10 najčešćih predrasuda o slepim ljudima

 

Današnjim tekstom završavam ovu seriju kojom ukazujemo na potrebe, probleme, okolnosti u kojima žive slepe osobe, uz savete kako im na najcelishodniji način pomoći.
Imajući u vidu širinu problematike koja bi se mogla nazvati- šta društvo i pojedinci mogu učiniti da olakšaju svakodnevicu slepim osobama,  na ovu temu ću još pisati. Uvek kada moji prijatelji, ljudi koji imaju probleme sa vidom, ocene da je to potrebno i da bi im značilo.

Opet, zapravo, objavljujem izvode iz jednog teksta, koji će videćima pomoći da unaprede svoj odnos prema slepima, razjašnjavanjem najvećih predrasuda vezanih za slepe osobe. Integralni tekst možete pročitati ovde.
Ovu listu je sačinio  David W. Wannop, muzički teoretičar, promoter mladih talenata, agent za rezervacije i organizator koncerata u Filadelfiji.



"Predrasude o slijepim ljudima su ogromne, protivrječne i uglavnom imaju korijen u nepoznavanju slijepih, kao i u uvjerenju da je dovoljno samo zatvoriti oči i shvatiti kako se osjećaju ljudi bez vida. 

Slijepi ljudi imaju bolji sluh

  Netačno. Mi slijepi naučimo da se koncentrišemo, zapazimo mnoge zvučne signale i iz njih izvučemo mnoštvo značenja, koje potom koristimo kreativno. Vid nam ne odvlači pažnju,ali ovdje je riječ o slušanju uz maksimalnu usredsređenost. Na testu slušanja, slijepi ljudi pokazuju normalan nivo sluha. Pošto sam angažovan u koncertnom biznisu, moj sluh je vjerovatno sad već na donjoj granici normalnog.

Slijepom čovjeku je potrebno vrlo glasno govoriti, jer inače neće znati da se obraćate upravo njemu.

   Ja, u stvari, baš ignorišem ljude koji viču, jer smatram da su oni sirovi i prosti. Predstavi se, čovječe, kako treba i govori normalnim tonom. Čudno je da ljudi koji vide misle kako, s jedne strane, ja imam tako dobar sluh da mogu čuti kad padne igla u drugoj prostoriji a opet, s druge strane, misle da treba da mi viču u lice.

Većina slijepih ljudi uopšte ništa ne vidi.

   U stvari,definicija legalno slijepih obuhvata čitav niz uslova. Neki imaju samo centralni vid, drugi opet samo periferni. Neki mogu da čitaju uvećana slova. Drugi, opet, imaju poteškoća u fokusiranju. Većina slijepih ima neke ostatke vida. Ja, na primjer, mogu da vidim svjetlo. Često sklanjam pogled kad je svjetlo prejako. Ne opažam boje, oblike, detalje, niti dubinu. Mogu da znam kad sija sunce i kad je upaljena sijalica.

Svi slijepi čitaju Brajevo pismo.

   Danas je među slijepima prisutan problem nepismenosti. Dva činioca tome naročito doprinose: Prvi je taj što mnoga djeca koja čitaju uvećana slova vremenom gube vid, a istovremeno pružaju otpor učenju Brajevog pisma, a često i nemaju mogućnost za dobru obuku. Drugi je to što danas postoje mnoge mogućnosti čitanja knjiga u audio tehnici pa djeca radije slušaju nego što sami čitaju knjige i tekstove. Ovdje se javlja problem kako mozak prerađuje informacije i kako podstaći djecu da ovladaju raznim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Mnogi slijepi su funkcionalno nepismeni. A opet, naravno, mnogi od njih su i naučnici.

Mnogi slijepi pohađaju specijalne privatne škole.

   Inkluzivno školovanje je ustaljeno još od sedamdesetih, ali i dalje postoje i specijalne škole za slijepe. Slijepi, takođe, žive i u studentskom okruženju, a kvalifikovanim slijepim kandidatima dostupne su i stipendije za školovanje.

Kad razgovarate sa slijepom osobom ne smijete koristiti figurativni jezik. 

  Netačno. Ja upotrebljavam izraze kao što su:“vidim šta hoćete da kažete“, ili: „da pogledamo kako to možemo da riješimo“. Figurativno korišćenje riječi poput vidjeti, pogledati,pregledati imaju malo veze sa stvarnim vidom.

Mnogi slijepi su ili mađioničari ili su ludi.

   Slijepi pribjegavaju jednostavnim, suptilnim i pametnim metodama kako bi završili neki posao. Te metode mogu biti smisao za organizaciju posla, primjena najboljih sredstava, kao i korišćenje drugih čula, kompenzujući tako nedostatak vida. Ja, na primjer,kad kuvam koristim čulo mirisa, pazim na vrijeme, obraćam pažnju na zvučne signale, plus koristim moje prethodno iskustvo,zajedno sa čulom dodira.Tako moje spremljeno jelo bude baš onakvo kako ja želim, iako ga nijesam mogao vidjeti. Postoji vjerovanje da slijepi ljudi uspijevaju u životu koristeći neku vrstu čudesne magije. To prostiji svijet češće tako misli. U drugu krajnost idu oni koji vjeruju da pošto oni ne mogu kuvati zatvorenih očiju, onda ne mogu ni slijepi. A stvar je u tome što videći ljudi ne znaju za načine kuvanja bez korišćenja vida, niti poznaju koju drugu taktiku slijepih.Sljepoća je zbir znanja i prakse. Ja raspolažem sa višedecenijskim iskustvom življenja sa sljepoćom, a videći čovjek samo zatvori oči i misli da može jednako uspješno kao ja da nešto uradi.

Svi slijepi vole muziku, nešto sviraju i muziku mnogo cijene.

   Ja radim kao muzičar u više oblasti: pored ostalog na razvoju talenata,ali ne sviram. Na prijemnom ispitu ja slijepog kandidata odbijem ako ne zadovoljava kvalitetom, isto kao i onog koji vidi. Štaviše, imao sam prilike da sretnem slijepe ljude koji vole metal, kantri, operu, ali uopšte nijesu muzičari. Kao i svi ostali aspekti, sljepoća je jedna od karakteristika, a ne nešto što čovjeka u potpunosti određuje. Prema tome, treba računati da je slijepa osoba najvjerovatnije statistički slična svakoj drugoj osobi.

Brojanje koraka je efikasno sredstvo za bezbjedno kretanje.

   E sad, ako hodam sa teškom torbom na leđima, ili ako sam uganuo nogu, ili se zaustavim da porazgovaram sa prijateljem,šta onda biva sa mojim brojanjem? Do italijanskog marketa imam oko kilometar i po. Šta mislite koliko je to koraka? A šta ako moram negdje skrenuti nekom zaobilaznicom? Brojanje koraka je smiješno. To je kao kad biste brojali koliko obrtaja točkova automobila ima do kuće vašeg prijatelja. Orijentiri su ono što vam pomaže na putu. Ja brojim ulice, pamtim takva obilježja kao što su drveće, neki puteljak, ivica pločnika, klupa i slično, a brojanje ne vrijedi poslije desetog koraka, ili tu negdje. To zna svako ko je ikada probao da nađe zakopano blago.

Pas vodič zna milion lokacija i može da shvati na hiljade komandi.

   U većini slučajeva pas vodič zna samo četiri do šest komandi više od nekog drugog prosječnog psa. Među tim komandama su: naprijed, lijevo, desno, stop. Nećete svom psu vodiču reći da vas odvede u pozorište i on vas odmah tamo odvede. Slijepa osoba treba da poznaje teren i okolinu.Prepustite stvar psu vodiču pa nikad nećete otkriti ništa što se nalazi dalje od najbližeg protivpožarnog hidranta. Uz to,postoji mnogo veća vjerovatnoća da će neko zaposlenje pronaći slijepi čovjek koji se služi bijelim štapom nego onaj koji ima psa vodiča. Manje je potrebno brinuti o njemu. Riječ je, pored ostalog, o higijenskim razlozima. Ja ne puštam pse vodiče u svoj stan.To se ne bi dopalo frojlajn Feline.

Dodatno, a vrlo važno:
Većina slijepih su u potrazi za nekom vrstom izlečenja.

   Velika većina slijepih u radnoj dobi na sljepoću ne gleda kao na nešto odvojeno od njih. To je dio njihovog identiteta, baš kao što biti Crnac, Kanađanin ili vojni oficir u dobroj mjeri određuje njihov identitet. Oni bi željeli da se sa njima bolje postupa i da smanje taj visoki procenat nezaposlenosti, (75 posto), što predstavlja ogroman problem za ovu zajednicu. Mnogi šefovi kadrovskih službi ne bi slijepog kandidata preporučili za zaposlenje, pa čak i kad ima vrhunsko obrazovanje i iskustvo."


Follow by Email