STIŽU LI DEVEDESETE !?

     Odmah da se razumemo ...  nisam ja neka  preterano revnosna, izuzetno vredna, prepedantna domaćica, kojoj je kuhinja važno mesto dokazivanja sopstvene vrednosti. Pa ipak, kuvam redovno, sudove perem još redovnije, dobro, ponekad preskočim neko peglanje kuhinjskih krpa , donjeg veša i  one posteljine  koja i nije stvorena za peglu, a peškire i ne peglam od kada sam pročitala da se time gubi mekoća vlakana , pogotovo ako su tretirani i omekšivačem.
     Ali zato nikada ništa ne zajmim po komšiluku, tipa, došli mi gosti a meni nestala kafa, fale mi dva jajeta za palačinke ili kašičica aleve za zapršku proključale čorbe. U ostavi redovno imam rezervna pakovanja svega što jednom domaćinstvu treba,a jedino sam prestala da šećer, brašno, so i zejtin kupujem u velikim paketima. Najpre stoga što  izbegavam  preteranu upotrebu ovih belih smrti, ali i zato što me ti  paketi podsećaju na žalosne devedesete, kada su nam ostave, podrumi, hodnici i sva slobodna mesta po kućama bila prenatrpana ovim namirnicama. Čega ne želim da se podsećam.
     I tako, taman  rešim da počnem sa pripremanjem ajvara, čijim sam receptima dojadila i na ovom blogu, kad od komšike saznam da nigde nema zejtina. U mojoj jadnoj, jedinoj flaši, bruke i sramote, jedva zejtina za jednu turu. I to za manju šerpu.
     Obidjem okolne radnje, za svaki slučaj, kontaktiram prijateljice iz drugih delova grada, postavim na fejsbuku nagradno pitanje  - zna   li i ko ima li igde zejtina... nista. Mislim, tek onda saznam da u celoj Srbiji zejtina - nema.




      Srećom, moj otac, koji je otišao da obere jabuke i šljive u rodnom selu,   neplanirno odluči da dodje u Niš,  pa ga zamolim da mi donese onu načetu flašu zejtina i, usput vidi ima li u seoskoj prodavnici neki zaostali litar. Mojoj sreći nije bilo kraja, kada sam ugledala , uz onu načetu flašu, još i tri neotvorene. Ima da pržim ajvar, pa sve da se pršti.
     Odem, maločas. do megamarketa u komšiluku, po zatavarače za tegle kojima je cena preko noći porasla  sa 70 na 119 dinara, mislim, bez uticaja na statističke podatke o inflaciji, jer ko još stavlja u potrošaku korpu metalne zatvarače za tegle, kad tamo - šećer. Zasmislite, usred septembra, meseca zimnice i pekmeza, slatkog i sokova i svadbenih torti, ima šećera u rafovima. Ono, jes da može jedan kupac da kupi samo 20 kg, ali, porodice ionako broje tri,  četiri, pet članova, pa....neka svako da svoj doprinos...
     Sada se samo pitam, jes da je žetva završena, ali, dal bi trebalo da kupim par paketa brašna. Za svaki slučaj. Otkriću vam tajnu - solju sam se već obezbedila, onomad, kad je aktuelizovana priča o predstojećem smaku sveta, koji neće biti smak u klasičnom obliku, nego, kao, promena sistema vrednosti i promena opštih prilika na planeti, koje podrazumevaju opasnost od gladi. Pa se zato savetuje da svaka kuća ima malo veće zalihe soli. Kao i svega ostalog, naravno, a najviše semenja. Jer ćemo svi biti povrtari i ratari i stočari.Ako želimo da opstanemo.
     Dok sam prebrojavala kese sa šećerom i brašnom, padoše mi na um, i pored toga što ne želim da ih se sećam - devedesete. Stižu li to one opet ili se meni samo čini ?





STATUS SE NE NASLEDJUJE, NA SREĆU



     Od kad je komunistička vlast ukinula kraljeve i kraljice, prinčeve i princeze, prestolonaslednike i sve ine titule , malo toga nam roditeljski status, sem ako nije tajkunski ili političarski, može garantovati i obezbediti. Bar ne doživotno. Na svu sreću, znanje, zvanje, titula i status niti su nasledni niti prelazni, pa svi mi, nepedigrirani, ma koliko billi ograničeni u šansama,u ovom životnom galimatijasu možemo pronaći neko svoje mesto.
     Dese se , često , i  nepravde, pa nam neki tatini sinovi sa diplomama sumnjivog kvaliteta i porekla zauzmu radno mesto za koje se traži daleko više od njihovog isfabrikovanog proseka, odu na stručno usavršavanje  u inostranstvo,koje bi  inače samo mogli da sanjaju,pre nas, dobiju "našu" stipendiju ničim zasluženo... Pa ipak, za njima se, ne retko, vuku repovi nedovoljne kompetencije , neznanja čak, a rupe u znanju ne mogu da zakrpe čak i na to spremne tate, jer negde neko sve, ipak, vidi.
     Sklona sam tome da više uvažavam komšiju koji se ponosi saznanjem  da mu je deda bio predratni poslanik, nego onoga čiji komplekse nes(a)vršenosti leči naglašavanjem činjenice da mu je tata bio direktor u socijalističko vreme. Jer, da bi neko  pre onog rata bio poslanik, morao je da bude u svemu naočit. I nadasve častan čovek. Socijalistički direktor - čast moralnim izuzecima-  je prvo morao da bude moralno-politički podoban ( čitati odan Titu i poslušan Partiji, koja ga je kroz smernice sa svojih kongresa obeveštavala o svemu što je prihvatljivo, potrebno i dozvoljeno). Podrazumeva se da je pre nizanja partijskog staža morao da bude učesnik omladinskih radnih akcija, na kojima je izigravao  prezauzetog omladinskog aktivistu, dok gleda trudbenike kako marljivo rade i razmišlja o tome šta da im priča, kada umorni i neoprani, dodju na njegove časove iz političke nastave. I na kraju, vrlo često, da bude grobar preduzeća kojim je rukovodio.
     Mnogo više uvažavam unuka bosilegradskog nadničara, kojem je otac napravio kuću u gradu, nego bilo kog starosedeoca bilo kog grada , koji ima da se pohvali jedino time kako je "stari" Nišlija, Beogradjanin, Novosadjanin.... A pritom živi kao podstanar, čekajući da mu umru roditelji  , kako bi se uselio u njihov socijalni stan otkupljen za 20 nemačkih maraka.

     Isto kao što roditeljsko zvanje, titula ili status nisu nasledni, nije nasledno ni njihovo znanje. Sem ako niste upijali njihove reči i znanje, delili sa njima literaturu iz koje su ga crpli, dozvoljavali da vas usmeravaju u odabiru onoga što čitate i da vam pomognu u izbegavanju puta ka neznanju. Na žalost, ne retko se desi da čitave   biblioteke završe u kontejnerima, jer njihovi naslednici ne samo što nemaju volje da  čitaju, nego se ne potrude ni  da ih odnesu do neke biblioteke ili buvljaka. Gde bi im se neko svakako obradovao.
     Mnogi od nas mogu da se pohvale jedino time da su deca časnih, poštenih i vrednih ljudi. Roditelja koji nemaju ni mnogo škole, ni mnogo znanja, ali su radom i požrtvovanošću stekli nešto u životu. Obezbedili nam krov nad glavom i  mogućnost da učimo i steknemo diplome . Dali nam parče hleba u ruke, time,  i omogućili da se otisnemo u život sa sigurnošću koju pružaju taj krov i ta diploma.
     Ima li šta lepše i vrednije od toga? Čak i onda kada vam firmu u kojoj niste zaposleni preko veze,  već preko konkursa i polaganja testova, otkupi tajkun za sitne  pare, a vi izmedju ostanka u njoj sa bednom platom ili odlaska , izaberete neizvesnost!

     I DA OBJASNIM ... jer sam već dobila primedbe koje idu u smeru razjašnjavanja toga  kojoj sam političkoj opciji naklonjena , za kojom žalim i koju tužim. Ovaj tekst nema apsolutno nikakve veze sa trenutnom situacijom na političkoj sceni Srbije, još manje sa tim ko je došao i ko je otišao. Kao stranački neopredeljena i nepovezana, niti sam mislila na politiku, niti sam htela njome da se bavim. Samo sam pokušala da odbranim nas, čije tate nisu ni tajkuni ni političari, ni doktori, ni bivši direktori, već obični mali, vredni, pošteni ljudi, radnici, fizikalci, majstori, pa još došljaci....gde god da su dosli. Ma, dosta mi je svih onih koji se prče nekakvim davno izbušenim pedigreom, od kojeg im je ostalo samo to da ga pominju kao svoj jedini kvalitet i da budu ogorčeni na svakoga ko je bar nešto uradio u životu . Iako mu deda nije bio doktor, tata sudija , a teča direktor banke.
     Svima ostalima,  kojima je pedigre bio samo odskočna daska za  sve ono što su kasnije postali u životu, svojim naporima i zalaganjem, i dalje svaka čast.


     

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.