Neka sam shvati da ja nisam za njega

Otupela od bola i pritisnuta strahom od sutra i osećanjem nemoći pred svakim, ma i najmanjim problemom s kojim sam se tih godina susretala, nisam ni primetila koliko smo se zbližili. Kako  mi je, polako krčeći sebi put do mog... ne mogu, ne smem reći, do moga srca, ali do moje duše, do moga mozga i do svog mesta u mom zbunjenom, haotičnom životu, postajao je ne samo zamena za sve one bez kojih sam prethodnih godina punih bola ostajala, već... stid me i da priznam, čak i za one moje najrođenije i na sreću, žive.



Četiri smrti u porodici nas dvoje, kako li se samo nađosmo, jedinaca u roditelja, od kojih dve na mojim rukama. Prvo svekar pa moja majka, pa Njegov brat pa... On. Sa njim je zauvek otišao i deo mog života, deo moje duše i onaj jedini pravi i čvrst oslonac na koji sam mogla da se oslonim kad god nisam umela dalje sama.



Kada ti dođu crni dani, imaš savršenu priliku da proveriš sve one koje si do tada smatrao prijateljima ili su oni sebe takvima predstavljali. Vrlo brzo se, najčešće, ispostavi da je knjiga spala na dva - tri slova. Ukoliko se i ona ne izližu u međuvremenu.

Ne znam da li me je više zabolela izdaja mojih drugarica koje su, tek sada to znam, očito svesne pogleda svojih muževa upućenih ka meni još onda kada mi je muž bio živ, naprasno postale prezauzete i sve češće odsutne iz mog života ili isto tako naprasno ispoljeno interesovanje Njegovih prijatelja za mene. Tek, vrlo brzo se rasčistilo oko mene. Drugarice su me povredile ćutanjem i naprasno nastalim nemanjem vremena, a  prijatelji i drugovi  odsustvom minimuma pristojnosti prema ženi čoveka za čijeg su se života smatrali njegovim prijateljem, a  koji se još nije ni ohladio.

Prošla je godina, dve, prošle su tri godine, a ja sam se utopila  u svakodnevici koja je moj život svela na kuću, decu, bolesnog oca i posao, rešena da zauvek ostanem sama jer... eto, niko ne može da mi zameni Njega.

Nisam ni bila spremna za to da se ikada pojavi taj neko. Pa me je zato i iznenadila moja reakcija kada me je posetilac  komšinice koju sam povremeno obilazila da vidim treba li joj nešto, pošto je živela sama, fascinirao. Čime, sada i ne bih znala da ti kažem, ali tada, kada sam samo tražila nešto novo, nešto nasmejanije i svetlije u mom turobnom životu bez svetla, tada mi je svaki njegov osmeh, dodir, svaka njegova pažnja... sve mi je to delovalo kao ostvarenja svih onih želja koje sam posle gubitka zauvek ljubavi mog života, i mogla da imam.

Nemam nameru da nalazim opravdanja za sebe, nit pred sobom samom, niti pred drugima. Ono što si učinio, bilo je, i tu ni pravdanja, ni objašnjenja, ni odgovori ni znaci pitanja, nimalo ne pomažu. A i... čemu?

Šta će mi značiti, post festum, saznanje zašto sam nekoga u kome sada vidim, neka mi Bog oprosti, samo nepouzdanog, nesrećnog i nezadovoljnog čoveka punog frustracija i zdravstvenog kartona prepunog dijagnoza, nimalo empatičnog ni prema kome pa ni prema sopstvenoj deci koja mu se i ne javljaju i prema sopstvenim roditeljima kojih se i sam ne seća, zašto sam, dakle, takvoga uopšte i mogla da prihvatim  uz sebe?
Da izbegnem sledeću mogućnost greške?
Teško da će se, ma i da upoznajem desetine ljudi dnevno, ovakav ili sličan opet pojaviti u mom životu. Ne zato što ću ga namirisati jer, očito su ovakvi bolesnici i manipulanti bar na početku bez ikakvog mirisa. I ne zato što su moji senzori osetljiviji na  taj soj, nit pak stoga što sam sada iskusnija, zrelija, osetljivija. Jednostavno, takav spoj prividne finoće, širokogrudosti, ljudske izopačenosti pod maskom brige o drugom, a u stvari isključivo brige o sebi samom, ne može sresti ni u mnogo većoj sredini od ove u kojoj živim.
Da ne verujem nikome?
Nisam ja od tih kojima je jedna lekcija dovoljna i koji oprez podižu na kvadrat posle svakog razočarenja. Ja sam od onih koji na svojoj kož moraju da provere dejstvo svega sa čim se susreću, nažalost nedovoljno mudra da dobijene zaključke u nastavku života promene.

I tako, to njegovo "samo se drži mene i sve će biti u redu", držalo me je sve ove godine. Otkad me nisi videla, da.

Toliko je okupirao sve moje slobodno vreme, preusmerio sva moja interesovanja, pretumbao sve moje prioritete, da sam decu i oca viđala jedino kada bi me posetili na poslu, na pauzi za doručak, drugarice  i prijateljice kao da nikada nisam ni imala, a bio je spreman i uvek oran da me u stopu prati, iskažem li potrebu da nekud odem, da nešto kupim, da završim obeveze vezane za stan, za kola... pa da, sa kolima sam i imala toliko veze da obavim registraciju i da... sednem u njih na mesto suvozača, kada krenemo nekuda.

Znam šta sve hoćeš da me pitaš. Sve to pitala bih i ja tebe da si sada na mom mestu i sve to i samoj sebi postavljam kao pitanje kad god, a to je sve češće, uhvatim sebe u mreži preispitivanja sopstvenih odluka i postupaka. Ne pravdam se i namerno ne pominjem ni ispranost mozga, ni zbunjenost, ni nesnalaženje u periodu posle muževljeve smrti, skopčano sa olakšanjem kada sam srela nekoga za koga sam glupo poverovala da će mi nadoknaditi sve ono što je nestalo s danom gubitka Njega.

No, ako je išta dobro u ovoj bolesti moga oca, to je činjenica da sam bar malo i bar na kratko uspela da se odvojim od njega. Ušuškam se, tako, pošto namirim oca i posle toliko vremena skuvam svojoj deci nešto što vole, pa  počnem da prebirem po svojim postupcima i odlukama, raščlanjem  činjenice i izvlačim zaključke i, mada ništa pametno još nisam skontala, znam da ći polako početi da se izvlačim iz njegovih kandži.

Nije on naivan, znaš, i bojim se, ako jednostavno presečem, da ću imati mnogo više kontakata sa njim, sve redom uznemiravajuće, nego ako ostanemo zajedno dok i sam ne shvati da ja nisam za  njega. I da zaslužuje bolju.

Pre toga ću od briga morati malo da se zapustim, nemoj se iznenaditi ako me sretneš bez frizure i šminke, apa drapa. I obavezno ima da se ugojim. Uuuuu, to mi je jedan od najvažnijih aduta. Gnuša se debelih žena, ma... ne može da ih smisli, kako se toga nisam ranije setila.

Devojko, daj ovde još i šampitu sa tri kugle sladoleda i... a ti, šta ćeš ti još?

ilustracija je s Fejsbuka

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.