Ovo nebo igra fer plej igru - za nas dovoljno da ga zovemo dom



Neki su otišli iz ove zemlje iz pukog hira, jer su i ovde mogli sasvim lepo i pristojno da žive. Neki su morali, samo da bi preživeli. Neki su tražili više i bolje, ne samo ili ne uopšte u parama, nego u uslovima dostojnim za život svakog čoveka - poštovanje, red i zakon isti za sve. Neki, jer se ne mire sa stanjem koje preti da iz statusa quo pređe u najcrnji očaj.
Ovo je jedna priča o onima koji nisu želeli, ali su ipak odlučili da odu. I to tamo, otkud je došao otac porodice u želji da život nastavi baš ovde.
Ovo je priča Violete Woble, Novosađanke koja je želela da njeno dete odrsata u njenoj zemlji. A ipak, upravo zarad njegove budućnosti, odlučila je da budućnost grade u zemlji njegovog oca:

"Volim celu planetu Zemlju i da imam dugačke ruke ja bih je volela zagrliti rukama. Ali  nemam i onda je grlim srcem.



Tata Andrew i Noah
                            Violeta i Andrew
Cela planeta je moj dom, ma gde putovali ili živeli. Jednom je neko rekao celu istinu u jednoj rečenici: ”Deci treba pružiti krila i korene“.

Naše dete je  iz mešovitog braka - otac Amerikanac i majka Srpkinja. Rođeno je na srpskoj zemlji, uči srpski, a živi u Americi.

Živeli smo u Srbiji nekoliko godina jer smo hteli dati šansu ovoj zemlji. Za mog muža kao Amerikanca je to bilo kao da je došao na drugu planetu. Kulturološki i socijalno, a i politički.

Voli on prirodu Srbije, voli ljude iz Srbije, voli psovke jer, kako on kaže, vrlo su slikovite i maštovite.
Voli nasledje Srbije, kulturu, mitove i legende, istinite i izmisljene priče.Voli kult kafane i kafensanja .Voli domaću kuhinju.

Ali ima stvari koje i nije voleo. 

Kada je došao u Srbiju, bio je iznenadjen time koliko ljudi nemaju posla i kako rade mesecima bez plate.


Nijagarini vodopadi, Kanada
U jednom razgovoru, kada je sam tražio posao rekoh mu :”Nemoj da brineš. Nemaš posla -nemaš brige “, bio je zbunjen.
Znao je da ja ne pričam nikada nešto što nema smisla, ali i dalje mu je bila nejasna koncepcija receniče.

”Kako misliš -  nemaš posao, nemaš brige?"
”Videćeš, kašće ti se samo”.

Kada se zaposlio u Srbiji, imao je pristojna primanja, ali opet nije mogao da se  ne nasmeje sam sebi, jer kaže da je tolika primanja imao kao dvanaestogodišnjak, kada komšijama pokosi travu i to mu je  služilo za dzeparac, a sada od ovoga mora da izdržava porodicu !
Ali takodje je shvatio i moju maksimu :”Nemaš posao - nemaš brige “.

Svaki dan je odlazio na posao sa strahom da ga ne izgubi, a onda mi je rekao :”Aha, sada sam shvatio !”

Onda je počela egzistencijalna borba.

Njegova matematika nije bila u skladu: dvoje rade od jutra do sutra, ja pre podne on treću smenu, poslednji atom sebe damo, a na kraju meseca = 00,00 ustedjevine.

”Ok, rekoh mu, mi smo bogati."

Kaže, kako bogati. Sa sve "BRE" ?! 

Ja reko:” Pa nismo u minusu i nemamo kredite i nikome ne dugujemo”.

Vremenom je  shvatio da je i to u Srbiji bogatstvo.


                                   Central park
Zbog finansijkog siromaštva više pažnje je obraćao na ono sto je vredno - porodica i prijatelji, ali opet, da se ne lažemo, mi nismo uspeli za tih nekoliko godina da obezbedimo elementarene egzistencijalne stvari i to jednu porodicu ipak čini nervoznom.Kupiti kuću ili manji stan, to smo sa primanjima i neizvesnom budućnošću i bez podrške predaka (finansijske ) mogli samo da posmatramo kao mit.

Za razliku od mene, koja sam oguglala na svu politiku, na nekulturu, na birokratsku bahatost, na  nelogicnost -on  na sreću, nije.

Počeo je da se budi u strahu sa pitanjem: ”Šta ako sutra bude rata ovde, a mi nemamo ni uštedjevinu da odemo za Ameriku, a rat je ovde napraviti lako i samo se probudimo jedno jutro i saznamo da ne vodimo dete u vrtić jer je poceo rat?”

Ako odemo u parkić, redovno smo iz istog tog parkića odlazili kada druga deca počnu da dolaze jer sem psovki i agresije od dece nismo ništa drugo videli. A to su bila deca od 2-6 godina.




Bryant park -park gde je Tesla uvek hranio golubove .U kojem su stolice i stolovi svuda po travi i biblioteka koja je na usluzi -besplatna. U parku .preko cele godine za lepog vremena tu su bespaltna desavanja kao sto je joga,filmovi, koncerti ...klizanje preko zime
Onda smo se uplašili da mi ne mozemo da opipamo ni svoj sutrašnji dan, a kamo li  budućnost. 

Ako bih upisala dete u vrtić u Novom Sadu gde smo živeli, morala bih da potkupim debelim novcem direktora. Ako bih otišla u bolnicu da se porodim, morala bih  barem 100 grama kafe i bombonjeru da donesem ako očekujem da će sestra barem pozvati doktora kada to zatreba. Ako bih otišla da izvadim izvod iz matične knjige rodjenih, morala bih nekoliko puta da ih ispravljam jer su se nalupetali na važnom dokumentu...

Onda je on počeo da pravi maksime:
”Čuj, svejedno je koji ćeš fakultet i da li ćeš ga zavrsiti,i da zavrsis i da  ne, prodavaćeš pljeskavice “.

Sve je to počelo da nas plaši. Doživljavao je napade panike,bojao se za budućnost deteta.

Odlučili smo - dosta je, idemo u Ameriku.


Noina drugarica koja je sa ostrva st.lucia i kojo nedostaje to ostrvo .Govori francuski i Noa voli da je slusa dok mu peva

Kako, nemamo para ni za kartu, a ne i za vizu za mene?
Nekako. Otkazali smo stan, vratili se u moju porodičnu kuću da bi uštedeli  kiriju i sakupili smo 400 $ za avio kartu i 500 $ da moze da plati sobu  i 500 $ da ima kod sebe dok ne nađe posao. I tako se i on kao imigrant vratio u svoju zemlju.

Posao je našao za 23 dana, a iz meseca u mesec stvari  su napredovale i u roku od 6 meseci obezbedili smo moju vizu i stan. 
Osećamo tlo pod nogama i znamo da ćemo obezbediti i krov nad glavom uskoro.

A u Americi?

Znam da važi mišljenje da su ljudi glupi i da je to surova zemlja i niko ne voli  spoljnu politiku njihovih političara, ali mislim da je uvid u pravo stanje sasvim drugaciji kada putujes u prolazu i kada zivis ovde.

Ovde u Americi, u Njujorku, on nije imao napade panike.

Finansije -  nesto oko čega ne brinemo uopste.

Vidimo sutrašnji dan i vidimo budućnost.

Prve reči koje je moje dete naučilo sa ulice bile su: thank you,please i excuse me (hvala, molim, izvinite).





Igralište - hocu da pokažem da su igrališta zaista zabavna za decu i da to nisu dve klackalice i ljuljaške i tobogan. To je čitav kompleks zabave napolju sa vodom, peskom, raznim mehaničkim spravama gde deca uce mehanizam
Birokratija je više nego prosta. 
Ljudi su divni i ja ih volim. Toliko različitih kultura, toliko različitih učenja i tolerancije.

Istina je da ovde ljudi nisu glupi, da veoma vode računa o tome kako se hrane i da Amerika nije Mc Donalds. Vode računa o zdravom životu, uvidjavni su.

Kultura je na visokom novou i uči se u školi.

Svaki posao se obavlja vrlo profesionalno.

Ljudi se smeju i srećni su. Neposredni. Opušteni.

Vegetacija je i u Njujorku bogata. Ptičice pevaju, noću se čuju cvrči, a leti i svici sijaju.

Ne verujem u idealan poredak, to ne postoji. Postoji samo onoliko  koliko  drzava ima deblji paravan.

Tako ni u Americi  nije slika bajkovita, niti je raj na zemlji kada se duboko pročačka po sisitemu, ali je mnogo, mnogo, mnogo bolje nego u Srbiji.

Zašto?

Zato što postoji interakcija izmedju države i naroda. Jeste, radnik plati taksu, ali je plaća sa zadovoljstvom jer zna da je sve to u službi zemlje u kojoj živi. A kako zna ? Jer uziva usluge taxe,u brzom prevozu, u dobroj infrastrukturi, u odličnoj administraciji, u sve boljem i boljem školskom, kulturnom ...socijalnom sistemu.

Kada saberemo i oduzmemo - volimo ovaj novi dom i volimo ovo nebo i ovo Sunce, jer se osećamo dostojanstveno i dobijamo zauzvrat ono što smo uložili u sebe i u mesto gde živimo.

U ovom novom domu volim taj osećaj da sam ŽIVA.

Da imam toliki luksuz da životu dam boje kroz stvari koje volim: kroz putovanja, kroz način stanovanja i kroz kulturu življenja. Kroz sitne filmske frejmove iz svakodnevnog života, kroz zanimljive situacije kao kada su na pesackom prelazu u istom  momentu budistički monah u  bordožutoj odori, pripovedač neke Isusove crkve, panker na skejtu, baka u marami... Kao street art, kao sijaset preformansa, kao u svim tim sitnim neočekivanim svakodnevnim dešavanjima u jednom danu. I do sada sva su desavanja bila prijatna, kao i sama činjenica da svakog trenutka možemo jednostavno odlučiti da promenimo mesto stanovanja, a pritom da nam kriterijumi budu: kakvu klimu volimo.

Nemamo želju da se vratimo u Srbiju, osim da vidimo drage ljude. Ali to je sve. Radije bih te drage ljude dovela ovde i vidjala ih na drugim mestima.

Znam, mnogi će me osuditi, ali volim fer plej.

Dete će učiti srpski, ali ne zbog nostalgičnih razloga, nego zbog onog prvog dela  - da zna za korene. 

U Srbiji koreni mogu da budu toliko čvrsti da umeju i da udave. Amerika mu daje mogucnost da leti. Balans je ono što me uvek u životu vodi, i u elementarnim životnim, praktičnim odlukama.

Ovo ovde nebo igra fer plej igru i za nas sasvim dovoljno da ga zovemo dom.


2 коментара

  1. Nevezano je li Srbija ili koja druga država na Balkanu, niti ima tko da optužuje ni da sudi. Svatko ide tamo gdje se nada da će biti bolje. U ovom slučaju, razlog potkrijepljen sa mnogo činjenica. A ovakvih je sudbina sve više i više. Tužno, jako :(

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.