KAKO ĆE SRBIJU SPASITI JEDNA NARANDŽA I JEDNA KIFLA

Prvo sam stavila ovaj naslov
KRADE LI ONAJ KOJI KRADUCKA I KOLKO ĆE LAGATI ONAJ KOJI LAŽUCKA

pa sam se predomislila, na tren kalkulišući s ovim

Pravda izedju narandže i nakovnja

i na kraju izabrala onaj koji vas je doveo do ovog teksta



     Nisam se osećala prijatno kada sam pročitala ovaj tekst, pod naslovom , prepisujem ga za one koje mrzi da otvaraju link, Srbija umire na rate i na kredit. Nesreća ljudi u ovoj zemlji koji su diplomirali na ekonomiji, za razliku od ljudi iz drugih struka, sa kojima delimo sve ostale nesreće i muke, jeste u tome što znamo da čitamo neke znake i putokaze pre ostalih. I što nas one najnegativnije i najcrnje prognoze udare u glavu mnogo pre nego postanu naša stvarnost, a pri tome nemamo mnogo mogućnosti da utičemo - ni na mikro ni na makro planu. Pa se jedemo iznutra i to naše nezadovoljstvo sadašnošću koja vodi u još neizgledniju budućnost, ne možemo ni da ugušimo, ni da kanališemo, ni da konstruktivno usmerimo.

     Ekonomisti su u ovoj zemlji bili uvek niža klasa, daleko negde dole, ispod političara bilo koje vrste. Od kako sam počela da pratim ekonomska kretanja u onoj, a zatim i u ovoj zemlji, politika je bila uvek ispred ekonomije. I pitala se za sve. Čak i onda kada su ekonomisti uskakali, kao vatrogasci, u neke specijalističke ekspertske timove, da se spasi što se spasti može. Da se povuče, pogura, progura, ma i kroz iglene uši, ali samo da se opstane. Da izguramo, još ovu godinu, još ovaj mandat, još ovaj kredit...

     A za to vreme, ovu zemlju raznosili su svi. Koliko je ko mogao i koliko je hteo. Zato su se, valjda, svi i gurali da udju u politku - preko nje su postajali direktori, načelnici,nadzornici, predsednici upravnih odbora...
Čast izuzecima, ali, retko je ko propuštao priliku da omrsi brke. I makar se malo ovajdi, bar onda kada ono, nelegalno i van redovnih tokova, bude sklonjeno u stranu - u partijskom interesu.
    Aktuelna hapšenja najbolji su dokaz ove tvrdnje.

PROGOVORILA BIH NA LAKAT ILI... ZAŠTO VRBUJEM NOVE BLOGERE

- Umete li da pišete? Pa zašto onda ne otvorite blog, pa da vas i Bog i ljudi vide? Pa, kad vam je teško do vrištanja, vi raspalite po blogu! Kad ste srećni toliko da biste tu sreću podelili sa svima, vi udarite na sva zvona, blogerska! Kad ste ogorčeni na vlast, državu, muža, decu, svekrvu, komšiku, prodavačicu,.. a vi, trči na blog! Kad oćete da sa  svima podelite lepotu koju ste videli i doživeli, vi opet na blog! Kad biste da učinite nešto, propagirate neku ideju, date malo vetra u ledja nekome ko nešto radi, podstaknete ljude da se uključe u neku akciju, ma, uvek kada je potrebno da se malo podrži, pohvali, pogura, a vi - okačite to na blog! Da vidi ceo svet - ili bar onaj krug ljudi koji vam veruje toliko da čita svaki vaš tekst , ili bar onoliko da zaviri ponekad i na vašu adresu.


    Da se navijački napori uloženi u nagovaranje ljudi da postanu blogeri plaćaju, mislim da bih bila najbogatija blogerka. Ma kakvi profesionalni blogeri, izbila bih na prvo mesto svih barometara u kojima bi se vrednovale reči i rečenice tipa - otvori blog, piši, izrazi se, objavi, ma piši makar za sebe, ne pokazuj ko si ako se bojiš javnosti, kritika ili neuspeha, stavljaj slike i tudje lepe tekstove kojima želiš da izraziš svoj stav, rebloguj, bloguj, bloguj...

IN MEMORIAM - DRAGAN BABIĆ , NOVINARČINA I MUŠKARČINA IZ VREMENA PRAVIH VREDNOSTI



- Sećate li se Dragana Babića? Kako kog, pa onog iz intervjua sa Liv Ulman!




     Ako mi je, kad televiziju gledam s mene pa na uštap - i  sasvim slučajno, šetajući po kanalizaciji domaćih i stranih programa, uhvatih  tek krajičak  reprize razgovora Tanje Peternek sa legendarnim Gospodinom Novinarem Draganom Babićem. Onim, koga neki pamte po  dečjoj emisiji Dvogled, drugi po Kino-oku ili Umeću življenja, treći po neslavnom udaljenju iz RTS-a, onda kada je počinjalo vreme razračunavanja sa kvalitetnima i uspravnima i forsiranje  udvorica, ljigavaca i anafalbeta, svuda, pa i u novinarstvu.



JESMO LI STVARNO SVI NA PRODAJU?

„Ви сте тако јевтини. Можемо да вас купимо са једном визом за Америку, па чак и са позивом на ручак. Могу да купим најлепшу младу девојку у Београду. Можемо да купимо било кога у Србији.»


     Čitam, maločas, ovaj tekst, i ne mogu sebi da dodjem pod uticajem izmešanih osećanja, od besa, srdžbe, gadjenja i uvredjenosti, a najviše od priznanja samoj sebi da dotični Amerikanac koji je ovo izjavio i nije daleko od istine.

     Nekada su se, a ne tako davno da bi se tome zameli tragovi, važni i učeni ljudi koji su dolazili u ovu  sada tako jadnu zemlju, divili velčini srpskog naroda, njegovoj principijelnosti, njegovom poštenju, patriotizmu, stoicizmu, ma, svim onim vrlinama koje se brzo i neumitno gube pod teretom sveopšteg besčasća, neimanja, zatrvenja  svega ljudskog i hvale vrednog u mnogima od nas.
      Nekada smo bili uzor, čak i onima koji su nas javno nipodaštavali, što verbalno, što koristeći čojstvo, junaštvo, požrtvovanost i odanost ideji,  našeg čoveka, spremnog da gine za krst časni i slobodu zlatnu, i ne sumnjajući u ne-poštene namere onih koji su od njegove prolivene krvi imali koristi veće od naše slobode. 
      Nekada smo rasli i odgajani na  mitovima koji su veličali istinske, planetarne vrednosti neograničenog roka trajanja,  koje su neki i ovde, juče i danas, uspeli, nadam se samo privremeno, da iskrive, ismeju, izigraju i  preobrate u kvazi-vrednosti, u šund, blato i mulj naše današnjice koja se svima gadi, a od koje samo neki imaju koristi.

... A SAD, KAD MENI TREBA, SVI MI OKREĆU LEDJA

Koliko puta ste čuli da neko jadikuje i da se žali, kako je on svima pomagao, a onda se našao u situaciji da zatraži ili očekuje pomoć, a nje niotkuda? Da li je baš tako i da li u takvim situacijama možda zaboravljamo istinu? 



     - Svi su mi okrenuli ledja! Dok sam davao/la, pomagao/la, trčao/la... za druge, bio/la sam dobar/dobra, a sada, kada meni treba pomoći, dati, uraditi, saslušati me - nema nikoga! Svi imaju preča posla, nemaju vremena, nisu pri parama... a znam da nije tako - koliko puta ste čuli ovakvu priču od svojih poznanika, rodjaka, prijatelja? Od ljudi koji smatraju da s pravom traže  i s još većim pravom očekuju tudju pomoć bilo koje vrste!

ZAŠTO ĆU OPET DA KUPIM MLEVENO MESO U INTEREXU, IAKO MI U NJEGA PODMETNU I SLANINU I LOJ I SVE NEŠTO MASNO

Oćemo li, konačno, početi da se ćeramo sa svima onima koji krše naša potrošačka prava? Epa, Bogami, ja oću, a počinjem od odeljenja zvanog mesara u Megamarketu Interex!!


     Od kada su u komšijskoj mesari počeli da me razočaravaju - čitati, ista osoba koja bude u radnji, valjda ih nema više zbog krize, i naplaćuje i seče i melje meso, bez prethodnog pranja ruku, muku mučim s mlevenim mesom. Pokušavala sam da ovaj problem lične prirode rešim čak i mlevenjem mesa u domaćoj radinosti i mogu reći da mi je dobro išlo. Ali, ponekad žurim, pa i nemam vremena za ovo zadovoljstvo koje se, inače, jako isplati. Em mleveno meso  bude crveno i bez onih, podrazumevajućih belina kojima te nagrade za potrošačku vernost u mesarama, i bez žila, em znaš da u njemu nema bar onih nečistoća koje potiču iz novčanica, verovatno najzagadjenijih stvari koje prolaze kroz naše ruke.

     I danas sam bila u nekoj žurbi, a uz to je i ponedeljak - čitati, tradicionalno neradni dan u mesarama, bar niškim,  pa sam, mada preko volje,  mleveno meso kupila tokom redovne kupovine u , najbližem mi megmarketu, Interexu.
    Odabrala sam prilično solidno parče, dakle bez masnoća i zamolila mesara da ga samelje. Dok je uključivao mašinu za mlevenje, budući da sam videla izdajničke sastojke namenjene sledećem kupcu, tojest meni, zamolila sa ga da mi u pazarenu junetinu ne stavlja i otpatke od svinjetine, na šta je  lakonski odgovrio - nema ovde svinjetine. Mora da sam pogrešila oko prirode dodataka mojoj junetini, ali sam sigurna da je bilo nešto belo. Koje se, naravno, odmah videlo u samlevenom mesu.

Željko Malnar - smrt jednog mita o lepoti i suze kao njegovo naličje


-Umesto IN MEMORIAM novinaru i kolumnisti, putopiscu i piscu, speleologu , istraživaču i pustolovu, Željku Malnaru



     Kada sam, ( prošla je ponoć i dakle, bilo je to još juče) pročitala prvu vest o smrti legendarnog putopisca, autora predivnih dokumentarnih filmova (kao takvog smo ga upoznali i to prvo saznali o njemu) - Željka Malnara, pred očima mi je bila slika intrigantnog mačo mena s licem lepšim nego Džems Din, niz koje se spušta oštra poluseda kosa dok govori zanimljive stvari nekim čudnim načinom izgovaranja rečenica, za koji ti treba dosta truda da bi razaznao o čemu on to priča. A kada počinješ da ga razabireš, ne znaš šta ćeš pre: da l' da pratiš njegovu zanimljivu priču o krajevima do kojih ni tvoj pogled nikada ne bi stigao da nije njega ili da gledaš u to lice koji opčinjava ne samo mističnom lepotom, već i  nekom tajanstveno mirnoćom, kao da  mimike  i nema. Kao da se sav predao priči koju želi da prenese gledaocima i kao da mu je svaka ta priča zadnja.



     Onda smo, sutradan na poslu uz prvu jutarnju kafu prepričavale sopstvenu opčinjenost njegovim likom, više, i nešto manje delom, sa koleginicama  koje su delile našu fascinaciju i kolegama koji su postajali ljubomorni zbog tolike ženske opčinjenosti njime.
     Onda je, čak, jedna koleginica uspela i da ga upozna - donela je tekst, nešto kao prepričani intervju sa njim, koji je objavljen u našim novinama, a nama je postalo jasno zašto je prepričavala njegove reči tek onda kada smo saznali da je on, zapravo, odbio da joj da intervju. I da ga je ona skrpila, intervju, mislim, od njegovih izjava sakupljanih kojekude, i dalje nesvesna da je šut dobila upravo zato što ju je odbio. Ne kao novinara, nego kao ženu koja mu se nameće.

PRAVOSLAVLJE TRAŽI DA SE KRSTIŠ, A KATOLICIZAM TRAŽI - PA, DA SE KRSTIŠ



     Taman obećam sebi, nema pisanja, imaš tolike obaveze  odlagane iz dana u dan,koje valja  već jednom završiti, a onda mi jedan previd, neznanje, površnost, glupost, šta li je, poremeti planove i opet mora da se - oglasim. Jer, ne mogu da predje ćutke preko nečega što para oči i uši i postavlja milion pitanja, u vreme sveopšteg anatemisanja ovog naroda, velikim delom upravo zbog vere  kojoj pripada. I koje, i pored tolikih ekumenističkih pritisaka čiji je cilj, zapravo, podvodjenje pravoslavlja po papinsku kapu,  ovaj narod ovde ne želi da se odrekne. Niti da se krsti s leva na desno.

     Razlog za moju jutrošnju ljutnju je tekst koji sam pročitala ovde.
     Ukratko, u tekstu se navode načini i uslovi za promenu vere, prelazak u jednu od tri najzastupljenije vere u Srbiji, pa tako

kopipejstujem linkovani  tekst

- Da bi neko postao član katoličke crkve neophodno je da bude kršten u katoličkoj crkvi, a pre toga da prođe tzv. period katikumenata koji traje godinu dana. Katikumenat je veronauka u kojoj se kandidat uči dogmatima katoličke crkve i kada mu komisija dozvoli nad njim može da se obavi krštenje.
-Katikumenat pohađaju samo odrasle osobe koje žele da pređu u katoličanstvo, a nisu bili deo neke crkve ranije. 
Ako neko želi iz islama da pređe u katoličanstvo mora da pohađa katikumenat, a ako želi iz pravoslavlja da pređe u katoličanstvo, onda se obavlja samo prelaz koji je više administrativni posao i ne vrši se krštenje jer mi priznajemo krštenje koje je obavila pravoslavna crkva 

Za prelazak u Pravoslavlje je potrebno krštenje ako se radi o prelasku iz neke druge vere koja nije deo crkve, a u slučaju prelaska iz katoličanstva u pravoslavlje, vrši se samo čin miropomazanja.
Naša crkva priznaje krštenje koje se obavilo u katoličkoj crkvi i vrši se samo miropomazanje nad onim koji želi da pristupi pravoslavnoj crkvi. Neophodno je i poznavanje osnovnih istina pravoslavlja koje se izražava kroz simvol vere, a koji se čita na samom krštenju .

     Dok je postupak prelaska u katoličanstvo i pravoslavlje nešto komplikovaniji, za prelazak u islam je potrebno samo dve rečenice.
Kada neko želi da pređe u islam, sve što treba da uradi je da na arapskom izgovori: “Svedočim da ne postoji drugi Bog osim Jednog, Alaha” i “Svedočim da je Muhamed Alahov poslanik”-

     I tu ništa nije sporno. Naravno, ukoliko su reči predstavnika sve tri vere tačno prenesene.
    Ono što je sporno u ovom tekstu , sadržano je u podnaslovu - 

Za prelazak u katoličanstvo – jednogodišnja „obuka“. Pristupanje islamu zahteva da izgovorite samo dve rečenice, a ko želi da postane pravoslavac, mora da se krsti u pravoslavnoj crkvi


A što onih 10.000 e po svakom novom radnom mestu država ne da i za stvarno zapošljavanje

- Hoće li država da nas uveri u to da brine o dobrobiti sopstvenog naroda? Epa, ako hoće, neka domaćim trudbenicima  pokloni po 10.000 e ,  za istinsko otvaranje  radnog mesta, od čega bi bilo daleko veće koristi nego kada te pare za, često i fiktivna radna mesta, daruje strancima!


 

     Opet stara priča i naša stara boljka - kad rodi, ne valja, a kad ne rodi - isto ne valja. Kako li je još i kad prerodi, to jedino znaju oni koji su , sadeći, okopavajući, negujući, istovremeno i strahovali od grada i mraza, kiše i suše, roda i neroda... Oni čijim žuljevima zahvaljujući, umnogome, ova zemlja opstaje ovoliko dugo, odolevajući svim pritiscima kriznih, ne više godina, nego decenija. I čijoj  naviknutosti na večitu borbu za puki opstanak i preživljavanje, zahvaljujući,  u ovoj zemlji nije bilo onoliko socijalnih potresa, koliko ih se podrazumeva kada se dodje do ispražnjenih novčanika, cegera, potrošačkih korpi  i kućih budžeta.

    Nekada je to bio krompir, pa kupus, ponekad crni luk... Za onih godina kada prerode, proizvodjači ne znaju šta će s njima, raspamećeni izmedju borbe za opstanak i bagatelne cene sopstvenog truda. Pa pune neke zaboravljene jame, uvale i skrivena mesta, očajni zato što njihova celogodišnja muka odlazi u propast.

     Ove godine, to se dešava s paradajzom. Od kad je ovogodišnji biznis leskovačkih proizvodjača paradajza s izvozom u Rusiju propao ( živa nisam ima li to neke veze s onim informacijama o velikoj koncentraciji pesticida u voću i povrću iz Srbije, koje je zimus novinarima delio  Medvedev), njihove kolege iz okoline Niša ne znaju šta će s rodom paradajza na svojim njivama.

KAKO UDRUŽENJE ŽENA U BABUŠNICI POMAŽE TAMO GDE SU DRŽAVA I RODBINA ZATAJILI



     Za Udruženje žena Lužničke rukotvorine u Babušnici  saznala sam u vreme najvećeg intenziteta akcije prikupljanja pomoći za braću Ninoslava i Nina Ignjatovića, iz sela Suračevo,  koji boluju od teškog oblika mišićne distrofije, o čemu sam pisala ovde.I kada je, u okviru te inicijative, u Babušnici organizovano humanitarno veče u okvuru tradicionalne manifestacije  Letelo pile šareno.Sva sredstva prikupljena na toj humanitarnoj večeri, kao i tokom čitave akcije prikupljanja pomoći za dvojicu mladića koji žive u izuzetno teškim uslovima, biće upotrebljena za izgradnju sanitarnog čvora u njihovoj skromnoj kući, za ravnanje podova prostorija u kojima žive i izgradnju rampe, kako bi nesmetano mogli, kolicima, da se kreću po kući i dvorištu.

Predsednik opštine da ga pritegne, sudija da nas podrži, a i kokoške da mu otrujemo

Prisluškujete li tudje telefonske razgovore? Ja ovaj nisam, časna reč, ali je sam govorio preglasno, valjda i želeći da ga svi čuju!


     Alo! Mogu da pričam, ne brini, u ambulanti čekam neki test, a došao sam baš u vreme pauze, pa neću da tražim nikoga da me uvede, nije ništa tih pola sata.
     Šta kažeš? Opet te prijavio što trošiš struju nezakonito? Djubre jedno! Ma ko je drugi, nego on, znam igrača, i mene je isto tako prijavljivao za vodu. Djubrište!
     Slušaj, nema vajde više da čekamo. Moramo prvo da pritegnemo predsednika opštine da naloži onom svom službeniku, da on njega pritegne. Ne, ne tog, on ima previše obaveza, nego našeg  predsednika , pa nije on džabe najplaćeniji državni činovnik i političar u zemlji. Ima da mu se kaže da on ove pritegne, da oni ovome stanu na put. Pa dosta je bilo, bre, osili se čovek pa ne zna dokle će da čačka.

Zašto sam i dalje sam, iako to više ne želim

- Jesam li zaslužio da mi bude kako ja želim? E pa, ako jesam biće tako ili ostajem i dalje sam - do daljeg!



      Niko ne želi da je sam. Svako bi da ga, kad legne,   dodirne nežna ruka i da mu neko zaspi na ramenu. Da se probudi pored nekog čiji mu osmeh poželi dobro jutro. Sa kim popije prvu kafu. I onu drugu, i treću...I šetnja u dvoje više prija. I ćutanje...