уторак, 26. мај 2020.

Jedna lepota u nekoliko izdanja - Donji Prisjan

Ne znam nikoga ko ne bi rekao da je njegov rodni kraj najlepši. Sa godinama, a kažu i sa kilometrima udaljenosti, sve je lepši.
Meni je moj, na svu sreću, na dohvat ruke. Sem, kada se ispostavi da skratim boravak u njemu pa odlučim da se vratim javnim prevozom, što u prevodu znači - nekim od krševa koji i inače "Niš-ekspres" šalje na zaplanjske puteve (neka vas ne zavara forma, mogu oni i sasvim pristojno da izgledaju, suština, to jest, krš je u - mašini). E, onda se može desiti da se sat i frtalj truckanja pretvori u višesatnu odiseju. U čekanje na interventnu ekipu kojoj se, naravno, ne žuri. U višesatno ćaskanje sa jedinim saputnikom koji na kraju balade i odustane od putovanja jer, pokuša li da obavi bar jedan posao kojim je krenuo, neće uspeti da stigne za jedinu opciju povratka.
Tužno je ovo naše Zaplanje, u svakom pogledu.
Taman, posle tolikih decenija truckanja po, više rupama nego po asfaltu, napraviše puteve, ono - njima nema ko da ide. Sela u agoniji prete da uskoro ostanu prazna. U njima ostaju samo starci, po koji povratnici iz inostranstva ili... ko zna otkud iz ove sve siromađnije zemlje, gde su ispraznili stanove za već takođe ostarelu decu. I po koji mlad čovek koji nema kuda. I njihova dečica kojoj zahvaljujući opstaje po koja škola.
Oprostite mi na patetici. Htela sam da ovaj tekst uistinu bude fotoreportaža, sa najlepšim fotografijama koje sam ikada uradila, a on preti da zaliči na jadikovku nad umirućim rodnim krajem. Nadam se, gotovo i verujem, da će mi oni koji zavire na ovu stranicu mog bloga, oprostiti. Ne da se hvalim, ali sam imala sreće da fotografišem i neke prizore koji se retko dožive. Kao ovaj zalazak Sunca nad Suvom planinom, koji umalo da propustim... da nisam u jedno tiho prolećno predvečerje krenula da tetki odnesem kolače. Umešene po receptu iz nekih starih novina, dok sam prekidala dokolicu inače jednolikih dana bez neta, a skoro pa i bez ljudi.
I inače obožavam pogled iz mog dvorišta, tj čim zakoračim iz njega na asfalt kojim više autobusi ne prolaze. Ionako desetkovani polasci iz i za Zaplanje, sveli su se na jedva jedan. Dobro, dva, ako vas ne mrzi da odete do susednog sela.
I da... ovaj žuti odsjaj na zelenom polju nije nikakva fotomontaža, nikakva ljudska intervencija ne bi uspela da panorama bude ovoliko lepa. Toliko, da baca u zasenak prethodne i potonje snimke, što bi se reklo, obične i, sve do ovog, i same prelepe. Mislim na istu panoramu, samo u normalnim, da ne kažem uobičajenim uslovima. Kada nisu goreli ni nebo, ni polje. I kada je sama planina dominirala, kako i inače dominira u ovom kraju.








Нема коментара:

Постави коментар

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.

Kupujete li na Temu pijaci?

Jeftine tričarije koje nam mogu olakšati svakodnevne (ne)omiljene poslove, cenovno su značajno konkurentne sličnim sitnicama iz kineskih ra...