ZAŠTO NISAM SLAVIO OSLOBADJANJE GENERALA - prvi deo

- intervju sa Davorom Špišićem, autorom jednog  teksta koji je uzdrmao region


     Dok je odluka Haškog suda kojom su hrvatski generali oslobodjeni krivice za zločine počinjene prema hrvatskim Srbima tokom njihovog proterivanja s vekovnih ognjišta , pravnički precizno,  " zapovjedne odgovornosti za pocinjene zlocine", u Srbiji ocenjena kao sumrak svetske pravde i prava , uz prebrojavanje miliona evra kojima je hrvatska vlada ili ko zna ko platio tu odluku, na ulicama  širom Hrvatske , u njenim medijima i , čini se, čak i u domovima, ova odluka je slavljena , pompezno i euforično. Do nivoa masovne histerije , u kojoj su se političari, estradne zvezde i anonimni gradjani  utrkivali u tome ko će više čestitki uputiti oslobodjenima,   uz opisivanje lične sreće kojom su bili obasjani saznajući za tu odliku.
      Tu masovnu slavljeničku predstavu   onih koji misle da znaju šta slave, ipak, uspeo je da nadjača glas jednog čoveka , koji je, zapravo, bio sveopšti glas razuma . I  nad kojim bi jednako trebalo da se zamisle i oni iz čije je sredine upućen, kao i mi, sa ove strane , kojih se takodje dotiče. 
 Tekst " Vukovar i razderana djevojka"  Davora Špišića, na njegovom blogu Civilka, za samo četiri dana pročitalo je 23.ooo ljudi iz čitavog sveta , a ja sam, posle uključivanja u raspravu koju je sam tekst inicirao i sklapanja fejsbukovskog  prijateljstsva sa autorom, iskoristila i priliku za ovaj mejlovski  intervju sa njim.
( Posle objavljivanja ovog intervjua, skrenuo mi je pažnju na to da je još puno njegovih kolega reagovalo kao on, pa unosim naknadno i tu informaciju).



KAKAV TRIJUMFALIZAM ,  NAKON STRAHOTA RATA

     Pitanje koje se nameće i iz naslova Vašeg bloga, Civilka– kako ocenjujete sopstveni položaj u društvu, koliko ste lično zadovoljni i šta Vam, van teme koja je povod našeg virtuelnog poznanstva, smeta u državi u kojoj živite, a šta smatrate prednošću života u njoj.
     - Što bi rekao sjajni srpski dramatičar Uglješa Šajtinac, kad već nisam u Londonu, onda mi je svejedno gdje sam . Bitno je da oko sebe i svojih dragih stvoriš prostor u kome, usprkos svemu, svakodnevno tražiš i nalaziš sreću. Ja sam lično prezadovoljan svojim životom, nema većeg zadovoljstva nego živjeti od onoga što voliš, a pisanje je uz glumu (žena mi je glumica, pa sam dobro upućen ) najljepši posao na svijetu. Hrvatska zapravo ne zna koristiti svoje prednosti male zemlje u kojoj bi komunikacije mogle biti lagodne, u kojoj bi se centar i regije skladno umrežavali. Umjesto toga, najčešće se ova država ponaša kao niz smiješnih feuda, sa upravo srednjevjekovnim metodama vladavine.
     Da li ste, od pisanja teksta do sada, a prošlo je tek nekoliko dana, pronašli odgovor na pitanje koje ste u njemu postavili - čemu su klicale stotine hiljada po trgovima Hrvatske? I koliko će, uopšte , jedna haška odluka promeniti na bolje živote malih ljudi, koje je samo privremeno usrećila namaknuvši im koji osmeh na lice ?
     - Nemam odgovora još uvijek, zaista mi je nepojmljiv taj delirij koji je graničio sa histerijom. Jer, pobogu, kao da se preko noći zaboravilo na više od 300.000 nezaposlenih, na opljačkanu i korumpiranu zemlju, na demoralizirane i prostituirane institucije društva. Strahote rata koji je pustošio ovaj dio Balkana više od dvadeset godina, trebale bi u svima nama izazvati samo nijemu počast svim žrtvama. Kakav trijumfalizam, nakon svega?!
     Koliko se Vaš život i Vaš lični mir promenio za ovih nekoliko dana, od kako se pojavio tekst kojim ste izazavali tolike reakcije ? Da li ste očekivali ovoliko interesovanje, a rekoste mi da već ima 20.000 pregleda?
     - Nije mi se život promijenio. Ali zaista me iznenadio toliki interes, u četiri dana je tekst pročitalo preko 23.000 ljudi – iz svih država nastalih na području bivše Jugoslavije, do Pakistana, Japana, Australije, Kine, SAD-a, Rusije....
     Pitam za one ostrašćene, bez obzira na naciju – čini li Vam se da su oni uspeli da shvate o čemu zapravo govorite i na šta pozivate?
     - Uglavnom da. Nekako dođe kao melem kada čitate da vam ljudi zahvaljuju, da govorite i iz njihovih srca. Većina je bila pozitivnih reakcija, a kontraši su se barem trudili argumentirati svoj stav. Tek nekoliko je bilo krajnje uvredljivih komentara.

nastavak u postu ispod

6 коментара

  1. Ovaj post je na svom fejsbuk-profilu postavio Nebojša Krivokuća pre neki dan, tako sam saznala za njega. Prenosim sve komentare u celosti, budući da sam učestvovala u polemici (pod imenom Zagorka Popović). Vaš intervju s autorom samo me je učvrstio u prvobitnom stavu.

    Zagorka Popovic
    Budući da je autor Hrvat (što je za tekst ovakve vrste bitno, nažalost), svaka mu čast na hrabrosti, uliva nadu njegova dobronamernost, ali...
    On očigledno misli (ubeđen je u to jer nijednim slovom ne spori ispravnost odluke haškog suda) da su Gotovina i Markač "nevine žrtve" nekih (tamo nekih): "Oslobađajuća haška presuda Gotovini i Markaču melem je njihovoj sedmogodišnjoj zatvorskoj čamotinji, gdje su sjedili za tuđi račun, i satisfakcija njihovim obiteljima. Kad se njihova privatna sreća slegne, ostat će im dovoljno vremena da sami sebe preispitaju jesu li učinili dovoljno da spriječe zločine sitnih fukara i lešinara. Tim sumnjama, vjerujem, budili su i svoje zatvorske noći."
    Bojim se da je ovo samoobmana, po principu autorovih reči: "... i ta činjenica nije razlog za slavlje nego za muku. Ili se, u protivnom, samoobrana pretvara u samoobmanu."
    Definitivno generali nisu tema (bar ne u potpunosti) njegovog posta, ali su se provukli, onako kako se sve sitnice koje kasnije postanu krupnice, provuku, i užasno para uši kad se čuju. Ako je neko trebalo da nauči lekciju da obraća pažnju na "sitnice", onda smo to mi, kukavci s Balkana, koji mislimo da se tako mnogo razlikujemo, a u stvari smo samo druga strana jednog te istog novčića.
    Zaista mi je žao što ovaj post, iako ljudski topao, lepo napisan, odmeren i u reči i u misli i u osećaju, ne može da mi priraste ni za srce ni za um. Kad su ovakve stvari u pitanju, nema polovičnih reakcija. To je ono što mi smeta, sve ostalo pozdravljam.
    19. новембар у 20:56

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Na kraju intervjua stoje i podaci o njegovoj pomešanoj krvi ...ako je to, kako rekoste, uopšte bitno. Lično mislim da je u društvima, u kojem je kolektivno mišljenje važnije od ličnog i u kojem se zna šta su osnovni nacionalni ciljevi i interesi, izuzetna hrabrost reći i ovoliko.

      Избриши
    2. Jeste hrabrost, ali takav post ne može da me ushiti. Za ovako očiglednu nepravdu ne postoje nijanse. Poput silovane devojke - ili je silovana ili nije, ne može da bude "malo silovana".

      Избриши
  2. Nebojsa Krivokuca
    Ja ohrabrujem svaki pokušaj raščišćavanja dvorišta. Dodatno, ne vidim kako bi neko ovih dana u Hrvatskoj mogao da sroči direktniji tekst na ovu temu...
    19. новембар у 21:10

    Zagorka Popovic
    Nebojsa Krivokuca, iako ih je bilo neznatno malo, bilo je i direktnih odgovora. Ili su direktni ili nisu. Ti direktni bude nadu.
    19. новембар у 22:42

    Nebojsa Krivokuca
    Tragam, skupljam, čuvam.
    Ono što naši mediji ovih dana proglašavaju "umerenim reakcijama" je za plakanje... i pokazatelj da su nam kriterijumi preniski, svakako.
    19. новембар у 22:44

    Dragana Stanojevic
    hvala.
    19. новембар у 23:06

    Lidija Raicevic
    imamo nerealna ocekivanja. prekopavamo internet, novine, glasila ne bismo li negde nasli da neko od hrvata kaze da su oni krivi i da je presuda pogresna. niko to nece reci. razglabace na datu temu iz razlicitih uglova ali niko nece reci da su krivi. i ja im se zbog toga divim jer pokazuju stravicno nacionalno jedinstvo cak i u necemu sto je tako svirepo i lose.uradice sve da sacuvaju hrvatsku i njen image. oni su sebe sterilisali i sada sretni mogu u EU. a mi smo ozibljni looseri koji ni tragediju poput ove nisu uspeli da iskoriste za dizanje glasa o tome sta se stvarno desilo... i ne verujem u price da ce se jednom saznati istina. istorija je ispisana i zavesa je pala.
    19. новембар у 23:25

    ОдговориИзбриши
  3. Zagorka Popovic
    @Lidija Raičević, nikako mi se ne sviđa ideja da smo savršeno složni, to mi mnogo liči na stado ovaca. Pozicija i opozicija, to je jedino normalno stanje za normalne odnose i normalnu državu. Za sada jedino imamo ovu premisu za pojam države. :(
    19. новембар у 23:43

    Lidija Raicevic
    @zagorka-unutar drzave ne moramo I ne trebamo da budemo slozni potpuno se slazemo tu. Ka spolja-po meni moramo. To je ono sto cini velike drzave I narode-drzavotvorna politika I osecaj pripadnosti. Nama to ozbiljno fali.
    19. новембар у 23:46

    Zagorka Popovic
    Ozbiljno nam fali osećaj pripadnosti, a državotvornu politiku nemamo. Međutim, obični ljudi i ne moraju da znaju za drugu stavku.
    19. новембар у 23:50

    Lidija Raicevic
    Opet se ne slazem :-) obicni ljudi moraju da je znaju. Jedino tako moze da se dobije nacionalno konsenzus I vera da se stvari mogu promeniti. Veliki lideri vode za sobom, prodaju ideju I dobijaju poverenje. ne ostavljaju nikoga u mraku. Mi zivimo u mraku jer niti imamo lidere niti znamo koja je ideja oko koje cemo svi do jednog da stanemo i kakva je to srbija u kojoj zelimo da zivimo. I u tome je razlika izmedju hrvata I nas-oni veruju u hrvatsku. Mi ne verujemo u srbiju
    19. новембар у 23:58


    Zagorka Popovic
    Ja ne verujem u Srbiju koja ima veze s ratnim zločinom. I ne mogu da ga opravdam, koliko god da volim svoju zemlju. Zato ću svakom reći (pa i da me proglase za izdajicu) da su Šešelj, Mladić i njima slični naši najveći neprijatelji. Da li moraju da budu osuđeni? Moraju, ne samo zbog žrtava već i zbog mene, da mirno spavam, i zbog sve one dece koja će se ovde tek roditi. Da sam Hrvatica, isti bih odnos imala i prema ovoj "nevinoj" gospodi. Najmanje što bih očekivala od sebe u moralnom smislu bila bi - sramota.
    Da li je Džejn Fonda manje Amerikanka što je agitovala protiv rata u Vijetnamu?
    20. новембар у 00:11

    Lidija Raicevic Ja nisam o njima pricala. zasto se svaka prica u srbiji zavrsi na njima? No treba prekinuti ovu polemiku dosao je novi dan :-) uzivaj
    20. новембар у 07:33

    Nebojsa Krivokuca
    U svakom slučaju, bilo je zadovoljstvo pratiti ovaj dijalog :)
    20. новембар у 07:47

    Jelena Stevanovic
    Haha, nema hleba jedite zastave..Moze se primeniti i na Srbe i na Hrvate, i jedni i drugi jedva prezivljavaju do kraja meseca al je glavna briga ko je veci patriota
    20. новембар у 08:56

    Lidija Raicevic
    jeleno, nekima je to bitno ma koliko tebi to prozaicno izgledalo... i veruj mi ne jedemo svi zastave a opet osecamo pripadnost.
    20. новембар у 15:55

    Jelena Stevanovic
    Problem je sto se ta pripadnost i u HR i kod nas svela na bezuslovnu podrsku svojoj strani u ratu, a to mi nekako nije bas zdravo..Sta ce mi vodja da mi objasnjava pripadnost, nek se bavi drzavnom politikom za sta je i placen od mog poreza. A ne jeftina demagogija + leva ruka desni dzep. Eno ti svez primer Sanader, jel ti takav vodja mozda treba?..
    20. новембар у 16:33

    Lidija Raicevic
    Jelena ne pricam o tome uopste. Nije FB mesto za ovakve rasprave ;-) nekada kad se sretnemo mozda. By the way odoh sad is istanbula. Uzivaj
    20. новембар у 16:35

    Jelena Stevanovic
    Ma ne mislim da si ti takva pobogu samo kazem da je generalno stanje takvo. A i prica je uopste onako ubiboze...Javi se ako dolazis u opet Istanbul, vodim te na najcool mesta za shopping:)
    20. новембар у 17:07

    ОдговориИзбриши
  4. Ja deceniju već cvilim, tražeći da mi neko kaže, objasni, prosvetli me - šta su, recimo, tri osnovna cilja srpske nacionalne politike.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.