ČISTA KAFA I… NEKA DRUGAČIJA, da ne kažem surogat (1)

U ono vreme,  kada sam još bila dete i kada sam zaista verovala u pretnje da će mi porasti rep ako pijem kafu pa sam samo radoznalo zavirivala u šolje starijih, bilo mi je čudno i nejasno  o čemu to moja baba  priča i po čemu procenjuje čoveka i to  koliko  je on ceni, kada kaže :“E, on je bio pravi gospodin i domaćin. I mnogo nas je poštovao. Taj nam u kuću nije ušao bez sto grama čiste kafe“. Pri čemu bi ovo čiiiiiiiiste izgovarala nekako svečanim tonom, s primesama  očitog dostojanstva i ponosa svojstvenim onim  domaćicama koje najbolje u kući čuvaju za goste, uvek u nekoj pregradi ormara imaju sakrivene rezerve za slučaj da oni dođu nenajavljeni „da se ne obrukam“, ali su svesne činjenice da način ulaska  gosta u kuću svedoči  i o njemu i o nama.

Tek, u mom sećanju se zadržala činjenica da kafa može biti čista i... nekako drugačija.

Ne pamtim kada sam popila svoju prvu kafu. Biće da je uvod u taj čin bio najpre prst umočen u kafu, a zatim i po koji srk iz tuđih šolja, budući da je strah od repa opadao s porastom broja mojih godina. Kafa je bila kafa i niko više nije ni pominjao da može biti čista i... nekako drugačija.
Sama inicijacija u svet ispijanja kafe  odraslih, da sve ne bi bilo tako jednostavno, ostvarivala se na malo bolan način-  kafom, koju je sama ispržila u rerni smederevca, baba napuni ručno mlinče za mlevenje kafe, tutne ti ga u ruke i ti onda vrtiš, vrtiš, vrtiš... i ruke počnu da ti trnu ali ti i dalje vrtiš, sve dok  se i poslednje zrno ne pretvori  u prah. I onda piješ kafu, ko veliki.

KRIZE, REDOVI, SUROGATI…

S naznakom prvih kriza koje su nam tada delovale tako tragično velike i strašne (jer nismo ni sanjali da nam stižu još strašnije i veće), suočili smo se s redovima, čini mi se najpre za kafu, zejtin i šećer. Prazni rafovi u radnjama aktuelizovali su priču o divki (biljka u narodu poznata i kao vodopija, cikorija ili gologuza, od čijeg korena se sprema takozvana sirotinjska kafa)   i surogatima. A ja sam uživala poseban rejting među drugaricama, jer su kod mene kao retko kod koga mogle da piju autentičnu kafu. I to do mile volje. I po nekoliko puta na dan. Posebno tokom ispitnih rokova, kada je i te kako korisno to  stimulativno dejstvo kofeina , skopčano s  njegovim uticajem na budnost i koncentraciju. Surogati, zna se, nemaju fiziološka  dejstva i pravu aromu kafe,  ne sadrže kofein i eterično kafino ulje, pa im nije pomagala ni pojačana doza cigareta koje su, kažu, takođe imale pravi ukus tek uz pravu kafu.

A tek gledanje u šolju! Šta znaju surogati da li mi stoji “mlad momak izvečeri” , položeni ispit ili nova haljina, na dnu šoljice. Prave odgovore na ta pitanja, tada jedina od životne važnosti, davala je samo- čista kafa!




I tek tada je u mojoj svesti taj pridev  vezan za kafu dobio pravo značenje. 
Zahvaljujući rodbini u inostranstvu koja se nije pojavljivala na našim vratima bez ogromnog pakovanja od kila kafe (najmanje), ali i tome što meni nije bilo teško da prilikom prolaska kroz grad  odstojim i u po tri reda ispred različitih prodavnica u koje je povremeno stizala kafa, u našoj kući se nikada nije pila ni divka, ni mešavina ječma, raži i te cikorije, niti kafa pomešana s bilo kojim surogatom. Samo kafa kao kafa i... nikako drugačije.
Dolazile su  kasnije krize, redovno praćene nestašicama svačega, a kafa je gotovo uvek bila na tom spisku. Ako bi rođaci iz inostranstva zatajili, tu je bila- Sofija. Nama s juga, najbliže inostranstvo za nabavku svega onoga čega smo bili željni.

Postepeno, reči divka i surogati u kafi su se potpuno izgubili iz govora. Činilo mi se.

KAFA KOJA JE SPASILA BERBU
A onda nam je, jednom, informacija o tome kakvu kafu kuvam beračima višanja, dragocenim u vreme berbe baš kao i kafa u vreme nestašica,  dovela neplanirane berače.
-Moji rođaci su ljuti na Stevku, kod koje godinama beru višnje. Zamisli, neće ni kafu da  im skuva nego im po mužu pošalje divku i to samo ujutru.  Kad sam im rekla da ti po ceo dan nutkaš sokove i kolače, da nam čak i sladoled donosiš, a kafu nam svaki čas kuvaš na njivi, zamoliše me da pitam mogu li i oni kod vas da beru višnje.
Hvala Stevkinoj divki. Sakupismo te godine više od 30 berača i za dva dana nabrasmo šest tona višanja. Otplatilo se sve što smo uložili u „stimulisanje “ berača da beru brže i više- odmah po okončanju berbe zapucala je takva kiša, da su mi svi oni sladoledi, piva, sokovi, kolači i „čiste“ kafe došli džabe. Kiša bi desetkovala rod. Ne znam kako se divka toj Stevki isplatila.

Onda je došla era malih pržionica kafe. 

Na svakom ćošku počeli su da  otvaraju male radnje  nalik trafikama, u kojima se prodavala kafa, ponekad tu i mlevena, češće već upakovana u kese ručno zaheftane. Na većini takvih pakovanja nije bilo obaveštenja o sadržaju surogata, iako su oni bili obavezni sastojak u tim kafama, u obliku mlevenih žitarica, neuta, graška i čega sve još ne…

Baš kao i danas, kada na retko kojem od pakovanja onih jeftinih kafa kojih je u našim malim i velikim radnjama sve više, piše da sadrže i surogate.


Nastaviće se... ovde

I da- kakva su vaša iskustva s kafama koje kupujete? Verujete li onom- 100 posto kafa?

Fotografije za ilustraciju su pozajmljene odavde

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.