Bratislava- viševekovna istorija u tri sata obilaska

Decenijama mi se nije dalo da odem u Bratislavu. Kad god sam odlazila u Austriju, koliko god vremena da sam imala nije ga bilo dovoljno i za prevaljivanje tih 40 km, koliko je slovačka prestonica udaljena od austrijske (dve najbliže evropske prestonice). Opet, kad god bih putovala nekuda dalje po Evropi, nije bilo vremena za zadržavanje u ovom gradu, sve i da smo prolazili pored njega.



A onda su se proteklih dana nekako složile kockice i Lena, moja domaćica (pošto je prethodno rasporedila čeljad i dala zaduženja najstarijem sinu da brine o malom bratu) i ja zaputile smo se u Bratislavu,





grad za koji biste pre pomislili da se nalazi na obali Mediterana, nego u srcu Evrope.



Sve nam je išlo na ruku.

I činjenica da je Lena  samo dva radna dana posle odmora dobila dva slobodna dana,  i da je drugi gost bio pozvan u goste kod rođake, a i to da smo zbog upravo organizacije njene velike porodice kasnile nekoliko sati u odnosu na plan, zbog čega smo izbegle najveću vrućinu za hodanje po Bratislavi. A usput imale i mogućnost za mali šoping po radnjama oko stanice, budući da smo sledeći autobus čekale sat i po. Ispostaviće se da se priča o jednoiposatnom čekanju busa ponovila i u povratku, ali o tome kad dođe red na povratak.







Tekstovi koje sam našla na Guglu bili su jako korisni za ovo instant putovanje, ne samo zato što su nas utešili uveravanjem da je za razgledanje Bratislave sasvim dovoljno i dva sata, već i stoga što su sadržali detaljni spisak onoga što se preporučuje za razgledanje. A to su, pre svega, Bratislavska tvrđava i staro gradsko jezgro, sa svim modernim i istorijskim spomenicima kulture, građevinama, muzejima i crkvama, skulpturama, fontanama i nultim tačkama.

Te tako, neću vas  zamarati ni istorijom ni opisom znamenitosti Bratislave- sve to lepo možete pogledati u nekom od tekstova kojih je net prepun, već ću vam skrenuti pažnju na neke sitnice koje su nama zapale za oko (Lena je mesec dana pre toga bila ovde, pa je već ponešto i znala).






U starom gradskom jezgru zabeležile smo i nekoliko simpatičnih detalja vezanih za razne istorijske periode i ljude različitih zanimanja, koje sam spakovala u zajednički folder pod nazivom  Svi moji prinčevi.


 Ovaj vremešni gospodin je, kaže legenda, stvarno stajao na ovom mestu, neprekidno pozdravljajući bratislavske dame naklonom i skidanjem šešira. Siromašak i beskućnik- hranili su ga vlasnici okolnih restorana.


Vitezovi u oklopu nisu me posebno impresionairali (slikala sam ih u toliko mesta već)


Ovaj Napoleonov vojnik, opet po legendi, zaljubio se tokom nekog osvajačkog poduhvata francuskog imeratora, u neku meštanku i tu ostao da živi. Kažu, voli da prisluškuje razgovore parova koji sednu na klupu ispred njega. Nemojte da se oslanjate na njega za vrelih dana, možete se baš jako opeći.


 O čikici  koji izlazi iz šahta, "čoveku u poslu", kako mu je radni naziv, postoje razne legende- da je bio pripadnik paravojnih jedinica, radnik kanalizacije ili, jednostavno, neko ko je voleo da zaviruje damama ispod suknje. Svejedno, pored Čumila se obavezno zaustave turisti, a mnogi mu protrljaju i nos, verujući da će im to doneti ostvarenje želje.


Ovaj sladoled sa sve zekom se našao ovde zarad utehe, budući da sam propustila da se slikam pored skulpture paparaca. Sladoled u Bratislavi, inače, ne preporučujem. Samo nesmotreni mogu sebi dozvoliti tu glupost da ga jedu, pored onog fantastičnog i mog najomiljenijeg na svetu, kod Tihija u Beču.

Zanimljivo je da su radnici okolnih restorana totalno neobavešteni o turističkom sadržaju grada- odlična antireklama. Baš kao i činjenica da vodu uz kafu služe u rakijskim čašicama i to tek kada zatražite najmanje dva puta. Za tačku nultog kruga kao da nije čula ni jedna konobarica i prodavačica u centru turističkog dela grada.

A ona se nalazi tačno ispred najuže kuće na svetu, u dnu ove kapije i na njoj su upisane udaljenost 29 gradova od Bratislave, koja je inače prirodna međa Austrije, Slovačke, Mađarske i Češke.


                                         Skoro pa u centru- Lena

A odmah iza nje, s leve strane, nalazi se ona najuža kuća na svetu- 1.3 m. Da li zbog toga ili ne, tek- prodavnica kebaba u njenom prizemlju je zatvorena. Vodičicu koja je pričala ogromnoj grupi kubanskih turista o ovoj kući, razumeli smo (više po gestikulaciji nego po jeziku) -  na poslednjem spratu i danas živi jedna porodica.



Neki posetu Bratislavi započinju u njenoj tvrđavi, posebno ako dolaze autom jer se tu nalazi parking. Mi smo nameravale da je tu završimo






ali nam je incident s prevozom- autobus koji kreće s aerodroma je bio prepun i primio je samo nekoliko putnika (savet, gledajte da se prilikom njegovog zaustavljanja nađete tik ispred vrata),  omogućio dodatnih sat  vremena sedenja na obali Dunava, s pogledom na Novi most  dug 430 m i težak 7,5 tona, i restoran NLO na njegovim stubovima



na bezbrojne moderne vetrenjače s austrijske strane i  mnogobrojne šetače na promenadi ispred klupa načičkanih duž obale.

Preostalih pola sata čekanja provele smo u sprovođenju taktike koja će se pokazati vrlo uspešnom- rasporedile smo se tako da smo prve ušle u bus, što i nije bilo potrebno jer je ovoga puta bilo dovoljno mesta za sve putnike. Da nije, ili bismo sledećim busom otišle do aerodroma, što je sigurno, sigurno, ili bismo Leninog Zorana maltretilare da dolazi autom po nas.


2 коментара

  1. Ja se tebi divim. Na sto strana stižeš! Na svakoj društvenoj mreži te ima, vodiš VIŠE blogova, pišeš knjige... stvarno si nevjerovatna!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti Leptirice. Sticajem okolnosti imam dovojno vremena za sve. A i - brzo pišem.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.