Zašto se nezadovoljni loše situirani građani bune na pominjanje napuštenih roditeljskih imanja na selu

Upravo sam čula zvanični podatak da se u Srbiji   ne obrađuje 800.000 hektara obradive površine! I da svaki poljoprivrednik koji ima do dve krave dobija po 25.000 dinara stimulacije. I 12.000 po hektaru obradive površine. I nisam uspela da popamtim sve one stimulacije, subvencije i dotacije koje registrovano poljoprivredno domaćinstvo dobija po litru proizvedenog mleka, po grlu svinja i ostale stoke (znam da po ovci dobijaju 7.000 dinara), po količini meda i... svih poljoprivrednih proizvoda redom.

Stariji pamte- nekada je seljak, da bi platio porez, isterivao kravu iz štale. Danas je porez  u vrednosti jedne kofe mleka! Bar za  poljoprivrednike u našim zaostalim krajevima.

Ovih dana sam kroz neke tekstove provlačila i priču o ljudima koji dobro žive na svojim seoskim imanjima, pošto su se posvetili- radu. Toliko, da su puni hvale za svoje selo i svoj posao i puni nade i ideja za budućnost. Namerno podvlačim ovo, zahvaljujući radu.


Na društvenim mrežama, u proseku, ove informacije su dočekane s odobravanjem.
Retki pojedinci su se oglasili ironičnom kritikom, koja je glasila otrpilike ovako - Kad je na selu toliko  lepo, što se i sama ne vratiš.

Za ovaj tekst uopšte nije važno to što sam se ja, na neki način, vratila u svoje rodno selo- u Donjem Prisjanu, selu na obodu Zaplanja o kojem toliko govorim i pišem, ako nije najbolji, među najboljima je voćnjak pored moje vikendice. Doduše, o njegovom održavanju brine moj otac, uz pomoć onih retkih ljudi koji na selu hoće da rade za nadnicu, ali eto, neki doprinos održavanju voćnjaka dam i sama.





I da, malo više sam angažovana oko preostalog voćnjaka u Nišu na kojem smo nekada uzgajali višnju, a sada preovladavaju orasi, ali to je već neka druga priča... 



No, ja i nisam pričala i pisala o ljudima koji imaju rešene stambeno pitanje i egzistenciju u gradu. Pišući i pričajući o potrebi obnavljanja našeg sela, svejedno kog, ali onih u nestajanju najpre, mislila sam na one gradske "seljake" čija su imanja napuštena, neobrađena i zakorovljena. I  koji u gradovima žive kao podstanari, često i bez te jedne plate koja bi im omogućila kakvu-takvu egzistenciju, pa preživljavaju zahvaljujući roditeljskim penzijicama i onome što ti, stari i nemoćni roditelji, uspeju da uzgoje na selu.  Na one, koji na selo odu samo da podberu to što se može podbrati u roditeljskom džepu i špajzu.

I nije mi namera, ali nikako mi nije namera da kritikujem bilo koga! S kojim pravom bih ja to činila? Šta se mene tiče to što se neko opredelio za kukumavčenje u iznajmljenom stanu, dok nema detetu za ratu... bilo čega?  Što su mu krivi i sistem koji je surov i nepravedan, i država od koje nikako da i sam  izvuče neku socijalnu crkavicu, i komšija koji je "isključivo zahvaljujući srećnoj zvezdi", roditeljima i tazbini lišen ovakvih nevolja, i roditelji koji mu nisu na vreme obezbedili sve, pa i rođena braća i sestre koji, rintajući, ne vide njegovu muku i gledaju samo sopstvenu decu...

Nije mi namera, a pišem ovo zato što ću i dalje pisati o afirmativnim primerima iz naše današnjice, da se pravdam onima kojima smeta to moje afirmativno pisanje o lepotama sela i o vrednom seljaku i da dalje objašnjavam zašto ovako, ovoliko, pa još volonterski, pišem o trudbenicima (otkad se izgubila ova reč iz našeg rečnika), o ljudima kojima nije svojstveno kukanje već preduzimljivost, koji ne sede skrštenih ruku nego rade, koji kroz tuđi plot zavire samo da bi "ukrali" koju ideju...

 A pišem i pisaću zato što znam, uverila sam se u to i lično, da nam je vrlo često potreban pokretač, terač, inicijator... nazovite ga kako god hoćete, a to je neko ko stimulativno deluje na nas. Neko ko nam može dati samo i ideju, ukazati na primer,  otkloniti nam neke strahove, nedoumice ili nedostatak samopouzdanja,ubediti nas da i mi to možemo.

Neretko je dovoljno samo to- da čujemo ono "možeš ti to", "najteže je doneti odluku da kreneš" i slične dobronamerne, podsticajne i od svake druge pomoći vrednije reči.

Dok ovo pišem, gledam neku televizijsku emisiju o selu i poljoprivrednicima, o ljudima koji su nešto pokušali, puno stvorili i stvaraju sve više.
O ženi, između ostalih, koju ee iz grada udaja dovela na selo i lepo živi, a proizvodi neke vrste sira o kojima do juče ovde nismo mogli da sanjamo. O tome kako su povećali proizvodnju pa se dvoume između plasiranja sireva na pijaci i pokretanja i seoskog  turizma.
A krenuli su od nekoliko koza.

A to, da je život u Srbiji danas težak, to i dalje nije sporno. Nažalost, biće još i teži,  najpre za one koji nemaju drugog izlaza, nikakvog rešenja, dok ne shvate da moraju da raskrče zakorovljene roditeljske njive i da se opredele za onu proizvodnju koja će im doneti zaradu. I koji se  tome, nažalost, ovako jako opiru.



Blaženka Vesić

пре 3 недеље  -  Дели се јавно
Ima potencijala na selu koliko hoćeš, a parče zemlje možeš da kupiš danas za sitne pare. Sa sve kućom i štalama-ma komplet domaćinstvo. Moj suprug se sve više interesuje za te potencijale.  Ja sam daleko od toga jer ni cveće u saksiji ne umem da sačuvam. Za neku bitnu proizvodnju od koje može da se lepo živi, ali baš lepo, potrebno je i puno ulaganja. Pretpostavljam da za hrabre postoje i donacije u ove svrhe. 
+
1
0
1
 
 · 
Одговори

Nema razloga da se plašiš. Žena mi je na Fb juče ispričala da su s eu njeno selo doselili ljudi koji su ziveli kao podstanari u Bg, a snaja je Beograđanka. Mlađe dete zbog neuhranjenosti nije smelo da dobije vakcinu. Vratili su se na imanje, gde su imali mašine, a plus i dve kuce. Kada su dete odveli na kontrolu, lekari nisu mogli da se načude, kako se tako oporavilo. A ta snaja, koja sada čeka treće dete, kaže- nemaama ni ovde para, ali bar imam sve ostalo. I ne trpimo gladni. Tamo nije imala ni usisivač, ni mašinu za pranje, sada ima sve. I zdravu decu. A sve je naučila, polako.
Прикажи мање


Мерима Аранитовић

пре 3 недеље  -  Дели се јавно
Meni ta priča nikad neće biti jasna - kako se samo ljudi prepoznaju i kad prozvani nisu, tj. kako svaka priča nađe svog čitaoca. To pitanje ima i svoju varijaciju - ako misliš da je toliko dobro što ne odeš ti? E, sad prvo, ja nemam ništa na selu (nažalost) i ne mogu da se vratim, a da odem morala bih da kupim. Drugo, ne znam zašto je život na selu odjednom postao tako demode, zašto je priroda postala tako out, ili se samo čini da se ovih dana provlači na društvenim mrežama takva priča. Veza sa prirodom je prva i iskonska veza koju stvaramo, no, čini mi se da je kod nas sve pošlo naopačke - pa se propagira neki imaginarni život u nekim virtuelnim pričama, uz kuknjavu kako je mnogo teško, ali bolje prvi u gradu, nego drugi u selu. Meni nisi šapnula (kao Olji :) ) temicu, ali vrti mi se po glavi jedna, samo ne znam hoću li je se doticati. :) 
Прикажи мање
+
1
0
1
 
 · 
Одговори

Već se ponavljam, ali da kažem i ovde- ispada da sada najbolje žive oni koji ne rade i samo kukaju. Oni koji maju jer naporno rade, nemaju vremena za kuknjavu, baš zato što žele da imaju. A oni koji neće "da se muče" i da pripomognu sebi, obradom napuštenih porodičnih imanja, imaju sve vreme ovog sveta da se žale na sve i svakoga.
A za temu- ne sumnjam.
Прочитајте више


Kata Bucik

пре 3 недеље  -  Дели се јавно
Мени је све чешће много жао што немам "рођаке са села"..
Не могу да схватим да људи нису свесни колико су богати јер имају сеоско имање..
+
2
1
2
 
 · 
Одговори
Прикажи свих 10 одговора

Topao pozdrav iz hladnog Uzica. Goca

Pozdravi Goci iz Užica i Kati iz Niša.


Biljana Kotur

пре 3 недеље  -  Дели се јавно
Činjenica je da ljudi više vole da kukaju, nego da rade. Čast izuzecima. Međutim, da bi se pokrenuo bilo kakav posao na selu potreban je početni kapital. I te koze, za koje se dobija stimulacija moraju da se kupe , na određenom mestu, sa papirima da bi se dobila ta ista stimulacija. Mora i da im se obezbedi hrana, a to prve godine, kada počinješ i nemaš hranu, košta. I tako redom. Da bi se bavili poljoprivredom, govorim o hektarima, mora postojati mehanizacija, a oranje bašte u selu je par hiljada dinara. Opet se svodi na novac. Možda se ljudi zato i ne usude da ozbiljnije razmišljaju o toj priči. Da ulože novac koji nemaju ili uspeju da ga sakupe, a onda, kao prošle godine, posle novca uloženog u sređivanje bašte, semena, đubriva... od ploda bude malo ili malo dovoljno dobrog. A i država nije dovoljno ozbiljna da bi se na nju moglo osloniti. Zatim, tu je potrebno bar neko osnovno znanje, jer ako kupiš kozu koja ne daje puno mleka, ne može da deluje stimulativno. Mogla bih ovako do sutra :) Čast onima koji su uspeli, ali ljudi koji nemaju dovoljno novca ni za osnovne potrebe, teško da mogu da upadnu u ovu priču. Tu bi država morala da učini prvi korak.
Прикажи мање
+
1
0
1
 
 · 
Одговори
Прикажи сва 3 одговора

+Negoslava Stanojevic
Ja sam bila deo te priče, ali sticajem okolnosti više nisam. Znam da ljudi na selu na mninimum svode sve poljoprivredne poslove. I teško žive. Ovde se radi o tome da je previše rizika, a premalo hrabrosti i ljudi gledaju u taj rizik, on im je izgovor. Čak i oni koji imaju sređeno imanje i višak zemlje više vole da uzimaju na crtu nego sa njive. Ljudi pričaju o promeni, ali nisu spremni da preduzmu prvi korak za to. Ljudi žele promenu, ali da oni baš ništa kod sebe  ne promene. Pa bi na pitanje kakav društveni poredak kod nas vlada tačan odgovor mogao da glasi LINIJA MANJEG OTPORA. Inače, tema je odlična. I može da je primeti samo onaj koji je na "višem stupnju razvoja". :) I prosto je neverovatno kako neki ljudi vole da se drže svog nesrećnog života, ali ne može se pomoći onome ko ne želi da mu se pomogne. Zato bi država morala da pomogne onima, koji možda i nisu sa sela, ali bi hteli da odu, da nešto pokrenu.
Прикажи мање

 Na delu je praktična borba za osvajanje SLOBODE a ona ima svoju cenu, zar ne? Nekom je predodređeno da ceo život provede kao sluga (kod države ili privatnog poslodavca) a ko želi sopstvenu slobodu ima šansu na selu ali se mora potruditi i izboriti.

Ovo je komentar na FB. KAZUJE SVE.
Прочитајте више


BANE ŠUMADINAC преко Google+

пре недељу дана  -  Дели се јавно
Negoslava Stanojevic првобитно дели ово
Zašto se nezadovoljni loše situirani građani bune na pominjanje napuštenih roditeljskih imanja na selu
Upravo sam čula zvanični podatak da se u Srbiji   ne obrađuje 800.000 hektara obradive površine! I da svaki poljoprivrednik koji ima do dve krave dobija po 25.000 dinara stimulacije. I 12.000 po hektaru obradive površine. I nisam uspela da popamtim sve one ...
+
2
2
3
2
 
 · 
Одговори


Сузана Филиповић дели ово преко Google+

пре 3 недеље  -  Дели се приватно
+
1
0
1
 
 · 
Одговори

Нема на чему :)
И ја размишљам на исти начин...


Aska Wolf

пре 3 недеље  -  Дели се јавно
Bravo!
+
1
0
1
 
 · 
Одговори


Milja Pavic преко Google+

пре 6 дана  -  Дели се јавно
Negoslava Stanojevic првобитно дели ово
Zašto se nezadovoljni loše situirani građani bune na pominjanje napuštenih roditeljskih imanja na selu
Upravo sam čula zvanični podatak da se u Srbiji   ne obrađuje 800.000 hektara obradive površine! I da svaki poljoprivrednik koji ima do dve krave dobija po 25.000 dinara stimulacije. I 12.000 po hektaru obradive površine. I nisam uspela da popamtim sve one ...
 
 · 
Одговори


Slavica Vucinic

пре 2 недеље  -  Дели се јавно
Svaka ti je na mestu.Neko sanja o tome da ima zemlju a neko je ima i ništa mu ne znači.Ništa nije lako u životu al je lakše kad si svoj na svome.
+
3
2
3
 
 · 
Одговори

Hvala, draga Slavice. Možda ćemo ovakvim stavovima i primerima o kojima nameravam da pišem, i one koji se pate uveriti u to.


Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.