U inat cenzuri... i zašto ne verujem...

Sigurno ste primetili- mnogi blogeri, pa i ja, objavili su sinoć ovaj tekst na svojim blogovima, a ima ga i na mnogim Fb profilima. Verujem da će se šerovanje nastaviti...
Danas se pitam- kakvi će i koliki efekti ovog net protesta biti. Na pozitivne mislim- iskreno, ne verujem da će biti bilo kakvih negativnih po one koji su ga podržali, mada je i takvih sumnji i upozorenja bilo.




Davno sam prestala da očekujem bilo šta  od bilo koje vlasti, bilo koje partije i bilo kog političara. Valjda onda kada su na vlast došli oni čijem sam ustoličenju doprinela bar malo- jednako kao svi oni koji su se dobrovoljno smrzavali na onim žalosnim protestima, za koje smo naivno verovali da će nam doneti BOLJE; i još malko više- izveštavanjem sa istih, pisanjem PROTIV onih za koje smo  verovali da od njih nema gorih i da će svako novo rešenje po automatizmu biti bolje.
A onda smo doživeli da na mesta onih za koje smo smatrali da su loši dođu još gori- pa su nam šefovi, direktori, predsednici ovoga ili onoga, urednici... postajali ljudi kojima su radne knjižice otvarane u tom trenutku kada su postajali šefovi, direktori, predsednici ovoga ili onoga...

Da budem iskrena, nisam imala neki poseban lični razlog da budem protiv one, po zlu pominjane vlasti- jes da sam od, po njihovoj meri ustoličenog urednika bez znanja i imena doživela prvi profesionalni poraz, ali je to zapravo bilo samo otvaranje novih puteva za profesionalno dokazivanje i na najočigledniji način potvrđivanje njegove greške, da ne kažem zle namere.
A onda sam, gle ironije, isto to, samo u drastičnijoj formi doživela i par godina kasnije- posle promena za koje sam se borila. I to od osobe sa kojom sam se zajedno smrzavala na protestima i delila iste stavove o nesposobnima, ulizicama, zlim i kojekakvim ljudima. I opet se iz kandži zla, bolesnih ambicija i osvetoljubivosti zbog toga što imam sopstveno mišljenje, "izvukla" kao i prvi put- prihvatanjem  rukovodeće pozicije na kojoj ću biti za takvo zlo nedodirljiva.

Zašto sve ovo ponovo pominjem, kada sam već pisala na istu temu?

Zato što, oprostite mi na defetizmu, više ne verujem.

Ne verujem, ne više kao onomad kada smo prvi put svrgavali omraženu nam vlast- u objašnjenja "provoboraca"  te revolucije, da "nam sada, opravdano, mora biti malo gore, kako bi se stvorili uslovi da nam konačno i trajno bude bolje". (Podsetite se malo- da li je bilo koja vlast od tada zaboravila da među prve rečenice svog programa uvrsti ovu floskulu!)

Ne verujem, da je iko ko se dotakao politike na bilo koji način, to učinio da bi postigao nešto zarad opšteg dobra.

Ne verujem, da je iko ko je doveo partijskog druga za bilo kakvog rukovodioca, prvo imao u vidu njegove sposobnosti i njegove buduće rezultate.

Ne verujem, bilo ko da priča i najavljuje, jednostavno ne verujem da će zaista lopove i kriminalce svih boja stići zaslužena kazna ili pravda.

Ne verujem, nikada nisam i nikada neću, dakle, ne verujem da su nam strane banke potrebnije i korisnije od domaćih, da nam belosvetski "stručnjaci" koji krstare ovom zemljom u potrazi za još kojom unosnom kupovinom fabrike koju su naši prethodno zarad toga upropastili, donose išta dobro.

Ne verujem u to da razno-razni  belosvetski mirovnjaci i humanitarci čine išta dobro za moj narod i za moju zemlju, a da pri tome nema neke štetne pozadine od čije će nas spoznaje zaboleti mozak.

Ne verujem u to da je samo teorija zavere crna budućnost koja nam se "smeši" sa njihovih iskeženih osmeha kojima nam pre-poručuju svoju dobrotu, svoju civilizovanost i svoje lepe namere, dok nam ko najcrnje pijavice sišu ovo malo preostale krvi zahvaljujući kojoj još nismo krepali, mada smo odavno klinički posustali.

Ne verujem u iskrenost onih koji nam prećutkuju tu crnu budućnost, uvijajući je u oblande dobrih namera tog "humanog sveta kojem je, eto, stalo da ima zdravu i jaku Srbiju na karti sveta".

Ne verujem, pomalo, ni u to da nam se slučajno desio ovaj potop i da su njegovi "kreatori ili pomagači prirode" imali u vidu koliku će pozitivnu energiju on pokrenuti u narodu za koji su mislili da je odavno na kolenima.

Ne verujem u to da ćemo ikada saznati istinu o stvarnim dimenzijama ove katastrofe, sve i da smeju da tu istinu u potpunosti izgovore oni koji znaju i koji su videli mnogo više od onoga što su smeli da znaju i da vide.

Ne verujem u to da će se, sve i da se to hoće,  sprečiti (već započeta) zloupotreba humanitarne pomoći i da, po našem starom i u ovakvim situacijama proverenom običaju, neće više pomoći dobiti neko kome su samo stakla na prozorima popucala, od onoga čija je kuća sravnjena do temelja.

Ne verujem u to da pri raspodeli pomoći neće biti primenjen stranački recept, recimo slično kao kod zapošljavanja.

Ne verujem ni u to da će bilo ko odgovoran za sprečavanje ili neublažavanje posledica ove katastrofe biti kažnjen... bar ne onaj ko je zaista odgovoran.

 Ne verujem, naravno, ni u to da će ovi ljudi- obični građani, posmatrači, slučajni svedoci, dobrovoljci, novinari... svi oni koji znaju više od nas, a koji se usuđuju da to iznesu u javnost, biti na bilo koji način sankcionisani.
U stvari, hoću da verujem u to da niko ni na koji način neće biti uznemiravan, kažnjavan, procesuiran... zato što je iznosio istinu. Mada znam da neki od njih već danima ne spavaju zbog pretnji koje danonoćno dobijaju na ovaj ili onaj način i koji se najviše plaše za svoju decu, koju im u tim pretnjama pominju.
Zbog njih, najviše, objavila sam na ovom blogu tekst pod naslovom " U lice cenzuri"- ne znam da li je i to slučajnost, ali jedna moja blog drugarica greškom je najpre napisala- "U inat cenzuri".

Potpuno sam demoralisana i uzasnuta, kao covek, nekim odlukama i ponasanjem vlade. I jos vise me deprimiralo sopstveno misljenje da ni jedna druga potencijalna vlada ne bi radila nista drugacije ni bolje od aktuelne. Ovaj potop me mnogo potresao, iako licno nisam bila pogodjena njime, ali me ostavio sa gorkim ukusom u ustima da nikad nece biti bolje... Mnogo mi je zao ljudi, naroda koji kao da se koprca u zivom blatu - sto se vise upinje da iz njega ispliva, to dublje tone.

Nažalost, ne mogu da kažem da nisi u pravu. A tako bih volela da nisi u pravu.

Ne verujem da mogu vise da verujem! Cale

4 коментара

  1. Potpuno sam demoralisana i uzasnuta, kao covek, nekim odlukama i ponasanjem vlade. I jos vise me deprimiralo sopstveno misljenje da ni jedna druga potencijalna vlada ne bi radila nista drugacije ni bolje od aktuelne. Ovaj potop me mnogo potresao, iako licno nisam bila pogodjena njime, ali me ostavio sa gorkim ukusom u ustima da nikad nece biti bolje... Mnogo mi je zao ljudi, naroda koji kao da se koprca u zivom blatu - sto se vise upinje da iz njega ispliva, to dublje tone.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nažalost, ne mogu da kažem da nisi u pravu. A tako bih volela da nisi u pravu.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.