Kako nas je stranački direktor izradio i u čijem interesu je to radio




     Bilo, jednom, u jednoj zemlji koja je posle zavidne uzlazne linije kretanja počela opasno da klizi ka dnu,  jedno preuzeće koje se bavilo novinsko-izdavačkom delatnošću. Kada je postalo očigledno da se ta uzlazna linija kretanja jedne zemlje koje više nema , zasniva na klimavo-klizavoj podlozi Potemkinovih sela u ko zna čijoj režiji, koja je njenim gradjanima ostavila kredite i neraščišćene nacionalne odnose, kada se urušilo sve što je u njoj vredelo, nekako u ono vreme kada su pametni zaćutali a svi ostali progovorili, to preduzeće opstajalo je na trudu, odricanju i požrtvovanju zaposlenih. Onih, koji se nikada nisu stideli svojih niskih plata, radnog vremena od jutra do sutra u stilu - znaš da se na poslu moraš pojaviti pre devet ili deset sati, ali ne znaš kada ćeš ga završiti, koji su se redovno odricali dela tih ionako niskih plata, zarad uvodjenja neke tehničke inovacije... i koji se nikada nisu žalili.
    I tekao je, tako, život tog preduzeća kojeg su se političari sećali nekako pred svake izbore, mašući s njegovih naslovnih strana pastvi čije su glasove priželjkivali,a ponekad i kada bi se neki dovoljno hrabar novinar drznuo da urednicima podmetne po koju rečenicu punu istine o našoj i njihovoj stvarnosti. Pa su onda ,  ti urednici, koji su inače redovno po svoje mišljenje odlazili u nekakve komitete, ssrn-e, sindikate i ostale izvršne savete, trčali vrlim političarima na noge, pravdajući sopstvenu nesmotrenost podmetačinama, neposlušnošću, drskošću... državnih neprijatelja u liku novinara neobjašnjive hrabrosti da napiše istinu koju čak ni urednici nisu na vreme prepoznali.
     Ako nisu dovoljno  nisko savijali glave, ako se , neDajBože, nisu odazivali pozivu da se učlane u ovu ili onu stranku kunući se u svoje vjeruju tipa- novinar ne sme da bude politički svrstan, bivali su po kratkom postupku sklanjani. I na njihova mesta dovodjeni su neki poslušniji, s lepšim nogama ili sumnjivog moralnog kredibiliteta, svejedno, tek - opstajale su te i takve novine,i ti i takvi, slabo plaćeni novinari, koji su ispravljali tudje krive Drine ili su bar mislili da ih ispravljaju, dok je nad  njihovim glavama visio mač, spreman da jednoga dana preseče pupčanu vrpcu kojom su od dana stupanja na posao, bili vezani za tu, svoju drugu kuću.

     I jednoga dana, stranka koja je tada bila na vlasti, dovela je tim novinarima direktora koji je znao samo jednu stvar - da sopstveno neznanje pravda time da je njega njegova stranka tu poslala kako bi sproveo privatizaciju. Dobro, znao je i da frizira beskonačne kafanske račune, po čemu je postao rekorder medju direktorima niških javnih preduzeća, da sebi isplaćuje dnevnice za službena putovanja dok  odmara kod kuće, i da saradnicima iz svoje stranke isplaćuje dnevnice i honorare za posao koji obavljaju u stranačkom interesu. Valjda je to normalno u stranačkom životu - bar tako su mi pričali, neki koji kažu da znaju, ali im ja , naravno, nisam poverovala.
    I tako, preduzeće je jednoga dana prodato. Ko je sve kumovao tome da se zataška stvarna imovina preduzeća i ono proda u bescenje, možda će nekada neka vlast i utvrditi, mada je izvesnije da neće. Tek, novi vlasnik-ci dobili su ogromnu zgradu u centru grada za tričavih 200.000 e, s rokom otplate šest godina. Kažu da je isto toliko uloženo u stvaranje uslova da do takve prodaje dodje, ali ja, opet, ni u to ne verujem. Ipak, ovo je pravna država! U kojoj se zna red?
   

    Pričalo se, tada, čim su novine objavile radosnu vest o sramnoj prodaji, da su novi vlasnik-ci već odredili sudbinu zgrade - te biće poslovni prostor za izdavanje, te hotel s rekreativnim centrom i frizerskim salonom u prizemlju i restoranom u, papirološki ne-postojećem potkrovlju, te... Što je, na proslavi za koju okupljeni zaposleni nisu znali da je zapravo ukop njihove firme, zvanični kupac, vrlo glasno demantovao. Naglašavajući da niko nema razloga da se boji, jer niko neće ostati bez posla!!! I da novin nikada neće postati hotel"?

     Što je, već koliko sutra, demantovao kum, zaposlen u ministarstvu ne-rada, ali na radnom mestu, sve dok ne obavi svoj deo posla, izbacivača balasta nepotrebnih radnika. A to su bili svi, samo što tada nisu znali. U stvari, skoro svi.
     Te, prve godine od prodaje, zauvek smo se oprostili od 11 kolega - skoro deset odsto ukupno zaposlenih. Šta ih je, tako naglo, oteralo u smrt, ostala je tajna. Retko ko od njih je bio stvarno bolestan. Bar dok su radili. Infarkt, šlog, izliv krvi... oće to, kažu, kad je čovek pod stresom, razočaran, bez perspektive...
     Nisam, onima koji su mu verovali, tih dana uspevala da objasnim zašto odlazim - svojom voljom. Maločas, videla sam, ovde, donju fotografiju


        Drage kolege, vi koji ste mi  posle niza godina priznali kako sam ipak bila u pravu , vi koji  morate da na pitanja o platama koje nisu rasle od trenutka prodaje, odgovarate - od prvog dana ih primamo redovno, vi kojima je zastrašivanjem oduzeto pravo na sindikalno organizovanje, vi koji ste gledali kako preostalima dele ničim izazvane otkaze, da biste na kraju isto doživeli i sami - da li sada shvatate zašto sam prva digla dva prsta kada je onaj, s platnog spiska republičkog ministarstva ne-rada na radnom mestu u "našoj kući", u interesu svojih kumova pozivao zainteresovane za odlazak, da mu se jave, što pre?

     Preostali i novodošli, kako i fotografijom pokazuju, preseljeni su. Da li će se u našu, ups, nekada našu zgradu, za koju se na jedvite jade izborismo sa nekim ranijim političarima, koji, ma koliko se mi ljutili na njih, ipak ništa  nisu poklanja.. ups, rasprodavali, već ipak nekako čuvali za naredne generacije, da li će dakle naša zgrada postati hotel, više i nije važno. Važno je da tome ko nam je dao svoju reč, uz ono praseće pečenje koje nam je preselo, više niko ne veruje. 

4 коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.