Zamisli

U nju su bili zaljubljeni svi dečaci iz razreda.

Dobro, izuzima se onaj ponovac Peđa koji je lupao u  bubnjeve  u nekom na brzinu sklepanom rok sastavu koji je vežbao u zadnjoj podrumskoj prostoriji gimnazijske zgrade namenjenoj kabinetu... ili kad se to već tada zvalo, za nastavu odavno nestalog predmeta opštetehničko obrazovanje. Njega su ionako zanimali samo članovi Bitlsa čiji je biografije, od rođenja do van-bračnog stanja, znao napamet.

I nije, kol'ko se sećam, onaj Uroš, jer je već imao devojku za koju se šuškalo da sa njim spava od svoje šesnaeste godine. Eeeeeeej, od šesnaeste. Dok su njene drugarice plakale nad sudbinom Ane Karenjine i krišom čitale, tada izvikanu, Mir-Jam, sanjajući o držanju za ruke i poljupcu pred rastanak sa nekim odlikašem kojeg su uspele da bar koji sat odvoje od knjige.



Ali svi ostali, ma... smem da se zakunem da je bila tiha patnja svakog od trinaestorice ostalih odeljenskih drugara, koji su se zadržali u našem razredu pošto smo izabrali onaj daleko teži prirodno-matematički smer.

Nemojte misliti da je ona bila lepa. Dobro, ako se uzme u obzir ona tvrdnja da je svaka žena lepa, na svoj način- a čim se doda to, na svoj način, jasno je već na šta se misli i koliko se treba truditi da se pronađe ta lepota skrivena na taj, svoj način; ali se inače stvarno za nju ne može reći da je bila neka lepotica.

No, nije bila ružna, to već svakako stoji.

Bilo je u razredu zaista lepih devojčica. Neka je plenila stasom, neka lepim licem,  kosom, očima, kompletnim izgledom, pa opet, sve su one bile u senci graciozne ljupke pojave one o kojoj vam govorim.

I nisu je mrzele zbog toga. Nisu joj zavidele, niti je ogovarale. Taman posla da su je izbegavale, nameštale, da ju je ijedna ikada popreko pogledala zbog toga što bi sva muška pažnja bila preusmerena na nju, čim kroči u učionicu.

Samo su posmatrale šta se to dešava, koji to vazduh, s njenim ulaskom,  prostruji između klupa, pokušavajući  da dokuče tajnu njene magije kojom je obuhvatala mušku polovinu razreda dok ih je motala oko malog prsta zagonetno se smeškajući na svaki njihov kompliment zaustavljen  im negde ispod adamove jabučice dok su blentavo čekali njen osmeh, dodir njenog prsta na svojim obrazima, češanje njene nadlaktice  o njihovu, onako nehajno, u prolazu.

Kada je, nekoliko meseci pre velike maturske proslave  koja je prethodila polaganju mature i prijemnih ispita na fakultetima, tajanstveno nestala, tek onda su zapravo i počeli da razgovaraju o njoj.



Zamisli, otac ju je ispisao iz škole.
Nije se ni sa kim pozdravila. Čak ni sa Milenom, u čijoj je zgradi stanovala. Ni sa gazdaricom koja joj je izdavala sobu. Ni sa Lunetom, koji joj je bio kao brat.

Zamisli, odveli su je u Crnu Goru.
Da tamo završi razred i pokuša da maturira, pre nego što se porodi.
Niko ne zna ko je otac. Kada je nikada ni sa kim nisu ni viđali.

Zamisli, ona njena tetka, ona što je samo koju godinu starija od nas i koju je ona namerno zvala "teeeetka", ismevajući često njenu ljutnju zbog toga, ta  njena tetka je ostavila  muža. Onog, lepog mladog policajca koji joj je stalno mahao sa sporednog ulaza u gimnazijsko dvorište. I ne samo kada je bio na dužnosti. Onaj, koji joj je često donosio pozdrave od roditelja, kada bi sa ženom obilazio tazbinu. Ponekad kovertu s parama, češće kesu s kolačima i gibanicom, koje je onda delila sa svima u razredu.

Sada mi je tek jasno zašto jedino čokolade koje je imala u rukama posle susreta sa tečom nije ni sa kim delila. I zašto ih je stavljala u knjigu, pazeći da se ne polome, tajanstveno se osmehujući.

Zamisli.
E, taj njen teča je vrlo brzo posle razvoda zatražio premeštaj.
Zamisli, u Crnu Goru.



ilustracija- odavde

6 коментара

  1. Jednom već napisah... sad ću samo skraćenu verziju - ovo su priče koje ja volim mnogo.

    Dok sam ja bila đak naučila sam dve stvari - pas koji laje ne ujeda i ispod Mire sto đavola vire. I kad ukrstiš...dobiješ te neobične ćutljive devojke i ovakav neočekivani obrt :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Žao mi je što ova mašina pravi problema onima koji bi da napišu po koju reč ispod tekstova. I duplo ti hva,a zbog duplog truda da komentar ipak dođe do mene.
      A te narodne poslovice- šteta što više ne učimo od njih.

      Избриши
  2. Ume život da izmeša karte i napravi karambol ;) Odlična priča.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.