Dubravka Duda Janković- kroji kolače kod Gordona Remzija

Dubravku Dudu Janković koju Englezi zovu Anđela, upoznala sam na nedavno održanom Gastro festu u Beogradu, gde je sa svojim kolegom Cezarom Bartolinijem (oboje čine "desnu ruku čuvenog škotskog kuvara Gordona Remzija") bila jedna od najvećih zvezda. Njihove radionice bile su jako posećene, a koliko sam mogla da vidim, između njih jedva da je glavu dizala od davanja izjava i intervjua mnogobrojnim medijima. Ja sam intervju sa našom- (kako to lepo zvuči, kad neko ovako puno uspe u svetu)  napisala za portal Kuća dobrih vesti, a deo ove, uistinu nadahnute životne priče ljudi sa naših prostora, punu tuge i sreće, nedaća i uspona, snova i njihovog ostvarenja... ispričaću i na svom blogu.





Dubravka je knjiški primer sve popularnije tvrdnje da treba jako, jako silno želeti... (ali pri tome i puno, puno raditi)... i da se onda jednoga dana kockice slože i stvari dođu na svoje mesto i snovi počnu da se ostvaruju. I onda, onaj koji tako živi svoje snove, nastavlja da sanja i želi, ali pritom i sve vreme marljivo radi... i tako stvara teren da mu se neki snovi i neke želje koje sada čuva samo za sebe, jednoga dana takođe ostvare. Da ne budem prorok- nije teško zaključiti da će ova ambiciozna, vredna, sposobna žena u dogledno vreme postati... ako ne vlasnik nekog lanca londonskih restorana, ono bar jednog, na kojem će se prezime Janković ponosno vijoriti na nekoj reklamnoj zastavici. Uostalom, osim vremena- ima tek 36 godina, za nju rade i ta njena stalna želja da uči, da se usavršava i da bude sve bolja, i njen optimizam i životna vedrina i podrška porodice, i sve ono lepo u genima što je  ponela odlazeći iz Vukovara u vreme kada je na ovim prostorima buktao rat.



-Imala sam jako težak život i mnogo toga preko glave prevalila, ali to ostavljam prošlosti i znam da samo svojim radom mogu da ostvarim sve ono o čemu sanjam- kaže Duda Janković- Sa suprugom Oliverom i devetomesečnom ćerkom Jovanom i još jednim detetom na putu, našla sam se u Londonu... tako je valjda htela sudbina. Uz sve ostale probleme koji vas prate kada počinjete život ispočetka, naš sin Boro se teško razboleo i bitka za njegov život, nažalost neuspešna, trajala je tri i po godine.

Na putu do mesta glavnog kuvara  Gordona Remzija za deserte Dubravka je prošla kroz mnoge mukotrpne faze, praćena podrškom i pomoći supruga koji je u njenom kuvanju prepoznao onu šansu koja se ukazuje valjda samo jednom u životu. I nagovorio je da svoje kulinarsko znanje stečeno najpre od majke, a zatim i iskustvo sticano u sopstvenoj kuhinji  i u samozapošljavanju kroz bavljenje keteringom, proveri  na konkursu za rad u restoranu Gordona Remzija, kojem se do tada samo divila gledajući ga na TV ekranu. I moleći se za tu, makar jednu jedinu šansu- da pokaže šta ume i može.



I pokazala je. Toliko, da je vrlo brzo od početnika, preskačući po nekoliko stepenica napredovanja, postala  Remzijev glavni kuvar za deserte. I dan danas radi od 13 do 15 sati dnevno. Uobičajeno radno vreme- 12 sati.

Najvažniji cilj u životu joj je, trenutno, da pomogne svojoj ćerki u ostvarenju njenih snova. Jovana je sa tatom "kod kuće", u Beogradu, trenira tenis i sanja o tome da jednoga dana zaigra za reprezentaciju Srbije. Mora da se u njene snove upliće i neko poređenje sa našim vrhunskim teniserima, i neka lepa karijera, i ona čuvena terasa beogradske Skupštine, što da ne, ako je bar malo na majku, ali- to će doneti vreme. I njen naporan rad, zbog kojeg nije u situaciji da ide redovno u srednju školu, pa se opredelila za "vanrednu" soluciju. Pre nekoliko dana proslavila je 16. rođendan.



A zbog takvih okolnosti, porodica  se  posle ove lepe beogradske mamine epizode opet deli- mama Duda se vraća u London. U kojem će nastaviti da sa uspehom kroji kolače u restoranu Gordona Remzija, jer je, na svoju sreću, zanimanje tekstilnog tehničara za koje se u Vukovaru školovala, zamenila za kuvanje.



Jedino ne znam koja će od njih dve prva ostvariti svoj san- da li Jovana uspešnu tenisku karijeru ili mama Duda, ono "o čemu je još rano govoriti".


hvala, još jednom, blogu Ja u kuhinji za ustupljene fotografije



2 коментара

  1. Divna priča i posebna žena. Želim joj puno, puno, puno uspeha:) Kada čujem za ovakve ljude, zažalim što ih nema više ovde, kod nas, u zemlji. Ali, svako grabi svoju sreću. Zaista, inspirativno i u jednu ruku dokaz da je sve moguće:)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. rekla si sve ono što i sama mislim...no, i sama kažeš, svako grabi svoju sreću

      pozdrav, Nale

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.