Ono, kad nisam odavde ili- kad biram ko će da me voli, uz povećanu dioptriju

Imam na ovom blogu nekoliko tekstova (a da nisu  neki, nepotrebne mi skromnosti, perfektni recepti :) ) povodom kojih sam dobila mnogo veliki broj komentara i ostalih poruka čitalaca, zahvalnih na tome što su im pomogli u razrešavanju nekih životnih situacija, dilema, nedoumica, nesporazuma. I sama sam, hvaljen net, zahvaljujući nekim tekstovima na njemu, mnogo toga pročitala, saznala, naučila, korigovala, protumačila, razumela. A nije da nisam čitala, pre, malo ozbiljnu, malo više popularnu psihologiju, malo klasike, malo beletristike (a svaka ozbiljnija knjiga je i mini psihološki priručnik, uz sve ostale kvalitete i sadržaje) i nije da baš ništa, u ovim mojim godinama, o životu i... oko njega, i bet tog neta, ne znam.

Ovaj tekst je nastao kao posledica moje razmene mišljenja sa Fejsbuk prijateljima, a povodom ovog statusa, jučerašnjeg:

"Dođu, eto i to valjda mora, ponekad ovakvi dani- nit' tmurni, nit'veseli, nit' mnogo mračni, niti svetli, nit' stvoreni za spavanje, nit' ti se pa nešto radi baš.
I postoje, tako, neki ljudi, ono- niti smrdi, nit' miriše, nit znaš šta misli, niti te kod takvih to baš nešto i zanima, nit' govori, nit' romori, ma ni 'bardan n'ume ljudski da nazove (a možda i ume, al' neće, videla sam neke koje to, 'bardan, čuvaju za neke retke, neke valjda mnogo važne za njih, pa da im se ne iz
liže od silne upotrebe, ko velim da je to razlog).
I sad zamislite, sretne vas po ovako nedefinisanom danu koji služi jedino da bi bio precrtan u kalendaru, sretne vas, eto, neko od jednako nedefinisanih likova iz okruženja, pa još sav ozaren, prostosrdačan, ma, ko kad ste dete pa vam se obraduje baka kada vas dugo nije videla.
I naravno da se odmah zapitate- šta li mu treba.
I naravno da se ispostavi da je to razlog. Veliki. Ogroman. Pripelo, baš, kad je njemu namakao na lice srdačan izraz i ozarenost što mu je slučaj baš vas naveo na put.
Dovde mi je sve poznato, tačno umem svaku stavku ovog životnog scenarija, ko da sam ga ja pisala, da dočaram.
Jedino što ne znam je... najčešće zapravo, ovo ne znam- kako sa takvima, onako spontano kakva je i njihova glumljena spontanost, onako srdačno kakva je i njihova veštačka srdačnost, jednako lica ozarenog od radosti što ih srećem, da se ponašam onako kako su zaslužili. Da odbijem, šta god da je u pitanju, bila to sitnica ili "krupnica", nešto što će da me košta ili je besplatno, što će mi odneti minut ili čitav dan, svejedno.

Sigurna sam da znate o čemu govorim. Da i sami imate takve epizode. Kako se vi snalazite u njima?"



i zahvaljujući kojem sam i sama dosta naučila.

Neposredni povod za ovo pisanje je komentar Fb prijateljice Natalije Nađ, koji, em mi potvrđuje (kao i ostali komentari) da pojava koju sam dotakla nije svojstvena samo nekim ljudima u mom okruženju, već da se sa njom susreću mnogi drugi, em malo šire obrađuje ovu temu i daje celovitije smernice za ponašanje u opisanim situacijama:


 "Oooo....ja se s takvim veeeel'kim, "intelektualnim" sklopovima,sa sve šrktim ni 'bardan...susrećem svakodnevno.Pred nosom mi.Ponajpre se čudih,potom ih pravdah: takav(va) je.Pa se uverih: bljak je ...ne miriši - smrdi na nečojstvo i najzad rešena: ne ulaze mi u dioptriju sada i ja spokojna; ne razmišljam o teeejeeeem svakodnevno,osim kada baš baš iskoče pred me' , a tada: marim ja.Tada: ja nisam odavde...nešto se isključih na ulazu.Milina! Ha! Daklem:biram ko će da me voli....i odista ne želim svačije od takvih nula ljudskih toooooo: "dobar dan".Velim ja: "Dobar dan - 'tedoh kasti,neće od tog rep izrasti"-metem s lastikom onaj kez (osmeh po kodeksu ponašanja neophodan) na ćušu svoju matoru,i.....sutra je novi dan...svak' svoga posla.....Negoslava - gde me nadje ova tema!Ih!

.ALI zato - biseri ljudski sijaju u najmrkijem danu....blješte uz sjajno Sunce,i greju moje bolne košćurine uz to što tope mračnine koje nude poltroni...Postoje u mom životu Ti čarobni,vredni pažnje,poštovanja,ljubavi,podrške:oni su zamajac za svaki tegobni dan,saputnici u radostima iskreno,bez sujete..oni su ti baš blještaviji jer na njih leti moja dioptrija i osmeh dragosti(ne kodeksovani)s ovih pomenutih smrdonja.....ha ha ha ....Divna, životna tema Negoslava-svakodnevnica: crne i bele dirke klavira."




Šta sam ono 'tela da kažem?

Aha.

Sad malo otkrivam toplu vodu, al neka. Verujem, zapravo, sigurna sam u to, da će ovo "otkriće" nekima otvoriti oči. Ako ne onima kojima je 'bardan skupa reč, ono bar, ili je bolje reći,  na svu sreću, onima kojima je ta reč uskraćena- sve dok dotičnome vezanih usana nešto ne ustreba. Eto, kad znamo da nismo jedini kojima se nešto događa ili ne događa, kad smo svesni da postojanje ljudi o kojima je reč nije nikakva retkost i kad čujemo tuđa iskustva, nekako nam biva lakše da se i mi ponašamo u stilu tih, osoba od skupih reči. Da im elegantnije i sa što manje griže savesti damo do znanja da pitanja koja njih muče nisu naša briga. Da i mi ponekad imamo preča posla.

A oni, prozvani?



Nimalo ne brinem za njih. Naći će oni, već, neku novu žrtvu. Nekoga kome još nije zasmetalo to  što počne da postoji u njihovom vidokrugu tek onda kad im nešto zatreba. 


Ilustracije- zz blog


2 коментара

  1. Nego, :) sjajan tekst. I komentari su dokaz da je uboo u metu. Jer, oni koji treba da se prepoznaju, gle čuda, nikad ne čitaju, i ne prepoznaju se :) a oni koji čitaju razumeju o čemu pričaš.

    Nekad i nedostatak komentara jeste komentar. Delim...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kako rekoh, i ja sam nešto iz ove prepisske naučila. A javiše se na Fb, još neki koji to potvrđuju. Hvala ti Merima.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.