, verovatno, napravio i blistavu pevačku karijeru, da ima vremena za punu posvećenost tome.
     Sada smo saznali i to  da je veliki čovek.
    

GDE SU IDEJE ZA BLOGOPISANIJE

... ili , još koja reč o tome kako ništa što nam se dešava nije slučajno i kako i svaka sitnica ima neki svoj, veličanstveni smisao...kao i ova, veličanstvena muzika


    Često me pitaju , oni kojima pisanje nije jača strana  , otkud mi inspiracije za ovoliko pisanje na blog-ovima , kako nalazim ideje i , uopšte, kako se i  blogeri i svi ljudi koji pišu snalaze  i razabiraju , kako odluče  o tome šta je zanimljivo za pisanje, a zašto na neki predlog kažu, to nije za mene.

   Nekoliko sinoćnih epizoda , koje su se nizale po nekakvo savršenom redu , od kojih je svaka nepogrešivom tačnošću uzrokovala onu drugu, možda će biti idealna ilustracija za one koji bi pisali, samo ne znaju kako da počnu. Jedino da im poželim, da im se ovakve " slučanosti " nameste.

     Najpre mi je sestrić, onaj Marko  koji diiiivno peva, poslao link za ovu divnu pesmu. Sprema je, kaže, sa svojim vokalnim sastavom, Konstantinom ,  za prednovogodišnji koncert koji će održati u Sinagogi.



       Dok sam, s uživanjem, preslušavala ono što ću slušati 27.  u Sinagogi u izvodjenju Konstantina, na netu mi se pojavila virtuelna prijateljica, vlasnica bloga Nedodjija. Onako ushićena, pošaljem joj link pesme.

     -Divno, hvala ti. Znaš li da je moja pokojna majka bila Ukrajinka, rekla mi je, a ja sam  osetila da iza svog ekrana briše suze, jer ju je ovo podsetilo na onu tinjajuću bol za majkom, nedavno izgubljenom.

    Kroz par minuta, pesma se našla na njenom blogu.


Negoslava каже:
Pokoj joj duši.
A nama, još jedna potvrda – ništa u životu nije slučajno.
nedodjija каже:
definitivno nema slucajnosti….


    Jutros , vidim, tema je dobila nastavak. Zahvaljujući još jednom blogeru , Stanimiru Trifunoviću.
Koji je kod Nedodjije napisao - Када је Николај Расторгујев отпевао ову дивну песму давних раних деведесетих на неком од великих Санкт-Петербуршких бродова руске морнарице… у време најдубљег посрнућа руске државе… плакао је…
О родољубљу толико тек… оном које се у нас ни не назире…
ПС. Од постављања свог блога ова песма ауторског пара Игор Матвијенко-музика и аранжман и Александар Шаганов-текст, у извођењу Н.Расторгујева и групе Лубе, као и Хора Московског Сретењског манастира, као и Дарије и Пелагије Мороз била је све оно што сам желео блогом рећи, а нисам то умео…
ПС. Суза из десног ока, 1 мин. 44 сек.
Ево и песме http://www.youtube.com/watch?v=GlrFEL0ZTMM
Препоручујем и друге верзије ове изузетне песме. Има их више.

Pa je, malo kasnije, dodao još jednu verziju.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=uTQcqb_0_zQ

nedodjija каже:
“све оно што сам желео блогом рећи, а нисам то умео…”
bas to…. !

Ne znam da li sam , prepuna emocija dok postavljam ove  linkove i pišem  po koju reč, onima koji bi želeli da imaju blog, ali se boje da neće uspeti jer baš nisu vični pisanju, uspela da pokažem zašto vredi  da me ipak poslušaju i krenu. Ako i nisam, neka još jednom pročitaju  prvi PS Stanimira Trifunovića - 


 Од постављања свог блога ова песма ауторског пара Игор Матвијенко-музика и аранжман и Александар Шаганов-текст, у извођењу Н.Расторгујева и групе Лубе, као и Хора Московског Сретењског манастира, као и Дарије и Пелагије Мороз била је све оно што сам желео блогом рећи, а нисам то умео…

    Tek sada vidim kako ove reči pašu , kao da su pisane baš za ovu moju temu, baš za ovaj moj tekst.




   

ZA KAKVO LI SU ME PA RADJALI, KAD MI SUDJEN PŠEŠKI ŽIVOT

     Dobro sam, ću ti reknem kad me takoj ubavo pituješ, k'ko da te stvarno briga k'kvo je s'men i s moj život. I kad mi se čovečanski nasmeješ dok me sritaš i vikaš mi dobar dan, a neki k'ko neki, kad te sretne , namršten, pa mu se obrazi spustili ispod nos, pa ti vika dobar dan, a misliš, koje crno dobar dan, od ovoga samo crni dan ima da mi bude.
    I bolje da ti reknem, eve, dobro sam, nego da ti razvezujem priču od moje dobro . A neje dobro. Nit' će nekad da bude.
     Ti znaš k'kav je moj život. Od k'ko sam se rodila, činimiske, belo videlo nes'm videla.  Rabota , nemanje, sekiranje, od muku bežanje, s's nevolju sastaljanje.
    Sednem si sama, takoj, poneki put, pa si se sama  i pitujem - a za k'kvo su me pa radjali. Neli imaoše pet deteta pred men', koje sam im još pa ja pritrebala?
     Dali su me školuvali, dali mi dar spremiše kad se zaudava, dali mi pomogoše kad ovoj kućiče pripra'imo, dali mi decu počuvaše, malečki kad beoše,  da oda'nem malko s's dušu moju mučenu ?
     I sve bi otrpela i podnela, i na život se ne bi nikad požalila, samo da se ovoj dete ne rodi nevoljno. Za njeg me duša boli tolko, da više nema kude ni da stanjuje taj bolka od koju lek nema. I na koju ništo ne pomaga.
     Nee mi teško, živa mi mater, nee mi men' od mojo mučenje i od moju rabotu oko njeg '. Al ne znam kad mi poteško beše, dali k'd ni kazaše k'kvo ni s'njeg čeka, dali k'd vido da nikad u školu nema da ga odvedem , eli k'd  poče da raste, a ja slabeem , i muž mi da propada...
    I ne znam, više se i ne pitujem ništa . I ne nadam se za ništa.  
     Samo , kad mogu, a i toj neje mlogo često, izleznem iz kuću ,a na muža reknem, ete vi sve spremeno, ja ću se malko prošetam. Daj mu leb i s'leb, lekovi u tačno vreme, turi mu ćebe na grbinu ako zaspi u kujnu, pa i ti legni.
     A ja ću se vrnem kad se vrnem. I ja imam dušu. I moje oči traže da vide i reku i drvo, i ljudi i ulice i sneg i kišu ...
    Ete, napriča se, ega mi malko polakše bude na dušu. Ti umeješ da slušaš i da ništa ne pituješ .
    A i k'kvo pa od men' više ima i da čuješ ? Sas muku sam se rodila, uz muku sam živela i muke trpela , neće se zabavi, muka će me emput i utepa. Samo da oće pokano da bude, da ovoj dete ima ko'i da gleda.
     Pa posle. s's men' kako oće.  I ovoj neje neki život...  pšeški.


pšeški - pseći
     

NIKOM VODU NATRUNILA NIJE

     U komentaru  na Fejsbuku,  na jedan moj tekst, pročitah jednu lepu formulaciju, očito narodnu izreku - nikom vodu natrunila nije .

     Nedavno, na TV koju sve manje, na sreću, gledam, čuh još lepšu formulaciju, odnosno romski opis za to kada si mnogo srećan - cveta mi duša.

     Svaki kraj , grad, selo, zaselak , vrlo često, ima neke spcifične reči , pojmove koji daleko jasnije i tačnije opisuju neku pojavu, nego da se za to koriste opširne proširene rečenice.

I ŠEKSPIR JE KRAO, PA JE BIO VELIKI PISAC

- Malo, malo, pa neka blogerka ( interesantno, nikada još nisam videla da je to neki bloger objavio ) obelodani da je svoj tekst, nepotpisan ili potpisan tudjim imenom, pronašla u nekim novinama, na nekom elektronskom portalu
- Koliko je to dokaz bahatosti i bezobrazluka kradljivaca tudje intelektualne svojine, još više govori o njihovoj neinventivnosti , nesposobnosti i osakaćenosti jednog dela njihovog intelekta, da mi se kao logični zaključak nameće samo jedna reč - jadni


     Većina blogera je ispod svojih tekstova postavila jednu običnu rečenicu koja najupečatljivije govori o tome koliko su širokogrudi -  ovo je intelektualna svojina potpisanog i molim svakoga ko prenese deo teksta ili ceo tekst , da  napiše ime autora.
      Pa ni to dopuštenje - uz jedini uslov, ispoštujte moje ime, onima koji  se tako nesavesno, nekorektno i drsko kite tudjim perjem, nije dovoljno za miligram čovečnosti .

UAAAAAAAAA, KRADJAAAAAAAAAAAAAAAAAA

/www.facebook.com/charolija/posts/4383896708110?comment_id=4608681&notif_t=feed_comment_reply

     Plagijatorstvo postoji, verovatno, od kad je sveta i veka. Otkad je neko napisao, nacrtao, ispevao... nešto lepo, a neko drugi, koji ništa od toga ne zna, što nije nikakav greh niti sram, drugim ljudima to predočio kao svoje, što je greh ohoho razmera.
     Većina plagijatora se toga i ne stidi. Štaviše, kiteći se tudjim perjem, istovremeno ismevaju one kojima su to perje skinuli.
     Kao novinar lokalnog lista nebrojeno puta sam doživljavala, i ne samo ja, da dopisnici prestoničkih listova prepišu naš tekst od nadnaslova do poslednje tačke, pa ga samo potpišu svojim imeno. Punim imenom i prezimenom, što u prevodu znači da je u pitanju kvalitetan tekst.
     Kada bi naše lokalne novine, na nekim zajednički dogadjajima, izvinte na izrazu, počinjali da pljuju, s cinizmom koji je utemeljenje imao upravo u činjenici da su oni , zaboga, dopisnici, na naše odgovore, zašto nas onda prepisuju, imali su spreMljen odgovor koji su papagajski ponavljali - I Šekspir je prepisivao, ali mu to nije smetalo da bude veliki pisac.
     Nisu oni, ti dopisnici koji su ismevali lokalni list od kojeg su, zapravo, jako lagodno živeli, prepisujući ga, imali stida ni pred našim sagovornicima, koji su se nebrojeno puta čudili nad takvom drskošću - da ih citira neko koga u životu nisu videli, i to za novine.
     - Koji ti je onaj što je u Politici objavio  tvoj tekst objavljen posle razgovora sa mnom,pa na kraju dodao onu glupavu rečenicu, kakvu ja ni u pijanstvu ne bih izgovoriuo - Televizor više nije roba za utucavanje vremena, pitao me jednom tadašnji direktor EI Televizije , koja se bavila proizvodnjom televizora.
    Ogovor nije ni očekivao.
     Jedini korektni kolega , pravi Gospodin Novinar, pokojni Mića Stojanović, manirom tog pravog gospodina, uvek je znao da se najpre javi - Izvini, jel nemaš ništa protiv da objavim taj i taj tekst, pitao sam i tvog sagovornika i on se slaže. Hvala ti.
     Zbog toga, ustvari i zbog toga, njega sam uistinu poštovala.
   
     Svi oni, anonimni prepisivači, prepisivači koji se ne stide čak ni toga da svoje ime stave ispod tudjeg teksta, razno-razni priučeni ili malo više naučeni urednici, ma, svi ti  iz fele nesposobnih, polupismenih, nekorektnih, plagijatorskih umova, zaboravljaju samo jednu stvar - onima koji znaju da pišu, to oteto perje kojim se kite, opet će brzo , koliko sutra,narasti. A oni će zauvek ostati jadni plagijatori.

ZAŠTO SE NIKADA NE ODUŠEVLJAVAM GLASNO

     Ima već jedno dve decenije kako svoje emocije izuzetno obuzdavam kada neko iz mog bliskog - čitati prijateljskog, okruženja, ima nešto jako-jako-jako-jako lepo, što mi se mnogo-mnogo-mnogo-mnogo svidja. Pomenula sam u nekom ranijem postu, čini mi se, kako mi se više puta dešavalo da mi oni kojima pokažem koliko mi se svidja to njihovo  što mi se svidja, pruže ruku uz - izvoli.
     Onda ja propadnem u zemlju. Od sramote.  I pobelim , malo posle. Od muke.I pobesnim na sebe.

DVA RECEPTA ZA NEPOGREŠIVO DOBAR PREBRANAC - GRAVČE NA TAVČE

-  ako  upamti da prebranac - gravče zahteva(ju) puno masnoće, puno aleve paprike i puno crnog luka, ni najnesnalažljivija nabedjena kuvarica neće se postideti ovog jela 
- na 300 gr pasulja nije previše ni 1,5 kg očišćenog crnog luka   


Ima li Srbina i Makedonca kojem ne prorade želudačne kiseline na pominjanje prebranca ili gravčeta na tavče ?
Ako se i javi neko, verujte mi na reč, posle uputstva koje sledi  za kuvanje ovog nacionalnog srpskog i makedonskog specijaliteta, a mogu i da se kladim u to, više ih neće biti.
Zima je pravo vreme za gotovljenje - u mom rodnom Zaplanju se kaže gotvljenje, prebranca ili gravčeta (u daljem tekstu - prebranac). Em se pasulj kuva malo duže, pa će bar podići temperaturu u stanu, em je samo jelo malo jače, pa više prija zimi nego leti.
     Prvi recept je, zapravo, osnova za spremanje prebranca,  posnog, kako bi se naški reklo, klot. A sve ostalo samo su varijacije na istu temu.

Potrebno je:
  
- 300 gr pasulja,   koji se veče pre kuvanja opere i nalije vodrom, da nabubri do jutra, a kada se stavi da provri, prva voda se ocedi iz poznatih razloga ( sprečavanje nadimanja), ponovo se nalije voda , stave se dve kašičice soli
 - jedno pet glavica crnog luka, srednje veličine, koje se iseckaju i dodaju pasulju- ostatak od spremljenog  1,5 kg crnog luka se isecka na rebarca i lagano prodinsta na dosta masnoće, zejtina ili masti, ali bašbaš doooobro, onako, da dobije lepu zlatno-žutu boju
     Kada je pasulj skuvan, ali ne prekuvan, u izdinstani crni luk se doda najmanje jedna kašika aleve paprike, a ko voli može da stavi bar još pola, pa se dobro uprži.

OPET O ZLATNOJ DECI - NATAŠA BLAGOJEVIĆ

     Moja cimerka na Blogomaniji, upravo završenoj na Staroj Planini, bila je Nišlijka Nataša Blagojević, apsolventkinja ekonomije,  popularna Naky handmade,  iliti pletilja prelepih kapa, šalova i ostalih ručnih radova koji se mogu izraditi pomoću heklice. Ono pletenje na dve igle, izgleda, nije njen fah. Iako sam, tokom tri dana intenzivnog druženja , pokušala da joj i ovu veštinu nametnem , bar kao mogućnost  da upotpuni svoje pletačko umenje. Zna , jednostavno, šta hoće, pa ni za milimetar ne odstupa od svog izbora i opredeljenja.Naučila je i to, veli, ali ipak nani i baki prepušta to zadovoljstvo, njoj je heklanje omiljeno.



     Nataša je još jedan  primer iz one moje zbirke tekstova o zlatnoj deci našeg doba, koju pokušavam da promovišem. O deci koja ne spadaju u onu ružnu priču o spavanju do podneva, beskrajnom ispijanju kafa uz kukanje na težak život i izlaske posle ponoći. Od kojih posle nisi ni za šta, a ceo svet ti je kriv za sve.
     Ona i svi mladi ljudi koji su se našli i koji će se tek naći u ovoj mojoj zbirci zlata vrednih, sušta su suprotnost svima onima koji se i u dubokoj mladosti za džeparac grebu od mama, tata, baba , deda i ostale familije, i ne pomišljajuči na to da svoje samopouzdanje poprave bilo kakvim pokušajem da zarade koji dinar sopstvenim rukama.
     Naky handmade je po svojim kapama i šalovima postala poznata i popularna u čitavoj Srbiji - a i šire, uz pomoć Fejsbuka , na kojem prezentuje šta sve od vunice njene vredne ruke mogu da urade heklicom. A to mogu da bude i sove i zečevi i rakuni i... ko zna šta sve ne, kao plod njene ili mašte naručilaca.
     - Pre tri godine sam naučila da heklam i najpre je to bila veština za sopstvene potrebe - ispričala mi je svoju handmade priču, izmedju tribina na Blogomaniji, moja cimerka na Staroj planini - A onda se to nekim ljudima dopalo, pa su me zamolili da uradim i njima , pa se sve to proširilo do razmera da ponekad zatražim pomoć od mame ili bake, kako bih svima odgovorila. Ali, svaka kapa i svaki šal nose moj pečat i , u suštini, sve što isporučim je tipičan primerak Naky handmade. A zbog tog ličnog pečata i ne pristajem na nagovore da proizvodnju proširim, angažujući neke druge da rade za mene. To, jednostavno, onda ne bi bilo Naky handmade.


     Malo čudno zvuči kada neko ko još nije sasvim izašao iz školske klupe i nema stalno zaposlenje svoje planove uredjuje sa sezonom, a za Natašu to je period od jeseni do proleća. Kada radi punom parom, ponekad od budjenja do kasno u noć. Pa je zahvalna i svom dečku na punoj podršci i razumevanju za njen hobi-posao, na tome što joj ne zamera kada , zbog njene žurbe da isporuči naručeno, nisu u mogućnosti da izadju, nego joj on pravi društvo dok hekla.
     A zahvaljujući maksimalnom angažovanju tokom sezone, Nataša zaradi dovoljno za godišnji  džeparac . Mada u roditeljima ima punu podršku, nastoji da ih što manje poteže sa svojim zahtevima i da sopstvene želje i potrebe ispunjava sama.
     I nije baš da je posvećena samo svom malom biznis-hobiju. Ima Naky i te kako vremena za još veliki niz aktivnosti, od druženja i edukacija na skupovima mladih lidera, do angažovanja medju mladim planinarima, na otkrivanju svih onih lepih mesta u našoj zemlji, koja valja videti. Kao apsolvent menadžmenta u turizmu,zna da je najvažnije turiste dovesti u svoju zemlju. Pokazati im sve one poznate i skrivene lepote, koje  najpre upoznaš sam.


     Stiže i da twituje - kad joj heklica nije u ruci, onda je tu mobilni, da bloguje i, kako rekoh, da se druži sa blogerima. Onim mladjim, jednako kao i sa nama, starijima. O njoj su pisale niške Južne vesti i Mahlat u svom portalu Tetka . A na Blogomaniji je izazvala više pažnje sa svojom heklicom, nego neki poznati predavači , koji su imali toliko zanimljiva predavanja, da je više pogleda bilo uprto u Natašinu heklicu, nego ka tribini gde je trebalo oni da nešto pametno kažu.



     Zato verujem da će već na sledećem blogerskom okupljanju i Nataša biti jedan od predavača. Ona uvek ima šta da kaže.


     

KROZ BOSNU NE PEVAJ, KROZ SRBIJU NE IGRAJ....

... a kroz Makedoniju i ne pevaj i ne igraj ... smejaće ti se


     Ovu izreku prvi put sam čula od kolege koji je njom objašnjavao zašto je nezadovoljan izabranicom svog jako muzikalnog sina - eeeeeej, znaš kako se kaže, kroz Bosnu ne pevaj, kroz Srbiju ne igraj, a kroz Makedoniju i ne pevaj i ne igraj, smejaće ti se. A ona, zamisli, ona , Makedonka, a zamisli, ej, solfedjo ne može već tri puta da položi ! Pa koliki antitalenat mora da bude jedna Makedonka, čija je nacija po muzikalnosti u izreku ušla, da  solfedjo ne može ni iz čitava tri puta da položi. A ovaj moj, zapeo da se ženi, ej, Makedonkom koja na solfedju pada tri puta. Ja mu sredjujem stipendiju, na Sorbonu bre 'oću da ga šaljem, a on bi da se zaposli u vojnom orkestru, na sahranama da svira.

Proja

     Srpsko nacionalno jelo s pet slova, a nije ajvar? Naravno, proja.

     U Vikipediji piše - "Проја је кукурузни хлеб. Често се меша са пројаницом или пројаром. Проја се прави од крупно млевеног кукурузног брашнасоли и воде. Пројаница поред кукурузног има и пшеничног брашна и најчешће се прави са сиром и чварцима. Остале пројанице су са јогуртом, паризером, краставцем, сувом паприком и многи други."





     Povod da zavirim u  literaturu zarad razjašnjenja značenja samog pojma proja, jeste jedan recept , povodom kojeg smo konstatovali da danas gotovo svaka kuća ima sopostveni način pripremanja ovog, slobodno bi se moglo reći i kompletnog obroka. Mada,činjenica je,mnogi proju služe i  umesto hleba uz kuvani kiseli kupus, uz pasulj, uz neke vrste prženija...

MILINKOVI POKLONI IZNENADJENJA

     U australijskom komšiluku moje kume živela je neka baka koja je za svaki Božić kupovala poklone svim ljudima koje je poznavala. To je bila njena tradicija, objašnjavala mi je kuma, a čim bi izdelila poklone i čim bi radnje posle ovog praznika počinjale da rade, ona je kretala u kupovinu novih, za sledeći Božić. Tako je čitavu godinu, verujem, uživala u odabiranju najlepših poklona za svoju rodbinu, prijatelje i poznanike, radujući se njihovoj radosti kada ih budu primali.
     Pokušala sam da imitiram nepoznatu baku iz Australije, pa sam već pred sledeći Božić ponela na posao brdo simpatičnih sitnica, uvek i svakome potrebnih, koje sam podelila kolegama koji su  tog dana ušli u moju kancelariju. Neki su se iskreno obradovali, neki su ljubazno zahvalili, ali su mnogi bili zbunjeni i jedino su uspeli da pitaju - a zašto. Zbog tog zbunjenog zašto odustala sam od plana da mi taj način čestitanja Božića kolegama postane tradicija. Ionako nam je firma vrlo brzo (ras)prodata, rasuli smo se po principu kud koji, mili moji, pa bi i tradicija, da je kojim slučajem uspostavljena, višom silom bila prekinuta.
     Posle sam negde pročitala  tekst neke žene, koja je svojoj kumi za 40. rodjendan kupila isto toliko poklona, svaki s odredjenom upotrebnom vrednošču, a ne neke gluposti bez smisla i bez veze, koje je ona dobila za sopstveni rodjendan.
     Pa sam i nju pokušala da kopiram. Prva osoba koja je dobila 50 poklona  plus jedan,za jubilarni rodjendan , ne skrivajući zbunjenost pred oooogromnom kesom u kojoj nije bilo samo igle i lokomotive, srdačno je zahvalila i priznala da joj je bilo drago, negde pred sledeći rodjendan. Zbog druge, koja mi je rekla , još i ne znajući šta sve ima u paketu - moraću i ja da sakupim šta imam po kući, da ti se odužim, odustala sam od pretvaranja ovakvog načina poklanjanja u tradiciju. Mislim, možete imati u kući par sitnica, možda i čitavih desetak, koje se mogu upotrebiti kao neka vrsta poklona, i to jedino za slušaj da vam je isti iznenada i hitno potreban,  ali da ih imate 50 i kusur - to je već nemoguće.

     Maločas gledam novi profil na fejsbuku, koji je odmah privukao izuzetnu pažnju.

" Nakon nekoliko meseci razmišljanja, autor stranice je rešio da ostavlja poklone širom Srbije. Obaveštenja o tome, gde se pokloni nalaze, autor će objavljivati na ovoj stranici i putem Twitter naloga @Milinkoi

Опис
Činjenica je da, u današnjem svetu ljudi koji poklanjaju, očekuju neki poklon za uzvrat. Autor ove stranice neće znati kome poklanja, te s toga, ništa za uzvrat i ne očekuje.
Jedino se nada da će njegovi pokloni pronaći put do ljudi kojima je taj poklon najpotrebniji.
Poklone će ostavljati širom Srbije, biće to sitnice ili krupne stvari.
Počinje u sredu 05.12.2012."

I komentare pune hvale, ali i one, maliciozne.


  • Onda svrati i u Aleksinac. Nekad je, i zimi i leti, sijao kao novogodisnja jelka, bio lep i poznat kao 'srpski Hajdelberg'. Danas je, zahvaljujuci tranziciji i olosima koji je kod nas sprovode, slicniji crnoj rupi. Tamo je odista mnogo onih koji se pitaju kako ce ovu noc da provedu, a sutra je odvec daleko za njihovo planiranje. O praznicima da i ne govorim.
    Свиђа ми се ·  · Пре 55 мин.

  • ‎... ETO NAMA NOVOG DEDA MRAZA... :)
    ... NADAM SE DA ĆE POKLONE PRONALAZITI ONI KOJIMA SU ONI I NAJPOTREBNIJI...
    ... SREĆNO...!
    S POŠTOVANJEM I LJUBAVLJU...
    Свиђа ми се ·  · пре око сат времена

  • milinko.....ne lazi bre ovaj narod...a oni su jos gori pa se pecaju na te gluposti
    Свиђа ми се ·  · пре око сат времена

  • Наше је само оно што поклонимо!
    Свиђа ми се ·  · пре око сат времена

  • Navažnije da je izazvano interesovanje, a poklona da li će biti - videćemo.....
    Свиђа ми се ·  · пре 3 ч. близу места Belgrade, Serbia

  • a ko ste vi i zasto biste zeleli da poklanjate (nepoznatom svetu)? odakle vam mogucnosti za 'krupne' stvari? i nakon 'razmisljana' - o cemu ste dosli na tu ideju? od cega/koga se sastoji vas zivot kada razmisljate o daljinama?
    Свиђа ми се ·  · пре 3 ч.

  • Milinko, dolazis li kod nas u Valjevo da nas malo obradujes?
    Свиђа ми се ·  · пре 4 ч.

  • Bilo bi lepo kad bi bilo istinito, a jos lepse bi bilo kada bi takozvani Darezljivi Milinko a i svi Vi koji podrzavate ovu stranicu poklone urucili za spas zivota jednog malisana koji se leci u Turskoj od kancera na mozgu. Mala novcana pomoc svakog od nas bi puno znacila ovom decaku da svoje detinjstvo provede u svojoj zemlji radujuci se Deda Mrazu kao ostala deca...u svakom slucaju se mozete pridruziti grupi i pomoci na bilo koji nacin :) HVALA! P.S. Molim administratore da istaknu moju objavu i time pokazu da su i oni darezljivi na neki nacin :)


    • Dragi dobri ljudi, Zovem se Sergej Milićević, imam 16 meseci i veoma sam bolestan iako se stalno smejem. Neki me vec znaju a neki ce sada prvi put cuti za moje velike probleme koji bi bili preteski i ...
    • 10.605 чланова · Придружи се групи
    Свиђа ми се ·  ·  · пре 5 ч.
    • 2 особе кажу да им се свиђа ово.
    • Milinko vam daruje Potrudićemo se da nešto uradimo. Pomoć je neophonda velikom delu stanovništva. Verujem da će SERGEJ imati dovoljno mislosti, celog sveta... da dobije ono što mu je potrebno... Kada se broj ljudi na ovoj grupi skupi i pređe brojku od 10.000 objaviću link sa apelom za vašu pomoć, pre toga je besmisleno, jer neće regaovati dovoljno.... i sam ću dati neki matertijalni doprinos vašoj molbi!
    • Vladimir Mitrovic tako je kad nas bude 10 000 pa da svi damo po samo jedan evro ,sto je za vecinu nas malo , ali taj jedan evro kad pomnozis sa 10 000 nekome moze puno da znaci , milenko samo napred ja sam uz tebe !!!!!samo da novac ide u prave ruke a ne u ruke nekih prevaranata koji hoce da se na tudjoj muci bogate!!!! e takve treba u zatvor odmah!!!!
    • Cosa Nostra Hvala Vam puno, na zalost puno je bolesne dece ali malom Sergeju je trenutno potrebno puno novca kako bi nastavio zapoceto lecenje hemoterapijom, sve manje i manje je akcija za pomoc i roditelji ostaju bez novca, svaki vid pomoci je dobrodosao :)

  • april je prošao ... no no dolaze drugi praznici ....jako interesantno...
    Свиђа ми се ·  · пре 5 ч.

  • da ne verujes!!! :) like!
    Свиђа ми се ·  · пре 5 ч.

  • Darezljivi Milinko
    Свиђа ми се ·  · пре 5 ч.

    Ja sam svoje malo darivanje ljudi oko mene na specifičan način, nažalost, okončala.

    Umesto svog komentara,  a uz želju da uspe u naumu i da  uveri i neverne Tome u svoje plemenite namere, ponavljam  reči nepoznatog Milinka


  •  " Sudbina, život ili Bog su mi podarili dovoljno vremena, da mogu da razmišljam. O Diogenu koji je fenjerom tražio čoveka, o ljudima što jesu bili nekada, i onome što danas jesu. Ja ne mogu pormeniti ovaj svet, ne mogu mu izmeniti suštinu, ali mogu, ru
    kovodeći se vlastitom potrebom učiniti nešto, što će za trenutak nekoga učiniti srećnim... pa eto... kada bi svako srazmerno svojim mogućnostima, pomogao, materijalno, emotivno ili kako god... možda bi svi bili malo srećniji..."
  •