Napolju čekaju kiseonik, nebo, sunce, kafane, smeh- Nada Đurović, prevodilac, bloger i korisnik društvenih mreža



     Za sebe kaže da je ljudsko biće ženskog roda. Po zanimanju- prevodilac. Voli da bude radosna i da drugima pričinjava radost. Ne voli što to nije uvek slučaj. Brzo zaboravlja šta je sanjala, a najiskrenije i bez imalo fola priželjkuje mir u svetu i poverenje među ljudima. Kaže, još, da u poslednje vreme radi na sebi. Ili bar to pokušava, u meri svojih mogućnosti. Divi se talentu, dakle lepoti umetnosti,  i borbenosti.

     Znamo se sa društvenih mreža, na kojima smo obe aktivne, pre svega na Fejsbuku i blogu. Susretnemo se  u nekim grupama, kao članovi ili administratori, komuniciramo sa mnogo zajedničkih prijatelja i "prijatelja"- onih koji su, kao i nas dve uostalom, u tom virtuelnom svetu vezani dublje i jače nego sa nekima iz one prve priče, bez navodnika. Ovo je intervju sa Nadom Đurović, prevodiocem za francuski jezik, korisnikom društvenih mreža, blogerom.


NET JE NUŽNO ZLO

Kako bi provodila to vreme, da nema društvenih  mreža, da nemaš kompjuter?

Čitala bih više, pisala bih rukom (da nisam već zaboravila to da radim), verovatno bih se više posvetila kući ili šetnjama, uostalom, evo, i to piše u blogu: „Mogla bih da vezem, pletem, pravim neku grnčariju, gajim cveće, radim još nešto lepo ili korisno rukama osim tipkanja po tastaturi, mogla bih malo pažljivije da kuvam a ne svaki put da kažem eh, ovo je ipak trebalo ovako, a ne onako, al' dobro, pojede se to što skuvam, nije baš totalni krš, i sledeći put ću bolje, obećavam“.

Da li misliš da net zaista otuđuje ljude ili zapravo spaja one koji se bez njega nikada ne bi sreli?

Mislim i jedno i drugo. Net je nužno zlo koje nam je nametnuto brzim tempom života, predstavlja lako rešenje jer ti je sve nadohvat ruke, a pritom ne moraš da se pomeraš. A ne pomerati se nije dobro. Međutim, istina je i da spaja one koji se bez njega nikada ne bi sreli i to jeste prednost, ako se ljudi razumeju i pronađu. I sad, pomeramo se mi nešto po netu, učimo, razvijamo se, stičemo razna iskustva, dobra uglavnom, srećom, samo ponekad loša, ali pritom ipak sedimo prikovani za stolicu, dok napolju čekaju vazduh nebo kiseonik zelenilo sunce zvezde kafane pozorišta ljudi smeh (interpunkcija izostavljena namerno).

NAJVIŠE MI SMETAJU GLUVI TELEFONI

 Šta ti najviše smeta na netu, a zbog čega te mami?

Ako govorimo o komunikaciji na netu, najviše mi smetaju gluvi telefoni, ponekad. Nerazumevanje nastalo usled pogrešnog tumačenja napisanog, jer nema lica, mimike, gestikulacije, glasa (to sve ima na skajpu, ali nije sad reč o njemu, nismo svi na skajpu, a i meni treba nova zvučna kartica). I nerazumevanje generalno (vidi pod jedan šta želim, a uostalom, evo, i to piše u blogu: „Umem da zaplačem zbog tuđe nevolje, zbog tuđe tuge, zbog tuđih problema. I umem da zaplačem kad me ne razumeju, jer je to jako tužno. Meni je tužno“). A mami me zbog ovog što rekoh gore – sve je nadohvat ruke, lako rešenje, što je dobro za posao, za učenje, za nalaženje svakolikih informacija, pa i za druženje, da, ali ovo poslednje samo u nedostatku drugačijih mogućnosti.


Proputovala si svetom- kako je izgledalo tvoje detinjstvo u poređenju s mladošću i sa ovim godinama? Žališ li što se u nekoj zemlji nisi zaustavila?

Detinjstvo mi je bilo šaroliko i dinamično, kao i rana mladost. Svakih nekoliko godina smo menjali sredinu i nije mi loše išlo to prilagođavanje, jedino sam u osetljivom tinejdžerskom dobu teško podnosila seljakanja. 

BRAZIL I LJUDI KOJI TI DOBRO MISLE

U koju zemlju bi se vratila, makar turistički?

Zemlja u koju bih otišla da živim, a da ne trepnem, je jedna u kojoj nisam bila. Inače sam se u nekoliko navrata vraćala u Francusku, privatno i poslovno, ali tamo ne bih. Gde bih, (i to piše u blogu:) „Ne bih sedela u svom samonametnutom zatvoru i životarila, već bih živela negde na nekom moru, najradije u Brazilu, kad bi moglo, bavila bih se istim ovim čim se bavim i udisala život punim plućima, okružena ljudima pozitivne energije, koji vole da pevaju i plešu i koji ti dobro misle.

Jesi li sačuvala neka prijateljstva iz detinjstva?

Baš iz detinjstva nisam, mada, jedno vreme (od svoje 35. do 40. godine, na primer) sam živela u kraju u kome sam završavala osnovnu školu, pa sam obnovila neka stara prijateljstva, dok nisam ponovo promenila mesto stanovanja. Ali, i danas imam prijatelje iz perioda početka fakulteta, znači, kraj sedamdesetih... I zanimljivo, desilo mi se baš pre par dana da na društvenoj mreži naletim na druga iz škole jednog od mojih prijatelja iz tog vremena i njegove ekipe, koju isto poznajem (a tog druga ne poznajem). Eto jedne od simpatičnih strana društvenih mreža, a to je bila i prilika da se sa dvojicom prijatelja čujem tim povodom.

Radiš kao prevodilac, na dva fronta. Gde ti je lakše i lepše, a gde korisnije-  i možeš li da napraviš paralelu između stranog i našeg poslodavca?

Ha! Lepše je kod stranog jer plaća više, to svakako, i rokovi nisu tesni, uglavnom. I plaća korektno i na vreme, a nekad, kad ga zamolim, i pre vremena (posle 13 godina rada, već smo više ortaci, a kolege smo svakako). Kod naših poslodavaca su rokovi uglavnom uvek tesni, a para je mnogo manje, pa ti sad vidi... 

Okušala si se i kao bloger. O čemu pišeš kad pišeš i što ne pišeš kad ne pišeš?

O čemu pišem kad pišem? Pa evo: http://nepomicna.blogspot.com/. Ne pišem onda kad nemam šta pametno da kažem, mada, ne pišem uvek pametno ni kad pišem, ne pišem kad sam previše u introspekciji i u dubini, jer, iako delujem ekstrovertno, to je, napisah i to u blogu, „samo vrh ledenog brega“. Kad pišem, sa žaljenjem konstatujem da se u tom pisanju sve ipak vrti oko mog pupka, a to je ono što želim da izbegnem, ili bar želim da pišem o sebi, a da se u tome prepoznaju i drugi i eventualno izvuku neke pouke.

 Možeš li da oceniš našu blogersku scenu?

Teško, jer je ne pratim dovoljno, ali onako površno mogu da kažem da svako zaista može da nađe nešto za sebe. Čak i da zaobiđemo ove „životne“, introspektivne blogove, ima tu mnogo korisnih pisanja, o društvu, politici, korisnim stvarima raznih vrsta (da navedem samo razne članke o kompjuterima i Internetu, o raznim novotarijama ili, na primer, kulinarske blogove), a ima i blogova u kojima pišu istinski talentovani ljudi, kao i raznih blogova tipa kreativnih, gde ne mogu da se nadivim lepoti i spretnosti ruku autora (obično su to autorke). O jezičkim blogovima, onima koji mene najviše zanimaju i da ne govorim, a tu treba da se pospem pepelom, jer sam svoj jezički blog sasvim zapostavila.

Misliš li da blogeri mogu da bar malo promene na bolje našu stvarnost?

Ovde mi pada na pamet ona priča o ocu koji je okupio sinove i pokazao im kako je lako polomiti pojedinačne prutiće, a nemoguće je to učiniti ako se sastave u svežanj. Pa tako i ovo: ako bi se svi ujedinili oko neke akcije ili ideje i uporno ZAJEDNO gurali to napred i trudili se ZAJEDNO da se razvija, verovatno bi nekog uspeha bilo. Ali, mi uglavnom volterovski okopavamo samo svoje baštice, ili se pak ujedini nas nekoliko „komšija“, a to nije dovoljno.

Šta ti u ovom društvu najviše smeta, čemu misliš da naša generacija može da se nada, a šta da očekuju mladi?

Smetaju mi poremećene vrednosti. Sad vlada pravilo novca, profita, zarade, što manje toga imamo, kao siromašno društvo, to više težimo da ga steknemo, a nije nam lako. Naša generacija može da se nada da će našoj deci i njihovoj deci biti bolje. Nama– teško. Mladi, zavisi kako su vaspitani. Ako žele da ostvare kvalitetan život ulažući svoj rad i pamet, zasad im je, razume se, bolje da odu negde, ali da odu da bi se vratili i primenili stečeno znanje i iskustvo ovde. Ovi drugi, koji se povode za poremećenim vrednostima i o kojima je nedavno pisao Peđa , u meni izazivaju želju da ... možda ne da plačem, ali da se osećam utučeno. Da se ponavljam neću, komentarisala sam tamo.

ONO ŠTO POSMATRAM SA STRANE

Čemu se najviše raduješ?

Za Uskrs, baš na sam Uskrs, sam doživela mnogo radosti, pa mi je to nekako simbolično, iako nisam vernik. Najradosnije mi je bilo da vidim na nogama komšiju, mladog čoveka, za koga nije bilo izvesno da li će uopšte izvući živu glavu iz teške bolesti (a tačnu dijagnozu je saznao tek nedavno, alal nam zdravstvo!). Radujem se svakom uspehu, tuđem i svom, svakom ozdravljenju, rođenju, venčanju, rađanju ljubavi, svim tim lepim stranama života koje ja uglavnom posmatram – sa strane.

Čime ćeš se baviti kao penzioner? Možeš li sebe da zamisliš bez ovolike aktivnosti i gde ćeš usmeriti svoju energiju, kako ćeš trošiti vreme?

S obzirom na posao kojim se bavim i na način kojim se njime bavim, dakle od kuće – za mene nema penzije. Volela bih da odem da živim negde na more ili na planinu, ali je Internet conditio sine qua non. Od penzije iz matične firme se neću najesti. Dakle, neće se mnogo toga promeniti.

Kako sada provodiš slobodno vreme? Sa kim voliš da popiješ kafu, da ćaskaš, da dangubiš?

Poslednjih godina se jako malo družim, i zato što smo svi u nekoj frci i strci, i zato što sam se ja bila prilično izolovala od svakog kontakta. Volim da popijem kafu sa prijateljicom i njenim mužem, ili sa jednim od gore pominjanih drugara iz studentskih dana, jer se uvek siti ismejemo, a i koju pametnu misao razmenimo. On je jako zauzet i svaki put kaže – e, moram ovih dana doći... I to tako traje... Rekao je i pre neki dan, videćemo hoće li se čudo ipak desiti.

 Čime ćeš obradovati sebe ovog leta?

Suncem. Čekam ga kao ozebao – sunce!


I od mene hvala, Neno... Svi mi negde potcenjujemo svoje sposobnosti više nego što bi trebalo. A trebalo bi se toga oslobađati...

Ništa ne fali tvom osećaju za reči, Neno, a imaš i taj fini osećaj za ljude. Sve u svemu- hvala ti.

Drago mi je što si napisala ovaj odličan intervju i što sam kroz njega saznala više o Nadi. Od kad sam je na netu srela, osećam da imamo puno toga zajedničkog. Samo, ja ne umem lepo da izrazim rečima, moja profesija mi je iskvarila osećaj za reči.

Eh, moja F, ti mene voliš, pa me idealizuješ... Ima njih koji bi ti rekli da sam vaka i naka, a i ti bi mogla to da kažeš, al' nećeš :)

Rekli bi, pa neka izvole, neka kažu. Svako je slobodan da kaže ono što misli, zar ne? Kao što sam i ja rekla u svom komentaru.


Nada je, zaista, jako zanimljiva osoba. Nemogu da se setim drugog izraza kojim bih dočarala ono čime ona zrači a što se oseća kroz komunikaciju sa njom. Dopadaju mi se njeni stavovi a na tom seljakanju joj, iskreno, zavidim. Ne treba mnogo da pričam o njenom blogu koji mi se dopada i tekstovima koje čitam i po nekoliko puta, gde svaka reč ima svoje mesto i smisao i nosi jaku pouku i poruku. Kažem ne treba, jer oni koji je prate, to već znaju, a oni drugi, neka počnu da je prate, neće se pokajati.

6 коментара

  1. Nada je, zaista, jako zanimljiva osoba. Nemogu da se setim drugog izraza kojim bih dočarala ono čime ona zrači a što se oseća kroz komunikaciju sa njom. Dopadaju mi se njeni stavovi a na tom seljakanju joj, iskreno, zavidim.

    Ne treba mnogo da pričam o njenom blogu koji mi se dopada i tekstovima koje čitam i po nekoliko puta, gde svaka reč ima svoje mesto i smisao i nosi jaku pouku i poruku. Kažem ne treba, jer oni koji je prate, to već znaju, a oni drugi, neka počnu da je prate, neće se pokajati.

    ОдговориИзбриши
  2. Eh, moja F, ti mene voliš, pa me idealizuješ... Ima njih koji bi ti rekli da sam vaka i naka, a i ti bi mogla to da kažeš, al' nećeš :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Rekli bi, pa neka izvole, neka kažu. Svako je slobodan da kaže ono što misli, zar ne? Kao što sam i ja rekla u svom komentaru.

      Избриши
  3. Drago mi je što si napisala ovaj odličan intervju i što sam kroz njega saznala više o Nadi. Od kad sam je na netu srela, osećam da imamo puno toga zajedničkog. Samo, ja ne umem lepo da izrazim rečima, moja profesija mi je iskvarila osećaj za reči.

    ОдговориИзбриши
  4. Ništa ne fali tvom osećaju za reči, Neno, a imaš i taj fini osećaj za ljude. Sve u svemu- hvala ti.

    ОдговориИзбриши
  5. I od mene hvala, Neno... Svi mi negde potcenjujemo svoje sposobnosti više nego što bi trebalo. A trebalo bi se toga oslobađati...

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.