Blog igra- Zašto pišem blogove?

Draga Meri me je tagovala i time kvalifikovala za novu igricu u blogerskom svetu. Cilj ovih igrica, za one koji se baš to pitaju, jeste bolje upoznavanje blogera, međusobno i sa čitaocima, preporuka blogovanja- vrbovanje novih blogopisaca ;), kao i neka vrsta pomoći jednih drugima oko nekih dilema i trilema vezanih za sve ono što se vezuje za blog, od samog pisanja, preko rešavanja tehničkih zavrzlama do plasiranja onoga što radimo širem krugu čitalačke publike.

Elem, slede moji odgovori na tri postavljena pitanja, a ujedno i nominujem sledeće blogere:



Zašto ljudi pišu blogove?


1. Neki, poneseni pričama o mogućnosti zarade, krenu u blogovanje samo zarad toga. Velikoj većini takvih se želje i ne ostvare i oni su ili loši blogeri ili vrlo brzo bivši blogeri.

Ne brkati ih sa blogerima koji su prvo postali samo to, pa onda počeli i da zarađuju. To su dve različite priče. 

2. Zato što vole da pišu. Pa im blog dođe kao neka vrsta dnevnika, neobjavljene knjige ili medij za iskazivanje svojih stavova.

To su najbolji blogeri, bez obzira na uspeh bloga.

3. Zato što su čitali blogove, dopalo im se, pa poželeli da i oni postanu blogeri. Ali, kad uz to kažu, problemi si mi u tome što ne znam da pišem i ne znam kako da otvorim blog,  sve mi nešto kazuje da od njih i neće biti dobar bloger. Mada, ne mora na blogu da se samo piše- neki objavljuju fotografije, tuđe objave o zanimljivostima, ručne radove i ostale rukotvorine, a čak sam među gastro blogerima primetila i dosta onih koji su posvađani sa... pisanjem, ali ipak imaju koliko-toliko čitane blogove (svaka čast, ima i gastro blogera čiji su tekstovi prava mala književna dela, kao i onih koji recept koji donose predstave sasvim korektno).

4. Zato što im je i blogovanje prozor u svet. Jedan od mnogih. Tako upoznaju- pisanje, ljude, krajeve, običaje, nepoznate kuhinje... Ili su im blogovi zamena za  novine.

5. Zato što, kad jednom počnu, kad uđu u taj čaroban svet, teško da mogu prestati...


Kako sam počela da pišem blog?


Bojim se da sam dosadila ovom pričom. Nagovorili me. Danima, mesecima me nagovarali, ubeđivali, a onda je Lela presekla time što mi je pronašla i ovu adresu.
Pomogla mi je i time što mi je, na moje snebivanje- pa kako ću, pa ne znam, pa nisam ja za to, pa ovo, pa ono, slučajno ili namerno, ne znam, pokazala jedan tekst koji me je već uz letimičan pogled ubedio da među tada postojećim blogerima ima i onih od kojih, skromno priznajem, pišem bolje.

Došla sam kući, registrovala blog i počela- mislim da je bila neka ekonomska tema. Koju niko nije ni primetio (sem onih nekoliko slučajno zalutalih). Pa sam shvatila da ekonomija jeste moja struka, ali ne i moj fah. Kako bi i bila, u zemlji u kojoj, da nije one gomile belosvetskih banaka i isto takvih firmi, ekonomije ne bi ni bilo.

Onda sam obrisala taj tekst i ostala bez niše. Možda i zauvek jer, nikako da je pronađem.


Šta me svih ovih godina i dalje drži u blogerskom svetu?


Ljudi! Čitaoci, njihovi komentari, javni i oni u inboksu. Poznanstva, virtuelna i ona stvarna. Prijateljstva.

Činjenica da se to što pišem dopada, naravno  nekim ljudima, ali u ne baš zanemarljivom broju. Da pišu, predlažu, primedbuju, kude i hvale. Važno mi je samo to da ne ćute. Da to što pišem ima odjeka, da dotakne nečiju dušu, ponekad nečiju savest, da možda nekome pomogne kad mu je najteže, da nešto razume,  da ga opomene kada greši, da meni čitaoci ukažu kada grešim.

I da- zahvaljujući blogovanju nastala je i moja prva knjiga, koju su tako dugo očekivali svi oni koju su više od mene same verovali u mene.

6 коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.