Hana Kazazović, jedna od najpoznatijih blogerki u regionu, ljubazno se odazvala na moju molbu da bude gost na ovom blogu. Verujem da tema iz naslova njenog današnjeg teksta interesuje mnoge i da će mnogi pronaći inspiraciju ili odgovore na neka pitanja vezana uopšteno za blogovanje. Baš kao i iz intervjua, koji smo takođe za ovaj blog uradile pre nekoliko meseci.
Te davne 2005. godine sam dosta vremena provodila za računarom istražujući. Čitala sam sve što se moglo pročitati, ujedno otkrivši svijet blogova na blog servisu blogger.ba. Mjesecima sam pratila ispovijesti uglavnom ličnog tipa, ljudi koje uopšte nisam poznavala. Iščekivala da pročitam najnovije vijesti iz njihovih života, potpuno nesvjesna činjenice da su to vjerovatno stvarni životi i stvarni ljudi. Činjenica, najviše tih priča je bilo o nesretnim ljubavima i patnjama, pa je sve skupa možda najviše ličilo na tada popularne meksičke sapunice.
Te davne 2005. godine sam dosta vremena provodila za računarom istražujući. Čitala sam sve što se moglo pročitati, ujedno otkrivši svijet blogova na blog servisu blogger.ba. Mjesecima sam pratila ispovijesti uglavnom ličnog tipa, ljudi koje uopšte nisam poznavala. Iščekivala da pročitam najnovije vijesti iz njihovih života, potpuno nesvjesna činjenice da su to vjerovatno stvarni životi i stvarni ljudi. Činjenica, najviše tih priča je bilo o nesretnim ljubavima i patnjama, pa je sve skupa možda najviše ličilo na tada popularne meksičke sapunice.
Nakon nekog vremena odlučih da pišem i ja. Imala sam sve što je
potrebno - poznavanje svih slova i istoriju petica iz pismenih vježbi, nick
koji je meni kao nešto značio (nije važno danas koji), te nesretnu ljubav. Zar
je trebalo nešto više za pokretanje bloga u 2005. godini?
Tako je počela moja karijera anonimne blogerke koja je pisala o
svemu onome što joj se dešavalo. Kakvih je tu sve tekstova bilo :)) Čuvam
arhivu i danas i zabavna mi je taman onoliko koliko mi je zabavan moj dnevnik
iz puberteta - znači nimalo. Ali čuvam i njega kao i ovu arhivu, ko zna zbog
čega.
Nakon otprilike tri godine sam valjda odrasla i počela da
razmišljam o pisanju ozbiljnijih tekstova. To je dijelom nastalo kao rezultat
mog odrastanja, a dio svakako mogu pripisati opčinjenošću svijetom interneta i
svim njegovim mogućnostima. Sve češće sam čitala stručne blogove i počela sa
otkrivanjem svijeta društvenih mreža. Sviđala mi se ideja da moja online
ličnost postane neka vrsta produžetka moje stvarne, offline ličnosti.
Inspirisana ozbiljnim blogovima koje sam čitala (prije svega Dragana
Varagića, Dragane Đermanović i Blogowskog),
napravila sam blog Cyber Bosanka i počela
sa pisanjem pod svojim imenom.
Odabir imena, odnosno nicka "cyberbosanka" je nastao
spontano. Znala sam da mi treba nešto što će biti prepoznatljivo i koliko
toliko pamtljivo. Ovo se nekako samo pojavilo u glavi, kao spoj online svijeta
i lokacije na kojoj sam rođena i kojoj pripadam. Svidjelo mi se i tako je i
nastao ujedno i nick, ali i naziv bloga. Skupa smo online život počeli maja 2009.
godine i evo, opstajemo i danas.
Moram priznati da nisam imala u glavi plan šta ću i kako pisati,
nego sam reagovala impulsivno, pišuću o stvarima i temama koje su me doticale.
Od mojih "virtuelnih" gorepomenutih učitelja sam odmah naučila i
najvažnije lekcije - sve što kažeš, odnosno napišeš, zauvijek ostaje online, te
nikad ne piši na internetu nešto što nisi spreman reći na dnevniku u pola osam pred cijelim svijetom. To je bilo veoma važno jer sam sad bila potpuno
otkrivena, pod svojim imenom, svjesna odgovornosti za svaku napisanu riječ.
To mi je, vjerujem, pomoglo da steknem povjerenje čitalaca, ali i
pratilaca na društvenim mrežama. Osim toga, to je bilo vrijeme kad još nije bilo toliko mnogo blogova i korisnika društvenih mreža i bilo je korisno ako
si bio otvoren i iskren.
Dalji bitan momenat u mojoj "internet karijeri" jeste
pominjanje mene i mog bloga od strane Dragana Varagića u tekstu Top
5 blogerki – subjektivna lista. Tada kreće moja veća vidljivost
uopšteno i to u cijeloj regiji. Moji tekstovi su mi dalje pomagali u tome, jer
sam teme birala u skladu sa onim što je tada bilo aktuelno, pišući između
ostalog dosta o internetu i društvenim mrežama.
Na Sarajevo
PR Openu 2010, te na e-trgovini
na Paliću 2011. godine sam imala priliku upoznati neke avatare i neka
prijateljstva iz online svijeta prenijeti u offline, tako da za mene tada i
zvanično nestaju te granice. Danas te granice u suštini više i ne postoje jer
je internet postao samo još jedno mjesto na kojem boravimo stalno i na
različite načine.
Šta je meni donijelo pisanje
bloga?
Prije svega, dobila sam određenu dozu samopouzdanja, nešto što
mi po rođenju nije isporučeno u dovoljnoj količini pa čitav život imam problem
sa tim. Blog mi je pomogao da me ljudi "čuju" i upoznaju, te da vide
kako se iza one male što skoro uvijek šuti u društvu ipak ne krije neko tupavo
stvorenje, nego osoba koja je po prirodi introvertna. Kada pričam sa nekim ko
je već čitao moje tekstove i ko zna kako otprilike razmišljam, ja već imam određenu
"podlogu" koja mi omogućava da nadvaldam svoju povučenost i taj
manjak samopouzdanja.
A to je, vjerujte mi, jako veliko. I da je samo to proisteklo iz
ovog pisanja, ja bih bila prezadovoljna.
Međutim, osim toga, blog mi je pomogao da upoznam mnogo dobrih i
zanimljivih ljudi. Uspjela sam da pisanjem pronađem dosta njih sa kojima
dijelim stavove i razmišljanja, te interesovanja, širom bivše Jugoslavije.
Pisanje bloga mi je donijelo i sadašnji posao u Prime
Communications jer je taj blog, skupa sa mojim korištenjem društvenih mreža,
bio moj jedini CV i jedina preporuka za posao.
Pisanje bloga me odvelo na nekoliko odličnih konferencija (E-trgovina,
Internet marketing, Blog Open, Proactive, Spark.me,
Webiz
Zrenjanin, KiWebBiz
Kikinda...) gdje sam se družila sa dobrim ljudima i profesionalcima u
svom poslu. Kad kažem da me pisanje bloga odvelo na njih, mislim na to da su me
na njih zvali ili kao učesnika ili službenog blogera, uglavnom zbog toga što
pišem sve to što pišem.
Na kraju mi je donijelo i nešto novca. Znam da to mnoge najviše
interesuje, pa moram reći i kako. Konkretno sam angažovana za neke projekte
koji se plaćaju poput Bloggers Network Adria, a
nekoliko puta sam dobijala proizvode za koje sam pisala recenzije a isti su
meni ostali u trajno vlasništvo.
U suštini, ono što je najvažnije jeste da ja volim pisanje. To
je način na koji se ja najbolje izražavam i vrlo često pišem, tačnije skoro
stalno. Zbog toga meni pisanje bloga predstavlja zadovoljstvo i sve lijepe
stvari koje iz toga proisteknu su samo dodatni plus na sve to što radim.
Bravo cyber bosanko naša. Sve iskreno i lepo, što dolazi iz našeg bića ima svoju vrednost. Svima nama je to potrebno i neophodno. Hana nana blogerka Balkana.
ОдговориИзбришиHvala za ovaj tekst.
ОдговориИзбришиČitam po nekad, kad ugrabim vremena, a vremena sve manje, a da budem iskrena i volje...
LJubac, Neg!