Dobrila Močević, izvršni direktor PrimeCommunications (2)- Zlatna kašika se da zaraditi radom

-       

      U žižu interesovanja  javnosti dospela je posle nedavnog imenovanja za  izvršnog direktora vodeće PR agencije u Bosni i Hercegovini- PrimeCommunications, mada je u stručnoj javnosti i na društvenim mrežama zapažena mnogo pre toga. I kao Dobrila Močević, likom,ali i delom, kao direktor  sarajevske kancelarije ove  agencije čije je sedište u Banja Luci. 
     Ovo je drugi deo intervjua sa Dobrilom Močević, koji je zapravo svojevrsni skraćeni  kurs iz PR-a, nadam se od koristi ne samo zaposlenima u ovoj oblasti, već i svima nama u svakodnevnoj komunikaciji u porodici, na poslu, na šalteru...



       KOMUNIKACIJOM  "BIRAMO" SVE  ŠTO NAM SE DEŠAVA                                          

            Po tvojoj oceni, koliko su ljudi svesni značaja komunikacije, da krenemo već od porodičnih i najbanalnijih međuljudskih odnosa, do najvećih korporacija? Koliko nam nedovoljna komunikacija otežava svakodnevicu, stvara probleme i usporava razvojni put  kao pojedincima, a i  manjim ili većim korporacijama?

Nedovoljna, pogrešno usmjerena, nedefinisana,a kad su korporacije u pitanju i nepromišljena, i usporava i ograničava. Probleme u međuljudskim odnosima, bilo u porodici bilo u kompaniji neću ni spominjati. Nismo svjesni značaja komunikacije. Vjerovala ili ne, greške u komunikaciji se dešavaju i nama iz profesije, naročito u privatnoj sferi. Samo smo  u prednosti da prepoznamo svoju komunikacijsku grešku jako brzo i da reagujemo na vrijeme. Mislim da nikad neću moći da naglasim dovoljno koliko je komunikacija – dobra, zdrava, otvorena – važna. Njome kreiramo svoje najbliže i najšire okruženje i „biramo“ sve što nam se dešava. Nema razvoja ličnosti, kao osobe ili kao profesionalca bez toga




-         Kada se nađemo pred  bilo kojim šalterom, shvatimo koliko samo daleko od dostojanstvenog položaja čoveka, kakav viđamo čim pređemo granice Balkana. Kao neko ko komunikaciju sagledava daleko šire i daleko dublje od običnog čoveka, misliš li da se nešto u glavama te birokratije i tih šalterskih “bogova” može promeniti u skorije vreme i da li poslodavac i država mogu da pomognu nešto na ovom planu ?

Tu postoji jedan značajan faktor koji kvari sve. Državna služba. Zaštićeni kao bijeli medvjedi oni sjede i nemaju ni motiva ni želje da se mijenjaju. Njihove rukovodioce to još manje zanima jer su takođe dio te zaštićene vrste. Ovaj začarani krug je naša kazna za nešto, pojma nemam za šta.
Dugo sam analizirala ovaj problem, ne zato što nisam imala preča posla nego što me i kao fizičko i kao pravno lice koštale vremena, novca i živaca ta struktura nemotivisanih, nezainteresovanih i nimalo željnih i znanja i informacija a kamoli ljubaznosti koju spominješ. Situacija u bankama mi je enigma. Istina, tu, bar u BiH, situacija nije katastrofalna ali i dalje postoji zabrinjavajuće veliki broj neljubaznih, zbunjenih i nezainteresovanih službenika/ca. U bankama je to lako riješiti i vjerujem da je negdje strateški dozvoljeno u pojedinim bankama gdje nije svaki klijent važan.
Kad su u pitanju ovi ostali šalteri, znam tačno šta treba raditi i to je zadatak zakonodavca. To bi značilo značajne, ili bolje da kažem, radikalne promjene zakona kojim su ove „vrste“ zaštićene koje bi se pored prava pozabavile obavezama radnika i mjerenjem njihove efektivnosti i načina rada, pa još gomile stvari koje su u privatnom sektoru potpuno normalne. Za takve poteze na Balkanu nema ni političke volje ni političke hrabrosti. Šta da kažem, jedino da se nas dvije kandidujemo za jedan krug, usvojimo zakon, natjeramo ih na primjenu i skinu nas s vlasti. Meni je to ok, naročito ovaj dio sa završetkom političke karijere. Šta kažeš?
(kažem da bih se žrtvovala, mada se politike gadim.... ali kad je opšte dobro u pitanju, eto...)




-         Očekivali smo da će se  makar zaposleni u stranim bankama ponašati kao njihove kolege u ostalim evropskim zemljama.Svedoci smo, vrlo često, da i dalje posao otaljavaju, da su neljubazni, nadmeni, osorni… Šta  se u ovoj situaciji može uraditi sa aspekta unapređenja komunikacije, imajući u vidu otežavajuće okolnosti koje njihove kolege u svetu nemaju, od nerešenog statusa, preko nezadovoljstva visnom plate, dužinom godišnjeg odmora do neregulisanih sindikalnih prava kakva imaju oni koji nam se smeše na šalterima svetskih banaka?

Ovo su sve zablude, predrasude i maštanja. Jeste, imamo manje plate nego ponegdje u bijelom svijetu ali vala, nismo ni najcrnji. Dalje, kakvi sindikati i kakvi bakrači? Pa ja molim  da se napravi jedna ozbiljna analiza sindikalnog djelovanja. Generalno mi smeta stalno iznalaženje opravdanja za otaljavanje posla. Smeta mi, tačka. Ako ti se ne sviđa i misliš da je „bolje džaba ležati nego džaba raditi“, idi kući, lezi. Ne zlostavljaj, ne oduzimaj radno mjesto. Svijet se neće promijeniti dok ne promjenimo mi svoj pristup. Ma ljudi, nije stvar toga šta radiš nego kako radiš. Ne motiviše te plata? Ma ajde. Izračunaj koliko si zaradio svojim radom. Koliki je tačno tvoj doprinos. Najveće galamdžije su najčešće najveći neradnici. I bili bi nadrnadni i da su u bazenu, okruženi palmama. Jer uvijek postoji razlog za nezadovoljstvo. 
Razvezala sam na uvodnu rečenicu a ne odgovaram na pitanje. 
Može se uraditi mnogo. Postoje mehanizmi koji se uspostavljaju zajedno sa pravilima koji povećavaju efikasnost, odgovornost a onda i zadovoljstvo zaposlenih. Uvodni dio je u samom procesu selekcije ljudi . Zato postoje sektori za ljudske resurse, postoje stručne osobe koje mogu procijeniti ko jeste za rad sa klijentima i strankama, a ko ne. A onda i drugi mehanizmi poput pravilnika, stimulativnih mjera, regulisanih prava i obaveza... To je ujedno efikasnija i jeftinija varijanta poslovanja.
Bojim se, ipak, da je odgovor negdje u nekom međuprostoru ova dva pitanja. Na Balkanu vlada sljedeće uvjerenje i ambicija: uhljebiti se u državnoj firmi ili instituciji ili banci pa da te vidi bog. Zašto je banka dio ove jednačine sa minus rezultatom (za nas smrtnike), ni ja ne kontam ali sam se naslušala ovakvih želja. Dakle, u ovim situacijama najčešće, opet napominjem da je u bankama u BiH to rijedak slučaj, proradi varijanta – ganjaj štelu i kad upadneš u tu neku stolicu, na puštaj je. Eto, oboje se da objasniti istim fenomenom: stranačkim, porodičnim ili finansijsko stimulativnim.

                   NAJVAŽNIJA JAVNOST FIRME SU ZAPOSLENI

-         Preduzetnici  češće obraćaju pažnju na izradu strategije komunikacije sa okruženjem, zanemarujući komunikaciju unutar firme. U našim uslovima, a jednako je čini mi se i u RS i Srbiji, kao i u okruženju, čak i oni koji svojski ulažu u razvoj komunikacije sa okruženjem,  zapostavljaju ovaj njen drugi aspekt. Koliko tome pomažu  kriza, besposlica, besparica i ostale nesreće na ovim prostorima, koji zaposlene bukvalno drže u strahu i pokornosti, a koliko država kao institucija, koja se mnogo ne meša u to da zaštiti radnike? I koliko jedan kvalitetan stručnjak za komunikaciju može pomoći  upravo tom radniku,  projektujući strategiju komunikacije firme u kojoj on radi?

Nema strategije komunikacije ako ne postoji aspekt interne. To se ne zove strategija komunikacije, to je parodija odnosa sa eksternim javnostima i na duge staze može nanijeti veliku štetu. To jeste naš posao, da objasnimo onima koji od nas traže pomoć u izradi ovakvih strateških dokumenta dasu ključna - početna i najvažnija javnost firme – zaposleni. Sve drugo je magla i dim i najčešće osobe koje su zadužene za komunikaciju u ime kompanije to osjete na svojoj koži. Ne znam da li je razlog besparica i nešto i ne vjerujem. Nijedna osoba koja stvarno zna nešto o odnosima s javnošću neće dozvoliti da se neki dokument nazove „strategijom komunikacija“ ako u tom dokumentu i u praksi ne postoji unutrašnja javnost kao dio identiteta kompanije. 




-         Vrlo često kompanije se jave ljudima iz tvoje struke tek u kriznim situacijama. Kada treba gasiti požar do kojeg možda i  ne bi došlo da su sarađivali sa vama na vreme. Od čega zavisi hoćeš li prihvatiti ili odbiti takvu poslovnu ponudu?

To se ne odbija. Pogotovo ako imate ljude koji su stručni za kriznu komunikaciju. Jedini motivi za odbijanje takvih vatrogasnih intervencija može biti ako bi prihvatanje podrazumijevalo kršenje zakona ili moralnih i etičkih principa. Kriza je izazov. A može biti i inspiracija.

-         „Promjena u upravljačkoj i organizacionoj strukturi agencije Prime Communications prva je od mnogih promjena koje agencija planira u ovoj godini s ciljem poboljšanja kvaliteta usluga dodatnim usmjeravanjem na najveće vrijednosti koje Prime Communications izdvajaju na tržištu.“
Ako nije otkrivanje poslovne tajne,molim te da prokomentarišeš ovu svoju izjavu.

Prerano je. Neke od tih promjena usmjerene su na interno funkcionisanje i u tom smislu mogu i ne moraju biti zanimljive vanjskim javnostima, a druge planirane promjene zahtijevaju još dosta rada i promišljanja i aktivno radimo na tom dijelu takođe.

-         Koliko ti je upoznavanje ljudi kroz posao koji radiš ( proučavanje njihovih karaktera i rad na pronalaženju najboljeg načina međusobne komunikacije  i komunikacije sa ciljnom grupom) zarad valjanog obavljanja zadataka , pomoglo da bolje i  više upoznaš Čoveka i koliko ti je danas lakše da otkriješ čovekovu prirodu , u odnosu na tvoje početke? Jesi li uspevala da, paralelno sa promenom spoljašnjih manifestacija klijenta, utičeš i  na dublje promene u njemu samom, na njegovu  potrebu da se i sam usavrašava, menja, da bude ne samo uspešniji nego i bolji čovek?

Mislim da sam poslednje dvije – tri godine negdje veoma mnogo usavršila vještinu „vjeruj svojoj intuiciji i postupaj u skladu s njom“ i onu još tananiju, da prepoznam kad i s kim stati u komunikaciji. Obje ove vještine su jako, jako važne. I vjerujem da jesam pomogla i potakla pozitivne promjene i to me jako usrećuje. Podjednako koliko sam zahvalna ljudima i okolnostima koje su meni pomogle da se mijenjam, usavršavam, poboljšavam (nadam se).

-         Spadaš u osobe koje veruju u to da su čuda moguća i  da svi imamo čarobne štapiće. Kako i da li je uopšte moguće tu veru usaditi čoveku ovdašnjem koji oko sebe vidi samo bezizlazje?

Vjerujem da je moguće. Znam da je moguće. I to se uči kao što smo naučili i da vjerujemo u bezizlaznost, beznađe i gunđanje. Svi smo krojači svoje sudbine. Žao mi je što se nismo svi rodili sa zlatnim kašikama u ručicama ,ali ta zlatna kašika se da zaraditi radom. Kad već neće da padne s  neba. E, sad, ako nas sve nešto mrzi i sve nešto čekamo da nam neko nešto obezbjedi, onda ništa. Neka nas tako.
Neke lekcije i poruke bi morale biti dio programa u obdaništu i u osnovnim školama. Neke se uče u kući. Pa eto, kako ko voli. Da zamahne svojim čarobnim štapićem – mozgom, rukama, nogama, fizičkom snagom ili snalažljivošću – ili da čeka zlatnu ribicu. Uzgred, uzgredne i prateće pojave ispunjenih želja by ribica su vazda gadne.

                        ZNAMO KAKO NAM MOŽE BITI BOLJE

 Šta bi prvo promenila kod klijenta koji dobije kao nagradu uslugu tvoje agencije koja  obuhvata osposobljavanje za  bolju komunikaciju i edukaciju kako da radi na sebi da bi zaslužio bolji posao?

Ne mogu ovako, odokativno. Ne radimo tako. Prije svega, treba uraditi analizu postojećeg stanje i kapaciteta pa onda odrediti šta (i ako) treba mijenjati ili usavršavati i dopunjavati.

-         Kakvo poslovno okruženje, kakve društvene okolnosti priželjkuješ ? Šta bi vam olakšalo posao, a ne košta ništa i koja su ulaganja nužna da  svima  jednom bude bolje?




Ono što ne košta ništa je ujedno najvrijednije i najskuplje – svijest o značaju lijepe, zdrave i dobre priče. Dobrih odnosa. Dobrih ljudi i dobrih ideja.
Priželjkujem okruženje u kome će država prestati da zahtijeva još i još i još za sebe a bez da od sebe pruži bar pristojan zakonski okvir koji će omogućiti da, konkretno, mi u kreativnoj „industriji“ možemo zaštiti svoj rad i svoje ideje. Da PDV plaćamo onda kad ga naplatimo. Čak nemam ništa protiv i da se napravi neka vrsta trajnog naloga koji će automatski povlačiti PDV iz platnog sistema, iako je ovo višestruko problematično zbog obračuna odbitnog PDV-a i dvostrukog oporezivanja.
Priželjkujem okruženje u kome ćemo početi da polazimo od svojim odgovornosti – prema sebi, prvo i za početak, obaveza pa onda prava koja su direktan rezultat toga što smo kroz obaveze i odgovornosti realizovali.
Priželjkujem svijet u kome ćemo imati fondove za one kojima su potrebne hitne zdravstvene intervencije i koji ne moraju da čekaju da ukucamo milion poruka ili poziva, naročito za svu ovu našu nevinu djecu.
Znam, isto kao i ti i svi koji ovo čitaju, i kako nam može biti bolje. Da mi, kao „mali“ ljudi budemo svjesni svojih vrijednosti, obaveza i važnosti i u skladu s tim, zahtijevamo obaveznu odgovornost od onih koji se prihvataju nekih fotelja u ime i na račun naših glasova, bilo da smo svoj glas iskoristili kao glasači ili kao oni koji izbjegavaju tu odgovornost. Jedini način da napravimo zdravo poslovno i socijalno okruženje, a ova dva su nerazdvojna, jeste da uzmemo moć odgovornosti u svoje ruke. Sve sam uvjerenija u to.
Uložimo odgovornost, da bismo mogli pozivati na obaveze i zahtijevati i očekivati bolje. Nije skupo, časna riječ.


Follow by Email