ZAŠTO NISAM SLAVIO OSLOBADJANJE GENERALA - prvi deo

- intervju sa Davorom Špišićem, autorom jednog  teksta koji je uzdrmao region


     Dok je odluka Haškog suda kojom su hrvatski generali oslobodjeni krivice za zločine počinjene prema hrvatskim Srbima tokom njihovog proterivanja s vekovnih ognjišta , pravnički precizno,  " zapovjedne odgovornosti za pocinjene zlocine", u Srbiji ocenjena kao sumrak svetske pravde i prava , uz prebrojavanje miliona evra kojima je hrvatska vlada ili ko zna ko platio tu odluku, na ulicama  širom Hrvatske , u njenim medijima i , čini se, čak i u domovima, ova odluka je slavljena , pompezno i euforično. Do nivoa masovne histerije , u kojoj su se političari, estradne zvezde i anonimni gradjani  utrkivali u tome ko će više čestitki uputiti oslobodjenima,   uz opisivanje lične sreće kojom su bili obasjani saznajući za tu odliku.
      Tu masovnu slavljeničku predstavu   onih koji misle da znaju šta slave, ipak, uspeo je da nadjača glas jednog čoveka , koji je, zapravo, bio sveopšti glas razuma . I  nad kojim bi jednako trebalo da se zamisle i oni iz čije je sredine upućen, kao i mi, sa ove strane , kojih se takodje dotiče. 
 Tekst " Vukovar i razderana djevojka"  Davora Špišića, na njegovom blogu Civilka, za samo četiri dana pročitalo je 23.ooo ljudi iz čitavog sveta , a ja sam, posle uključivanja u raspravu koju je sam tekst inicirao i sklapanja fejsbukovskog  prijateljstsva sa autorom, iskoristila i priliku za ovaj mejlovski  intervju sa njim.
( Posle objavljivanja ovog intervjua, skrenuo mi je pažnju na to da je još puno njegovih kolega reagovalo kao on, pa unosim naknadno i tu informaciju).

ZAŠTO NISAM SLAVIO OSLOBADJANJE GENERALA - DRUGI DEO

-  nastavak intervjua sa Davorom Špišićem, autorom jednog  teksta koji je uzdrmao region



ZA ONO  ŠTO SU BARABE ČINILE, NE MOGU NARODI SNOSITI KRIVICU 

Šta Vas je u raspravi koja je usledila  posle  objavljivanja Vašeg teksta iznenadilo, šta začudilo, šta zabrinulo i šta obradovalo ?
     - Iznenadilo me i zabrinulo što neki sad međusobno pletu mitove i činjenice, koriste ovaj moj tekst kao forum da ispravljaju "krive Drine" iz prošlosti. Obradovalo me je što se javilo puno mladih ljudi koji bi željeli poći naprijed.
     Citiraću Vaše reči --Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti – Šta mislite, da je taj narod koji je egzaltirano istrčao na ulice , pre početka rušenja one države imao sliku sadašnjeg stanja pred očima, čak i da ovoga puta zaobidjemo same žrtve, odnosno da njih nije bilo, da li bi prihvatio da preživi sve ono što smo protekle dve decenije preživljavali ? I ako bi, u ime čega ? Ako ne bi, koje najveće razočarenje bi bilo razlog?

ONE SE NE PREDAJU

     Vreme koje živimo , ponekad i nesvesni njegovog proticanja, izmedju svakodnevnih zadataka da mu doskočimo dok nam smišlja nove zamke i pakosti ,  i potreba da sačuvamo mentalnu snagu za još veće napore, koje postavlja ispred nas, nehotice stvara armiju pravih malih heroja koji mu se ne daju. Heroji i herojine, koji posle svake prepreke obrišu ruke uprljane njenim pomeranjem u stranu, a  posle svakog pada ustanu, vrate krunu na glavu i nastave dalje, i koji za sve svoje rezultate u toj neprekidnoj trci sa životom neće dobiti ni jedno jedino priznanje, najveću satisfakciju dobijaju prostom činjenicom da su opstali. Da su ojačali i da nikada neće biti na kolenima. Povijenih ledja i klonulih glava.

ŠTA LI BI DANAS REKAO NUŠIĆ



" Ja sam gledao kako se ruše džamije da bi se na njihovim mestima podigle moderne palate,  ja sam sagledao očeve sa anterijama i sinove sa cilindrima , majke sa fesovima, ćerke sa krinolinama i unuke sa kokotskim suknjicama , ja sam zatekao majke koje su smatrale za sramotu da kinu u društvu i video ćerke koje se u švimhoznama kupaju zajedno sa muškima ,  ja sam gledao igranke gde je žensko kolo naših majki  igralo zasebno od muškog, u drugoj sobi, i video njihove kćeri gde senzualnim pokretima tela igraju apački vanstep dozvoljavajući da im igrač unosi među noge svoju nogu. I sve to nije se normalno razvijalo jedno iz drugoga, nijedno se doba nije prelivalo u drugo po onome velikome zakonu progresa kome se društvo kao i čovek mora potčiniti, već se kinematografski menjalo za noć, tako da je noć koja razdvaja dva dana izgledala koji put kao razmak od pedeset godina. Dan koji je isčezao iz kalendara izgledao je gdekad kao završena jedna epoha, kao knjiga koja je dočitana i koja se neće više otvarati. Kontinuitet je sasvim napušten, konac koji vezuje doba za doba iskidan, a logika stvari ostala je suva fraza zabeležena negde i nekad u nekim knjigama. " - ovako je Branislav Nušić opisivao vreme koje  je uslovilo da u njegovim delima  " budu ismejani ljudska sujeta, lažno dobročinstvo, polutanstvo, štreberstvo,  u kojima je namolovana svim bojama naša birokratija i ismejana neobuzdanim smehom naša administracija. Pa ipak, taj moj smeh nije gorak, nije otrovan. Ja volim ljude i volim ih baš sa svima njihovim slabostima i to me eto sprečava da budem nemilostiv."
      S puno opravdanja, koja mi daje  ovo naše vreme, još bogatije materijalom za ismevanje nego ono, njegovo, pitam se, bi li Nušić danas uspeo da oštricu svoje satire obuzda do one granice koja se naziva nemilosrdnom.
Kako bi Nušić 21. veka gledao  na naše haose, vrtloge i bujice, današnje institucije i običnog malog čoveka ? Bi li mogao da postigne toliko bahatosti današnjice da smesti u svoje priče, drame, satire, komade... kako god ih nazivao on sam i kakvim god nazivima ih okarakterisali drugi ?
      Ili bi mu , nesviklom na svinjarije moderne civilizacije kojoj ništa nije sveto, digao ruke od kompjutera kojim bi, verujem,zamenio pero ? 






MAKAZE ZA PRESECANJE KUKNJAVE

... ili o tome zašto nekima i u krizi biva  ( relativno) dobro, a drugi od skrštenih ruku ne vide način da i njima bude bolje



     Davno, još mnogo pre nego što se i naslućivala kriza , za koju smo samo prvih godina verovali da je privremena i da će nam koliko sutra  poteći opet samoupravljačko med i mleko, čula sam ovu istinitu priču - neka niška doktorka došla je s posla , u ono vreme kada lekari nisu imali prava da odbiju prekobrojne pacijente, mrtva umorna i tek što je sela, došla joj je komšinica s molbom da joj na suknju  ušije rajeferšlus  , pošto se postojeći pokvario.

SAMI MORAMO BOJITI SIVILO SOPSTVENIH ŽIVOTA

     Sve je počelo  kao obična prednovogodišnja šala o Deda Mrazu, Lele, moje stvarne,  a prvo virtuelne prijateljice i Šeh Stane, njene stvarne i moje novopečene virtuelne prijateljice, e sada i da se  malo pohvalim, inicirano Lelinim izraženim dopadanjem , kroz lajkovanje i podelu  i neke komentare u smislu, imam drugaricu Genija, to jest mene. Nema veze što to nisam.

     Onda je Šeh Stana, moja noćna mora već pola dana, postavila neki svoj tekst , koji sam ja, budući da je zbog Lele i moje malenkosti okačen na neki zid, pogledala s poslovničnim zanimanjem. I zaboravila. Odnosno, mislila da sam ga zaboravila.
     Oćeš, vraga. Sve me je nešto kopkalo , podrivajući moju dremljivu jesenju ravnotežu podstaknutu  na san sporadičnim pucketanjem vatre u smederevcu . Pročitaj još jednom, govorio mi je moj unutrašnji glas razuma, podstičući me  da ponovo  otvorim gornju adresu. Ko da me na njoj čeka, ni manje ni više, nego karta brižljivo zakopanog blaga, koje su Turci privremeno konzervirali povlačeći se pod veseljem oslobodjene raje željne osvete za petovekovne zulume. Pa se ni do dana današnjeg po njega nisu vratili.
     Mora  biti da se razlog ponovnog iščitavanja Šeh Staninog teksta nalazi negde u ovim rečenicama -
 "Većina je, pak, Novu godinu pretvorila u praznik u kom najviše lažemo, ne samo druge, već pre svega sebe. Koliko samo izgovorimo i čujemo obećanja, koliko postavljenih ciljeva, koliko planova za radikalne promene u sopstvenim životima koje upravo treba da počnu baš od prvog januara!!! I koje, se, naravno, po pravilu najčešće nikad ne ostvare! Od onih najtrivijalnih da ćemo smršati, prestati pušiti, više vremena provoditi s decom, pa sve do onih da ćemo konačno svoj život uzeti u svoje ruke, živeti u skladu sa svojom prirodom, promeniti posao, okruženje koje nas pritiska, frustrira i opterećuje."
Htela sam ja da ovde završim s citiranjem i nastavim sopstveni lament  nad recikliranim spiskom ličnih obećanja, zakletvi zadataka s oznakom "od sutra ", ali shvatam da gornji pasus ne ide bez sledećeg. Odnosno, da sam sebe toliko pronašla u ovim rečenicama, koje će. verujem, kao svoje prisvojit još veliki broj ljudi , ako ih pročita, da je jednostavno besmisleno smišljati o istom nešto originalno,  svoje. Kada je već neko , pre mene, uzeo neke moje , u nekoj  budućnosti skrojene  reči ,  kako bi ih stavio u svoj sjajni tekst. Koji potpisujem , baš kao da sam ga sama kucala.

         " Jer sa stišavanjem lepršavosti i euforije koja prati novogodišnje praznike, nekako se stišaju i razvodne i naše želje, planovi i   očekivanja i, pod teretom nekritično unetih kalorija i viška kilograma, utonemo u polarni san poput Mede Brunda, odlažući realizaciju za neko drugo vreme, za neku drugu Novu godinu, do nekog narednog prvog januara podsvesno verujući da će se možda ipak desiti čudo i da će neko, isto tako nestvaran i bajkovit kao Deda Mraz našeg detinjstva, obojiti svetlucavim tragom sumorno sivilo naših života. 
Stana Šehalić, Kad ima volje ima i načina ."


     
Zašto ja , koja nikada nemam problema s inspiracijom i mogla  bih da pišem do beskonačnosti i nazad, dozvoljavam sebi da, uz normalno linkovanje teksta koji mi se dopao, pribegavam i  citatima , koji nisu daleko od prepisivanja ?
    
    Zato što mislim da osim mene i mnogo onih koji , namerno ili slučajno dodju na moj blog, a nisu imali sreće da čuju za Šeh Stanu, zaslužuju ovo upozorenje  pred godinu koja će nam uskoro biti nova. Sa svim onim obeležjima s kojima nam srećnenovegodine već dugo stižu - kriza produžena do beskonačnosti, minusevi na računima, u emocijama ili ne-ostvarenim planovima i željama , strahovi od još gore budućnosti ( u medjuvremenu će smak sveta, na ovaj ili onaj način, biti već potrošena kategorija )...
     Za sebe, kao i za veliki broj njih, kao prvu novogodišnju želju htela bih da istaknem ovu - ne dozvolimo da nam još jedna godina, ma ni još jedan jedini dan, bude obeležen-a porukom iz citiranih pasusa. Baš zato što je Šeh Stana u pravu.

     Šta  mislite o tome ?
     Koju ili koje svoje žellje prepisujete iz godine u godinu?
     Imate li odlučnosti i snage da je, da ih,  baš naredne godine i ostvarite ?


I da , još je rano, ali da ne propustim i ovo - srećna nam svima ta godina koju nam neki odavno osporavaju.

KAKO DA PRED KUCNIM VRATIMA NAPUNITE PLUĆA KISEONIKOM

     Sigurna sam da većina Nišlija i ne zna kakve se prirodne  blagodeti kriju  na manje od dvadesetak kiliometara severoistočno od centra grada i gde mogu da pluća napune kiseonikom, a oči lepotom, a da za to potroše samo par litara benzina. I da , u isti mah,  zažale što za ovo mesto nisu znali mnogo ranije i da istovremeno požele da se vrate što pre.
    Najpre se, makadamskim putem,  iz pravca Knez Sela, stiiže do relativno uredjenog  izletišta novijeg datuma  , Gradac, okruženog gustom borovom šumom, na oko 700 metara nadmorske visine. Ogromna livada u centru izletišta, pogodna je za bavljenje sportom, a veliki broj klupa pod nastresnicama omogućava izletnicima zaklon i prijatan boravak u hladovini, dok , eventualno, roštiljaju ili beru gljive u obližnji šumama. Izletnici koje smo pre par dana  sreli, sa sve rančervima na ledjima i štapovima u rukama, rekli su nam da nisu ni obraćali pažnju na to ima li pečurki, jer je njihov cilj planinarenje.


 














    Ono što je novina, gotovo friška vest, jeste tek prosečen put kroz borovu šumu s leve strane izletišta, po kojem se vide tragovi bagera, a koji vodi ka netaknutoj i još ničim narušenoj prirodi .

















U kojoj vas iznenadi samo koja lovačka čeka ili šumareva kućica s ogromnim brojem njegovog telefona






















     Brdo iznad sela Jasenovik, s kojeg se pruža fantastičan pogled na Suvu Planinu i njene vrhove Mosor, Sokolov kamen i Trem , brdo Ječava, na Kunovičku zaravan, sela Pasjača i Oreovac, brdo Višegrad , Koritnjak iznad Niške Banje...










Ne znam koliko je lepo  u proleće i leto, ali smem da se kladim da je okruženje, kao i pogled, sa mesta gde se završava borova šuma i gde je brdo tek tu i tamo zasadjeno biljem i drvećem raznih vrsta, najlepše u jesen. Toliko prekrasnih boja, od narandžaste i najtamnije  crvene , preko svih nijansi zelene i žute, do skoro sive, u isto vreme i na jednom mestu, gotovo je nezamislivo naći.









A na točkovima auta, crvena zemlja kakve, kaže geograf Milan, nema nigde u Srbiji, osim u ovom kraju.


     

LIČNA DRAMA KAD SEBI DOZVOLIŠ DA SI NEORGANIZOVAN(A)

     Sebe smatram jako organizovanom, tačnom i odgovornom osobom. Nikako ne mogu da shvatim ljude koji sve rade u stilu lakoćemo - dobro, jeste to nacionalna odlika Srba, al' ne mora da bude pravilo i za ljude iz moje okoline , niti one koji, poštujući samo sebe, ne poštuju tudje vreme , vredjajući im tako i mozak i dostojanstvo, ali i prijateljstvo i drugarstvo.
    Možda sam s tim insistiranjem na poštovanju dogovorenog malo i preterala, učinilo mi se kada je prošle nedelje Biljana zadihana, izvinjavajući se što kasni na podnevnu kafu u njenom omiljenom kafiću ( ne znam zašto, uvek joj prepustim da bira mesto , ma gde da smo) osula paljbu na rodjenog muža. Na kraju salve prepričanih kritka na njegov račun, usledila je i rečenica - Ma da je kuma u pitanju, ne bih se potresala, i ona uvek kasni,  ali znaš da je Negoslava uvek tačna i zašto sada da se nervira čekajući zato što si ti pogrešno proračunao vreme.
     Počeće da me mrze muževi mojih prijateljica, zavapi moj unutarnji čuvar razuma, daj da malo oladim , pomislih, pa odlučih da par minuta tolerancije produžim na akademskih 15 minuta. A i godine idu, nije red da mi se drugarice štrecaju zbog mog sitničarenja u vidu štoperice na vratima  kafića u kojem očekuju razbibrigu podnevnog ćaskanja. Pa još nedeljnog, onog, najsladjeg.
     I kako djavo ne ore i ne kopa, pa ima sve vreme ovog svemira za smišljanje pakosti, crv preispitivanja ne da mi mira. Pa uhvatim i sebe u neodgovornosti. I to prema sebi samoj, ej, a popularna psihologija nam ko levkom uliva u glave mantre u kojima je ljubav prema sebi najveća od svih ljubavi na svetu. I da nema šanse da dovoljno kvalitetno volimo druge, ako prvo ne zavolimo sebe. Na pravi način.
     Taman da krenem na onaj koncert , a ono nokti nenamazani.Jedva nadjem neku bočicu i u njoj polusasušeni lak, kol'ko da pomine za jedno veče, pa se setim da su  one dve nove, kupljene u paru zbog akcije ( šta li će mi roze, kad ga nikad nisam volela, ne znam, al znam da je ista cena i s njim i bez njega), sklonjene u orman da ne bi kojim slučajem polupale neku novu pločicu u kupatilu . Al sam zaboravila da sam poslednju kap acetona potrošila onomad kad sam pokušavala bezuspešno da skinem neke mrlje i da sad mogu samo da se slikam. I da idem na koncert s već namazanim noktima lakom koji je davno bio svež i nov.
     Usput umalo da se strmeknem niz stepenice, jer se štikla od štrasiranih čizmica zabila u rub zadnjeg dela dugačkog zelenog kaputa koji je nekada bio najlepši na svetu .
     U odabranoj cvećari, ko za inat, spremni aranžmani, sve u nekim drečeće ženskim bojama, i to baš kad ja tražim dva tipično muška. A još i slava pride, pa cvećarica nema vremena, a ni volje, kako vidim, da  mi  žute orhideje uvija u zeleno ili plavo. Pa tako, jedan dobi narandžasto pakovanje , a drugi . najpinkije pink koje postoji na svetu. Sa sve roze orhidejama.
     E, a da sam frizerku pozvala samo dan ranije, pa da je nisam čekala duže nego je obećala, a moram jer je vetar i hladno, a ja prehladjena ne smem s tek pranom kosom napolje.... pa da sam nokte namazala ujutru umesto uveče  i da sam u cvećaru otišla u podne, da naručim buket kakv izaberem , pa da nisam jurila niz stepenice - imala bih lepo namazane nokte, dobro frizura je bila ok, ne bih se pitala visi li mi rašiveni rub od kaputa , kupila bih cveće baš po meri muškaraca kojima je namenjeno. I ne bih u jednom dahu završavala još milion sitnih obaveza , od kojih je svaka mogla da se obavi bar dan ranije.
    Tako je to, kad ponekad ne umeš da se organizuješ . A znaš da drugim zameraš kada im se desi isto.

ZAŠTO JE SVE MANJE LEPIH DAMA, A SREDSTAVA ZA ULEPŠAVANJE NIKAD VIŠE

     Gledam nešto ove moje glamurozne vršnjakinje, mislim, nešto malo mladje i one malo više starije - sve mu to dodje na isto kad se predje pola veka, pa ne mogu čudom  da se načudim , od čuda koje vidim. Ako su im obrisane bore smejalice oko očiju, otroboljio im se vrat, ako su im obrazi zategnuti do pucanja, ko jednoj ružičastoj koju su pretegli, nabrčkalo im se čelo, a ako  kosom vešto kriju tragove hirurgije oko ušiju, ono im se napucale usne do eksplodiranja ...
   -  Nikad više sredstava za ulepšavanje na tržištu i istovremeno nikad toliko  odbojnih i  ružnih ženskih lica na sceni - kaže mi moja drugarica Dragana, dok kod majke gleda neku glupu emisiju u kojoj se ne zna dal su gluplje voditeljka ili njene gošće ( uglavnom svaka je izdala knjigu, neka sa spiskom svojih ljubavnika u tri toma, neka sa svojim visokoumnim savetima o uspehu u životu, uglavnom, sve , sve jako poučna i potrebna literatura)- Sećaš se, kad smo bile deca, kako su lepe bile glumice i pevačice u našim sadašnjim godinama ? Dame, od ukusa i stila, čiju lepotu nisu narušavale ni bore oko očiju, usana, na čelu. Godine su im donosile lepotu u pogledu, pokretu, smirenosti. A ovo danas? Svi ti botoksi, hirurzi, rezovi, silikoni, ne mogu ispeglati ispraznost njihovih  prezategnutih lica i napuniti tupost njihovih pogleda . Svakome na licu pise koliko je knjiga pročitao, a iz njihovih očiju možeš pročitati samo broj ljubavnika, avantura i snimljenih porno filmova. Što o tome ne pišeš, eto ti tema za blog ?
     Stvarno, što o tome ne bih napisala koju reč ? Ovaj blog, koliko vidim i čujem, čitaju i jako mlade devojke, devojčice, pa nije zgoreg prozboriti im koju reč o stvarnoj lepoti i silikonskim fotošopiranim lepoticama, kojih se i rodjene majke uplaše kada ih ujutru vide pre kozmetisanja.
     U prirodi žene je da teži tome da bude što lepša.( Doduše, i muškarca, ali nekako kod njih ne baš toliko.) I nije šminkanje izum moderne civilizacije, niti nešto čega se valja kloniti. Ruž, maskara, senka, eventualno puder ...sve su to poželjni podsticaji lepoti, koju svaka osoba, svakako, ima, samo ponekad ne dovoljno istaknuto.
     Sada bar postoji dovoljno literature i s malo truda može se naučiti kakva šminka priliči odredjenom dobu dana i konkretnoj prilici. Isto kao i kada je garderoba u pitanju, gde su se naše nazovi damice tek totalno pogubile, ali o tome nešto više neki drugi put.
     Ništa ne može da ulepša lice jedne osobe kao njena unutrašnja lepota, koja podrazumeva produhovljenost, pomenuti broj pročitanih knjiga i ponešto zapamćeno iz svake, pozitivan stav prema ljudima i životu, vedrinu u mislima i odnosu prema okruženju, zdrav stav ...I ništa ne može da ga poružni tako kao mržnja, pakost, zavist, zloba, negativnost u mislima i delima ... od čega i najlepše lice poprimi ružnoću koju nikakva šminka ne može da pokrije.
     Psiholozi su  potvrdili - zli ljudi i baksuzi, imaju tanke usne koje su samo dve spojene linije i sitne oči suženih zenica, stvorene od mržnje i zla u njima.Testirala sam malo ove tvrdnje i sama se uverila u to koliko su tačne. A tačne su.
     I tako, umalo da promašim temu . Mada, kad malo bolje pogledam,sve vreme pričam samo o lepoti i ružnoći. Na ovaj ili onaj način. O zlu i mržnji s jedne i zdravom odnosu prema ljudima, s druge strane.
     Silikonizirane, botoksirane, odavno uvele nazovidame prezategnutih lica i grudi i otromboljenih vratova a šaka naboranih ko u baba, utegnute u uske haljinice iz kojih im vise još otromboljenije pihtijaste  nadlaktice , ma koliko bile naša žalosna stvarnost, na svu sreću, nikako ne mogu biti naša budućnost.
     Oko nas rastu neka lepa, pametna, obrazovana i načitana deca , koja ulažu u svoje školovanje, u putovanja, širenje sopstvenih vidika. I ne pada im na pamet da se ugledaju na tete veštačkih  faca, od kojih nikada nisu uspeli da čuju ni jednu jedinu pametnu rečenicu , niti da vide ikada manire jedne dame, u bilo kojoj od njih.
     Današnje generacije te naše mladosti o kojoj pričam i kojoj ovo pišem,  na svu sreću, imaju od koga da nauče šta je lepo, kao što imaju i televizije na kojima mogu da vide primere svega onoga što je ružno, odvratno, glupo, smešno. I neprimereno osobi koja želi da izraste u damu.
 

TRI TENORA PEVAJU SUTRA U NIŠU

...  a ja ovoga puta da kažem koju reč o dvojici njih, koje znam

     I poslednja karta je prodata za sutrašnji  Koncert tri tenora, u Narodnom pozorištu , kojim se zatvaraju ovogodišnje Niške muzičke svečanosti. Marko Milanović, Bojan Veličković i Žak Radinson, pod dirigentskom palicom Dejana Savića, izvešće arije iz najpopularnijih opera.


      Marko Milanović je onaj mladić koji je osvojio stručni žiri, jednako kao i srca širokog gledališta, učešćem u lanjskom serijalu Ja iimam talenat.    Sećate se, njemu je jedan Ivan Tasovac rekao   da je u par minuta  za opersku muziku u Srbiji učinio mnogo više nego neki koji se čitav život bave time. Podizao je na noge i žiri i publiku , a medju narodom, na ulici, u prodavnici, u čekaonicama, pominjan je kao  - onaj lep pravnik što divno peva i divno je dete.


       U medjuvremenu, Marko je položio taj jedan ispit, zaostao mu   zbog silnih obaveza koje je imao pevajući , što kao član hora, što kao član Vokalnog sastava Konstantin, što kao učenik operskog pevanja... što pevajući u zemlji, što u inostranstvu ... što na horskim takmičenjima, što na festivalima, po celom svetu.







 Danas je već advokatski pripravnik u kancelariji jedne divne dame, o kojoj tek sledi pisanje na mom blogu .






     Uživa u pravničkim poslovima jednako kao i kada peva  ,putuje po malo kada stigne, i dallje usavršava svoj glas ,neki dan je uživao u Bečkoj operi. A ja sam sigurna da će jednoga dana zapevati i na njenoj pozornici.
     I , kao svaki mlad čovek, uživa u životu. Uspešan i popularan.

     Njegov prijatelj i kolega, ali sa onim "papirom" kao dokazom o  visokom muzičkom obrazovanju, Bojan Veličković, Beogradjanin iz Lebana, izuzetan je mlad umetnik i pedagog. U muzičkim krugovima već je poznat kao profesor u Srednjoj muzičkoj školi u Valjevu, čiji  učenici osvajaju prestižne nagrade  i  medjunarodne konkurse  i upisuju fakultete u inostranstvu.



 




  Ovaj višestrani umetnik , koji uz  sve obaveze peva i sa bendom,  već je tata jednog divnog dečaka i uskoro očekuje prinovu. Nema vremena za putovanja kao Marko, budući da je trenutno posvećen podizanju porodice i jedne kuće dovoljno prostrane za sve njih.

     Obojica ovih mladih divnih ljudi primer su onog dela mlade generacije koja je i u vremenima teškim za čitavu naciju , našla svoj put ka uspehu. Ili jesi ili nisi, mogla bi da bude deviza njihovog nastajanja i daljeg razvoja, budući da ih na tom trnovitom putu do uspeha guraju samo njihov trud i napor, a vuku volja, ambicija i želja za napredovanjem.


a kako je bilo, možete videti ovde

ĆELAVA MUŠKA FRIZURA , S PRAMENOVIMA SA STRANE

Nisam videla urednijeg muškarca od  njega. Dok sam čekala red na poštanskom šalteru, imala sam prilike da ga osmotrim od glave do pete. O glavi ću posle, ona je i razlog moje posebne pažnje , poklonjene osobi koju ne bih možda  ni primetila , da nije bilo tog reda.
     Cipele, sijaju koliko su nove, pa dodatno uglancane, ni trunke prašine na njima. Kvalitetne i skupe. Pantalone od vrhunskog štofa, s ivicom, ma znate već, da se muška brada od tri dana obrije na njima. Mikado, bez ijednog nabora, prefektno skrojen, o materijalu i da ne pričam. Skup, probran stajling čoveka istančanog ukusa. Čoveka, ono nije birala žena,  sigurna sam.
     Kosa, odavno osedela, pa se već tamnije dlake gube pod naletom sedih. Jaka, vidi se po dugim vlasima zabačenim sa obe strane, tako da se u pravilnim, gotovo geometrijskim razmacima  susreću na sredini, čvrsto slepljene jedna za drugu u tom susretu, ali bez ikakvog traga laka za kosu ili učvršćivača. Duga praksa, verovatno.
     Ivica kose, pri korenu vrata, perfektno podsečena, kao da je vešt frizer lenjir držao ispod makaza. Na temenu , kosa, vidi se da joj je koren negde drugde, čini mi se baš negde oko donje ivice frizure, ali izvučena ispod onih vlasi preklopljenih, pa učvršćenih gelom.
    Ma, da ga sretnete u prolazu, ne biste imali vremena da sve to osmotrite, nit da primetite prevaru.Veštije  je uradjeno, nego da je periku ili tupe stavio. I da, tupei više nisu u modi. Bacili su ih čak i Šaban Šaulić i Mitar Mirić.
     Kada se malo okrenuo, dovoljno da mu vidim uredan poluprofil bez ijedne nepravilnosti, kao krojen za uz njegovo perfektno odelo, zaključila sam da je lep čovek.
    To jest, bio bi lep, da nije ove nakazne kamuflaže od njegove perfektno iskonstruisane i jako uredno nameštene frizure.

KAD PREBRZO SUDIŠ , IMAŠ VREMENA DA SE POLAKO KAJEŠ

Pošto je danas onaj budući dr elektronike Ivan  ( nikako mi ne da da mu stavim sliku, a baš bi mi ukrasio tekst, ne ovaj nego onaj o njemu ) sredjivao moje višemesečne brljotine na kompu , morala sam jutros do moje neomiljene  obližnje pijace ( da ponovim za one koji nisu redovni pratioci mog bloga, koji već dobro sve ove bitne činjenice znaju ) kako bih kupila materijal za omiljeni mu honorar. Kore za pitu i pečurke, od kojih  mu pravim fenomenalnu pitu, uz pomoć još par dodataka.
     Na trotoaru ispred mene sledeća scena - mladji čovek pored velikog bicikla  briše raskrvavljenu usnu dvogodišnjoj  uplakanoj devojčici,  očigledno njegovoj. Pored njega, mladja žena drži za ruku malo veću devojčicu na ivici suza, očigledno svoju, grdeći je što ne pazi kuda ide.
     Uplakana devojčica je plakala više zbog toga što se uplašila, nego od povrede, jer je tata smireno obrisao kap krvi sa njene usne, ne prozborivši ni reč.
    Scena, ne baš uobičajena, ali ni alarantna , ni skandalozna.
     Desetak metara dalje, u prolazu čujem komentare dve dokone babe, koje dosadu pri pokušaju da prodaju koji komad tržnog viška iz svojih dvorišta, prekraćuju grdnjom .
    - Svakakvi ludaci danas idu po svet, ne gleda ni kude ide, nit kuga će udari s biciklu, sram da ga je . Miliciju treba žena da zovne, nas ni ovde jure za kilo orasi  i  dve saksije sas čuvarkuću, što smo iznele neki dinar d'uznemo, a njemu , nikuj ništa.


    Ostatak komentara izgubio se u pijačnoj vrevi , dok sam se udaljavala od džangrizavih baba .
    U povratku, par minuta kasnije, vidim dotičnu mamu sa devojčicom , tik pored baba. Čekaju autobus.
Očito, devojčica je bila vinovnik ove male nezgode, jer je istčala ispred bicikla jednog tate koji je uredno u korpi vozio svoje dete. I koji ni preku reč nije uputio, ni mami, ni detetu.
    A babe ga tako žustro osudiše. Verovatno zbog svoje neobaveštenosti, ko zna gde su gledale dok se nezgoda dešavala,  pa osule paljbu . I zbog svojih niskih primanja, zbog neprodatih čuvarkuća i oraha uzaludno vadjenih iz zamrzivača, zbog reume, bolova u kolenima, niskog pritiska, možda...
     Spremni smo, često, da osudimo i onda kada stvaramo pogrešne zaključke, bez činjenica i pravih informacija. Uostalom, retko kada i retko kome i imamo prava da sudimo, ali, živ stvor, dozvoli sebi i to, ko zna zašto i ko zna s kojom namerom.
     Kad god sam svedok nečije nepravedne osude nekoga ili nečega, setim se jedne, za mene vrlo upečatljive, lične epzode zvane - ne sudi , da ti ne bi sudili.
     Bio je humanitarni koncert i puno pevača  se redjalo, izmedju njih i jedan moj zemljak. Pevao je i poslednju numeru, već je kretala odjavna špica na TV, a onda je , skoro uletela ispred njega Esma Redžepova , preuzela pesmu, počela da poziva publiku na aplaudiranje, mahala rukama...
    Ne mogu da opišem koliko sam u tom trenutku bila razočarana u Esmu. Ljuta. Gnevna.
     Kako je nije sramota, čoveku uzima pesmu iz usta,  šta joj treba eksponiranje na tako  mizeran način, komentarisala sam, jednom čak i u nekom društvu, kasnije, pa saznala da imam istomišljenike. Mnogi su , još, primetili što i ja. I nije im se svidelo takvo ponašanje, ko i meni.
    Nedugo zatim, organizovan je još jedan humanitarni koncert. Ovoga puta, za tog mog zemljaka. Bog da mu dušu prosti, uskoro je bio pokojni.
    E, tada mi je sve bilo jasno. Kako sam ishitreno osudila Esmu .  Kako sam donela zaključak bez dovoljno informacija za sud. Kako sam bila nepravedna. A ona je samo uskočila kako bi spasla blama da ostane bez daha usred pesme, bolesnog  kolegu koji je gubio snagu pred njom. Rizikujući , time, da doživi i osude pažljivih posmatrača koncerta, dok je odjavna špica kretala...
     

MANASTIR SVETI JOVAN U GORNJEM MATEJEVCU

     Severno od sela Gornji Matejevac, koje se nalazi osam kilometara severozapadno od Niša, nalazi se  Manastir Sveti Jovan .





 Do njega se stiže , težim putem, uzanom stazom  - probojnicom koju je načinio Matejevački  potok ili  Kaludjere, dugom 1,5 km , strmom, ali ne previše napornom.   Uostalom , većina naših manastira gradjena je na teško pristupačnim terenima, daleko od pogleda osvajača , nedostupna manje ili više.





 Osvetljen je noću, zahavaljujući banderama koje su kaludjeri sami morali da postave, kako bi im bila dovedena struja. Kopali su rupe u stenama , kažu, godinu dana, za 15 bandera, jer je u vreme  elektrifikacije Distribucija to postavila kao uslov za dovodjenje struje u Manastir.


     














Može da se dodje i sa suprotne strane, kolima .
Ali to već nije užitak .
















    Pretpostavlja se da je Manastir Sveti Jovan  sagradjen u  prvoj polovini  XI veka  , kao jednobrodna trihokalna crkva. Obnovljena je kraje 16. veka, kada  je dogradjena i priprata . Početkom sledećeg veka je životopisana,  ali se danas od tog životopisa vidi jedino kompozicija -  mrtav Hrist u grobu. 
     Početkom XIX veka crkva je još jednom restaurirana, dobila je podove, prozore, portale, zapadna strana joj je uredjena po ugledu na Crkvu Svete Trojice, smeštene na brdu Metoh, više istog sela. Novi ikonostas i životopis slikan preko postojećeg, crkva je dobila 1869. godine. Ikone iz tog perioda, njih 46, kao i ikonostas, predstavljaju značajno ostvarenje naše umetnosti XIX veka.




     Po jednoj legendi, manastir potiče iz IV veka . Nedaleko od njega nalaze se ostaci rimskog vodovoda. Pretpostavlja se da je u  Manastiru bilo života u vreme Nemanjića.  U tursko vreme bio je pust, kako kazuju njihovi spisi.


















     Po predanju, vojvoda Stevan Sindjelić i njegovi ratnici pričestili su se u  ili blizu manastira pred  pogibiju u čuvenom boju sa Turcima na obližnjem brdu Čegar .U okolini, kažu, postoje kamene barikade koje su delile Karadjordjevu Srbiju i Otomansku imperiju početkom XIX veka.
    Posle Oktobarske revolucije , ovde su ruske monahinje osnovale školu za slepe. A posle Drugog svetskog rata manastir je opet dugo bio zapušten, i tek po koji monah bi se ponekad u njemu pojavljivao.
    Procvat ovaj manastir doživljava od 1990. godine, kada je na mesto  igumana došao otac Ilija. Oganj iz Jerusalima, koje je  tada doneo u železničarskom fenjeru , gori i danas. 


     Ovde se čuvaju kosti svetaca, dva rebra iz Jerusalima, a za ikonu Svetog Jovana se veruje da je isceliteljska. Kao i za vodu sa izvora podno Manastira, posebno kada su očne tegobe u pitanju.
     Današnji kompleks muškog manastira Sveti Jovan čine  crkva, konak koji podseća na ruske gradjevine i manastirsko zvono iz 1879. godine,  poklon kneza  Milana . 






  

              .
     

     Ako je suditi  po posetiocimall , ovaj manastir je vrlo živ. Tokom našeg obilaska , smenjivale su se grupe i grupice posetilaca , od kojih su neki ovde bili prvi put, a mnogi su česti gosti . Prošetaju , ispešače , nadišu se svežeg vazduha, dovedu kojeg prijatelja kojem je prvi put. Zapale sveće, pomole se Bogu, uživaju u neobičnom manastirskom miru remećenom jedino dozivanjima lovaca, prozbore sa nekim od trojice monaha kojima donesu ponude. Pa se vrate. Do nekog novog dolaska ...











PET SLIKA O TOME KAKVI SMO TO MI, SRBI

  ili o tome kako se jedan običan jesenji izlet može pretvoriti u lekciju o našoj geografiji i  istoriji,  o našoj prošlosti i budućnosti, o našim naravima i navikama...


      Bila sam na jednom izletu - o njemu sam pisala ovde http://negoslava.wordpress.com/2012/11/10/koliko-nas-neotkrivenih-lepota-ceka-tik-iza-nasih-kuca/.
U stvari, i sada ću da pišem o tom izletu , ali sam na gornjoj adresi pisala o njegovim lepim stranama. Nisam htela divne slike još divnijeg dana da kvarim pominjanjem nekih  zapažanja, utisaka, slika , od kojih su neke i fotografisane, a neke i nisu, upravo zbog potrebe da ne kvarim, u proseku , fantastičan utisak o vidjenom.
     Sve u svemu, nismo se udaljili više od 15 km od Niša. Gornji i Donji Matejevac,Kamenica, Brenica - sela iznad Niša iz kojih se pruža  fantastičan pogled na grad , kad nema magle. Nas je pratila skoro do pred povratak,  jedva primetna, ali dovoljna da nam zakloni i skrati  vidik. Nedovoljna da pokvari užitak. Razredila se tek na Kameničkom Visu, omiljenom izletištu Nišlija .

     SLIKA JEDAN  - Crkva, bolje reći crkvica Svete Trojice, iznad Gornjeg Matejevca, nekada jakog vinogradarskog centra . Pored nje plastičan otpad,  neke flaše i pocepane kese , ne mnogo, ali kvari utisak.


     - Sad da počnem da sakupljam djubre, svi će reći, gledaj ga, sve mu je malo, sada bi hteo i crkveno da zauzme - s neskrivenim nezadovoljstvom i razočarenjem priča nam jedan od meštana kojeg smo zatekli.


 














  Dolaze li ovde djaci, dovode li ih na izlete , ekskurzije, pitamo, a on kaže, dolaze naša deca, odavde, evo, svaki čas  neka dečica prošetaju ili čitave porodice, a ekskurzija nema. Nema, za ovu crkvu malo ko i zna.


 












Pogled na Gornji Matejevac

 Pored crkve , davno sagradjena vikendica. Mogla bi , to jest, da služi kao vikendica,ali se vidi da je slabo korišćena.I još jedna, srušena pre nego je i završena. Vire samo zidine. Postoje, tek da ruže okolinu.







SLIKA DVA - stara srpska sela, s mnogo lepih, zubom vremena naruženih kuća, ali i novih, što prelepih, što manje lepih. 





Uredjeno oko kuća, do kapije. A od kapije ... to, valjda, nije ničije. Nema veze što je svačije, baš zato je  pored puteva ružna slika naših naravi. Smeće, uglavnom, može da se baca gde god ... Pa su zato i lepe kuće manje lepe.

SLIKA TRI - pravo malo remek delo prirode, klisurica, preciznijom terminologijom rečeno, suteska , na samo desetak kilometara od Niša. Pravi mali istraživački raj - da se ode u obilazak, na izlet, da se samo baci pogled. 


Ali, toga nema ni u geografskim atlasima, na kartaa, u turističkom vodiču. Za to, jednostavno, niko ne zna. Ili , možda, oni koji i znaju, misle da to nije dovoljno atraktivno ?


Pade mi na pamet Lenka, Bugarka iz Sofije udata za Nišliju, pa odseljena u Švedsku. Odveo je, kaže, neki prijatelj da joj pokaže neke švedske čuke i gudure, sav ponosan. Mislim se ja u sebi, pričala nam je posle Lenka, da ti znaš kakve vrleti , čuke i planine mi imamo, stid bi te i bilo da me dovodiš ovde, a ne da se još ponosiš.
Poštuju, neki ljudi, svoje blago.
Mi naše još nismo otkrili. Ni sebi.









A zašto, recimo, za osnovce ne bi bio organizovan poludnevni izlet  dovde   ? Ne bi morali da se veru po stenama, ako se proceni da baš nije bezbedno... Ali, dovoljan je i samo pogled , samo boravak na jednom neobičnom mestu. Latinska crkva, Srećkov izvor, suteska, još koji manastir ili crkvica u okolini, ima ih ...



SLIKA ČETIRI  - atar sela Brenica, jednog od onih u kojima je osamdesetih obavljena komasacija ili ukrupnjavanje parcela. Nema sela u kojem tada nije bilo skandala, svadja, optužbi da je neko dobio više i bolje, a dao manje i lošije zemljište.


     Danas, ovaj kraj odudara od svih ostalih. Zemlja obradjena, njive blistaju, koliko su uredjene, lepe i široke. Prostranstvo, ko iz bajke. E sad, što nema šumaraka, šiblja i rastinja, što je ekološki sve to malo čudno, to je već neka druga priča.




     A okolo, na malo većoj udaljenosti od puta, nekomasirano zemljište. Nalik na bilo koji drugi kraj. Žalosna slika stanja naše poljopriuvrede. Šiblje i korov. Rastinja na pretek.


 Stručnjaci smatraju bagrem korovom bez premca - kad on nastupi , tamo gde se napuste i zapuste obradive površine, njive, vinogradi, voćnjaci, gotovo da je nemoguće ponovo kultuvisati zemljište. Ove dve fotografije se nastale pored crkvice s početka teksta, na mestu gde su nekada bili čuveni vinogradi.
 
 Dok samo par kilometara dalje breničko komasirano polje cveta pod rodom, matejevački vinograadi, odavno propali, cvetaju pod bagremom. Na radost pčelara.
   

SLIKA PET - na samom početku klisurice, visoko na steni, zašto li toliko visoko, pade mi na pamet, stoji mermerna ploča - ovde se aprila 1944. godine grupa od desetoro partizana sukobila sa brojno nadmoćnijim neprijateljem, ne piše kojim.U žestokoj borbi ,  poginulo je četvoro partizana, medju kojima i narodni heroj Srećko Tasković.


Malo dalje, iznad kaptaže , takodje visoko na steni, stoji manja ploča - na njoj piše 

smrt
SREĆKOV IZVOR
komunistima

Zapravo, izlete bi ovde trebalo organizovati, kako bi djaci imali najupečatljiviji čas iz istorije .
 Na temu - srpska posla.