U prethodnom tekstu sam najavila tekst koji sledi.
Gost-bloger.
Kaže, dovoljno je reći samo ovo, umesto biografije- Ja sam svoja, majka uspješne djece. Oni su moj ponos. Cilj mi da volim i živim i napisem knjigu. Rođena 19.05.69 u Sarajevu, sakrivam se u Dalmaciji. Školovana svud po svjetu, najduže u Americi.
Farah Krvavac McCulley:
.... napiši jednu ljubavnu, nek nešto novo bude....samo nek nema suza, na to smo navikli ljude....
Njih dvoje su se voljeli čitav život. I kad to kažem, ne mislim na one nježne ljubavi iz vrtića ili osnovne škole. Niti na ljubavi iz sladunjavih Holywood-skih filmova gdje dvoje mladih direkt iz klupe srednje škole uskoče u bračne vode. Nije u pitanju ni "ludi kamen", "pogledi su se sreli i zauvjek zaključali", pogotovo ne ona "bio je to grom iz vedra neba". To je bila ljubav za čitav život. Jedna od onih realnih, teških, komičnih, tragičnih. Ona od kojih ljudi bježe glavom bez obzira i potajno se mole da ih nikada neće zadesiti. Jer je ružna isto toliko koliko je i ljepa, zarobi isto toliko koliko ti i krila da. A da od ljubavi pobjeći ne možeš, znaju svi koji su voljeli do posljednjeg daha.
Ni jednog, ni drugog, odavno više nema. Snivaju svoje nedosanjane snove ili možda lutaju, sa rukom u ruci, po vrtovima vječnosti. To niko sa sigurnošću ne može znati. Ja ću ispričati samo ono što znam.
Volio je Oliverovu "Molitvu za Magdalenu". Kad je čuje na radiju ili mu svirači u kafani, onako na uho, tiho zasviraju, on zabaci glavu pa punog srca i vlažnih očiju sa njima zapjeva poznate stihove. Nije bio Pavaroti, al' ta silna ljubav u glasu, u tim momentima činila bi ga najboljim pjevačem. A kad bi pjesma utihnula, on duboko uzdahne pa prošapće, od emocijama promuklim glasom "ah, dobra moja Eva..." Valjda mu tako srcu lakše bivalo, ta posveta ženi koju je volio.
Volio je svoju Evu punih 40 godina i još jednu vječnost pride. Ona mu bila desna ruka. Sefardska jevrejka čiji preci pobjegoše iz Španije i nastaniše se u Sarajevu....veličanstvena žena, govorila i simultano prevodila sa šest jezika. Pratila ga u stopu uzduž i poprjeko cjele zemaljske kugle. Bila mu lektorica i recenzent na svim projektima kojih se u životu latio..... zvjezda vodilja, vjerna pratilja, ljubav njegovog života. Mislim da je uvjek od mene htjeo stvoriti jednu malu kopiju svoje Eve....jednu koja će uvjek biti samo njegova. Jer, iako je i Eva svim srcem voljela njega.....nikada mu nije u potpunosti pripadala.
Bila je rame na koje se uvjek mogao nasloniti, najbolja prijateljica, najvjernija obožavateljka, odana pratilja, centar njegovog svjeta, najveća ljubav, žena koja je izgarala za njega, njegova lastavica i njegovo sunce... Bila je i supruga njegovog prijatelja.
Bezbroj puta sam ga pitala zašto je nije ili oslobodio tog lanca ili oženio uprkos svemu, jer ljudi se ipak rastavljaju, a on bi mi govorio "sunce moje...u mom srcu Eva će uvjek biti moja žena. Ovako sam samo nesretan ja, onako bi nas bilo troje nesretnih".
Možda je bio u pravu, ko će ga znati? Tad još nisam mogla da razumijem veličinu njihove ljubavi.
Čekali su tolike godine (njen muž je umro u 30. godini njihove ljubavi) da pripadnu jedno drugom kako pripadaju pravi ljubavnici... Čitav nečiji život!
Baš kao u Marquezovoj "Ljubav u doba kolere", konačno su imali jedno drugo.
Onda se jednog jutra ona više nije probudila.....i njegovo je srce puklo u potpunosti, tako da se više nikad ne zacjeli. Ja sam, kao njegovaa naslednica, dobila prsten od crvenog granita, namjenjen da bude njen vjenčani.
Evu su njeni sinovi sahranili u Cordobi, u Andaluziji.
Ubrzo nakon toga on je umro slomljenog srca. Stavili su ga na vječni počinak na Sarajevskom groblju prije 22 godine.
....i priča bi se tu završila, da 1996. nije odnekud isplivao Evin testament u kome je napisala da ni u smrti ne želi biti daleko od svoje životne ljubavi. Kako to već ide u životu, moralo se preskočiti mnogo zapreka i otvoriti stotine vrata, ali ljubav, kad je prava, ne poznaje ni prepreke, ni granice. Ljetos, njene kosti su nakon 20 i nešto godina napokon donesene natrag u Sarajevo i položene jedva desetak metara dalje od njene ljubavi, na vječni počinak.......
...i pišem pjesmu ljubavnu, al' suza mora biti....jer kako da pjevam o ljubavi kad tugu ne mogu skriti...
Gost-bloger.
Kaže, dovoljno je reći samo ovo, umesto biografije- Ja sam svoja, majka uspješne djece. Oni su moj ponos. Cilj mi da volim i živim i napisem knjigu. Rođena 19.05.69 u Sarajevu, sakrivam se u Dalmaciji. Školovana svud po svjetu, najduže u Americi.
Farah Krvavac McCulley:
.... napiši jednu ljubavnu, nek nešto novo bude....samo nek nema suza, na to smo navikli ljude....
Njih dvoje su se voljeli čitav život. I kad to kažem, ne mislim na one nježne ljubavi iz vrtića ili osnovne škole. Niti na ljubavi iz sladunjavih Holywood-skih filmova gdje dvoje mladih direkt iz klupe srednje škole uskoče u bračne vode. Nije u pitanju ni "ludi kamen", "pogledi su se sreli i zauvjek zaključali", pogotovo ne ona "bio je to grom iz vedra neba". To je bila ljubav za čitav život. Jedna od onih realnih, teških, komičnih, tragičnih. Ona od kojih ljudi bježe glavom bez obzira i potajno se mole da ih nikada neće zadesiti. Jer je ružna isto toliko koliko je i ljepa, zarobi isto toliko koliko ti i krila da. A da od ljubavi pobjeći ne možeš, znaju svi koji su voljeli do posljednjeg daha.
Ni jednog, ni drugog, odavno više nema. Snivaju svoje nedosanjane snove ili možda lutaju, sa rukom u ruci, po vrtovima vječnosti. To niko sa sigurnošću ne može znati. Ja ću ispričati samo ono što znam.
Volio je Oliverovu "Molitvu za Magdalenu". Kad je čuje na radiju ili mu svirači u kafani, onako na uho, tiho zasviraju, on zabaci glavu pa punog srca i vlažnih očiju sa njima zapjeva poznate stihove. Nije bio Pavaroti, al' ta silna ljubav u glasu, u tim momentima činila bi ga najboljim pjevačem. A kad bi pjesma utihnula, on duboko uzdahne pa prošapće, od emocijama promuklim glasom "ah, dobra moja Eva..." Valjda mu tako srcu lakše bivalo, ta posveta ženi koju je volio.
Volio je svoju Evu punih 40 godina i još jednu vječnost pride. Ona mu bila desna ruka. Sefardska jevrejka čiji preci pobjegoše iz Španije i nastaniše se u Sarajevu....veličanstvena žena, govorila i simultano prevodila sa šest jezika. Pratila ga u stopu uzduž i poprjeko cjele zemaljske kugle. Bila mu lektorica i recenzent na svim projektima kojih se u životu latio..... zvjezda vodilja, vjerna pratilja, ljubav njegovog života. Mislim da je uvjek od mene htjeo stvoriti jednu malu kopiju svoje Eve....jednu koja će uvjek biti samo njegova. Jer, iako je i Eva svim srcem voljela njega.....nikada mu nije u potpunosti pripadala.
Bila je rame na koje se uvjek mogao nasloniti, najbolja prijateljica, najvjernija obožavateljka, odana pratilja, centar njegovog svjeta, najveća ljubav, žena koja je izgarala za njega, njegova lastavica i njegovo sunce... Bila je i supruga njegovog prijatelja.
Bezbroj puta sam ga pitala zašto je nije ili oslobodio tog lanca ili oženio uprkos svemu, jer ljudi se ipak rastavljaju, a on bi mi govorio "sunce moje...u mom srcu Eva će uvjek biti moja žena. Ovako sam samo nesretan ja, onako bi nas bilo troje nesretnih".
Možda je bio u pravu, ko će ga znati? Tad još nisam mogla da razumijem veličinu njihove ljubavi.
Čekali su tolike godine (njen muž je umro u 30. godini njihove ljubavi) da pripadnu jedno drugom kako pripadaju pravi ljubavnici... Čitav nečiji život!
Baš kao u Marquezovoj "Ljubav u doba kolere", konačno su imali jedno drugo.
Onda se jednog jutra ona više nije probudila.....i njegovo je srce puklo u potpunosti, tako da se više nikad ne zacjeli. Ja sam, kao njegovaa naslednica, dobila prsten od crvenog granita, namjenjen da bude njen vjenčani.
Evu su njeni sinovi sahranili u Cordobi, u Andaluziji.
Ubrzo nakon toga on je umro slomljenog srca. Stavili su ga na vječni počinak na Sarajevskom groblju prije 22 godine.
....i priča bi se tu završila, da 1996. nije odnekud isplivao Evin testament u kome je napisala da ni u smrti ne želi biti daleko od svoje životne ljubavi. Kako to već ide u životu, moralo se preskočiti mnogo zapreka i otvoriti stotine vrata, ali ljubav, kad je prava, ne poznaje ni prepreke, ni granice. Ljetos, njene kosti su nakon 20 i nešto godina napokon donesene natrag u Sarajevo i položene jedva desetak metara dalje od njene ljubavi, na vječni počinak.......
...i pišem pjesmu ljubavnu, al' suza mora biti....jer kako da pjevam o ljubavi kad tugu ne mogu skriti...
·
Одговори
Нема коментара:
Постави коментар
Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.