O ovome ne pišem, jer se bojim...


U vreme dok sam najčešće izbivala iz Fejsbuk grupe Blogeri u kojoj sam inače vrlo, vrlo aktivna, da ne kažem administrator, ova zajednica blogera se dogovorila da pokrene igricu pisanja na zadatu temu.

Nisam sigurna da li je u pitanju princip demokratskog centralizma* (pre će biti da nije), ali sam, posle kraćeg nenalaženja u ovim temama, pronašla sebe u drugoj po redu, pa da reknem, dakle, i ja koju.

(1. Novogodišnje ludorije - sve vezano za događanja neposredno pred, u toku, ili odmah posle Nove godine
2. O čemu nikad ne pišem)



Svako ko se  zadržao makar 10 minuta na ovom blogu mogao je da uoči kako gotovo i da nema teme na koju nisam pisala. Znate, naravno, da to u ovom svetLu nije za pohvalu, budući da se preporučuje- ako već želite da napravite nešto od svog bloga, da imate takozvanu nišu. Ili užu specijalnost, koja će vas, valjda, preporučiti kao eksperta za datu temu i otvoriti vam širom vrata- enormne posećenosti i čitanosti,  adekvatnog interesovanja firmi iz dotične oblasti za reklamiranjem baš na vašem blogu, a time i brdu para koje će se sleći na vašem računu zato što pišete na tu temu za koju ste ekspert.

E, pošto ja nisam, evo priznajem i nije me stid, ekspert ni za koju oblast, uzaludni su svi moji napori da definišem tu- nišu.




Diplomirani ekonomista jesam, ali se u ovu našu ekonomiju razumeju jedino vlasnici diploma debelo plaćenih i to u gradovima u kojima nisu ni bili, a koji imaju rešenja za sve ekonomske pribleme- valjda ih zato postavljaju za šefove, šefčiće i ostala partijska potrčkala, gde god se ukaže slobodna stolica za sedenje onih koji od vezanosti za datu firmu imaju samo svoje radno mesto, dakako visoko, na platnom spisku. Ostalo ionako rade oni koji su zatečeni i koji su davno već savladali sve veštine tog posla, pa  je nehumano lišiti ih sada predmeta rada, kada su odavno već lišeni svake perspektive u smislu usavršavanja i napredovanja.

Novinar takođe jesam, duže od tri decenije, ali šta mi to vredi kada su danas na S-ceni priučena potrčkala, da ne kažem piskarala,  koja na sahranama prebrojavaju jauke i suze ožalošćene porodice, hvale se sopstvenom blagovremenom i izuzetnom informisanošću o datumu ugradnje silikona u grudi i guze estradnih "diva", ubiše se trčanjem za istima u nagoveštaju njihove švaleracije ili tuče sa bračnim i vanbračnim partnerom, a vrhunac uspeha im je kada uspeju da dobiju izjavu političkog moćnika svoje provincije koji se spanđao sa sekretaricom, pevaljkom ili bivšom ženom nekada slavnog sportiste.

Kako godine prolaze, shvatam koliko toga umem, mogu i znam- i kako od toga nema nikakave vajde. Bar one, od koje se živi.

I ne, niti kukam niti se žalim, hvala Bogu pa mi hleb nasušni i sve oko njega nije problem, ali jednostavno mi polako, doduše i malo kasno, postaje jasnije da nije bitno samo imati neka zvanja, znanja i umeća. Daleko je važnije ono- kako ih iskoristiti. Čemu nas nisu učili. I ne mislim, pritom, samo na one negativne osobine tipa laktašenje, ulizivanje, gaženje preko leševa zarad svojih interesa, najmanje mislim na to prodavanje duše đavolu zarad uspeha. Više mislim na sve one veštine tako neophodne za opstajanje i napredovanje u tom i takvom svetu- kako pokazati to što znate, kako sprečiti da vas gaze oni iz gornje rečenice ili kako se odupreti njima i onima oko njih koji bi da im se pridruže, kako ih sprečiti da vam napakoste, da minimiziraju vaš rad, da vaše zalaganje prikažu kao sopstveni rezultat.

Imam prijatelje, dakle ljude iz moje generacije, kojima se dešava baš sve to- da ih gaze daleko nesposobniji i vrlo često nečasni, da njihove ideje i rezultate prikazuju kao svoje, da im prebacuju i svoj deo posla dok ih pred nadređenima opisuju kao nesposobne, nekvalitetne i lenje, da tih istih nema na radnom mestu od ranog jutra kada se pojave samo da popiju kafu, do skoro pred kraj radnog vremena kada prošetaju hodnikom da budu viđeni, da im primedbuju, da im... I sve to samo zato što su i rodbinskoj, prijateljskoj ili ljubavnoj vezi sa direktorom, načelnikom ili već kojim rukovodiocem, nije važno.

A ovi, vredni, sposobni, časni i pošteni, stručnjaci u svom poslu, prinuđeni su na to da budu eksperti iz senke čije se mišljenje traži nasamo, gde ih niko ne vidi kako bi ti, olako postali rukovodioci sakrili svoje neznanje, nesposonost, površnost. Prinuđeni su jer... ko će se zamerati, ili na kraju radnog veka ili zato što se prave spiskovi tehnoloških viškova ili zato što će ih prebaciti u kancelariju bez svetla i grejalice ili zato što će im oduzeti kompjuter...

E, o svima njima nikada ne pišem. Jer ne smem!

Jer ne znam ko će naletiti na taj tekst i ko će se u njemu prepoznati.

I šta će onda biti sa onim koga su u tom tekstu takođe prepoznali, a koga oni kinje, maltretiraju, ponižavaju, nipodaštavaju, koriste, predstavljaju nesposobnim...  

Ali jedno sigurno znam i svakodnevno me život uverava da je tako- svi oni, časni, pošteni, vredni, kvalitetni ljudi, kada dođe vreme za penziju, tog poslednjeg radnog dana kućama odlaza ruku punih cveća i poklona. Ovi drugi, kada god odlaze i gde god da odlaze, tog dana izlaze iz firmi praznih ruku.


* demokratski centralizam- za one koji su rođeni posle vremena u kojem je važio ovaj princip- to znači da vi možete imati svoje mišljenje i iskazivati ga, naravno, ali se morate ponašati u skladu sa usvojenim principom većine. Slično ovome danas- postoji demokratija, ali ako si u stranci, u bilo kojoj stranci, mora da se povinuješ njenim pravilima... ako ne želiš da rizikuješ izbacivanje ili eliminisanje iz bilo koje partijske kombinatorike zarad koje si se, kao što je poznato, i upisao u stranku.

Ilustracija je pozajmljena sa zz.blogspota

12 коментара

  1. Vidi, i ja sam shvatila da o ovome ne pišem i to potpuno iz istog razloga kao i ti. Sve nekako izbegavam, a imalo bi šta da se rekne ;)

    ОдговориИзбриши
  2. Ех Него...Не, да почнем од почетка...
    Не волим крута правила ни у животу, а поготово на блогу тако да је мени много занимљивије да читам блогове попут твог, Ољиног, Снежаниног...да не набрајам сада све, где има разних тема, разних прича, разних животних ситуација и судбина...
    А што се тиче овога о чему не пишеш јер не смеш, о томе не пишем ни ја а толико бих тога имала да напишем и мислим да би се људи крстили и не би веровали чега све има, али...и овако су луда времена, људи остају без посла свакога дана и онда боље да ћутим о томе...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Verujem, draga- pa i mene jedna ništarija od čoveka javno prozva da se to što sam pisala o mobingu koji sam preživela graniči s naučnom fantastikom. Ma, sve je to, u ovo šugavo vreme, samo borba s vetrenjačama. I što si veći skot, to ti je bolje.

      Избриши
  3. Draga Negoslava, prvo, volim što si opet tu. Drugo, nije centralizam, ali, nekad ni to nije loše jer demokratija nekad suviše razvuče priču pa na kraju svi odustanemo. Treće, razumem... i jedna od tema o kojoj ni ja ne pišem, jeste zapisana i kod tebe. Sjajno!

    ОдговориИзбриши
  4. demokratski centralizam - prvi put mi je to netko tako jasno objasnio, a što se ostaloga tiče, meni se čini da se moramo početi privikavati da je to NORMALNI poredak stvari - bar do nekih budućih boljih vremena. odnosno, već smo se i privikli, jer mislimo da ionako ništa ne možemo promijeniti.
    I još nešto - meni je draže čitati s bloga, nego ići na fejs

    ОдговориИзбриши
  5. To o čemu ne pišeš, pa to 'ladno može biti jedna dobra niša za jedan dobro posećen blog. Naravno, ukoliko si u stanju da stalno kritikuješ i mračiš.

    ОдговориИзбриши
  6. Napisacu po ko zna koji put: neverovatno mi je drago sto sam igrom slucaja naletela na (sad vec mogu da je prisvajam) nasu grupu na fb-u i sto citam ovakve textove. S'obzirom da na ovu temu jos uvek i ne komentarisem sa nepoznatim ljudima (a Boze me sacuvaj da pisem), laknulo mi je sto znam da nisam jedina koja ima negativne emocije zbog ovakve situacije. Mislim da bi ovo mnogi moji vrsnjaci trebali da procitaju.

    ОдговориИзбриши
  7. Негде вечерас написах... Демократија је и Хитлера довела на власт. Тај облик владавине је такође више него дискутабилан...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ili američke pare- mislim, ovo za Hitlera, kome će još malo pa i spomenike početi da dižu?
      Ali, razumem i tviju asocijaciju i slažem se.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.