"Konstantin", godišnji niški koncert- Neki novi zvuci i kvalitet koji traje

- Vokalni sastav "Konstantin" obradovao je Nišlije koncertom koji će biti održan 10. 12. ove godine u Sinagogi, s početkom u 20 sati


Kada su, na dan Svetog Jovana Zlatoustog pre sedam godina odlučili da to bude zvanični datum početka njihovog rada, članovi niškog Vokalnog ansambla, tada okteta „Konstantin“, nisu ni sanjali da će postati brend grada u kojem su nastali i da će neprikosnoveno vladati  onom scenom na kojoj se izvodi kvalitetna muzika. Svejedno da li je svetovna ili duhovna, da li je stara, tradicionalna ili modernijeg datuma, njihova ili tuđa, da li je pisana za hor ili manju grupu izvođača.




Činjenica da sam tetka jednog člana „Konstantina“ nimalo ne umanjuje  moju nepristrasnost kada pominjem pojam brend, jer to mogu da osporavaju jedino oni sami, ne želeći valjda da zvuče pretenciozno i da sami sebe hvale. Spadaju u muzičare koji ostavljaju dubok trag, gde god da se pojave. Prepoznatljivi su, originalni i samosvojni. Pa i kad pevaju neku dobro poznatu pesmu, od desetina izvođača već interpretiranu, oni je učine posebnom dajući joj svoj pečat. Njihovo pevanje, tako daleko od aktuelnih trendova koji potresaju i naša čula dobrog ukusa i sluha, a često i vida, upravo zahvaljujući kvalitetu svake otpevane note dotakne ne samo poznavaoce muzike i muzičke sladokusce, već i one kojima dobra muzika nije jača strana.


Članovi Vokalne grupe Konstantin su:
Prvi tenori- Dalibor Marković, dirigent, aranžer i profesor u Muzičkoj školi, Mario Petrović. informatičar programer i solista, Bojan Stanković. kompozitor, aranžer, profesor u Muzičkoj školi i solista, Aleksandar Stefanović. profesor u Muzičkoj školi, Miloš Gavrilović, kompozitor, aranžer i profesor muzike, Marko Milanović, pravnik i solista, Miodrag Perović, ekonomista, Dimitrije Pančić, doktor medicine, Ilija Stojadinović, profesor muzike u osnovnoj školi i Ivan Stojanović, dirigent crkvenog hora, profesor u Muzičkoj školi i solista u  grupi.



Povodom koncerta koji će za svoje sugrađane održati 10. decembra u Sinagogi, razgovarala sam sa Miodragom Perovićem  i Bojanom Stankovićem, dan posle proslave sedmogodišnjice ovog ansambla (koju su priredili za svoju dušu). Što je i bio povod da se najpre osvrnemo na jedan veoma važan „sastojak“, prisutan u „Konstantinu“ još prilikom njegovog osnivanja- prijateljstvo.

ČVRSTO PRIJATELJSTVO ČLANOVA KAO TAJNI SASTOJAK MUZIČKE GRUPE

To druženje, objasnio mi je Bojan, poteklo je još iz njihovih studentskih dana, kada su neki od njih bili pevači u Akademskom horu Studentskog kulturnog centra u Nišu. I sama činjenica da su oni, kao i ostali članovi, od samih početaka znali šta znači timski rad, pevanje u horu, da se dele i lepi i oni teži trenuci sa kolegama i drugarima, posebno na putovanjima, jedan je od presudnih faktora pozitivne energije koja struji između njih, razumevanja i poverenja koje oduvek imaju međusobno. Od prvog dana o svemu se dogovaraju, a nesuglasice  i eventualni problemi se rešavaju otvaranjem svakog i glasnim razmatranjem pred „kolektivom“. 



"Te konstruktivne rasprave su ponekad i velike, ali mi ništa ne guramo pod tepih i to je veoma veliki razlog  zbog kojeg grupa traje i što neprekidno povećava i kvalitet svojih nastupa i broj članova"- kaže Bojan.


-          "Juče je i naš poslednji član dobio fakultetsku diplomu, a uz tog novopečenog doktora imamo pravnika, programera, šestoricu profesora muzike"- s radošću kažu moji sagovornici, podvlačeći tu činjenicu da u svakom životnom segmentu, ne samo kada je o muzici reč, brinu svi o svakome.

I    NE SAMO GLAS

           Uz nesporan kvalitet svakog člana, koje osim muzičke obrazovanosti i samopouzdanja koje svakoj osobi daju uža specijalnost i lično obrazovanje, krase ih  izuzetne glasovne mogućnosti, ta povezanost, prijateljstvo, druženje, razumevanje, podrška i briga o svakom i želja da pomeraju granice izvođenja svoje muzike. Što je omogućilo i to da se razvoj ansambla odvija spiralnom putanjom u kojoj nema padova, inače neminovnih posle dostizanja svakog maksimuma.

-Kaže se, kada jednom pevaš u horu više nema odustajanja"- objašnjava Miodrag Perović. "Ja sam, recimo, došao iz Paraćina na studije ekonomije i  već na drugoj godini sam nastavio da pevam u Horu SKC i tu je počelo moje druženje sa budućim članovima grupe. Tokom pevanja u horu, na putovanjima upoznavali smo se sa i svetskim trendovima, uviđali da su aktuelni fleksibilniji, manji sastavi, a ni  aranžmani  više nisu standardni. Pa smo i sami počeli da razmišljamo u tom pravcu."


Bojan tu magičnu energiju kojom je obeleženo i samo nastajanje Konstantina odslikava i rečima: „Nekada se nešto i ne može objasniti. Jednostavno, postoje i neke više sile koje sve to zapišu i sve se to nekako ukutka. Postojao je hor i mi u  njemu i ta neka naša druženja, pa prvi naši aranžmani inspirisani tim danonoćnim sedenjem, uz meze, rakijicu ili kokice,  i to naše pevanje, ali pevanje u pravom smislu. Ono što smo naučili kroz školovanje, pevanjem u horu, ono što smo poneli iz svojih porodica. Kada smo pevali neke pesme koje više i ne pevamo, stvarajući ovu koheziju među nama iz koje je zapravo i nastao naš ansambl. Oktet najpre, u kojem se recimo  nije ni primećivano da pevaju samo šestorica, onda kada su dvojica opravdano odsutni."


  "Za održavanje ovakvih ansambala veoma je važan karakter osoba koje postaju njegovi članovi, ta želja da se radi, da se peva iz entuzijazma"- ističe Bojan.  "I to se oseća, kada  postoji u čoveku. Kao što je potrebno da svako bude dovoljno iskren i da, u slučaju da ima važnije obaveze, kada ne može da pruži maksimum, to i prizna, najpre sebi. I opredeli se za to što mu je važnije, što je i najpoštenije za sve. Pa je logično da neko izabere život u inostranstvu ili da se posveti svom doktoratu, umesto pevanja u ansamblu."



Ovogodišnji koncert je, inače, usledio posle dvoipogodišnje pauze, kada su u pitanju godišnji koncerti na koje su navikli svoje sugrađane. Razlog je sadržan u mnogim lepim koncertima i nastupima tokom proteklog vremena. Ali će zato koncert u Sinagogi biti malo bogatiji i malo drugačiji od onih na koje smo navikli.

-         "Mi smo akapela grupa i to ćemo i ostati, ali da  malo razbijemo monotoniju tog akapela pevanja koje može držati pažnju slušačlaca jedno pola sata, ove godine ćemo nastupiti uz instumentalnu pratnju naših prijatelja"-ističe Bojan. " Sa nama će biti   Anastas Kamenović, profesor muzike, klavirista i basista, gitarista Radivoje Mijačić, za bubnjevima Miroslav Nesterović, Vladan Karadžov, bas gitara i kontrabas,  Bojan Mladenović, klavir i harmonika, frulaš Dejan Anđelović, član subotičke etno grupe Iskon, kao i vokalni solisti Jovana Gavrilović i Oliver Katić."
a

IZBOR MUZIKE KAO STALNO IZNENAĐENJE

„Konstantin“ i inače ima običaj da publiku iznenađuje izborom muzike, upotpunjavanjem svog prepoznatljivog, a opet uvek novog, svežijeg zvuka. Uz evergrin, duhovna muzika, pa napolitanske pesme, tradicionalna srpska pesma.. „Devojko  mala“, "Pod sjajem zvezda"...  a za pomenuti nastup i malo iznenađenje: već pomalo zaboravljena „Nema više starog Niša“, u duhu starogradskih pesama, koju je pre tridesetak godina izvodio i otac jednog od članova u grupi „Merak“.


A ma koliko njihove glasovne mogućnosti, predanost pevanju kao da od njega i žive,  energija koja ih povezuje i specifičan sjaj u njihovim očima kada se poklone pred publikom i puste glasu na volju bili garancija izuzetne muzike pred kojom ostaju bez daha i izuzetni muzički stručnjaci, postoje neke važne tačke u karijeri "Konstantina" koje su trasirale njihovo sadašnje mesto.

MUZIKA KAO JEDINA STRANKA

Kao prvo, podrška grada i nekadašnjeg gradonačelnika Niša Miloša Simonovića u vreme njihovih početaka. Prepoznavši u njima vrednost, Simonović je učinio mnogo da imaju prilike za pokazivanje onoga šta znaju i u Nišu i van njegovih granica. Budući neprofitna organizacija, dakle bez budžeta,  " Konstantin" u vreme tih prvih koraka ne bi ni imao priliku da se za njega čuje i u Beogradu i širom Srbije, da jednostavno i samo ode na gostovanje na Javnom servisu, da otputuje na neki nastup. Podrška grada u tom smislu omogućila je da ansambl raste i da se razvija.



"Ali smo zato uvek bili na raspolaganju gradu, kada je naše učešće bilo potrebno"- kaže Miodrag. "Recimo, za teniski meč Srbije i Švedske u Devis kupu održan u Nišu, na tečnom švedskom jeziku otpevali smo i njihovu himnu. Za ovogodišnje Filmske susrete pripremili smo numere u skladu sa festivalom - "Pod sjajem zvezda" i "Devojko mala". I uvek smo spremni da odgovorimo na tu podršku koju nam grad pruža, za šta, s druge strane, usledi i zahvalnost u vidu priznanja povodom prigodnih praznika."

To, međutim, nikako ne podrazumeva vezanost za politiku, za pojedinca ili stranku. Njihova jedina stranka je muzika i, kako kažu, Niš je isuviše mali grad da bi trebalo da se svrstavamo po stranačkoj pripadnosti, da sebi zatvaramo neka vrata zbog političke pripadnosti, da ne komuniciramo.

FESTIVAL KLAPA U PERASTU I GRAND PRI

Kao drugo, nastup na Festivalu klapa u Perastu. Onaj prvi, pre svega, 2011. godine, kada su nastupili sa svojom pesmom na ekavici, i to u konkurenciji renomiranih klapa s tradicijom, iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

"U Perast smo o tišli jedino zarad učešća na jednom takvom događaju, iz želje da dobro pevamo. Nismo sebe videli među muškim klapama. To je ipak njihova muzika, a u žiriju su sedeli ljudi koji itekako znaju šta je klapa"- kaže Miodrag."I  mimo svojih očekivanja osvojili smo najpre prvu nagradu publike, pa treću nagradu žirija i vratili smo se sa ukupno pet nagrada. Naredna godina  je obeležena osvajanjem prvog i trećeg mesta, a onda smo treće godine već i otišli u nameri da osvojimo Grand pri festivala. I uspeli u tome. I to što i publika i stručni žiriji prepoznaju u nama ono naše dobro, kritike koje dobijamo, koncerti koje održavamo, naš odnos prema svemu tome, sve je to nam daje osnova za verovanje da ćemo se i u periodu koji nam predstoji razvijati, da ćemo rasti."



Ovde se neminovno finansijski momenat nameće kao veoma važan element opstajanja i razvoja ansambla koji ima sve ostale uslove da se razmahne daleko više i daleko šire.

"Mi smo i pre tih nagrada za kojima nikada i nismo jurili niti se nešto posvećivali pevanju zarad njih već isključivo zarad samog pevanja, znali da publika to prepoznaje kao dobro"- napominje Miodrag. "Ali nam je svakako jako značajno i to da, gde god se takmičimo, to prepoznaju kao visok kvalitet i dobijamo najviša priznanja i  odlične kritike od ljudi  veoma renomiranih u muzičkom svetu. A da li će biti finansijskih mogućnosti da odemo i negde dalje, da stignemo na neke značajne događaje na koje nas pozivaju, već nije u domenu muzike. Već smo propustili učešće na Evropskom horskom prvenstvu  u Magdeburgu, na koji smo bili pozvani, a sada su aktuelne pripreme za Kulturnu olimpijadu u Sočiju. Poziv je već stigao, ali opet od finansijskih mogućnosti zavisi i naše učešće na Olimpijadi iduće godine. "

U BJALISTOKU VEĆ- DOMAĆINI

I treće, ućešće na Vidovdanskim danima u Bjalistoku u Poljskoj, gradu u kojem su već tradicionalni gosti, gotovo pa domaćini, od prvog obeležavanja ovog srpskog praznika u okviru Dana srpske kulture među pravoslavcima u ovoj zemlji pre četiri godine. I ne samo pravoslavcima, budući da koncerte i ostale kulturne događaje tokom tih dana posećuju i protestanti i katolici. Što je neka druga priča, ali se svodi na izuzetno dobru saradnju predstavnika i pripadnika svih vera zastupljenih u Poljskoj. Pa tako zajedno sa Konstantinom "Tamo daleko" ili  neku drugu srpsku pesmu  jednako srdačno i srčano i to na srpskom, pevaju svi poštovaoci dobre muzike, bez obzira na veru.

"Od naših prijatelja iz Poljske smo dosta naučili i o nama samima, ali i shvatili šta to znači osećati se dobro i biti ponosan što si Srbin, u inostranstvu"- objašnjava Bojan. "Oni su i pre naših odlazaka tamo znali naše pesme i izvodili ih, ali smo od njih naučili da ih i sami pevamo srčanije. Recimo, mi smo i ranije znali za našu pesmu "Oj Kosovo, Kosovo" i pevušili smo je, ali smo je za nastup pripremili tek na njihovu molbu. I zahvaljujući njihovom izvođenju, i sami je izvodimo daleko srčanije."


"U Bjalistoku se Vidovdan obeležava skoro kao opštedržavni praznik  i mi bismo voleli da se neko iz naše vlasti uveri u to kako poljski pravoslavci poštuju i slave srpski Vidovdan"- gotovo u glas kazuju moji sagovornici, napominjući da nemaju dovoljno reči kojima bi opisali i sopstvena osećanja u dalekoj bratskoj sredini i  emocije koje njihova pesma pobuđuju među onima koji ih slušaju.




     Sve je počelo zahvaljujući ocu Mihajlu, velikom srbofilu koji je  đak srpske Bogoslovije, organizatoru Dana srpske kulture koji ih je pozvao na prvu proslavu. Od tada  se broj srpskih dana u Bjalistoku produžavao, a paralelno sa njima i boravak niških muzičara, sada već širom severne Poljske.

Zahvaljujući Bojanu i Miodragu saznala sam da se u Bjalistoku završava jedina pravoslavna crkva van nadležnosti SPC koja je posvećena jednom srpskom svetitelju- Svetom Nikolaju Velimiroviću, vladiki žičkom.

Konstantinova priča u Poljskoj se širi. Posle Dana srpske kulture u Bjalistoku, ove godine su turneju nastavili u manjim mestima u Poljskoj gde ima,  recimo, jedva 100, 150 pravoslavaca. Sale u kojima održavaju koncerte su pune, čak i onda kada se naplaćuje ulaz. Jednako vole da ih slušaju i katolici i protestanti, a letos je otac Luka, kažu,   bio ushićen zbog čestitanja  od vernika i predstavnika drugih vera povodom nastupa Konstantina. Pozivi za gostovanja se svake godine povećavaju, ne samo u gradovima Poljske, već i u baltičkim zemljama.

Vidovdan se širi i van granica Poljske, a članovi Konstantina svojom muzikom šire i priču o  svojoj veri i svojoj zemlji čiji su svojevrsni ambasadori postali.


Predstojeći niški koncert, na dar svom gradu i publici koja je uz njih od prvog dana, samo je još jedna u nizu Konstantinovih priča o 12 muzičkih tonova i o svemu onome što sa njima ljudski glas može da uradi. Priča koja se tek zahuktala i koju finansijski problemi mogu samo da uspore na tren.

Njima se ionako ne žuri. Svi imaju svoje profesije, svoj život i van muzike, koja im je najpre ljubav pa onda sve ostalo.

I ko zna, možda će jednog dalekog dana kada na njihovim mestima budu neki novi "Konstančići", sve ovo izgledati kao divna bajka o nastajanju i rastu grupe za koju nikada nije bilo neosvojivih terena niti nepoznanica vezanih za onih 12 tonova.







3 коментара

  1. Надам се да је и "Коњ" на репертоару.
    Одличан чланак!
    Одличан!!!
    Поздрав Н.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Аутор је уклонио коментар.

      Избриши
    2. Moraću da pitam, jer je ovoga puta izbor muzike usklađen sa instrumentalnom pratnjom. Pozdrav S, poslala sam ti jednu lepu adresu.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.