Za i od Farah, koje više nema

Ovde je tekst koji sam objavila posle njenog odlaska u večnost. I ujedno sam najavila  neke nove priče, delove naše prepiske onda kada se činilo da je konačnost tako daleko da će nam Vreme dati vremena da zajedno napišemo knjigu.

Draga Veročka je pre nekoliko dana objavila tekst koji otkida... i kida dušu na komade. O Farah, za Farah. Za sve nas koji smo gutali njen priče, za nas koji smo sate provodile u priči sa njom, dajući joj podršku, nastojeći da joj ulijemo snagu i veru u... ono za šta smo se posle tih razgovora molile sa zebnjom. I za sve one koji možda požele da je upoznaju.

Kad god pomislim na ove priče, uz beskrajnu nežnost osetim neku gorčinu... naviru pitanja koja se svode na "zašto", ali i dileme tipa, imam li opravdanja  i prava da ih objavljujem.  Blog drugari, hvala im, objasniše mi da im je bolje, tim pričama, da ožive. Oživljavajući na neki način i Farah. Koja, verujem, i odnekud Gore bdi nad svojom decom zbog koje se onako grčevito držala za život, nad Onim koga je beskrajno volela i, možda, i nad svima nama koji su joj bili drugarice, drugovi, blog i Fejsbuk prijatelji, sagovornici, podrška, rame...

 "Danas mi se nešto po mislima mota ona moja rečenica „Ja sam ti u ljubav zaljubljena”. Sve se nešto premišljam pa kopam po tim usponima i padovima na emotivnom planu. Baš mi došlo da saberem i oduzmem, da vidim dokle sam stigla. Ako sam gdje napravila kakav pogrešan korak. Da li sam mogla pametnije?

Znam da zvuči kao preračunavanje, a zaista nije tako. Mi smo bikovi svojstveni po tome što volimo analizirati. Valjda prožvakati svaku situaciju. Unaprijed i unatrag. Nema to veze sa horoskopom. Kad smo već kod toga, u njih svakako ne vjerujem. Vjerujem samo u analizu. Neko bi to nazvao "strateško planiranje ili priprema terena". Ja ne znam kako bih ga nazvala. Neka za sada bude samo "reflektiranje".

Sjedim na svom balkonu. Uobičajena poza. Strateška tačka, kodno ime "Orlovo Gnjezdo". Ne pitaj me odakle mi naziv. Duga je to priča. Sunce je konačno odlučilo da zagrije moje promrzle prste. I ne, nemoj odmah pomisliti da u toj ljepoti sjedim i kuckam priču. Sad za sad, zapisujem je samo u mislima. Na papir je prenosim tek uvečer, kad ova ljepota prođe i kad se mir i tišina spusti na moj svijet.

Ležim na svojoj ležaljci. Naravno, licem ka sjeveru. Tamo gdje je grad Split. Njegov grad. Njegova ulica. Tamo gdje je On. U mislima ga uvjek pratim. Dok šeta ulicama grada sa fotoaparatom u ruci. Zastane tu i tamo. Objektivom uhvati ono što obične oči i ne primjete. Pretvori u čaroliju. Onda ide dalje. Skrene na Matejušku. Tamo kod lučice odakle su, nekada davno, splitski ribari isplovljavali na sinje more u potrazi za ulovom kojim će prehraniti svoje obitelji.

Tu, na Matejuški, kažu da se rodila ljubav između Roka i Cicibele. Nije ni izmišljena. Stvarno se desila. Roko Ljubica, zvali su ga "Balauška" zaljubio se u kćer nosača Špire Bašića i Mande Drljače. Godine 1877 rodila im se kći Dujka, koju je neko prozvao Cicibela. Tako je i ostalo. Roko i Cicibela su bili siromasi, takvi da ni kuće nisu imali. Nego živjeli u napuštenoj gajeti baš na Matejuški. Vjenčaše se u crkvi Svetoga Križa u Veloj Varoši, najstarijem dijelu Splita, podno Marjana. Bogati ili siromašni nije ni važno. Njihova je ljubav bila od onih koje traju vječno i još mnogo nakon toga. Neuništiva ljubav koja između njih dvoje nikada nije umrla. Oni jesu. Ne znam tačno da li je to bilo 1936 ili 1937 godine. Znam samo da je bilo hladno zimsko jutro i to da su ih našli čvrsto zagrljene, stisnute jedno uz drugo na zemljanom podu potleušice u koju ih je grad Split sklonio kad su ostarili. Bilo je to u Antonovoj ulici, na broju 14.

Šetajući po Matejuški On vjerovatno sretne nekoga poznatog. Dobaci pozdrav u prolazu. Možda i sjedne na neku klupu da predahne. Udiše miris mora koje mu se pod nogama lijeno talasa. Posmatra barke kako se ljuljuškaju i ribarske mreže koje se suše na proljećnom suncu. Uslika neki prizor koji mu u tom trenu zaokupi pažnju. Može to neki biti "furešt",omamljen mirisima i suncem, zastao na tren da se divi pogledu ili kakva zgodna "šinjorina" u šetnji sa kućnim ljubimcem. Može biti i nekakva zamamna crnka kojoj vjetar mrsi dugu kosu baš u trenu kad okrene svoju kameru u njenom pravcu ili plavuša koja je svoju kosu svezala crvenom maramom sa bjelim tufnama. Njegove fotografije su priče same za sebe, svaka posebna, svaka neobična.

Bude tu i poneki galeb. Taman spreman da poleti. Pa ga uhvati u trenu kad zamahne bijelim krilima. Ili je već u letu, gore visoko na plavom nebu. Znam da voli da ih slika. I to, da sigurno, svaki put kad mu uleti u kadar, ta ljepa ptica, vječni simbol Dalmacije, on pomisli na svog didu Stipana. Pričao mi je da uvjek zastane kad čuje onu Oliverovu "Moj galebe". I to mu ostalo od dida. On bi čak i zaustavio auto dok pjesma na radiju ne prođe. Ma ko bi vozio, kad ti se srce od bola drobi? Didu nikad nije prebolio. Niti će. Ljubavi te vrste nikada ne umiru sa našim najdražima. Oni samo iza sebe ostave ogromnu prazninu koja se ničim ne može popuniti. I sve nas na njih podsjeća. Znam da su uvijek slavili rođendan zajedno. Rođeni na isti dan. Vidiš koliko toga sličnog između nas dvoje ima?

Uslika ti on ponekad i zalazak sunca. Kao onda, kad smo se prvi put sreli. Eh taj mi je bio i ostao najljepši. Sunce, krvavo crveno. Lagano pada iza Hvara. Nas dvoje na klupi, na kraju rive. Oko nas ni žive duše. Kao da mi je iko sem njega i trebao? Miris borove smole i njegovog "Cartier Roadster" parfema u zraku. Slučajni dodir ruke o ruku. Bijela košulja, iscjepane blijede farmerice, pastelno zelene mokasinke na nogama, neizbježne "Police" sunčane cvike. Sat i prsten na ruci. Ma, pamtim svaki detalj. Kao da je jučer bio a ne davne 2013 godine.

Znaš da sam mu tada napisala pravu mapu skrivenog blaga? Kako će me pronaći. "Siđi sa magistrale kod hotela "Nimfa", parkiraj tu na parkingu blizu samostana. Vidjet ćeš stepenice koje vode na plažu. Siđi skroz dole na plažu. Kad se spustiš kreni lijevo. Nakon nekih 100 metara učiniće ti se da je kraj. Proći ćeš kraj igrališta za djecu i fudbalskog igrališta, doći do restorana koji je zatvoren. Nastavi dalje u tom pravcu, na kraju puta silaziš na plažu. Sa desne strane će ti biti stijena i plaža. Nastavi još malo i put ponovo počinje. Prolaziš ispod malog kamenog svoda, na putu piše strelica FKK......prođeš i nastaviš tim puteljkom,.......ja ću te čekati…" Možeš li vjerovati da neko u ovo doba piše ovakve poruke?

Tih naših prvih 4 sata zajedno proletjela su u jednom dahu. Sjeli smo kraj mora. Sakriveni od cijelog svijeta. I nikad nisam bila sretnija. Dan danas, kad mi ovako fali, odšetam do te male klupe gdje me je prvi put dotakao usnama. Pomilujem je rukom, kao da njega diram. U grlu mi stoji knedla, ista svaki put kad ode od mene.

Imamo mi još nekih svojih klupa. Ova druga je u Njegovom Splitu. Laganom šetnjom od Matejuške ka gradskoj marini. Tu, na Sustipanu sa čijih se hridi pruža pogled na pučinu i otoke sa jedne strane i Split, sa druge. Pogled od kojeg zastaje dah. E tu, u prvom redu klupa okrenutih ka rivi, tačno u sredini je naša. I tu me je ljubio. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi od miline. Jednom je slikao tu klupu. Potpuno praznu. Usamljenu. Jeste bilo proljeće i istina je da je bila okružena cvjetićima, tek procvjetalim. Meni je izgledala tužno napuštena i sama.

Kad kreneš stazom koja pored te klupe vodi prema gradu i siđeš niz skale, za tren oka se nađeš ispred konobe "Zrno Soli". Na njihovoj teraci smo sjedili i popili po čašu bijelog vina. Pred očima ti se prostre more, jarboli brodova iz luke i najljepši pogled na rivu. Jedino što ja ništa od toga ne vidim. Ne mogu jer moj pogled uvjek prati samo Njega.

Slikao je on i te pejsaže. Tamo u daljini zvonik katedrale svetog Dujma ili, meni najdražu, zgradu lučke kapetanije. Crvene krovove Splita. Meštrovićevog kipa Grgura Ninskog, jedne ruke dignute ka nebu. Stare ribare. Palme i ulične svjetiljke. Maslačke….eh, to mu je, pored ruže, čini mi se, najdraži cvijet. Ako maslačak možeš nazvati cvijetom. Tu bijelu pahulju koju dahom raspršiš na sve četiri strane svijeta. Možda u nadi da će ti se želja ispuniti. A ja bih voljela biti Njegova želja. Jednom, davno, čak me je i nazvao svojim maslačkom. Kako sam samo sretna bila.

Da ti odam jednu tajnu…..stalno se nadam da ću u nekoj Njegovoj fotografiji prepoznati djelić sebe. Naći neki detalj za koji mogu reći "evo tu je." Tu se krije naša priča. Naša ljubav. Valjda to ljubav i uradi od čovjeka. Skroz na skroz te preokrene. Ono što si nosio duboko u sebi, sakriveno, iznenada izbaci na svjetlo dana. I ne možeš ga više sakriti, sve i da hoćeš. Odaš se. Prepoznaju ti po koraku. Osmjehu. Prepoznaš i ti sam. Po nekoj suzi koja kane onda kad najmanje treba, kad se ni ne nadaš.

Po meni, to je ljubav. Ona sorta koja pripada vječnim ljubavima i koja nikada ne prestaje. Pa ni onda kada tih koji se tako vole ili nas, koji volimo tom ljubavlju, više odavno nema. Kao Roko i njegova sirota Cicibela. Kao i hiljade ljubavi sličnih njihovoj. Kao ona istinita priča o Ferdinandu i njegovoj Sophie.

Ima svakakvih ljubavi na ovom svjetu....neke su kratke kao dašak vjetra, brzo dođu, jos brže prođu.....a ima ih koje se dese, na prvi pogled i traju vječno, prerastu u legendu i žive stoljećima nakon što ljubavnici sami nestanu.
Ima ljubavi kad jedno voli a drugo ne. Ljubavi kad oboje vole, svak svom svojom silinom, ljubavi koje ubije daljina i onih koje prežive svaku teškoću na ovom svjetu.
Ima ljubavi koje se dese na pravom mjestu i u pravo vrjeme i ne prežive dugo....a ima i onih koje su se rodile u krivo vrjeme i na krivom mjestu a opet, uprkos svemu prebrode svaku tugu, bol, uvredu, tragediju......ostanu vječne, prerastu same sebe i postanu legende......ovo je priča o jednoj takvoj ljubavi.

Bila je godina 1894. Grad Prag, veličanstven u svojoj raskoši, pokriven djevičanskim plaštom prvog snjega. Topot konjskih kopita po ledenoj kaldrmi koja je vijugala uz brdo, od smrznute Vltave i preljepog Karlovog mosta, ka staroj jezgri grada i njegovim predivnim dvorcima.
U jednoj od mnogobrojnih kočija te noći, bio je i Franz, 31-godišnji, najpoželjniji neženja Evrope....predstolonasljednik, budući car Austro-Ugarske monarhije.
U dvorcu, sred mnoštva mladih, tek propupalih ljepotica otmena roda, stajala je i ona....Sophie Chotek. Kažu da nije bila naročito ljepa.....ali ko može suditi o tome? I koja to 26-togodišnjakinja može biti "ružna"?
Obraza nježnih poput latica ruže, duge crne kose, visoka, rasna.

Bila je to ljubav na prvi pogled, i na drugi pogled.....i na svaki pogled poslje toga. Bila je to vječna ljubav. Ljubav za sva vremena. Ljubav koja je od starta osuđena na propast. Ona koja je trajala i traje još....stotinu godina nakon što više nema ni Franza ni Sophie. Ljubav koja je prerasla u legendu. Ljubav koja je započela I-vi svjetski rat. Koju svi priželjkuju osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme, plaše.
Sophie je bila otmena roda ali u usporedbi sa Franzom, bila je niko i ništa. Cjelom svjetu......sem njemu. Njemu je bila apsolutno sve. I tajili su tu svoju ljubav pune dvije godine. Nikome ni rječi. Niko nije ni smjeo znati za njih. On budući car, ona obična dvorska dama. I ko zna koliko dugo bi tajili svoja osjećanja od radoznalih pogleda, da jednom slučajno Franz nije zaboravio svoj sat i medaljon kad je bio u posjeti dvorcu kneginje Isabelle od Pressburga, gdje je Sophie bila dvorska dama u čekanju. Nakon Franzovog odlaska sluškinja je pronašla sat i medaljon koji je odmah prosljedila svojoj gospodarici Isabelli. Kao i svaka majka u ta vremena, (a i danas bi bilo potpuno isto) Isabella je očekivala da će ugledati sliku svoje kćerke Marie Christine u Franzovom medaljonu. To bi objasnilo Franzove česte posjete dvorcu Pressburga. Ljubav dvoje odabranih.

Ah, kakav je užas bio na licu kneginje Isabelle kad, umjesto ljepog lica svoje kćeri, ugleda lik svoje dvorske dame u čekanju....Sophie von Chotkove. I nastade skandal, do tada, neviđenih razmjera. Sophie bijaše odmah otjerana sa dvora a njihova ljubav okarakterizirana gnusnom, neprirodnom, nemogućom. Diže se nevjerovatna buka i prašina. Bilo je tu svega….boli, suza, kajanja, molbi za oprošta…..ali najviše je bilo ljubavi.
Car Franz Joseph odmah izjavi da brak između Franza Ferdinanda i Sophie nikada neće biti moguć. Umješaše se Car Wilhelm II od Njemačke, Car Nicholas II od Rusije, pa čak i Papa Leo XIII...stadoše na stranu ljubavi, radi mira i stabilnosti u monarhiji ali stari Car je bio neumoljiv. Vjenčanja neće biti.
Nije popuštao ni mladi Ferdinand....reče da drugu nikad neće voljeti.
6 godina trajala je borba za njihovu ljubav. Na kraju je stari Car ipak popustio. Vjenčanje je bilo 1. 07. 1900. godine. Niko od plemstva nije bio prisutan, samo Franzova maćeha Marie Theresa i njegove dvije polusestre Maria Annunziata i Aloys.

Ljubav je pobjedila....uz visoku cjenu. Možda i previsoku. To je morao biti samo "Morganatski brak" ili kako ga zovu "ljevoruki brak", u kojem, djeca rođena ne mogu nasljediti ni tron, ni titulu, ni privilegije, kao što se ni Sophie nikada nije smjela spomenuti kao zvanična supruga, niti pojaviti na bilo kojem javnom skupu, rame uz rame, sa svojim suprugom. Kao da nije ni postojala....čak ni u pozorištu, nije joj bio dozvoljen pristup u njegovu ložu. Jedino mjesto ikada, na kojem je mogla biti uz svog voljenog, bila bi vojna posjeta inostranstvu. To je što se ticalo javnosti. Privatno, Sophie je imala najbolje mjesto, u srcu voljenog čovjeka. Tu joj nije bilo ni premca ni takmaca. Bila je jedina. Ona najvoljenija.
Sva ta silna ignorisanja i šikaniranja ipak nisu mogla nauditi njihovoj ljubavi. Što je svjet oko njih bio okrutniji prema Sophie, činilo se da je Franz više i strasnije volio. 14 godina su živjeli u svome svjetu, u ljubavi, izrodili troje djece i ništa im nije moglo stati na put.

Onda je došao poziv iz male  državice u srcu Evrope, Bosne i Hercegovine. Zvali su Franza na promatranje vojnog manevra. S obzirom da im se bližila godišnjica braka, Ferdinand je odlučio sa sobom povesti svoju ljubljenu Sophie. I to bilo prvi put da se njih dvoje mogu pojaviti zajedno u javnosti, kao muž i žena, na istom mjestu. Prvi put u 20 godina njihove ljubavi.!!!!!

Stigli su u Sarajevo 28.06.1914 u 10:10 ujutro kad su sjeli u auto otvorenog krova i krenuli u povorci ka Gradskoj Vjećnici. U 10:45 prolazili su kraj Gavrila Principa, koji je sa razdaljine od metar i pol, ispalio nekoliko metaka u njihovo vozilo. Franz Ferdinand je pogođen u vrat, Sophie u stomak. Pričalo se da je bila noseća sa njihovim četvrtim djetetom iako ta informacija nikada nije bila zvanično potvrđena ni opovrgnuta. Smrtno ranjena Sophie je pala, glavom među Franzova koljena. Potrgane vratne žile, iz koje je prskala carska krv, Franz je nekoliko puta prošaputao "Nije mi ništa. Sophie, ljubavi moja, ne smiješ umrjeti zbog naše djece". To su mu bile posljednje rječi.
28.06.1914 godine u 11:30 Franz Ferdinand i njegova voljena supruga Sophie proglašeni su mrtvima. To je bilo prije 100 godina.

To je bila ljubav u pogrešno vrjeme, na pogrešnom mjestu. Ljubav koja je izdržala sve prepreke i nadživila i same ljubavnike. To je bila ljubav koja je prešla u legendu......ljubav koju svi mi priželjkujemo osjetiti bar jednom u životu i koje se svi, u isto vrjeme plašimo.

To je ljubav kojom ja volim tebe.

Pustila sam je u blogerski svjet nedavno ali sam je napisala ima tome dugo, tačno na 100 godišnjicu njihove smrti. Naravno, kao i sve što sam napisala u zadnjih godinu i po, napisah samo zbog Njega.

Reći ću ti još nešto što vjerovatno ne znaš. Čitav život pišem, strastveno i samo za svoju dušu. Još od vremena kad me moj deda Faik naučio da držim olovku u ruci. Tamo u njegovoj zlatarskoj radnji, na onim svilenim jastucima, gdje sam provodila svoje prve godine života. Onda, kad me napala bolest u dalekoj Americi, tad sam pisala kao suluda. Mislim da sam i spavala sa olovkom u ruci. Kad više nisam mogla držati olovku, onda sam snimala na diktafon. Dane i mjesece ispunjene pričama. U njima sam se opraštala od svoje djece, roditelja, prijatelja, nekih starih ljubavi koje ljubavi nisu bile. Tada nisam znala. Sada znam.

Čini mi se da sam se tako sama lječila. Onog dana kad mi je doctor Leo rekao da se bolest vratila došla sam kući i preslušala te vrpce. Prepala sam se svog sopstvenog glasa. Zvučao je potpuno stran, kao da nisam ja, nego neko drugi. Odavno mrtav. Tek tad sam shvatila da sam sve te priče ispričala na drugom jeziku. Zato mi i nije zvučalo moje već tuđe.

Izašla sam iza kuće. Na hrpu nabacala sve spise, vrpce i slike. U garaži pronašla kanticu sa benzinom. Polila i zapalila. Nekoliko hiljada stranica i sam bog zna koliko sati snimljenog glasa. Sve slike koje sam imala. Sve je progutao plamen. Dugo sam stajala nad tim zgarištem svog života. Mislim da se tad i nešto prelomilo u meni. Čini mi se da sam taj dan zaista i umrla. Ništa nije ostalo iza mene. Nisam više napisala ni jednu jedinu riječ. Sve dok nisam upoznala Njega. Onda sam se ponovo rodila. Rodila se i ljubav. Ona za cijeli život. I poslije života."

 fotografija pozajmljena s profila Farah