Balast administracije koja će, smem da se zakunem, pobediti i sledeću srpsku vladu


     Aleksandar Vučić, mandatar za sastav nove srpske vlade, s TV ekrana koji retko uključujem i još ređe konstatujem informacije političkog karaktera koje sipaju sa svih frekvencija redom, saopštio je maločas neke teze iz svojih planova kao budućeg prvog u svemu, koje zazvučaše baš primamljivo. Moram da priznam- široke narodne mase kojim je dosta stezanja kaiša će biti, sigurna sam, obradovane onim  što bivši PPV i budući PV sasu iz rukava, na temu preko potrebne prestojeće štednje i postojećeg predugačkog i prevelikog rasipanja državne administracije.

     Usput- samo usput, jer se jednostavno naježim na tu temu, pa želim sebe da poštedim neprijatnosti kada se uopšte osvrnem na nju, ipak ću da skrenem pažnju na ono što poslednjih dana više puta pominje, a na šta reagujemo kolektivnim zabijanjem glava u pesak. Grčki scenario- termin na koji smo gotovo zaboravili, sve dok ga u finalizaciji trke za formiranje nove vlade Vučić nije ponovo i vrlo glasno vratio u našu stvarnost. Doduše, trenutno samo kao pojam, opasnost, upozorenje, ali, sigurna sam- izuzetno promišljeno i jako vešto upleteno u  njegovu svakodnevnu retoriku:
     - ako nastavimo ovako, bliži nam se grčki scenario
     - ako ne prihvatimo politiku vlade u formiranju, izvesniji nam je grčki scenario


     - ako ne shvatimo da su drastični rezovi nužnost, neophodnost i jedina izvesnost (koliko novih vlada je do sada s ovakvim argumentima, najavama i obećanjima lepšeg sutra započelo svoje mandate, da li možete da prebrojite) možemo se nadati jedino grčkom scenariju
      ...

     I zaista, ako makar i jedno oko izvučemo iz peska i onako, zasipano tim peščanim zrncima samo ga poluotvorimo, jedino što možemo da nazremo je baš to- grčki scenario!!!

     Hoće li smanjenje deviznih dnevnica državnih službenika koji izgarajući na poslovima za državu, dakle za sve nas, do sada prošpartaše planetom uzduž i popreko, od susreta lekara na Kubi, preko teniskih mečeva u Americi ili Australiji, pa sve do još trivijalnijih razloga i povoda za arčenje naše preostale crkavice, spasiti ovu zemlju od grčke napasti zvane bankrot?

     Hoće li ras-prodaja suvišnih državnih automobila za čiju nabavku su se neki debelo nafatirali procentima "stimulacije" zaista uzrokovati rupu manje u budžetu?

     Hoće li prestanak ugovaranja burazerskih troškova održavanja preostalih automobila u državnoj garaži  uštedeti  sredstva za lečenje bar jednog deteta kojem će operacija u inostranstvu spasiti život (namerno pišem ovo, spasiti život,
uporno čekajući da neko stručan konačno javno  prizna i objasni kojim pacijentima obolelim od koje bolesti lečenje u inostranstvu može spasiti život, dok slušam lekare koji u privatnim razgovorima priznaju da su neki slučajevi, nažalost, beznadežni)?

     Hoće li onaj jadničak iz poslednjeg ešalona državne administracije na kojem se slome kola, pa spadne na voženje sopstvenim autom do posla, taštine vikendice  i u lov ili na pecanje, biti dovoljno produktivan ili će nam se zbog ovakvih frustracija svetiti neproduktivnošću?

     Hoće li, uostalom, otvaranje očiju pred istinom zvanom "grčki scenario nam sve izvesnije preti" i u skladu s tim preduzimanje makar mera štednje, ako već za stvaranje nove vrednosti nemamo ni para, ni ideja, a izgleda  ni namera, imati kao posledicu upravo one efekte koje podrazumeva borba protiv istog?

     Naslušala sam se, ma koliko se trudila da budem politički uzdržana, tokom ovih decenija života u zemlji koja iz svake neuspešne reforme ulazi u sledeću, sa sve sjajnijim obećanjima i očekivanjima,  isuviše poziva na štednju, stezanje kaiša, rezove, prestanak rasipništva i sitnosopstveničkih koristi na opštedruštvenoj muci, da bih imala iole racionalni razlog za verovanje u ostvarivanje ove Vučićeve ideje. Ne zato što ne verujem u njegovu nameru da je sprovede, već zato što znam šta je administracija. I zato što, a što smatram samo još jednim , otežavajućim tegom u nizu  već nakačenih  ovoj državi oko vrata- u državnu administraciju tokom protekle decenije  navuklo  toliko "stručnjaka", "kadrova" i "eksperata", s toliko mnogo diploma i certifikata i sa toliko malo znanja i iskustva i toliko malo od značaja u situaciji kada ni istinski stručnjaci i eksperti mogu malo pomoći.

      Na početku svoje karijere blogera napisala sam za blog "Antiteza" ovaj tekst. Teze iznete u njemu niko nije opovrgao, ali se i niko nije složio sa mnom. Taman posla, pa da država počne da razmišlja na ovakav način.

     A u međuvremenu, u preduzećima- doduše na opštinskom budžetu, ali i to je država, na radnim mestima čiju sam racionalizaciju predlagala, došlo je do nagomilavanja broja zaposlenih. Više ne sede samo jedni drugi na(d )glavama, situacija je mnogo kritičnija i borba za opstanak se zaoštrava- a tek predstoji novi krug dodeljivanja  "spomenica"  stranačkim prvoborcima u vidu radnih mesta i funkcija . Po pravilu, na budžetu.

     Žao mi je što sam realna i što je ovaj tekst ovoliko pesimističan. Znam da mi verujete- vrlo rado bih priznala da sam pogrešila i da me je realna situacija, čitati realizacija Vučićevog programa, demantovala.

4 коментара

  1. Imam svoj komentar, ali nemam snage da ga pišem. Ono što mi mnogo smeta je što smo svi u javnom sektoru etiketirani kao isti-neradnici koji arče državne pare. što se protiv ljudi koji vredno rade, širi govor mržnje. Jer ima i radnika i neradnika, neradnici su primani po partijskoj liniji, oni su "njihovi".
    I sada uraninilovka, svi isto, svima isto odbijanje od plate, umesto da se ti viškovi iskoriste da sagledaju realnu situaciju i da krešu tamo gde je to zaista potrebno. Ovako, kola se lome tamo gde je natanje. I uglavnom na velikim i požrtvovanim radnicima, koji nisu došli preko veze, nemaju zaleđinu, pa su im rezultati rada jedina nada da sačuvaju posao.

    ОдговориИзбриши
  2. Draga Snežo, na one koji rade u normi ovo nikako ne može da se odnosi.Reč je o lezilebovićima i zabušantima.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Malo je normiranih poslova u javnim službama, ali postoji ocenjivanje jednom godišnje.No, slušajući našeg "vođu", ispada da niko, ama baš niko ne radi, sam je izjavio da se radi 3-4 sata dnevno. Nije svuda tako, ne volim to generalizovanje.
      Ima i lezilebovića i zabušanata, ali su to uglavnom oni sa jakom zaleđinom, došli preko veze.

      Избриши
  3. Efektivno radno vreme kod nas je zaista toliko i to već decenijama. Najgore u svemu je da se prozvanima osećaju samo oni koji zaista svoj osao rade valjano.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.