ZAŠTO NISAM SLAVIO OSLOBADJANJE GENERALA - DRUGI DEO

-  nastavak intervjua sa Davorom Špišićem, autorom jednog  teksta koji je uzdrmao region



ZA ONO  ŠTO SU BARABE ČINILE, NE MOGU NARODI SNOSITI KRIVICU 

Šta Vas je u raspravi koja je usledila  posle  objavljivanja Vašeg teksta iznenadilo, šta začudilo, šta zabrinulo i šta obradovalo ?
     - Iznenadilo me i zabrinulo što neki sad međusobno pletu mitove i činjenice, koriste ovaj moj tekst kao forum da ispravljaju "krive Drine" iz prošlosti. Obradovalo me je što se javilo puno mladih ljudi koji bi željeli poći naprijed.
     Citiraću Vaše reči --Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti – Šta mislite, da je taj narod koji je egzaltirano istrčao na ulice , pre početka rušenja one države imao sliku sadašnjeg stanja pred očima, čak i da ovoga puta zaobidjemo same žrtve, odnosno da njih nije bilo, da li bi prihvatio da preživi sve ono što smo protekle dve decenije preživljavali ? I ako bi, u ime čega ? Ako ne bi, koje najveće razočarenje bi bilo razlog?


     - Gledajte, ja mislim da bi ljudi ipak da su sve ovo imali pred očima, drugačije reagirali tamo na kraju osamdesetih. Nadam se da bi. Iako, često nas demantiraju nezreli postupci, opijenost prevaziđenim fatamorganama.

         Prema Vašoj oceni, koliko je hrvatsko društvo ne-spremo za prihvatanje istine i o srpskim nevinim žrtvama, pa shodno tome i o zločinima sopstvenog naroda, ne samo u poslednjem, već i u svim prethodnim sukobima, koji su, zataškavani i minimizirani, umnogome generisali i ove poslednje ?
     - Organizacije civilnog društva zaista se lavovski i mukotrpno bore da se ratni zločini bez obzira na nacionalnost i počinitelja procesuiraju. I, rekao bih da je većina građana na tom stajalištu. No, još je dosta zabrinjavajući broj onih koji apsolutno negiraju da su "naši momci" mogli počiniti grozne stvari. Za takve je pozdrav "Za Dom spremni!" i dalje prihvatljiv a Jasenovac smatraju malo lošijim Disneylandom.
     Mi smo skloni da verujemo u to kako smo spoznali veličinu krivice , ne naše, nego došle s naše strane i učinjene , ne pitajući nas, i u naše ime. Kako to naše osvešćenje izgleda s hrvatske strane, iz perspektive jednog upućenog posmatrača?
     - Ono na šta sam alergičan jeste bacanje krivnje na čitave narode. Za ono što su barabe planski činile, ne bi li sebi osigurale moć i pare, narodi ne mogu niti smiju nositi krivicu. Pojedinci su krivci i to mora biti jasno jednom zauvijek.
     Dok gledamo priloge i čitamo tekstove o izbeglicama kojih nam je puna zemlja, one sirotinje koja se nije snašla, nije uspela ništa da ponese u bežaniju i nije povratila svoja imanja, ne možemo a da se ne čudimo komentarima ispod Vašeg teksta o tome da su Srbi povlašćeni u Hrvatskoj, da im se obnavljaju kuće i da čak imaju i nekakve privilegije u odnosu na Hrvate. Volela bih da nam Vi objasnite, koliko je to moguće objektivno, kako zaista stoje stvari.
     - Ma, koje crne privilegije?! Hrvatska država je dužna omogućiti svim izbjeglicama, dakle svojim građanima, da se vrate u svoje domove i materijalno im pomoći da se te kuće obnove.

NEMAMO NIKOGA NEGO JEDNI DRUGE

     Šta mislite, ima li nade da rane medjusobnog optuživanja za sve što nam se u modernijoj istoriji desilo, u dogledno vreme zacele i šta nedostaje s obe strane da bi se to dogodilo? Ako već ne možemo živeti u ljubavi, ima li nade da ćemo se jednog dana zbližiti makar toliko da i Hrvati navijaju za Novaka ili nekog drugog – ića, da Srbi izmedju turskog i grčkog biraju hrvatsko more za letovanje, a da prilikom sportskih nadmetanja naše ili Vaše reprezentacije ne navijamo obavezno za protivnika,ma ko to bio ?
     - Te rane bi morale zacijeliti jednom zauvijek. Nema drugog puta. U mojoj drami "Crne oči", praizvedenoj u februaru 2012. u zagrebačkom kazalištu Gavella, tri čina nose naslove "jugoslavija", "hrvatska" i "ničija zemlja". Namjerno sam ih pisao nepravilno, jer mislim da samo ljudi imaju pravo nositi imena ispisana velikim slovima, države ne. Mi danas živimo u "ničijim zemljama", ali ljudi su važni. Nemamo nikoga nego jedni druge. Ja sam rođen u onome što se tako grubo zvalo i još uvijek tako zove, u "miješanoj porodici", kao da je o smjesi za roštilj riječ. I zaista sam cijeloga života nosio u sebi i pred sobom taj blagoslov: slaviti dva Božića, dva Uskrsa, dve Nove godine, zajednički Dan Republike i još baška Dan armije jer mi je jedan deda bio oficir. Moja vam je baba u aprilu '41. pobjegla iz Beograda kojeg su rušili Hitlerovi avioni, vodila je moju dvogodišnju majku za ruku. Kad su stigle u tadašnju NDH bačene su u logor samo zbog srpske krvi. Baba je pedeset godina kasnije, '91. sjedila u osječkom podrumu, trpila granate koje joj šalju neki paranoici ili mobilizirani dječaci vlastitog naroda i još trpila uvrede od komšija Hrvata da šta još ona Srpkinja radi u Osijeku... Nije li vrijeme da takvi apsurdi nestanu?
     I pri kraju , rekoste, bili ste vojnik u Leskovcu. Kako pamtite Srbiju iz tog perioda, odnos naroda prema Vama i odnos Vaših drugara iz vojske? Mi često naglašavamo da smo rasli u drustvu u kojem nas ni kao decu ni kao mlade nisu učili mržnji prema drugoj naciji . Da nismo ni trovani ni zatrovani potrebom da nipodaštavamo druge. Da li ste imali, kao vojnik, a možda i kasnije, prilike da proverite istinitost ovih naših tvrdnji?
     - U JNA sam bio 1980./81. Nosim predivne uspomene iz Leskovca u kojem sam baš bio u kasarni Južni logor, i iz Niša u koji sam sporadično navraćao. Ne znam da li je bolji bio roštilj ili ljudi! Šalim se, ali zaista su mi svi oni vojnički napori išli lakše jer nas je tamo narod nosio kao vodu na dlanu. Kasnije sam još kao novinar dolazio na Niški filmski festival, i uživao u onoj drugoj najljepšoj filmskoj pozornici na svijetu, Pulska arena je prva.
     Molila bih Vas da kažete i ono što smatrate važnim za ovu našu priču iniciranu jednom drugom pričom, a što ja nisam pitala.Samo Vas molim da bude bar za nijansu optimističnije od poslednjeg pasusa iz teksta koji nas je upoznao -I zato ne potežimo olako metafore o nebeskoj Sreći koja se spustila s milostivog neba, a med i mlijeko navodno je poteklo i prevelo ovu nevinu zemlju direktno u Raj. Jer, upravo je brutalno poniženo i izmrcvareno tijelo nesretne djevojke mučno točna metafora trenutka u kojem se nalazimo. Da imam djecu ne znam kako bih im danas objasnio što je zlo a što dobro. I da li bi umio obraniti ih od budućnosti koja dolazi. -Stvarno, da li je došlo vreme koje nameće i zadatak smišljanja odbrane od onoga što ono donosi?
     - Odgovorio sam već, ako se to dogodi, odnijet će nas vrag. I njemu valjda već idemo na živce .


KO JE DAVOR ŠPIŠIĆ
Rođen je 1961. u Osijeku. Dramatičar i prozaik.
Drame: "Dobrodošli u rat!" (1992., Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku); "Rubnosti" (1993., koncertna izvedba, SKUC Osijek); "Godina dobre berbe" (1998., SKUC Osijek); "Emilija noću"; "Kraljevi kraja"; "Mama Luna"; "Jug 2" (3. nagrada "Marin Držić" za 2001. godinu, praizvedena 2003. u HNK Osijek); "Dry Inn" (prema prozi P. Brucknera); "Kaćuše" (praizvedena 2008. u GK "Joza Ivakić" Vinkovci; HNK Split, 2011.); "Berlin, Charlie"; "Karaoke show" (radijska praizvedba 2004., Dramski program Hrvatskog radija; koncertna izvedba u produkciji Matice hrvatske Osijek, 2004.; koncertna izvedba West Yorkshire Playhouse, Leeds, 2005.); "Medena"; "Alabama" (1. nagrada "Marin Držić" za 2008. godinu, praizvedba u GDK Gavella Zagreb, 2010.; Dramski program Hrvatskog radija, 2011.); "Galeb 2" (nagrada na natječaju Narodnog pozorišta Subotica za novu dramu 2010., praizvedba 2011. u Narodnom pozorištu Subotica); "Vrtlar" (praizvedena 2010. u koprodukciji GK "Joza Ivakić" Vinkovci i Narodnog pozorišta Tuzla); "Zvijezda Danica"; "Crne oči" (GDK Gavella Zagreb, 2012.); "Nulti sat"
Scenske igre za djecu: "Badnjak u garaži" (1999., Dječje kazalište u Osijeku), "Turbo beba" (2004., Dječje kazalište u Osijeku), "Misija: T" (2005., Hrvatsko kazalište u Pečuhu), "Emil i detektivi" (prema romanu E. Kästnera, Osječko ljeto kulture i Dječje kazalište Branka Mihaljevića, 2011.)
Drame su mu objavljene u knjigama "Predigre", "Raj bez fajrunta", "Berlin, Charlie".
Proza: "Slavonska krv" (u koautorstvu s D. Topićem), "Svlačenje smrada", "Trbuhozborci", "Kuke za šunke" horror priče, roman "Koljivo" (V.B.Z.-ova književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2004.), roman "Ples s mladom", roman "Samovar".

Follow by Email