ZAŠTO RUČNI RAD NE MOŽETE DA PRODATE PO CENI KOLIKO VI MISLITE DA VREDI

Pitaju me ponekad, zašto objavljujem ovakve tekstove (kao ovaj koji sledi).  Što se mešaš u tuđe probleme? Što ispravljaš tuđe krive Drine? Što pišeš o parama, zaradama, zar je to najvažnije? Šta ti imaš od toga?

I evo da odgovorim javno kako ne bih pojedinačno pisala: Nemam ništa od ovoga, baš kao ni od čitave rubrike Podržavam kreativne. Ništa, sem onog osećanja da sam nekome pomogla- ne samo onome o kome pišem, već i potencijalnim korisnicima onoga što on radi, a koji možda nemaju mogućnosti da saznaju za to. Ništa, sem da ukažem i na to da neko ima problem zbog toga što neki drugi misle da mu mogu dosađivati svojim idejama, predlozima, zahtevima... ničim izazvani osim sopstvenom potrebom pa još i da se naljute i da ga grde kada on ne prihvati to što mu nude po svojim uslovima. 



Probleme koji nastaju u međuljudskim odnosima zbog toga što su neki neobavešteni, neuviđavni, alavi, nepristojni, sebični, što očekuju da će im neko drugi rešiti problem iako to nije njegov posao... možemo smanjiti, rešavati, jedino ako o njima pričamo. Ako kažemo zašto je nešto nepoželjno, nekorektno, bezobrazno, neprihvatljivo.


Možda sam preveliki optimista. Ali ja i dalje verujem da će bar neko korigovati svoje ponašanje ako pročita da nekome to smeta. Kao, na primer, u ovoj priči. Osoba o kojoj je reč provede 10 sati dnevno o prodavnici i time se ne završava njeno radno vreme, jer nastavlja da radi i kod kuće. I šta je ona Bogu kriva da je svakodnevno smaraju dokone domaćice koje umišljaju da jedino one znaju da pletu, vezu, šiju... i da je ona obavezna ne samo da trpi njihovo dosađivanje i smaranje, nego i da otkupi to što najčešće ume i sama da uradi. Samo treba da ima kome to i da proda.

Priznajem, drska sam. Znam kako se teško živi, znam koliko je mnogima svaki dinar važan, znam da nije lako i da bole i ruke i leđa dok se sedi nad pletivom i vezivom, ali isto tako znam da postoji na desetine načina da se prodaju ručni radovi i da se oni i prodaju, ako vrede, po onoj ceni koliko i vrede... a to što neki misle da je dovoljno zalepiti salvetu na drvenu kutiju ili "na debele" igle promuvati neki šal ili neke rukavice i uvaljivati ih drugima kao najveću dragocenost, to je već njihova briga.

Ovu priču sam iznudila, jer Ona ne želi da mnogo govori o tome. Samo moli sve one koji je smataju da je ostave na miru, kako bi imala vremena, živaca i snage da radi svoj posao. Da zaradi svoju platu.



"Danas opet osvanuo neki tmuran dan.
Došla sam u radnju iako ne očekujem mnogo kupaca,jer radnja mora da radi.
Ali da vam prvo kažem nešto o sebi:
Završila sam fakultet, ali se već 10 godina bavim  zanatom.
Kad kažem bavim, ne mislim na hobi već na pravi rad.Imam registrovanu raionicu i bavim se ručnim tkanjem (na tradicionalan način), pletenjem,vezom i heklanjem. Radionicu sam registrovala i postala zanatlija kada je preduzeće u kome sam radila prestalo da postoji.

Sada sam PREDUZETNIK ili kako to naši ljudi vole da kažu PRIVATNIK i svi misle da mi sada cveteju ruže, a pare samo padaju.E pa nije baš tako, bar kad se baviš proizvodnjom i to zanatskom, pa još na tradicionalni način.

Da bih mogla da otvorim radionicu prvo sam morala da naučim da tkam.

Tkanje sam naučila u Etnografskom muzeju na kursu koji sam pohadjala 3 meseca i platila ga.

Zatim sam morala da kupim razboj koji nije baš jeftin, a onda i predivo sa kojim ću da radim.

Pletenje,heklanje i vez sam već znala ali i tu moraš da nabavljaš materijal (prirodan i kvalitetan).



Registrovala sam radionicu,opremila se osnovnim sredstvima,materijalom i entuzijazmom. Nisam očekivala da ću napraviti neki BUM, ali sam se nadala da ću moći pristojno živim od svoga rada.

Odmah po otvaranju radionice morala sam da izmirujem porez, doprinos za penzijsko, za zdravstveno osiguranje i za slučaj nezaposlenosti.


Na te troškove sam računala i redovno ih izmirujem.

Prvo platim sve to pa onda nabavljam materijal a ostatak je moja zarada koja je nekada i ispod one minimalne propisane zakonom ali ja nemam kome da se žalim ni na koga da se žalim. I ne žalim se nego se trudim da uradim više, da radim kvalitetno i da pronađem način da robu plasiram.

Da, sve to mora da radim sama jer zarada nije dovoljna da platim (pošteno) nekoga ko bi to radio.
Shvatila sam da moram da imam neko stalno prodajno mesto u gradu gde će kupci moći da me nađu i pronašla sam ga.Nije na nekoj lokaciji u centru grada ali bolje išta nego ništa.

Otvorila sam lokal  a to znači da sam dobila nove troškove koje moram da izmirim(zakup,voda,struja,iznošenje smeća,telefon...).


Radno vreme mi je 10 sati (u lokalu) kako bi mogli da dodju kupci i pre podne ali i oni koji posle posla svrate.


I dok čekam kupce ja pletem ili vezem,heklam jer kad dodjem kući, pored onih svakodnevnih kućnih poslova čeka me i razboj.

Znam da većini ovo sad izgleda da ja mnogo kukam.I mnogi će reći (kao što mi neki i kažu) „Pa što ne platiš radnika da ti prodaje robu?Što si se stisla i hoćeš više da zaradiš?

U početku sam objašnjavala da nemam mogućnosti da nekome isplatim pristojnu platu i sve dažbine koje uz to idu jer jedva isplatim i ovo što već moram,a sada sam odustala od objašnjavanja.

Verujte da bih i ja volela da imam toliko posla i mogućnosti da zaposlim još nekoga pa da i ja mogu malo da uživam u slobodnom vremenu ali je činjenica  da se roba slabo prodaje i da često moraš da je prodaš  ispod stvarne vrednosti.

Sad će se sigurno neko pitati što uopšte ovo pišem.

Pišem zbog onih koji mi svakodnevno dolaze u radnju da mi ponude neku svoju robu i to  da je otkupim.

Ne možete ni da zamislite sa kakvom sve robom dolaze i sa kakvim predlozima.

Imate one sa tužnim pričama: “Radila sam tolike godine a sada mi je penzija toliko mala da jedva sastavljam kraj sa krajem a evo da vidite kako lepo pletem.Vi u radnji nemate ništa tako lepo.“ I pre nego što uspem da objasnim da se ovde ne prodaju tuđi radovi, ona već vadi iz kese neke prsluke ispletene od ostataka isparanih džempera (ali od prave vune) i saopštava mi cenu od koje se i meni zavrti u glavi objašnjavajući mi da to stranci mnogo kupuju.

Kada objasnim da ne otkupljujem tudđu robu i zašto, pogledaju me nekako sažaljivo i kažu da mi prodaja slabo ide jer mi roba nije kvalitetna i lokal nije na dobroj lokaciji i ja nisam ni dobar trgovac i da mnogo gubim što nisam otkupila njihovu robu.

Ima i onih drugih koji donesu robu koju su nasledili od majke ili babe i koja mnogo vredi ali oni nemaju gde da je nose ili stave, a žao im da propada ili da se baci pa je meni nude da je otkupim za pozamašnu sumu, "mada ona vredi mnogo više". Ako im pored već pomenutug objašnjenja da robu ne otkupljujem još kažem i da je roba oštećena, debelo se uvrede i naljute.

Nećete verovati, ali ima i onih koji jednostavno dođu, pogledaju po radnji i saopšte mi da da bi ako malo promenim raspored i neke stvari pomaknem, baš tu kod ulaza bilo idealno mesto za njihovu robu.Oni me nisu ni pitali da li mogu da donesu svoju robu i pod kojim uslovima. Jednostavno su ušli i već prave raspored pa sam nekoliko puta već očekivala i da počnu da unose robu.

Šta mi sve kažu kada im objasnim da to nije moguće, neću ni da vam pričam.

Ako onima koji kažu da znaju da rade sve to što i ja radim ali mnogo lepše i bolje predložim da i oni registruju radionicu i otvore prodajni prostor, pogledaju me kao da sam pala  sa Marsa i kažu da im to ne pada na pamet.

„Da kupujem materijal,radim,plaćam poreze i zakupe i da ne znam kad ću da prodam? Nisam luda.Ja ovo radim da dopunim svoj budžet a ne državni! Neću,bre ni na pijaci tezgu da plaćam. Prodavaću pored pijace ili na ulici  jer kažu da će sad i to moći za džabe.“

I okrenu se i odu a ja ostanem i razmišljam da li sam ja pogrešila i gde.

Znam da ne umem drukčije da radim nego samo po zakonu, ali gde grešim u odnosu sa ljudima.

Treba li uopšte da objašnjavam da ja ovo ne radim zato što mi je dosadno, čak ne ni kao dopunu budžeta,već da od toga živim i da zato ne mogu da otkupljujem   tuđe svari i da im platim koliko njima treba i da nisam ja jedina koja tako radi?

Ima nas još, mada sve manje.

I da ne zaboravim da svim kolegama preduzetnicima poželim puno uspeha jer ovo je godina PREDUZETNIŠTVA!"

Fotografije su s Pinteresta

4 коментара

  1. Jeste, ima nas svakojakih.
    Niko ne bi da stisne petlju kao ženaiz priče, pa da rizikuje sam.
    Ništa ona nije pogrešila, greška je u nama koji bi da se ogrebemo od drugih.
    Nisam to radila, u stvari, priznajem, probala sam pre mnogo godina kad sam prvi put poželela da prodam. Nisu se moji radovi prodavali, bila sam nekorektna prema prijateljici koja je prihvatila da ih stavi pored svojih (radilo se o sasvim drugoj vrsti rada), ali je prijateljica "carica", ništa mi nije zamerila i danas smo prijateljice.
    Od tada samo u se. I sve što uradim, cenim prema prilikama u Srbiji.
    Ljudi i dalje kupuju poklone. Skromnije nego nekad, ali naš običaj je da se ni u običnu posetu ne ide praznih ruku.
    Shvatila sam da je sada sasvim razumno kupiti kafu, jer je domaćinima potrebna. Takođe sam shvatila da u svoj ovoj borbi za preživljavanje, ljudi retko imaju vremena i strpljanja da unapred biraju i planiraju poklone i da naručuju na internetu, a tu su i troškovi poštarine, ili potrebno vreme da se organizuje i obavi lično preuzimanje, što u gradu poput Beograda, najčešće znači nekoliko sati.
    Zato razumem što se kupuju stereotipni pokloni, ako već nije kafa i ratluk, onda prvi Lilly ili prva knjižara.
    Hvala tebi za odličan tekst i zalaganje za kreativce.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Tačno. Nekome je vredniji par čarapa od svih ručnih radova koje moze da dobije. Takva vremena došla i nikako da odu.

      Избриши
  2. Sjajan post i sjajna tema. Najveći problem je u tome kada nisi u stanju ili ti nije u prirodi da budeš drzak na način na koji su drski oni koji dolaze, već pokušavaš ljudima da razumno objasniš. Takvi, kao i dama iz tvoje priče, najviše nadrljaju.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.