Vaspitana trogodišnja Jana i nevaspitana matora komšinica

Častila sam se juče kačamakom u Emoni (ma ne, u Sloveniji nisam bila decenijama, a ni kukuruzno brašno nisam omirisala)- znate ono, šampita, pa preko nje dve kugle sladoleda po izboru, može svašta, al meni naviše pašu vanila i čokolada. Ako vas put nanese kroz Niš, a ne javite mi se, onda da vam dam i smernice za nalaženje Emone- to vam je kad iz pravca Spomenika krenete centralnom pešačkom zonom u Nišu koja se naziva svakojako, ali će vam svako reći gde je Pobedina, pa na prvoj raskrsnici skrenete desno i naletite na "baštu" bez ijednog cveta. Ako vas baš mrzi da idete dotle, odmah pored Spomenika, tik uz one plastične hamburgere kojima namerno neću da pravim reklamu, nalazi se Pelivan sa isto tako dobrim kačamakom. Ako ga zatražite, naravno.

Taman smo sele, moja drugarica koju neću da imenujem jer je izašla s posla i ja, naišla je moja koleginica koju nisam videla još onomad kad smo se na promociji moje knjige dogovorile da idemo na ručak, ali obavezno, što i činimo redovno- mislim, otprilike svake druge godine, sa unučicom od jedva tri godine. Na pitanje konobarice "šta ćete", mala Jana je razgovetno i vrlo odlučno rekla- ja neću ništa, hvala. I nije pomoglo moje insistiranje, ni kod Jane ni kod njene bake. Detetovo "hvala" je bilo odlučno, usput su nam objasnile da je imala virus i da je sada malo štede, dok se potpuno ne oporavi, a bakinu bozu probala je onako, iz radoznalosti, nastavljajući da pije vodu iz flašice.

Dok je sedela, radosno je uzviknula da je došla devojka koja u Pobedinoj svira violinu, pokazujući kako joj tapše kad god sluša kako  svira. Sama je odnela parice kojoj sam joj dala da stavi u futrolu od violine u svoje i moje ime,  dok smo i baka i ja budno pratile svaki njen korak dok je odlazila kroz gužvu prepodnevnog šetališta i vraćala se otud. A onda je posedela još malo i rekla- hajdemo, bako.

Otišle su da potraže čika milicionara kojeg nije bilo u kućici gde je navikla da ga gleda, pa da idu kući na spavanje.

Dete, kojim se neko ozbiljno bavi, najpre se  zaključuje iz Janinog ponašanja (nije da se njome ne bave i roditelji, inače prezauzetni mladi, obrazovani, sposobni ljudi posvećeni svom poslu, ali sa bakom ipak provodi najviše vremena), tako različitog od ponašanja koje viđamo na svakom koraku- dranje, cika, vriska detinja i preklinjanje roditelja da se smire, da će im kupiti, da će ih odvesti, da će im... sve, samo da prestanu da vrište.

Оna, očito, nije  vaspitavana po   modelu  kojem pribegavaju mnogi- uključi televizor i isključi dete.

Ulepšala mi je dan, izistinski.



- Svaka Vam čast, to ne radi niko osim Vas- rakla mi je, s osmehom, kasirica u Interexu dok sam propuštala ispred sebe čoveka koji je u korpi imao samo jedan proizvod, a ja sam se postidela, sećajući se jedne skorašnje epizode koja mi nikako ne služi na čast.

Otegao se red u DIS-u (nikako mi nije jasno zašto kod njih uvek moraju redovi da budu beskonačno dugački pa zato retko tamo i pazarim) i taman sam počela da ređam sadržaj moje korpe na traku, pojavila se žena s kartonom jaja u rukama. Nije mi jasno kako je bez gunđanja prošla pored svih onih koji su strpljivo čekali red, tek, počela je i oko mene da se vrti, sve u nameri da se domogne kase bez "molim vas", "izvinite", "hvala"...

E, takvo, po meni apsolutno bezobrazno i necivilizovano ponašanje, u meni izazove takav inat da često ne prepoznajem sebe. Pa sam tako stala dok sam vadila robu iz kolica, da jadnica nikako nije mogla da se progura iza mojih leđa.
Posle očitog odmeravanja snaga i procene stanja stvari, kada je zaključila da joj ovde guranje i veština probijanja bez reči neće pomoći, izustila je pitanje koje se svodilo na to da je propustim.

Nisam mogla da prepoznam sebe- ja, koja uvek i bez čekanja da bude pitana da propusti nekoga u sličnim situacijama, kažem svakome da ide ispred mene,ladno sam joj dala do znanja da- ne može.

Prijatelji mi primedbuju na tome što ponekad ocrnim sebe samu, kao što i sada činim. A ja samo želim da objasnim onima koje ponekad iznenadi nečiji postupak, pa i sebi samoj- razmislite o tome  da li ste i koliko ste sami uticali na to kako će se neko ophoditi prema vama. Koliko je vaše ponašanje doprinelo tome da neko odbije da vam učini ono što bi se u normalnoj situaciji podrazumevalo?

A čak i da ste bili ljubazni i da nema zamerke vašem ponašanju, ko zna ko je dotičnu osobu iznervirao i nasekirao pre toga, da li je prebrojavala poslednju paru da kupi najneophdnije, da li je kivna na život, sebe ili muža koji očekuje da mu položi račun i kusur do poslednjeg dinara kada se vrati kući. (Imam jednu komšinicu, inače vrlo finu, obrazovanu ženu, koja je baš u takvoj situaciji i znam kako se oseća neko iz takve priče).



Pisala sam već nekoliko puta o svojoj obližnoj (na tri minuta od kuće) neomiljenoj pijaci- e, bojim se da ću sama prognati sebe s nje.

Kad se vežem za nekog prodavca- gledam da to budu proizvođači, a nakupci samo kad ovih nema, onda kupujem redovno kod istih.

Najpre sam prestala da kupujem kod jednog, od čojeg paradajza smo dobili... ono, probavne smetnje. Do tada je , čim bi me ugledao izdaleka, ustajao s astolice i govorio, ide moja mušterika. Mora da mu je bilo čudno što sam prestala i da kupujem i da mu se javljam, ali je već shvatio d aviše nikada neću ništa kupiti kod njega.

Inače, primetila sam, svi prodavci na toj pijaci imaju naviku da vas zagovaraju, pokušavajući da vas tim intimiziranjem vežu za svoju tezgu. Jednu takvu  koja me je podsetila na to da smo išle u istu osnovnu školu, samo je ona malo starija, napustila sam kada su počele biljne vaši da se pojavljuju na površini vode u koju sam zatopila tri, u to vreme preskupe, glavice nekih posebnih, raznih salata. A ni jaja više ne kupujem na trafici čija me prethodna prodavačica "kupila" jureći za mnom sa 100 dinara kusura koji sam zaboravila. Ova druga mi je spakovala jaja uprljana  sadržajem nekog slomljenog jajeta. Prethodnoj se to ne bi desilo- ona bi jednostavno oprala tih dvadesetak umazanih komada jaja. Ali- ona je vlasnikova sestra. Ovu drugu baš briga.

A jutros, proizvođač od kojeg redovno kupujem povrće dok ne pristigne kod omiljene mi zemljakinje, kod koje malo kasni, kaže- paprika je šest dinara, ali sam je malopre snizio na pet, a tebi, ti si mi stalna mušterija, daću za četiri. Pa kad poče da mi računa sve što treba da platim, ipak pomnoži sa pet.

Nekada sam bila sprema da se posvađam sa kolegama koji su s osmehom ponavljali- Čim vidiš gunj, a ti mlati po njemu, jer iz njega mora da iskoči neki seljak.

Nikada neću da bijem po gunjčetu, nikada se i ne cenjkam jer znam koja je to muka baviti se poljoprivredom, ali- više se i ne ljutim  kad čujem da neko to kaže. Izbezobrazili se i oni. Ili bar mnogi od njih.


ilustracije su odavde

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.