Može im se... a gde će im duša

Imam jednog druga na jednom blogu, čiju svaku priču odbolujem.
Dobar je, taj Čovek, Pisac i Gospodin, moj drug teške sudbine... teške ko sve one dnevnice koje mu nisu isplatili, ko sve one suze i gorke reči koje je progutao, ko sva ona muka koja nemilice pritiska, ko reč zastala u grlu kad je hteo da jaukne, da opsuje, da prokune.



Ima, tako, ljudi kojima su zla vremena mati, ne maćeha kao njemu, pa im se dalo i može im se. Sve. I da vređaju i da omalovažavaju i da ponižavaju... i da iskorišćavaju... more, da piju krv čoveka sa kojim imaju posla, jer treba nahraniti gladna usta, platiti račune, ispratiti dete u školu. 

Može im se.
Da isplate minimum od svakog minimuma i pritom, ne trepćući, kažu : "Mnogo ti je, od ovog pola ide meni".
Da koleginici koja radi "kod njega" i koja je završila fakultet na vreme, dok je on svaku godinu najmanje duplirao, na njen odgovor da na proslavu godišnjice apsolviranja nije došla jer nema para (čitati- kasni mi plata), kaže: "Pare nisu problem".
Da preko potrebnom inženjeru koji je netom preboleo infarkt prepolovi godišnji odmor jer "dovoljno ti je 12 dana".
Da stomatologu ili frizerki koji su  se javili na oglas kažu: "Plata će ti biti 30 odsto od mušterija koje sam/a dovedeš".
Da samohranoj majci s bolesnim detetom kažu: "Investirao sam u novu opremu i naredna četiri meseca plata ti je umanjena za 30 osto".
I tako dalje...
Jer im se može.

A... gde će im duša, pitaju li se.

Ilustracija je s Fejsbuka

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.