Приказују се постови сортирани према релевантности за упит blogovanje. Сортирај према датуму Прикажи све постове
Приказују се постови сортирани према релевантности за упит blogovanje. Сортирај према датуму Прикажи све постове

недеља, 12. август 2012.

KAKO JE NASTAO BLOG I ČEMU SLUŽI

     Malo sam  istraživala - mada je to pretenciozna reč za obično  surfovanja po netu, istoriju blogeraja. Uh, što mi se dopala ova moja kovanica izletela niotkud, zaključujem u momentu - i stvarno, blog je za mene, posle samo par početničko-uhodavajućih tekstova, postao pravi mali raj. Ništa u životu nije slučajno, pa ni to što mi je kovanica -blogeraj- pala na pamet u trenutku dok pišem na temu - blog, kako je nastao i čemu služi-.
    Pozivam se na Vikipediju -   http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%91%D0%BB%D0%BE%D0%B3  -  blog ili veblog , skraćenica od web log na engleskom, je niz hronoloških unosa tekstova, koji se prikazuju na veb stranicama . Za jednog od prvih blogera smatra se Džastin Hol, koji je kao student  na koledžu počeo da vodi blog 1994. godine.Par godina pre toga postojale su neke  forme kao uvod u ono što danas nazivamo blogom.Termin veblog uveden je 1997. godine, a skraćenu verziju je zatim uveo Peter Merholz, koji je u šali reč "weblog " podelio na we blog - mi blogujemo.. Dakle, blogovanje je uredjivanje nekog bloga ili pisanje komentara na njemu.  Inače,1999. godina se smatra prekretnicom u razvoju sadašnje verzije bloga, budući da je tada objavljeno nekoliko "alata" koji su usavršili njegovo korišćenje.Jedan od najposećenih blogova, nastao 2002. godine- DejliKos, ima oko deset miliona poseta dnevno. Posle dve godine Meriam-Vebsterov rečnik proglasio je reč blog za reč godine.

      Uticaj bloga je počeo izuzetno brzo da raste, čemu su jako doprineli neki američki političari, shvatajući  od kolikog im je interesa to što putem bloga mogu da komuniciraju sa običnim ljudima, a svojim potencijalnim glasačima, o njihovim problemima. Mada blog smatraju vidom modernog tračarenja, zahvaljući blogovima  često se iznesu na videlo neki problemi čije se rešavanje pospeši baš zahvaljujući tome.
      Tipologija blogova pokazuje da su najčešći  neodredjeni blogovi,  koji se bave raznim temama.  Redji su specijalizovani blogovi koji su posvećeni  jasno odredjenoj temi. Postoje lični i korporativni blogovi, foto ili moblogovi ( oni specijalizovani za fotografije i oni sa mobilnih telefona).
     Smatra se da je ekspanziji blogovanja doprinelo smanjenje interesovanja za praćenje masovnih medija. Publika se okreće kablovskim kanalima, a izdavaštvo mikro-publikacijama.
     Posebno poglavlje na ovu temu je blogerska etika - disciplina kojom se, izmedju ostalog, meri  kvalitet  samog blogera. Što mu je uticaj veći, njegova etičnost dobija na težini i ne isplati mu se da prokocka godinama sticani ugled zarad jeftinih poena dobijenih podleganjem petparačkom senzacionalizmu neproverenih informacija ili , daleko bilo, žute štampe.
     Blogeri često nastupaju kao interesna grupa. Ostavljaju komentare jedan drugome ispod blogova, najčešće pohvale, mada ima i kritičkih, kao i nepoželjnih sadržaja koji nemaju veze sa temom.
     Ako zaobidjemo tzv trač blogove, koji su na nivou  ogovaranja i žute štampe, kao i one propagandnog karaktera, može se reći da blogovanje sve više poprima misiju informativnosti. Danas je sve više i profesionalnih blogera, čije je to jedino zanimanje i izvor egzistencije, kao i onih koji ostvaruju dodatne prihode blogerisanjem.
   U Srbiji, prvi blogovi su nastali 2003. godine, a četiri godine kasnije pratilo ih je već osam odsto stanovništva. Srbija je zamlja koja u regionu ima najviše blogova na samostalnim web adresama. Procenjuje se da ih je lane bilo preko sto hiljada.
     O tome koliko je blogovanje  pustilo korenje i kod nas, govori činjenica da se  od   2007. godine održava tradicionalno okupljanje blogera pod nazivom BlogOpen.
     Mene je iznenadio podatak da većina blogera sebe smatra novinarima - iskreno, čast mnogima koji to jesu ili pišu kao da jesu, mnogi  blogovi su pisani u stilu " dragi dnevniče " ili vežbanje lepog pisanja. Mada, ima i onih kojima bi na stilu pozavideli mnogi pisci, ne samo bestselera, nego i mnogo jači i bolji.

PS -Već sam pomenula da sam , zahvaljujući upornom ubedjivanju  nekih ljudi oko mene , postala bloger. I na tome im uvek zahvaljujem. Ovaj tekst sam napisala zbog onih drugih, takodje divnih ljudi, od kojih mi povremeno stižu pitanja o tome šta je blog ili zašto sam ja bloger ili čemu to, meni lično, služi. Ovo malo prepričanih informacija  je možda dovoljno  kao lekcija iz istorije bloga. I još samo da parafraziram, skoro pročitanu formulaciju na nečijem blogu - ovo je virtuelni prikaz moje duše. Odnosno, u mom slučaju, samo jednog njenog dela.
     Usput, meni do sada nije upućen ama baš ni jedan jedini komentar od strane nekog blogera, tako da nisam (još) deo ni jedne interesne grupe. I nije da me ne zanima, evo, priznajem.Zašto ?
   
     

среда, 28. август 2013.

ZAPOSLITE SE PREKO BLOGA? MALO SUTRA, BAR ZA VEĆINU, KOJA NEMA DODATNA I AKTUELNA ZNANJA

 - Želite li da zaradjujete putem bloga? Ako vam je to jedini cilj, grdno ćete se razočarati!



Srbija ima mnogo blogera ( i još više blogova) - toliko  puno kvalitetnih i najkvalitetnijih, da su  i štampani mediji, neki, i neki od onih koji za te medije pišu, počeli ozbiljno  da ih se pribojavaju. I, kako to obično biva u ovoj sredini, pred nečim što ne poznaješ, u šta se ne razumeš, ali prepoznaješ u njemu konkurenciju, ozbiljnu, ti ne zastani i ne edukuj se, nego udari po njemu, na sva zvona, što je moguće crnjim kvalifikacijama, kritikama i uvredama. No, o tome sam pisala, onomad, sve u ime odbrane  svoje i  naše blogerske časti, a ovoga puta bih da se osvrnem na još jedno verovanje, čak daleko prisutnije u domaćoj javnosti - da se od blogovanja zaradjuje, da od blogovanja može da se živi, da je, zapravo, dovoljno samo da pokrenete blog, da nakrpite neku podrazumevajuću  cifru posećenosti i da će onda početi da vam poslovne ponude padaju s neba (ovde sam , najpre, linkovala jedan tekst s jednog portala, koji je pominjao to, lagodno i lako zaradjivanje od blogovanja, a onda je počela invazija sličnih tekstova, očito poluprepisanih, poludoradjenih, ko zna i čiji je originalni tekst, pa sam odustala od linkovanja resavske škole).

среда, 30. април 2014.

Blogovi, blogeri i blogovanje u Srbiji


        Blogerska zajednica Srbije, ma koliko  nedefinisana  sa aspekta broja blogova i blogera i sa aspekta strukture i tema kojima su blogovi posvećeni, i kada su blogerska stremljenja i očekivanja u pitanju, predstavlja interesantan konglomerat u kojem  se može pronaći  svako. Autori- u kreiranju sadržaja na teme koje su njihova uža specijalnost i/ili interesovanje, a čitaoci- u praćenju onoga što ih posebno zanima, edukuje, informiše. 

  

     Za detaljniji pogled na trenutni obim blogerske scene može poslužiti servis Peekmedio.com, sa 300 evidentiranih blogova. Doduše, ovaj servis obuhvata samo  blogove koje je neko   prijavio, a činjenica je da postoji nemali broj blogera (među njima puno kvalitetnih), koji odbijaju svaku mogućnost promovisanja šire od granica izabrane platforme.

четвртак, 22. октобар 2015.

Blog igra- Zašto pišem blogove?

Draga Meri me je tagovala i time kvalifikovala za novu igricu u blogerskom svetu. Cilj ovih igrica, za one koji se baš to pitaju, jeste bolje upoznavanje blogera, međusobno i sa čitaocima, preporuka blogovanja- vrbovanje novih blogopisaca ;), kao i neka vrsta pomoći jednih drugima oko nekih dilema i trilema vezanih za sve ono što se vezuje za blog, od samog pisanja, preko rešavanja tehničkih zavrzlama do plasiranja onoga što radimo širem krugu čitalačke publike.

Elem, slede moji odgovori na tri postavljena pitanja, a ujedno i nominujem sledeće blogere:


четвртак, 9. фебруар 2017.

Molim da me zapratite, ja sam novi bloger

Molim da se u ovom tekstu ne prepoznaju blogeri koji za sebe tvrde da "pišu blog isključivo sebe radi" i da ih "uopšte ne zanima šta drugi o tome misle". Ne bih se baš složila sa onima koji im kažu "lažeš, jer da je to istina pisao bi zaista samo za sebe ili bi zaključao blog za javnost i nikako se ne bi eksponirao", već mislim da je pre reč o samozavaravanju i nespremnosti da spoznaju i priznaju  istinu koja  pokazuje da nam je, ipak, svima koji imamo blogove dostupne bilo kome, stalo makar do toga da proverimo sebe i da vidimo koliko je ono što pišemo dobro po utiscima drugih.




Tema su, dakle, blogovanje uopšte i mesto blogera u njemu ne samo kao autora teksta, već i njegovog odnosa prema tim čitaocima: samim blogerama i svim povremenim ili stalnim čitaocima njegovog bloga, pa i onim potencijalnim.

недеља, 3. јануар 2016.

4 osnovna saveta za one koji žele da pokrenu blog



Odmah prelazim na stvar, upravo u nameri da onima koji se dileme, dvoume i misle- šta ću, kako ću, kad bih imao nekog pa da mi to pokaže, objasni, ne znam hoću li, mogu li, ko li će baš moj blog da čita, kako će me pronaći i gde... objasnim da je jednostavno, lako, prosto ko pasulj i bez razloga za nevericu, sumnju, strahovanje bilo koje vrste.


I- Blog može da pokrene svako, vrlo jednostavno, bez ikakvih napora, lako i brzo.

Sve i da ste tehnički totalno nepismeni, možete zamoliti dete, rođaku, komšiju, muža, prijatelja, ujaka, bratanca, sestričinu... da te detalje obavi umesto vas. Ionako je to vrlo kratak posao i obavi se u jednom dahu.


Vaše je da smislite naslov bloga, da odaberete nišu ako ne želite da vam blog bude svaštara kao ovaj ovde, da napišete nekoliko reči o sebi ako želite da se predstavite čitaocima i omogućite im da vas bar malo upoznaju i da- počnete s pisanjem.

II- Najbolji savet koji svako koga zamolite da vas uvede u tajne blogovanja može da vam da jeste- na netu postoje odgovori na apsolutno sva pitanja koja vas zanimaju i samo je potrebno da u Gugl upišete to što vas interesuje:



-kako da pokrenem blog
-koju nišu da odaberem
-koja platforma se preporučuje
-kako povećati čitanost bloga
-besplatni ili plaćeni domen
-dužina teksta na blogu
-naslov bloga
-fotografije za blog
...

Na svako od ovih pitanja ima toliko odgovora da naprosto nećete imati vremena da ih sve pročitate. A nije ni potrebno. Pročitajte prva dva ili samo jedan i znaćete dovoljno  o datoj temi.

петак, 3. мај 2013.

INTERVJU - BORIS BAJIĆ , VODEĆI BLOGER U REGIONU


   
 Kada neko sa samo 25 godina postane vodeći bloger u bogatoj blogosferi ovog regiona, jasno je da je reč o osobi izuzetnog potencijala, koja ima šta da kaže, zna kako to treba reći, zna šta želi i ima hrabrosti da svoj stav iznese sudu onih na koje ukazuje, ali i onih koji prate to što on radi .

     Boris Bajić, Banjalučanin rodjen u Sarajevu, je stručni saradnik u Agenciji za osiguranje Republike Srpske, na usavršavanju iz oblasti aktuarstva u Ljubljani, a  odnedavno njegov blog  zauzima prvo mestu medju  vodećim blogovima, na zvaničnoj listi  Peekimedija - Servisa za praćenje društvenih medija . Što je i neposredan povod za ovaj, elektronskoj pošti zahvaljujući nastao intervju, mada sam ideju o tome imala i ranije, i to za onu moju rubriku nazvanu Mlade nade, koju više volim da zovem Zlatna deca.


     Najpre mi je objasnio da se sklonost ka pisanju kod njega  razvila spontano, pošto veoma mnogo čita. A budući da je često  nailazio na stručnu literaturu u kojoj su navedene stvari sa kojima nije mogao da se složi, počeo je da piše tekstove pretežno ekonomske tematike, a onda se postepeno prebacio na društvena dešavanja. Politika ga   zanima samo kao posmatrača, ni malo kao aktivnog učesnika . 


VOLIM DA MISLIM KAKO ŽIVIMO U UREDJENOM DRUŠTVU



 Kao blogerka koja je malo zakašnjeno ušla u blogosferu, da te pitam otvoreno, na samom početku, kako se postaje najčitaniji bloger u regionu? Kada si napisao prvi tekst na blogu, kakve su bile tvoje ambicije i da li si mogao da sanjaš sadašnje pozicije?
      
Ne pišem za novac, niti pišem tekstove po narudžbi. Pišem ono o čemu mi se piše i to isključivo kad mi se piše, bez rokova i bez urednika, nastojeći da izgradim sopstveni stil. Vjerujem da je u tome “tajna”, ako uopšte ima neke tajne. Iako sam svjestan pokazatelja pojedinih servisa koji mjere posjećenost domaćih blogova, mislim da je epitet “najčitanijeg blogera u regionu” malo precjenjen.

      
      Bez imalo zadrške i ustručavanja usudjuješ se da komentarišeš najaktuelnije pojave u našem društvu ,smeš da kažeš popu (patrijarhu ) pop i bobu bob, pa mi je zanimljivo - budući da pripadam generaciji kojoj tako nešto ne bi palo na pamet do granica duboke mladosti, osećaš li svoje godine, svoju mladost, kao prednost u vremenu kada se više ne poštuju ni godine, ni statusi, ni titule, budući da su maske odavno počele da padaju.









Volim da mislim da živimo u uređenom društvu,  u kojem se pojedinac i njegove lične slobode poštuju. Znam da mudrost dolazi s godinama i da je neke stvari pametnije prećutati, ali isto tako smatram da , ako imam jasno formirane stavove o nekom pitanju ,ne bi trebalo da čekam tridesetu, četrdesetu ili koju već godinu prije no što moji stavovi budu jasno izraženi. Ako kritikujem, nastojim da to bude argumentovano, zasnovano na činjenicama, a naravno, obogaćeno mojim mišljenjem, zaključcima i eventualno savjetima.
                    
     Šta ti, u društvu kojem pripadaš najviše smeta, šta bi voleo da se promeni i koje vrednosti stavljaš na prve pozicije


 ?

Najviše mi smeta poremećen sistem vrijednosti . Znanje je izgubilo na vrijednosti, a dobilo na cijeni, tako da je opšta pojava inflacija zvanja i deflacija znanja. Volio bih da se to promijeni , jer mi se čini da bi upravo to uzrokovalo lančanu reakciju nabolje u svim sferama društva.

      
      Možeš li bliže da objasniš sopstvenu kvalifikaciju - politički dezorijentisan? Znači li to da se svesno držiš dalje od političkih stranaka ili na političkom nebu ne vidiš stranku kojoj bi mogao da ponudis svoje potencijale?





Znači upravo to što ste rekli i sami, da se svjesno držim podalje od političkih stranaka, a u posljednje vrijeme i političke stranke se drže podalje od mene.
      
      Kako ocenjuješ generaciju kojoj pripadaš ? Ima li ona snage da se izbori za svoj status, za svoju budućnost, za bolje vreme u koje ulazi i koliko su defetizam i totalno razočarenje kritične odlike sadašnjih (ne)prilika u kojima živimo?





Odrastanje moje generacije je obilježio rat .. Mnogi su od nas bježali iz svojih domova i sa porodicama započinjali ispočetka stotinama i hiljadama kilometara daleko od svojih ognjišta. Uprkos tome, poznajem mnogo svojih vršnjaka koji se s osmjehom svaki dan bore za svoje mjesto pod suncem. Takvi me ljudi inspirišu i daju mi dodatnu snagu da istrajem u svemu što radim. Neradnika je uvijek bilo i uvijek će ih biti, kako u mojoj, tako i u generacijama prije i poslije moje. To je jednim dijelom odgovog na drugi dio vašeg pitanja. Mladi jesu poprilično letargični, ali čim prije shvate da niko neće nositi njihovo breme, tim bolje.

UKAZIVANJEM NA PROBLEME IZDEJSTVOVATI PROMENE NABOLJE
      
      Da se vratimo na blogovanje - koliko je to način izražavanja sopstvenih stavova, a koliko mogućnost da se ukaže na potrebu za nekakvim promenama i  ostvarenja istih?
      
     Mislim da je podjednako i jedno i drugo. Stavovi koje formiramo uzrokovani su okruženjem u kojem se nalazimo i pojavama oko nas. Opet, rijetko kad ćemo sjesti i pisati o tome kako je nešto dobro i kako treba da ostane baš takvo kakvo jeste. Mislim da ćemo ukazivati upravo na probleme unutar društva i kroz diskusiju i konkretne ideje nastojati da izdejstvujemo promjene nabolje.
      
     



 Jesi li imao uzore, savetnike, kada si počeo blogovanje i sa kojim problemima si se sretao kada si počeo da kritikuješ odredjene pojave i ličnosti ?









Uzore na polju blogovanja baš i ne mogu reći da sam imao. Mogu da Vam kažem da volim da čitam Markesa i Saramaga, tako da su mi oni nešto najbliže uzoru na polju pisanja. Što se tiče “savjetnika”, Milko Grmuša me je prvi ohrabrivao da počnem da pišem za Teza-AntiTeza i veoma sam mu zahvalan zbog pružene prilike, a Hana Kazazović (Cyberbosanka) me je podstakla da otpočnem da pišem sopstveni blog. Tako je za nekoliko dana,  uz izdašnu tehničku pomoć mojih prijatelja Damira Kasipovića, Nemanje Krecelja i Gorana Jakovljevića , nastao borisbajic.net.

Većih problema nije bilo, ali sitnijih “trzavica”, nekakvih više ili manje prikrivenih prijetnji i sitnih neprijatnosti ima uvijek i na to sam već navikao. S obzirom na teme o kojima pišem  , izostanak takvih reakcija bio bi poprilično razočaravajući za mene.

                    
     Jesi li ikada osetio zaziranje onih grupacija koje se ne bave blogovanjem, onda kada shvate ili saznaju da imaju posla sa nekim ko spada u uticajnije ljude u blogosferi ?

Nisam siguran da spadam u uticajnije ljude u blogosferi i ne razmišljam pretjerano o “blogosferi”, blogovanju i svemu tome zajedno. Ne mogu reći da sam osjetio zaziranje sa bilo čije strane u kontekstu blogovanja.
      
      
     Kolika je, po tebi, snaga domaće blogosfere, kakva joj je budućnost i možeš li da zamisliš nekog blogera na mestu na kojem se odlučuje o našim sudbinama?









Zavisi od toga koliko usko ili široko definišete “domaću blogosferu”. U Srbiji je kultura blogovanja na dosta višem nivou u odnosu na Republiku Srpsku ili Bosnu uopšteno, samim tim uticaj blogera je daleko veći sa Vaše strane Drine, da se poslužim frazom Vašeg predsjednika.

Sve blogere koji pišu o društveno-političkim temama mogu lako da zamislim danas-sutra na nekoj poziciji, pogotovo one koji su politički angažovani. Kao i u svemu u životu, bilo bi mi drago da neki od njih dobiju stvarnu moć da mijenjaju društvo u kojem žive, dok za druge ne mogu da kažem to isto.

      Kakav je tvoj stav o onima koji završavaju privatne fakultete ? Šta ti privatno kažu oni koji, umesto iz knjiga, za ispite uče iz sažvakanih skripta i mogu li oni uopšte da shvate koja je razlika izmedju njihovog i pravog studiranja?

      
     Zapravo ja i nemam neki naročit stav o privatnim fakultetima. Mislim da je jedina razlika izmedju diplomaca sa privatnog i diplomaca sa državnog fakulteta u tome što prvi ne znaju šta ne znaju, a drugi znaju šta ne znaju. Državni fakulteti, čini mi se, nisu to što su nekada bili, isti profesori predaju (ili prodaju, kako Vam je draže) i na jednima i na drugima, tako da i nema puno razlike. Da, reći ćete mi da će ovi lakše da završe fakultete i steknu diplome, ali ja ni tu ne vidim problem. Svako tek po sticanju diplome treba da se dokaže na tržištu rada, tako da će se tu najbolje vidjeti ko šta zna. Često će se osoba koja je završila privatni fakultet bolje snaći na nekom poslu od osobe koja je završila državni i šta ćemo tada da uradimo? Da zadržimo ovog koji pokazuje bolje rezultate ili onog drugog jer se on “više mučio”?
   Studiranje nije i ne smije da bude samo sebi svrha, a čini mi se da je postalo upravo to, kako iz perspektive studenata privatnih, tako i iz perspektive studenata državnih fakulteta.
Problema nisam imao, čak naprotiv, imao sam nekoliko ponuda za posao sa privatnih visokoškolskih ustanova.


      Gde vidiš sebe za 10, a gde za 20 godina?


Trenutno mi je prioritet da postdiplomski studij privedem kraju, te da nastavim i dalje da se usavršavam na tom polju. Moj plan je da se vratim u Banjaluku po okončanju studija, prvenstveno iz razloga što je industrija osiguranja poprilično nerazvijena u Bosni i Hercegovini i samim tim ima dosta prostora za razvoj. Mogao bih tome da se posvetim naredne decenije, a dvadeset godina mi je zaista predaleko i ne razmišljam o tome. Vidjećemo šta će vrijeme donijeti.


DVA PITANJA " LOKALNOG  " KARAKTERA

 Da li si nekad bio u Nišu i planiraš li uskoro da ga posetiš?

"U Nišu sam bio u dva navrata i zaista mi se dopao. Grad, Tvrđava, ljudi, hrana u Kazandžijskom sokačetu... Teško je izdvojiti bilo šta od toga. Siguran sam da će me put vremenom nanijeti opet u Niš, ali ne vidim da bi se to moglo desiti u bližoj budućnosti."

Jedno pitanje od ženskog dela publike ( postavila ga je jedna Sonja, mlada farmaceutkinja iz Niša ) -  šta je potrebno da jedna djevojka posjeduje da privuče tvoju pažnju?


Znate ono kad svi kažu kako im je bitno da je osoba "duhovita, iskrena, pametna, bla, bla.."? E, to su gluposti. Svi se mi svakodnevno u prolazu mimoiđemo sa stotinama duhovitih, iskrenih i pametnih ljudi, koje ne primjećujemo, zar ne? Ljudi nam svojim izgledom i ponašanjem privlače pažnju, a osobine koje sam naveo su tu da nas zadrže ili odbiju kad nam neko već privuče pažnju. Mogu samo reći da djevojke sa jednom dozom lucidnosti imaju prednost u odnosu na ostale, a svaka druga generalizacija bi bila netačna.


      
  



четвртак, 20. јун 2013.

KAKO DA OTVORITE SVOJ BLOG - MALE SMERNICE I SAVETI ZA VELIKO ZADOVOLJSTVO ZVANO BLOGOVANJE



- Čak i onima koji za sebe tvrde da nisu vični pisanju, savetujem da otvore blog i pronadju, pokažu i podstaknu sebe i svoje potencijale, a onima čiji dar za pisanje sama osetim, penjem se na glavu s predlozima da konačno krenu u blogovanje




    Ona je sva sazdana od emocija i posvećena umetnosti - hleb nasušni zaradjuje u kulturnoj instituciji čije je prvo ime umetnost, okružena je umetninama i njihovim ljubiteljima vazdan, diše umetnost dok korača gradom, dok kuva ili koncipira neke ideje kojima će ulepšati život mladim ljudima u kraju u koji dolazi na odmor. Umetnost nalazi u cvetu, kamenu u vodi i travki, krajoliku koji prolazi, ljudima koje sreće. Piše, pomalo i ponekad, za svoju dušu...

    I muke imam sa njom - odnosno, imala sam, sve dok je nisam ubedila u to da je konačno došlo vreme za pokretanje njenog bloga. Jer ima šta da kaže. I ume. I taj blog, znala sam, podigao bi njeno samopouzdanje, ono vezano za duhovnu stranu njene ličnosti, i bila bi još srećnija i veselija, mada se njenoj sreći zadovoljne, ostvarene i ispunjene žene ni do sada nije mogla naći nikakva primedba.

     I tako,posle prve sumnjičavosti , opiranja i prgavosti, malaprge blog, možete ga naći ovde ,  pušta svoje prve korake, na sreću i zadovoljstvo svoje vlasnice i radost onih koji su u ovom kratkom roku uspeli da je otkriju.

     Još vam nisam dala odgovor na pitanje iz naslova?

недеља, 1. септембар 2013.

NAŠA KRALJICA ŠTEPANJA - ANA JAN, KOJA NAM OTKRIVA KAKO JE ŠIVENJE HOBI, RADOST, UMETNOST,USPEH...


        Ovo je jedan od onih afirmativnih tekstova, koji me ispunjavaju milinom dok ih postavljam na blog - ja ih, u stvari i ne pišem, nego samo kopiram odgovore nekih talentovanih i vrednih i uspešnih ljudi, koje zamolim da nam otkriju tajnu tog svog uspeha. I time udahnu nadu i verovanje u to da ovo nisu toliko loša vremena, koliko naš čovek, koji ima talenat i san i veru u sebe i nadu i istrajnost i posveti se ostvarenju tog sna,  može uspeti i koliko daleko dogurati u onome čemu se posveti. I da pri tome, što je ujedno i najvažnije, ostane ili postane srećan, a ne neko ko tužan hukće pod teretom svakidašnjice koja melje.


            Pretpostavljam da ste već čuli za AnaJan Štepalicu, pogotovo ako imate blog ili ako vas zanima šivenje ili ako pratite ljude koji imaju šta da kažu i pokažu. Reč je Ani Janković, lepoj dami od 34 godine, diplomiranom inženjeru organizacionih nauka, odsek za informacione sisteme. Zaposlenoj kao programer. Ono, Štepalica, govori sve ostalo... A o tome je rekla sledeće:

         -  Od malena sam bila prilično kreativna i bilo mi je jako zanimljivo da šijem, štrikam, vezem, crtam, tkam... Oprobala sam se u gotovo svakom ručnom radu (izuzev heklanja, koje nisam savladala).
Kada sam išla u sedmi-osmi  razred, mama mi je sašila par jednostavnih suknjica i bluzica. Ona je do tada šila vrlo jednostavne stvari, i nije baš bila mnogo vešta. Pošto sam bila užasno nestrpljiva, jako sam se nervirala što je spora, što te stvari nisu izgledale kako sam ih ja zamislila. I tako sam, prilično samouvereno, rešila da sama uzmem da šijem, pod parolom “ja ću to brže i bolje!”.
U početku nije bilo ni brže ni bolje, ali sam bila uporna (i pri tom jako histerična). Mama je ubrzo iscrpela sve lekcije koje je mogla da mi da, tako da sam ostala sama na svom, bez ikoga da mi pokaže šta i kako. Iskreno, trebalo mi je mnogo godina da dođem do nivoa na kojem sam sada. U početku sam parala stare stvari i šila nove, malo kasnije sam počela da kupujem materijale, koliko i kada je bilo novca za njih (nesrećne devedesete!).
Učila sam na sopstvenim greškama. Ali, bila sam neustrašiva! Šila sam sve, od suknje i bluze do blejzera. Neke stvari bi ispale savršene, a neke su završile u kanti za đubre.
Iz tog iskustva sam mnogo naučila, i danas se ponosim time što sam samouka. “Procvat” sam doživela pre šest-sedam godina, kada sam otkrila da na internetu postoji fenomenalan svet blogova i sajtova specijalizovanih za šivenje. Sećam se da sam danima čitala članke o raznoraznim tehnikama, olakšicama, alatima, krojevima. Upijala sam  svaku informaciju do koje sam mogla da dođem. Ubrzo su se složile kockice u mojoj glavi, i svo to akumulirano znanje je počelo da izbija iz mene. I dalje učim, svakog dana dođem do neke nove ideje, tehnike, informacije, koju bih što pre da isprobam. Još  ne mogu reći za sebe da sam ekspert, ali sam svesna da znam mnogo.

PERFEKCIONISTA U ŠIVENJU KOJEM SUPA ZAGORI

среда, 16. март 2016.

I za blog treba imat’ dušu- gost bloger Maja Wu

I za blog treba imat’ dušu...

... koju, ako je posedujete a sigurna sam da je odgovor potvrdan, možete preneti u svoja kreativna pisanja, tačnije blogovanje. Kada mi je Negoslava predložila da napišem gostujući blog, ideja mi se svidela, no nisam znala da će mi tema ipak biti toliko teška, a već sam je odavno savladala. Posle nekoliko dana razmišljanja, da li tehnički, da li kao radionicu kratkog sižea u pisanoj formi ili čak video prilog, shvatila sam da je odgovor već tu, a da ga nosite vi, u sebi.

Želite da postanete jedan od popularnih blogera i da za vas čuje svako širom planete?


       Naravno da je moguće. Nisam ni želela da vam kažem da nije. Pitanje je šta vi smatrate pod popularnim, šta želite da plasirate ljudima i da li vredi biti samo popularan? Može da se bude popularan na razne načine, a nije uvek po pravilu u pozitivnom smeru.



Ukoliko ste otvorili blog, odlučili da pišete za svoju dušu, da delite recepte, imate online dnevnik, svoje tihe patnje pretočite u prozu koja ostavlja u suzama sa one strane ekrana ili ste neko ko putuje svetom i piše o tome, blog je idealan za vas. Nećete možda imati mnogo pratilaca u početku, ali ćete živeti na svoj način. Na vama je da naučite da razvijete tehniku pisanja, priđete čitaocima na pravi način, da ih zainteresujete i da uvek imate nešto čemu će se vraćati. Ukoliko ste samo otvorili blog i čekate da se nešto čudesno desi, džabe čekate. Niko vas neće slediti.

Čuda su u vama! Sva ta čuda stvarate vi, vaša energija, kreacija, vaš um, vaša vera u sebe i volja da svaki dan napravite makar korak dalje.

понедељак, 5. новембар 2018.

Anita Pratljačić, intervju: Moj posao je da rešavam probleme

Poznajem izvestan broj uspešnih ljudi koji su to postali zahvaljujući isključivo samima sebi - svom trudu i radu, svom znanju i obrazovanju, svojim prirodnim predispozicijama, genima, vaspitanju, knjigama koje su pročitali, lekcijama koje su naučili, časovima koje nisu propuštali, pismenim zadacima i ispitima na kojima nisu prepisivali... i koji o svojim dostignućima mogu govoriti a da ni pred kim i nikada ne pocrvene. I koji vrlo retko i vrlo malo o tome govore. O mnogo većem broju takvih ljudi znam zahvaljujući onome što sam o njima čula od drugih ljudi ili videla i pročitala u medijima. I mediji, u proseku, o takvima najređe govore. Nekako, najviše bruje o onima, uspešnima manje ili više, kojima je stalo da se priča o njima, o onima čije je "japaja" prodorno i glasno, bez obzira na istinski procenat učešča njih samih u onome što su postigli.

Osobu o kojoj pišem ovde znala sam virtuelno i to vrlo površno, bez nekog specifičnog utiska o njoj. (Da sam znala bar deo njene priče, znam da mi verujete na reč, daleko ranije pretočila bih tu priču na ovaj blog.)
Srdačno smo se zagrlile nedavno na Konferenciji poslovnih žena u Kragujevcu, nas dve, koje smo imale jedinu dodirnu tačku u tome što smo, između ostalog, i blogerke.Kao da se milion godina znamo i kao da nas... a biće i da nas istinski vezuje, ne samo blogovanje, već i mnogo toga što postepeno otkrivam, a čiji je zajednički imenitelj to verovanje da je najslađi i najvredniji onaj rezultat koji ostvariš sam, nevezano za njegove razmere, širinu i efekte.

Anita Pratljačić:
Osoba koja je tek onako, usput, nabrajajući razloge zbog kojih je samu sebe nazvala "mama na točkovima", navela i to da je posle kragujevačkog skupa očekuje jedan skup u Ambasadi Holandije u Beogradu, pa onda sledeći, koji sama organizuje, na Zlatiboru... i još nekoliko, tako, za nju svakodnevnih poslovnih događaja, koji u ovoj zemlji i za ovdašnje prilike u stvari nimalo nisu svakodnevni niti obični.

субота, 26. септембар 2015.

Da li i zašto da pokrenem blog



Juče mi je iz dijaspore stigla mejl poruka:

"Negoslava !!!
Ne da si "ubola" ovim zadnjim postom, nego..... TO JE TO.
Ako mi dozvoliš, želela bih poslati u štampanom izdanju mami u V , da li mogu ? Ona svakako ne moze da se snađe na svom kompu a plus toga, kada joj se bude našlo u rukama, iščitavaće ga verovatno par puta.
HVALA TI neizmerno što tako lako govoriš teške stvari.
HVALA BOGU sto ti daje da "nas" sve tako "pišeš"  (ne opisuješ, već baš tako) ..."

... i zatim odgovor na moj odgovor s uputstvom da više ne pita za dozvolu, ni za šta što je u vezi s mojim tekstovima:


"Draga Nego, prosledila mami u V. i prenela tvoje dobre, iskrene misli.
Hvala ti na jednostavnom pristupu prema svom daru pisanja i ja mislim isto da TREBA ljudi da te čitaju što više ! Govoriš jezikom čoveka, jezikom razuma, srcem, a to se oseti i treba što više širiti oko nas  ("prekrivač dobrote").
Odoh da procitam pisanije iz Bugarske, a i tekst o tvom odlasku u rodni kraj pre par meseci me je oduševio - i rastužio istovremeno, realnost da je tako kako je..."

A danas mi je u inboks na Fejsbuku stigla sledeća poruka:

"Draga moja. ..Čitam u četvrtak Vaš blog, onako vraćajući se s posla, u autobusu. ..A Vaše riječi kao prolivene teku i teku, a ja ih upijam i upijam. .. Nigdje ne zapinje, sve tečno, strukturisano .. I svaki put kad čitam Vaše tekstove zažalim što sam prestala pisati na našem jeziku." 

(Obećala je da će se, i pored nedostatka vremena, malo više angažovati oko svog bloga, što me raduje. Uz ko zna koliko puta već ponovljenu činjenicu da- ljudi se jednostavno nađu, iako se nikada nisu sreli.)

петак, 21. август 2015.

Blogerski vremeplov vašeg života

Dugo već nisam nominovana ni za jednu blgersku igricu- one blog-leksikone u kojima se upoznajemo, otkrivajući o sebi uvek ponešto od onoga što do sada nismo rekli.

Pa rekoh da se malko ponovo razigramo.

Znate ono, 11 pitanja i nominacija 11 blogera za odgovaranje na vaša pitanja.

I naravno, isto toliko vaših odgovora na pitanja koja slede (ili koja ćete dobiti od onoga ko vas je nominovao):

1. Da li ste nekada rekli ono što nas je čudilo dok smo bili mladi- da su mi sad one godine a ova pamet?

2. Ako jeste, zašto jeste, a ako niste, kako vam je to uspelo (mislim, da se ne kajete, da ne žalite, da ne želite popravni ispit života)?

3. Za šta smatrate da ste najviše uskraćeni zbog toga što živite u ovoj zemlji baš sada?

4. Da li biste odabrali da živite ovde i da ste imali mogućnosti da odete?

5. Kojom svojom životnom odlukom ste najzadovoljniji?

6. Zbog koje odluke se kajete?

7. Mislite li da je naš život stvar izbora svakoga od nas ili nama upravlja prst sudbine?

8. Da je vera za vas- opijum za narod, sastavni deo vaše ličnosti ili ste vernik samo onda kada ste uplašeni, zabrinuti, kada vam je potrebna pomoć?

9. Znate li sve komšije u svojoj zgradi ili ulici i da li se svima javljate?

10. Kada ste poslednji put učinili nešto lepo, korisno, dobro... nepoznatoj osobi?

11. Verujete li u to da sve što činimo jednoga dana dođe na naplatu- nagradu ili kaznu?


NOMINUJEM

OljaKa, Olja Ristić, Vera Uzelac, Snežana Medan, Merima Simovljević Aranitović, Miloš Topi Miladinović, Ćazim Salihi, Zorica Zoja Mladenović, 
Aleksandra Birta Ilić, Sandra Bakić Topalović, Saja Cvijović

Važna napomena- zaboravila sam da kažem da se ne nominuje onaj ko vas je nominovao, a zbog toga  ispunjavam i zadatak postavljen od Olje Ristić 

1. Šta je prvo što ugledaš kroz prozor kada se probudiš?

    Mnogo komplikovan odgovor- zavisi od godišnjeg doba i još od nekih faktora, odnosno od sobe u kojoj spavam. Uglavnom, trenutno su to nebo, jedan bor i krovovi sisednih kuća.

2. Šta bi želeo/želela da prvo vidiš kada ustaneš iz kreveta?

    Drago lice.

3. Koja je reč na prvom mestu: ljubav, sloboda, poštovanje, odmor, želja, mir

   Ova tvoja.

4. U čemu najviše uživaš: hrana, seks, razgovori?

    Bojim se da više ni u hrani ne uživam- il sam na dijeti ili jedem ko da će ovog trena nestati.

5. Kada si se ostetio/osetila najslobodnije?
  
   Kada putujem i razmišljam samo o lepotama koje vidim.

6. Kada si se osetio/ osećala najtužnije?

    Kada sam izgubila majku.

7. Ima li trenutaka kada bi iskočili iz sopstvene kože i koji je najzanimljiviji?

   Nisu zanimljivi. Kada iznerviram sebe samo zbog reakcije na ljudsku glupost, pakost i zlobu.

8. Koji je najsmešniji događaj kada ste se smejali sami sebi?

    Kad i pored svih znakova koji mi se daju ne vidim i ne shvatim o čemu je reč- kada ljudi žele da slažu, da prikriju prevaru, da me navedu na pogrešan zaključak...

9. Šta vam je najdosadnije u životu?

    Objašnjavanje tvrdoglavima- bilo čega što oni ne znaju, a i ne žele da znaju. No, za to sam sama kriva.

10. Šta je u vašem životu ono što ga čini zanimjivim?

   Ljudi, pisanje, blogovanje, putovanja.

11. Šta je za vas toplina?

    Kada se greješ u nečijem pogledu.


Onda me nominovala Maja Cvetković:

Koje su to sitnice koje vam život čine lepšim?

        Dobra knjiga, lepa pesma, kafica u obližnjem parkiću sa dragim ljudima...

Koji su vaši jutarnji rituali? Kafa? Čaj? Ili nemate ritual?
        Od skora, čaj.

Knjiga ili misao koja vam je promenila način sagledavanja stvarnosti ili koja vam je vodič kroz život – dakle, ona koja utiče u nekom pogledu na vas?
          Blago cara Radovana- Dučić, ali časna reč

Omiljeni film?
          Mostovi okruga Medison

Jedna uspomena, događaj iz detinjstva.
          Obostrana ljubav na prvi pogled sa mojom prvom učiteljicom, Bosom.

Požar u vašem stanu (ne dao Bog), morate hitno da izađete, šta nosite sa sobom?
           Fotografije.

More ili planina?
           More. Pa planina :)

Opišite sebe u tri reči.
            Lavica u ovnu.

Imate li hobi? Šta?
             Putovanja.

Da li ste u dobrim odnosima sa komšilukom?
             Da nije one baba veštice preko puta, smela bih da kažem da sam  sa svima  u idealnim odnosima- svima kažem dobar dan, sa osmehom, sa nekima popričam, sa nekima popijem kafu, a sa većinom ostane na tom dobardanu.

Zemlja koju biste voleli da posetite. I zašto?
              "Bog je prvo stvorio Mauricijus, pa onda raj na zemlji kao njegove kopije"- Mark Tven

понедељак, 21. април 2014.

Hana Kazazović, intervju- Sanjam o tome da pisanjem činim dobro

   

  Kada se kaže- blog, blogeri, blogovanje, jedno od prvih imena koje pratiocima ovog pisanja na društvenim mrežama padne na pamet  je Hana Kazazović, odnosno njen blog Cyberbosanka, koji je postao gotovo institucija na prostorima bivše države. Lakoća s kojom razrađuje svaku temu koju obrađuje, od najobičnije recenzije nekog proizvoda, preko predstavljanja knjige koja joj se dopala, sve do uskostručnih tema vezanih za online PR i internet  marketing, privukli su i privlače ogroman broj čitalaca na njen blog.



     
     Na moju molbu da sama sa nekoliko reči predstavi sebe onima koji je ne znaju ( jer moj blog čita mnogo više ljudi koji nisu u tom svetu), kaže - "U principu nisam komplikovana osoba za predstavljanje. Imam 37 godina, rođena sam i živim u Zenici (BiH), ali maštam i sanjam o tome da živim na moru. Imam diplomu ekonomiste, neuspio pokušaj bavljenja privatnim biznisom u vidu prodavnice suvenira, te blog Cyberbosanka koji pišem punih 5 godina. Volim ljude koji vjeruju u sebe i svoje snove i koji stalno rade na sebi, jer se i sama trudim tako živjeti. Volim životinje i trenutno imam mačka, a čim budem imala mogućnost za to imaću i bar jednog psa. Ne volim bavljenje tuđim životima i guranje noseva van svog dvorišta. Mislim da svako ima pravo da živi kako hoće, da voli koga hoće, da jede šta hoće, sluša muziku koja se njemu sviđa i da ništa od svega toga ne određuje kakva je ko osoba.
I jedina stvar koju skoro mogu reći da mrzim jesu generalizacije – bilo kakve."

уторак, 28. фебруар 2017.

O tome kako nas je još obogatilo blogovanje i o tome kako smo otkrile Dušanovački cvet

Verovatnoća da bi se makar dve osobe iz onog društva koje se prošle nedelje okupilo u beogradskoj Kafani Dušanovački cvet (dijagonalno od dušanovačke pošte, na samom uglu, bašta još ne radi) srele, upoznale, progovorile makar jednu reč, može se meriti promilima. A verovatnoća da će se dvadesetak srodnih duša naći u isto vreme na istom mestu, u sličnom raspoloženju i presrećne što će jedno lepo veče provesti zajedno, je ... da i ne govorimo.


               Na rastanku - stale bi u ovaj kadar i ostale, ali su morale ranije da odu 

Daću svojoj malenkosti na značaju isticanjem činjenice da  naša okupljanja postaju već tradicionalna (i stoga mnogo zameram Milji , i pored svih njenih prethodnih zasluga, što ih takvima tek najavljuje ;) ), a ovoga puta im otkrivam i razlog svoje želje da ih vidim odjednom na istom mestu - moji beogradski dani su isuviše kratki za usaglašavanje i sve ostale prateće elemente dogovaranja oko pojedinačnih susreta.



Da ne bi Agneze, koja je u ime svih nas odabrala mesto okupljanja, ko zna u kom objektu bi se te večeri sve orilo od smeha i prštalo od pozitivne energije. Negde drugde bi kafanski gosti znatiželjno okretali glave u našem pravcu, pitajući se verovatno ko se to tako zdravo i iskreno smeje i šali u ova sumorna vremena kada je sresti nasmejano lice manje moguće nego da te udari vozilo dok prelaziš ulicu dok je na semaforu zeleno.



Na svu sreću, drage Slavica, Nale i Nada kao najvrednije su mi prekratile nervoznu šetnju ispred kafane, pred kojom su defilovi neki mladi, svečarski raspoloženi ljudi, pored automobila svadbarski ukrašenih - znak da je u istom objektu u toku u svadbeno veselje.

O eksploziji smeha, radosti, šala... o zagrljajima, nedoumice u pogledima na nailazak nekoga za koga nismo baš sigurni da je Suzana ili Slađana i širokim osmesima koji su pratili svako prepoznavanje i upoznavanje, neću vam pričati, u strahu da ostanem nedorečena. Samo znam da smo sve pitale - a kada ćemo se videti sledeći put.

Radovali smo Nedi, Jelenčetu, našoj vipovki i maskoti, Carici, našoj drugarici koja pravi neke jako lepe stvari ali neće da ima blog, dragoj Miroslavi, koja sjajno piše, Miličici, koja ima zlatne ruke, Aleksandri, koju ove večeri izgleda kamera nije htela pa se na fotografijama jedva vidi, jednoj Mileni koja nema ni Fb profil ni blog ali je sjajan drug, Olji, koja je večeras zagonetno blistala, našoj Suzani...


 






Za naše raspoloženje velikim delom zaslužno je izuzetno ljubazno i predusretljivo osoblje Dušanovog cveta - hvala ti, Agi, na preporuci. Ne samo da su bili zaista profesionalni, uslužni i dovoljno blizu kad god nam je bila potrebna neka usluga, nego su nam pripremili fantastičan meni kojim su, em reprezentovali ponudu restorana, em nas kupili kao goste za svako sledeće okupljanje (sem, onog, naravno, planiranog za Adu ili neku drugu prirodu, čim pukne lepo vreme). Em nas nisu previše otrošili, što za današnje vreme nije mala stvar.














Neću ništa da hvalim, jer ne znam šta bih pre - da li roštilj (a pred nama je bilo apsolutno sve iz njihove ponude), sosove i salate ili, pak, slatkiše. One palačinke od kojih, kako reče Milja, iskače katarakta već na prvi zalogaj ili one u šatou - posebna Agnezina preporuka, majstorski sufle ili voćnu tortu...



Za sve to imamo samo iskrenu preporuku, a mi već definišemo datum sledećeg druženja.

PS - Otkriću vam tajnu: Dušanovački cvet ima sjajnog kuvara, Radeta Vukojevića, čija je jedina mana u tome što ne želi da se o njemu govori. Uslikah ga na prevaru ;)


Proleće – pravo vreme za podizanje energije Beyondovim organskim zelenim čajem u prahu

Beyond Mača čaj - za vraćanje izgubljene ili povećanje smanjene energije, za  eliminisanje prolećnog umora, ublažavanje stresa, povećanja k...