SLATKO OD POMORANDŽINIH KORA KAO POVOD ZA JEDNO SEĆANJE

   

     Ko da je sad gledam . Zapravo, više slušam, jer se , onako niska, i ne vidi od brda pomorandži složenih kao kupa, u vangli malo tamnije narandžaste boje od njih samih.
     Uzima jednu po jednu narandžu, pa im najpre  u krug  odseca vrhove i onaj deo oko peteljke. Onda šiljkom  nekakvog krivog noža, kupljenog specijalno za ove potrebe, zaseca uzduž koru, prateći zamišljenu putanju kriški.
     - Ovo mora pažljivo da se radi, da kriške od kore bude jednake širine , da se lagano skinu ,bez kidanja,  pa da im se još pažljivije , tanko-tanko, iseče i skine onaj unutrašnji, gorak beli deo - objašnjava mi, sva uneta u seckanje pomorandžine kore, kao da joj od toga zavisi sledeće budjenje - Tek onda kora je pogodna za uvijanje i ostalo tretiranje i tek tada će od nje ispasti slatko kakvo valja.
     Okreće se ka televizoru, sočno opsuje par puta "prekookeanske robijaše" rešene da budu svetski policajci koji "štite" interese svoje zemlje na hiljadama kilometara udaljenim tudjim teritorijama, pa ga uz "nećuvišedasenerviram" gasi , istovremeno pritiskujući dugme za uključenje radija.
     Zatim uzima beli konac, pažljivo mereći mu dužinu i  udeva ga u iglu .Svaki komadić narandžine kore uvija još pažljivije , vodeći računa o tome da uži početak ostane u sredini , oko njega namotava najširi deo i na kraju ,  onaj drugi  uži, preko njega. Kroz tako dobijenu namotanu spiralu provlači iglu, pa sa sledećim komadom kore ponavlja tu radnju...
    - Ovo ti dodje kao neko slatko za " stidni gosti", kaže, prisećajući se kako se  smejala dok su joj objašnjavali da ovaj pojam obuhvata slatka čije kuvanje zahteva više truda i napora i koja se iznose samo pred važnije, draže i cenjenije goste.

     - Smučiše mi se ove polugole pevaljke što ni usta ne znaju da otvaraju kako valja, ajd što ih pustaju na TV, neka bar narod gleda, al šta će one , bre, na radiju, šta traže ovde gde muzika ne može da se gleda, samo krešte i pište i šište, bubne opne mi probiše, gundja dok gasi radio...
     Kada je nanizala sve komadiće narandžine kore, dobivši nekoliko dugačkih niski, uzima dve šerpe, u koje sipa vodu i stavlja ih na štednjak. Spušta niske u prvu provrelu vodu, strpljivo čeka da opet voda provri, pa ih vadi i  prebacuje u drugu šerpu, u kojoj je voda tek provrila.
    Pruža mi šerpu iz koje je netom izvadila kore, pokazujući na sudoperu - prospi tu i nalij drugu vodu, pa vrati na ringlu. Pazi, bre, ne tako naglo, vrela voda se sipa lagano, za čas možeš da se popariš !

    Ćutim i radim kako mi kaže.  Postajemo uigrane vrlo brzo, ona prebacuje niske okačene na tanku oklagiju iz jedne u drugu šerpu, a ja menjam vodu u šerpama. I tako, devet puta.

     - Iz kora mora da izadje sva gorčina, ako 'oćeš da ti slatko uspe - manirom iskusne domaćice prosipa savete, kojih je uvek puna njena glava - A onda ušpinuješ šećer ko za svako slatko, raznižeš kore i sipaš ih u taj ušpinovani šećer i kuvaš, kuvaš, sve dok ne počne da  šapuće. Kako da objasnim nekome ko ne zna šta je to, kad šećer šapuće? To ti je, kad vri, ali ne kao na početku, nego kad se zatrči, onako, pa na površini šerpe vidiš velike bele mehuriće, a iz nje dolazi jedan vrlo specifičan zvuk, malo pre nego slatko bude previše ukuvano pa se posle ušećeri. Nauči se, vežbanjem. Naravno, ne s ovim, stidnim slatkim , nego kad stignu jagode, recimo, ili neko drugo voće, koje ne zahteva mnogo truda.I upamti, svako slatko, ali baš svako, kuva se uvek u velikoj šerpi. I samo jedno kilo odjednom. Ako 'oćeš da dobiješ stvarno slatko, a ne pekmez ili bućkuriš. To me je još baba naučila i to je za mene zakon.

     Pažljivo kašikom sakuplja penu s vrha šerpe, a onda kašičicom uzima malo tečnosti koja vri i lagano je sipa na tacnu, iz koje par minuta kasnije ponovo zahvata tečnost već zgusnutu i pušta da polako kaplje na tacnu.
     - Dooobrooooo, kad ovako počnu da padaju kapi, teške i prozirne, slatko je ukuvano baš kako valja - priča sebi u bradu, dok izmiče šerpu s ringle i prekriva je belom čistom krpom , najpre nakvašenom pod mlazom hladne vode, pa iscedjenom skoro do pucanja tkanine.- Sad sam mirna do sutra, pa da  slatko nasipam u tegle. Ako mi ga deca do tad ne potamane, hehe, ne bi im bilo prvi put...

    - Ček da čujemo koju su novu pakost smislili ovi belosvetski  bezdušni skotovi ... gundja dok ponovo uključuje TV, spremna već na svadju i  s njim i nove psovke, pogrde i klevete  na račun  onih koje već dugo smatra uzročnikom sveg zla u svetu.

     Unutrašnju politiku prestala je da komentariše one godine kada smo se skoro za zanavek posvadile, svaka braneći svoju opciju , tada dijametralno suprotnih stavova.

     Pristala bih da, bez pogovora, slušam sve one njene političke  stavove s kojima se nikada nisam i nikada ne bih složila , možda bih joj čak povremeno i klimnula glavom u znak odobravanja,  a sigurna sam da joj nikada, ali baš ni jednom jedinom rečju ,  ni u čemu , ne bih protivurečila .
 Samo da mogu da vratim vreme ...
 Samo kada bi moglo da je još  tu...
   

   

1 коментар

  1. Iskreno, prvi put sam čula za slatko od pomorandžinih kora..Vreme, na našu žalost ne možemo vratiti...prelepo je što si napisala ovu priču koja će ostati trajno sećanje na nju....

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.