KAKO ĆE SRBIJU SPASITI JEDNA NARANDŽA I JEDNA KIFLA

Prvo sam stavila ovaj naslov
KRADE LI ONAJ KOJI KRADUCKA I KOLKO ĆE LAGATI ONAJ KOJI LAŽUCKA

pa sam se predomislila, na tren kalkulišući s ovim

Pravda izedju narandže i nakovnja

i na kraju izabrala onaj koji vas je doveo do ovog teksta



     Nisam se osećala prijatno kada sam pročitala ovaj tekst, pod naslovom , prepisujem ga za one koje mrzi da otvaraju link, Srbija umire na rate i na kredit. Nesreća ljudi u ovoj zemlji koji su diplomirali na ekonomiji, za razliku od ljudi iz drugih struka, sa kojima delimo sve ostale nesreće i muke, jeste u tome što znamo da čitamo neke znake i putokaze pre ostalih. I što nas one najnegativnije i najcrnje prognoze udare u glavu mnogo pre nego postanu naša stvarnost, a pri tome nemamo mnogo mogućnosti da utičemo - ni na mikro ni na makro planu. Pa se jedemo iznutra i to naše nezadovoljstvo sadašnošću koja vodi u još neizgledniju budućnost, ne možemo ni da ugušimo, ni da kanališemo, ni da konstruktivno usmerimo.

     Ekonomisti su u ovoj zemlji bili uvek niža klasa, daleko negde dole, ispod političara bilo koje vrste. Od kako sam počela da pratim ekonomska kretanja u onoj, a zatim i u ovoj zemlji, politika je bila uvek ispred ekonomije. I pitala se za sve. Čak i onda kada su ekonomisti uskakali, kao vatrogasci, u neke specijalističke ekspertske timove, da se spasi što se spasti može. Da se povuče, pogura, progura, ma i kroz iglene uši, ali samo da se opstane. Da izguramo, još ovu godinu, još ovaj mandat, još ovaj kredit...

     A za to vreme, ovu zemlju raznosili su svi. Koliko je ko mogao i koliko je hteo. Zato su se, valjda, svi i gurali da udju u politku - preko nje su postajali direktori, načelnici,nadzornici, predsednici upravnih odbora...
Čast izuzecima, ali, retko je ko propuštao priliku da omrsi brke. I makar se malo ovajdi, bar onda kada ono, nelegalno i van redovnih tokova, bude sklonjeno u stranu - u partijskom interesu.
    Aktuelna hapšenja najbolji su dokaz ove tvrdnje.

     I tako, dok Srbija umire na rate i na kredit, valjda zato da bi joj samrtnički ropac bio lakši, novine objavljuju još jednu vest - u Nišu su dva milicionera ostala bez posla, jer je kontrola utvrdila da su od nekog vozač, prilikom kontrole,  uzeli jednu pomorandžu i jednu kiflu.

     Zemljo, otvori se!

     Dok nekakvi funkcioneri iste instuticije u kojoj su do juče radili ovi nesrećni policajci, kupuju nekretnine i automobile za skoro 200.000 evra - valjda ljudi od usta odvajali, šta se tu može, oni su počinili neoprostivi greh. Pojeli, verujem da ih nisu bacili, po pola narandže i pola kifle. Tudje.

     Da se razumemo - nikada nisam volela miliciju. Mada nikada nikakve probleme lično sa njima nisam imala, i danas uzdrhtim kada se setim školskih dana. Otac mi je bio autoprevoznik, i mada je stalno ponavljao da ne postoje lepa baba, čista beba i ispravno vozilo, trudio se da svaki od kamiona koje je vozio bude maksimalno sredjen. Najpre iz razloga lične bezbednosti, a onda i bezbednosti u saobraćaju, jer bi snosio posledice ako se nešto desi zbog neispravnosti kamiona. Ali ga to nije spašavalo od progona milicajaca, ondašnjih, koji su po nekakvom sopstvenom rasporedu maltretirali autoprevoznike besmislenim kontrolama prilikom kojih se uvek nadje neki kvar, s uputom na tu i tu kafanu, gde se prebijaju računice.O tome šta smo sve preživljavali, neki drugi put. Držim da su sadašnji policajci, bar većinom, časni ljudi.

    Ali,ne mogu da oćutim, ne želim da predjem nemo preko činjenice da su dvojica jadnika ostali bez posla zbog pola kifle i narandže po glavi. Dok se, u isto vreme, ova zemlja i sve što postoji na njoj i u njoj, raznosi, razvlači, pljačka, dok nestajemo neumitno i lagano svi mi zajedno sa njom.





     - Nije mogao Tadić da spreči pljačku, nije imao ni kapacitete, ni podršku za to - brani ga, juče, moja prijateljica, iz njegove stranke, inače, divan i častan čovek, napominjem kolko da se ima u vidu. I kaže, Vučić ima odrešene ruke, podršku iz sveta,  ajd da vidimo hoće li on izdržati. Hoće li OVO zaista biti TO.

     Politika je čudna igra. To zna svako ko se uvatio u to kolo isprepletanih zamki, interesa, želja, ali i napora i nastojanja.

      Udješ, častan i pun elana, pa te slome, kupe, plate da te poraze i pokažu ti koliko i vrediš i koštaš.

      Ili udješ unapred definisane sopstvene cene i nije te briga - nekome je plafon poslaničko mesto, nekome direktorsko, nekome puko zaposlenje, nekome ministarstvo - nekima sve to zajedno.

     Ili ostaneš svoj, tvrdoglavo nepokolobljiv i uveren u ideju. Pa se slomiš, ako ne o prvo dizanje ruku protiv svoje volje, ali u interesu viših ciljeva, u partiji nema mišljenja svojom glavom, potpisivanjem pristupnice pristao si samo da se boriš za ono što je partijsko vjeruju. Ono što ti se kaže.

     Ili, budeš negde u sredini, kalkulišeš, trčiš od klana do klana, tražiš svoje mesto, navijaš za sopstvenu opciju, ne bi li se posle sledećih izbora ugurao negde, u neki odbor, neko javno preduzeće gde još od prethodne vlasti jedni drugima sede nad glavama, žmuriš nad nepravilnostima, nad još mnogo gorim stvarima žmuriš, pa opet, ta tvoja partija te izneveri, ne budeš dovoljno nagradjen, nisi dovoljno naginjao na stranu pobedničke strane pa... se mučiš i tražiš svoje mesto u nekim drugim redovima, gledaš gde možeš bolje da se prodaš, ko obećava i ko nudi više.

     Nekima se, tako, posreći, pa na tom ni malo lakom putu ulizištva i puzanja , uspevaju da kroz svaku stranku prodju ogrebavši se o neki mandat, neku funkciju, neku privilegiju, uz neki manji ili veći skandal ili  aferu koja se zataška... A neki, nesnadjeni u vremenu i prostoru, bilo zato što bi teli...al da se ne obrukaju, bilo stoga što im se prilika i ne ukaže, staju na pola puta, ogorčeni, uvredjeni, izneverenih nada i očekivanja.

     Retki izgrade karijere, ne sporim da medju njima i sposobnih, principijelnih, časnih, ali je, izgleda, mnogo više onih koji bi  po kapacitetima pre bili rijaliti zvezde, javne ličnosti (kako to gordo zvuči) bilo koje vrste.

     Rekoh, tako, u jednom dahu ono što mi je na duši. Verujm, ono što peče svakog gradjanina ove zemlje koji ne može mirno da spava, ne zbog sopstvene prošlosti, nego zbog sadašnjosti koja ga boli i budućnosti koje se boji.
     Samo molim da mi niko ne kaže, udji u politiku , pa se tamo bori za svoje ideje, pa da vidiš kako je to ...

Mene bi iz svake stranke izbacili dva dana posle prijema.
Jer bih im rekla sve u lice.


PS - ovaj tekst je namerno nes-za-v-ršen. Budući da je samo moje pisanije  i da samo odražava moje trenutno nezadovoljstvo dugoročnog karaktera, dozvoljavam sebi taj luksuz da ostane kao otkinuta stranica vustuelnog dnevnika, koji dozvoljava i škrabanje.



fotografija uzeta ovde  http://www.sxc.hu/category/1000
    


2 коментара

  1. Šta reći, odnosno napisati.
    Sve je tako, a opet, ljudi se snalaze, kao što se tvoj otac snalazio pa plaćao možda i više u kafani nego na sudu.
    Dakle, uvek je svega toga bilo, a narod je preživljavao, i ovo će da se preživi.

    ОдговориИзбриши
  2. Uh, jednom i neki sudija umalo da nastrada, ni kriv ni dužan, od tog milicajskog lobija ...ali, polako, napisaću i to, uskoro.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.