KADA SE OSLOBODIŠ OSEĆANJA NEZADOVOLJSTVA, ZAŠTO SE TO ZOVE SREĆA

     Nema , medju nama običnim ljudima, sigurna sam, nikoga ko danas i odavno već nema milion razloga za nezadovoljstvo.
   Opterećuju nas , najpre , egzistencijalni problemi. Nema posla ili ga uskoro neće biti. Nema plate ili je koliko sutra neće biti. Ono što ima, nema za plaćanje svih računa, za dospele rate kredita, za zamenu dotrajalih stvari, za lek, za hleb, za banju... Za nove gume starog auta, za novi polovni auto, za zimovanje ili nove skije, za proslavu rodjendana u kafani, za kaput čekan na rasprodaji, za nove čizme , omiljeni slatkiš u skopoj poslastičari.. Za zamenu margarina puterom, viršli pravim mesom, zejtina maslinovim uljem...
    Brige. Tuge. Žal. Uznemirenost. Očajanje. Strah. Bolest...
    Tema ovog teksta nisu oni , u zaista beznadežnoj situaciji .Tema su, zapravo, oni čija nezadovoljstva proističu iz toga što ONI SMATRAJU da je njihova situacija beznadežna.

     Koji su očajni jer  detetu mogu da obezbede džeparac samo za jednu kafu u kafiću, dnevno. Što ne mogu da mu obnove jesenas kupljenu potpisanu trernericu, koliko danas. Koji moraju da prorede posete frizeru i da  odustanu od nadogradnje noktiju.
     Koji kukaju da nemaju , jer ne znaju kako da rasporede to što imaju. A što je mnogo više od onoga što mnogi drugi   smatraju veeeelikim razlogom za sreću.
     - Bila sam na pragu da se materijalizujem, i to sve zbog drugih, priznala mi je skoro prijateljica, zahvalna nebesima što je dobila radno mesto na kojem je upoznala puno divnih ljudi, ne mnogo plaćenih, ali srećnih u svom svetu umetnosti, otkrivanja lepote u njoj, u drugim ljudima i u sebi.
     Otkrila je lepotu u stvaranju, posvećivanju sebe drugima, u ono malo vremena koje otkine od svoje porodice,  u smišljanju radosti koje će njeno  malo doneti onima kojima znači i više nego mnogo. U čitanju, pisanju, skretanju pažnje ljudima oko sebe na lepotu drveta, šume, kapi vode, reke...
     I stvarno, tek kada naučimo da vidimo lepotu u malim stvarima, koje uz to ne koštaju baš ništa - u drvetu pored kojeg prolazimo ceo život, u zavesi koja se smeši s komšijskog prozora, u bojama i rasporedu oblaka, dobovanju kišnih kapi o prozore, topljenju snežne pahulje tek pale na dlan,  u lepoti tudje duše, u svojoj dobroti prema ljudima, tek onda se možemo osloboditi onog beskrajno teškog osećanja nezadovoljstva.
   A ako ne možemo uticati  na visinu i redovnost plate, na bankarske kamate i cene u marketima, na kvarenje starih zamrzivača i šporeta, svakako možemo izabrati da li ćemo naredno jutro dočekati s osmehom. Ili namrgodjeni i tužni, kivni na sebe i pola sveta pride.
     

2 коментара

  1. Odlično, i upravo ovako.
    Sve zavisi od nas i od našeg pogleda na stvari.
    Ja biram vedar i pozitivan stav, mada se kod mene ne radi o tome da ne mogu na manikir, ili da ne mogu na letovanje, ozbiljnije su brige, kad samo ja radim i pola plate imam stambeni kredit, da ne bismo bili postanari sa gotovo istim troškom u vreću bez dna i stalnim seljakanjem.
    Nije mi lako da budem pozitivna, o, umem i te kako da zapadnem u očajanje. No umem i da se podignem, da zahvalim Bogu što mi je porodica na okupu i što imam i ovoliko.
    Hvala ti!

    ОдговориИзбриши
  2. Ti si,koliko vidim, od onih koji se ne prepuštaju kuknjavi, nego traže i nalaze rešenja. I idu napred, baš zato.
    Takvima se uvek divim i imaju moje veeeliko poštovanje.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.