Imate problem za koji mislite da je najveći na svetu? Nije za utehu, ali uvek postoji neko čiji je problem daleko veći!!
Evo primera za to. Mada ćete iz pisma shvatiti sve, za one koji nisu upućeni, male napomene- i ovo i linkovano pismo su stvarna pisma, napisana kao posledica stvarnih velikih problema dve žene-obe heroja našeg doba. Njihovi problemi su posledica promene životnih okolnosti, koje od mnogih srećnih, uspešnih porodica koje napreduju, stvaraju tužne porodice, uplašene pred budućnošću, zabrinute pred svakim sledećim sutra.
Poštovana gospođo, draga nepoznata a bliska ženo,
Pročitala sam na Negoslavinom blogu vaše pismo. Neću puno duljiti niti u prazno pisati da vas razumijem. Pokušat ću biti kratka i korisna.
Imam 59 godina, radim na tv kao urednica, moj muž također. Mi nismo ostali bez posla, ali smo, isto kao vi, zaglibili ovdje gdje smo sada zbog jedne glupe odluke - stambenog kredita u švicarcima.
Moju muž, kao i vaš, kao i svi muškarci na svijetu, najviše drži do svog muškog ponosa, da se zna da je on svojoj obitelji omogućio... Bio je ponosan kad je kupio stan u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Tužno, imali smo tada zajedno oko 110 godina, a to nam je bio prvi vlastiti stan u životu! Jebena država, jebeni lopovi, jebeni krvožedni kapitalizam u kojemu ko je jamio, jamio je, a ko nije - ima obraz i ponos.
Kredit smo digli 2007. Rasprodali sve što imamo da bismo otplaćivali rate, koje su rasle i rasle. Na početku, rata je bila dvije tisuće eura. Narasla je na tri i pol kad smo zatražili prvi moratorij. Sada, 31.12., istječe drugi moratorij, više nemamo pravo. Rata će biti gotovo 4 tisuće eura. Imam ušteđeno 7600 chf od prodaje obiteljske kuće i to je sve. Dalje ne znamo što ćemo. Naše plaće zajedno su 2,5 tisuće eura - nije malo, ali nama kap u moru.
Naša glavnica u eurima sada je veća nego što je bila kad smo dizali kredit, a vrijednost stana pala za najmanje 50 posto. Pat pozicija.
Ja pješačim s kraja na kraj grada jer nemam za tramvaj, još manje za benzin. I auto je na kredit, plaćamo kredit, a ne vozimo se.
Sama se šišam, pa izgledam - zamislite kako. Šišam i muža i sina. Kći mi živi s dečkom i donekle se snalaze sami. Ona je diplomirala, sin još studira.
Djeca se brinu za nas debile, a mi se stidimo.
Ja se borim na sve strane, ali mi slabo ide. Dala sam oglas za čuvanje djece popodne, nitko se nije javio. Skupljam kamenčiće, farbam ih, lijepim magnetiće, mislila sam da ću to prodavati, ne ide. Pokušala na buvljaku, ni to ne ide.
Pijem antidepresive.
Od muke i od straha kako ćemo, bila sam angažirala feng šui majstoricu da nam savjetuje kako da prerasporedimo kuću. To košta. Pomoglo je da neke stvari bolje uredimo, možda je pomoglo i da budemo zdravi (hvala Bogu, hvala Bogu), ali financijski nema svjetla u tunelu.
Vama sam zahvalna što ste mi uštedjeli trošak za hipnoterapiju, baš sam mislila da to još nisam probala.
A o ovim samopomoćima imam svoje mišljenje - nakon što sam, kao i vi, svašta isprobala - sve je to pizdarija i mamipara. Misliti pozitivno!? Ma kako, kad ti po glavi vrve misli o stvarnoj situaciji? To me podsjeća na ono kad me mama kao dijete izlemala a nije mi dala plakati (moja mama nije bila čudovište, samo su se tada djeca normalno tukla, šibom po guzi): znači, em mi je teško, em još moram misliti pozitivno. Pa nismo supermeni!
Shvatila sam da je proces obrnut - kad nešto uspiješ, misli se počinju popravljati. Obrnuto ne ide.
I shvatila sam i ovo - to sam s vama htjela podijeliti - uspjeh je korak po korak, malo po malo. Da prodam jedan svoj kamenčić, smatrala bih da mi ide. Ali ih i dalje strpljivo oslikavam i čekam kad će mi sinuti ideja što ću s njima. I pišem pomalo, prisilim se, imam nekoliko započetih pa ostavljenih rukopisa, prisiljavam se da im se vratim. Volim pisati, to volim najviše na svijetu, ali ne ide mi smišljanje priče, razumljivo. Zaboravila sam spomenuti da sam objavila dva romana i mislila da će romani samo nastajati - ali, ćorak!
Znači, nema smisla gubiti vrijeme i čekati da ti dođu pozitivne misli, nego ih proizvodiš rukama, nogama, nekim djelovanjem, kao dinamo. Kažu da i najmanji uspjeh u mozgu trasira uspjeh, stvara osjećaj uspjeha i motivira za daljnje napredovanje.
Podebljala sam ovo što smatram važnim i što možda i vama može dati neke ideje.
Inače sam Strijelac po horoskopu, druga dekada, simbol te dekade je tužni starac koji jadikuje. Pa koliko god imam potrebu jadikovati, a imam, nastojim sebe pobijediti i ne kukati. U pješačenju vidim ne (samo) bijedu, nego priliku za kondiciju i za sprečavanje osteoporoze. Idem na medicinsku jogu, to mi je jako korisno, iako se katkada jedva prislim..
I ne mislim dalje od dva mjeseca u budućnost, nije zdravo :-).
Danas mi je prosjak pozvonio na vrata, kaže, mama mu je bolesna, nemaju ni za grijanje, a ja sam rekla: Vjeruj mi da nemam... Došao je i moj sin na vrata i rekao: Nemamo, stvarno, meni je mama jutros dala četiri kune da idem s curom na kavu (jedna kava košta tri puta toliko). Ja sam rekla zbilja nemam, veruj, a mladić je rekao: Vjerujem vam gospođo, da znate koliko ljudi mi to kaže, znam da nemaju, dali bi da imaju... Sretan vam Božić. Dođi drugi tjedan, dat ću ti makar nešto, rekla sam...
Strašno.
Ali znate kako kažu: nikad nije bilo da nekako nije bilo. Preživjet ćemo.
Ne dajte se. Proizvodite nešto. Kolače?
Veliki pozdrav i isprika što sam uzurpirala pravo da raspravljam o vašem životu, učinila sam to u dobroj namjeri.
Vesna Ćuro Tomić
Vesna Ćuro Tomić
izvinjavam se autorima komentara i Vesni - obrisani su zbog tehničke greške - čitati, mojeg brljanja oko podešavanja
ОдговориИзбриши