Tomislav Vidanović, sredovečni privlačni gospodin
mladalačkog izgleda... ko bi rekao da je već otac troje dece, od kojih će
najmlađi uskoro proslaviti punoletstvo, probudio se tog dana mnogo pre svitanja, s grčem u
stomaku. Bližio se datum za isplatu sledeće rate stambenog kredita... ko li ga
natera da se uhvati u to vrzino kolo, pomislio je, ali šta će sad, dala baba
dinar da se uhvati u kolo, sada bi dala tri da izađe iz njega, al ne daju... Deca
su već navikla na to da svako ima svoju sobu i kako im sada objasniti da bi im
svima život bio mnogo lakši ako bi se preselili u onu dvosobnu prizemljušu koju
je nasledio od nekog dalekog dede, bar dok im kirija od izdavanja stana ne bi
bar malo oporavila kućni budžet. A datum isplate ličnog dohotka visio je na
dugačkom štapu koji se zvao nelikvidnost preduzeća i nemogućnost obezbeđenja
kredita zbog prevelike zaduženosti.
Imao je on, nije da nije imao crni fond,
pa kakav bi on domaćin i jedini hranitelj velike porodice bio, kada u skrivenoj
pregradi novčanika ne bi imao mali crni fond, za zlu ne trebalo. Ali... to ali
ga je mučilo jednako kao i dospela rata kredita: trebalo je kaparisati kafić za
proslavu sinovljevog punoletstva i u njegovom crnom fondu bilo je taman toliko
para. Ni evra više, nažalost. I, ne želi li da izgubi termin... Bože, kao da su
sva deca iz sinovljeve generacije rođena baš ovog meseca, morao je da vlasniku
kafića koji mu je već prijateljski ponudio više nego solidnu cenu, čim pre
dostavi predujam. I pritom, razlika između prodajnog i kupovnog kursa evra bila
je na istorisjkom maksimumu. Još jedna otežavajuća okolnost po njegov istanjeni
budžet.
Smrknut, pomalo i postiđen zbog sopstvene
nemoći, ušao je u kancelariju jedva čujno, nazvavši dobro jutro kolegama koji
su uvek na posao stizali pre njega. Kao da on nije znao razloge: šurovali su sa
sekretaricom marketinške službe u kojoj su svi radili, koja im je nabacivala
gotovo sklopljene ugovore za crkavicu od 15 odsto njihovog honorara od svakog
od tih poslova koje je po sistematizaciji trebalo ona sama da odradi. On nije
sebi dozvoljavao da padne toliko nisko. Ili će zaraditi svoju platu sam ili
neće ni raditi u novinsko-izdavačkoj firmi u kojoj je već prva u životu njegova prijava na konkurs posle diplomiranja
pozitivno rešena.
„Šta je sa tobom, izgledaš kao da su ti
sve lađe potopljene?“ – pitao ga je s izrazom lica na kojem se ogledala
pristojna zabrinutost za kolegu, Vidosav Marjanović, najstariji producent
marketinga, koji nikada nije imao problema ni sa normom, ni sa time što plate
kasne, ni sa gladnim ustima... imao je samo jedno dete, supruga mu je radila, a
najbolje se kotirao kod sekretarice službe marketinga, čiju je predusretljivost
u ustupanju sopstvenog posla za koji inače ne bi dobila posebne poene, bogato
nagrađivao sitnim usligama i krupnim poklonima.
„Ma pusti, nije ništa, uobičajeni dnevni
porodični problemi“ – odgovorio je odmahujući glavom, ne znajući ni sam da li ga
je sramota ili bi trebalo da prizna svoju muku.
„Ja sam od moje prababe naučio da o
problemu koji imaš valja pričati, jer se jedino kada ga kažeš može naći
rešenje“ – bio je uporan Vidosav, kojem su podršku dali i ostali.
„Pa evo, kad već pitate, mada... ne znam
da li je u redu... da vam kažem: hitno mi treba 25.000 dinara, samo na koji
dan, ovaaaaaj... do plate.“ – slegao je ramenima, saginjući glavu.
„Jao, pa što nisi rekao juče, sinoć sam
pozajmio komšiji od preko puta, znaš onog... ma da, ne znaš ga ti, svraćao je
ovde neki dan kad si ti bio na terenu.“ –
reče sažaljivo Vidosav.
„Ja nemam pa da me izvrneš naopako, ne bi
iz mene istresao ni hiljadarku.“ – reče Tugomir, dok je okretao brojčanik stajaćeg
telefona.
Jovan je samo ćutao.
„Tako sam i mislio.“ – rekao je Tomislav
Vidanović, dok je plaćao čaj uz odbijanje kusura, kafe-kuvarici Jeleni koja je,
začikavale su ga često kolege, potajno bila zaljubljena u njega. Ona ga je
sažaljivo pogledala, izlazeći iz kancelarije, što mu je palo najteže.
Dok je ispijao čaj, Tomislav je grozničavo
razmišljao. Izašao je iz kancelarije, obišao krug oko zgrade firme, udahnuo
miris tek procvetalih lipa pa se vratio.
„Prodajem!“ – mahnuo je novčanicom od 200 evra.
Sva trojica su se uhvatila za novčanike.
Najbrže je protivrednost za 200 evra izbrojao
Vidosav.
Trenutak pre nego što će novac spustiti na
njegov radni sto, u kancelariju je, sva zadihana, utrčala kafe-kuvarica Jelena,
s kovertom u rukama.
„Gužva, uh... u banci... uh, morala sam da
čekam... uh, izvoli. I ne moraš da žuriš
s vraćanjem, proslavite bez brige punoletstvo najpre.“
Narednih pola sata u kancelariji marketing
službe novinsko-izdavačke kuće moglo je da se čuje samo zujanje jedne dosadne
muve i ništa više. Neprijatnu tišinu prekinuo je Tomislav, odlazeći u banku da
uplati ratu.
Odavno nisam ostavljala komentare. Ti odavno nisi pisala ove tvoje sjajne životne pouke ovde. Svima su nam usta puna dobrote, ali kao da su srca postala prazna. A onda bude da oni koji nisu pustili da im iz srca ode to dobro, ćutke urade ono što nismo ni sanjali da bi mogli za nas da učine. Kao ova divna žena. Hvala ti na podsećanju na dobrotu.
ОдговориИзбришиХвала за читање. И за лепе речи.
Избриши