Kad vidim njenu muku, moja mi postaje tako mala

- Neka ti ostavila ruž, kažem  dok joj brišem obraz.

- To me je izljubila jedna prijateljica iz Užica, davno se nismo videle pa sam je maločas slučajno srela, došla na nekoliko dana. Lele, ženo, kad bih ti o njenoj sudbini pričala, mogla bi roman samo o njoj da napišeš. Divna žena, divna majka, divan čovek, bre, ali zakasala sa jednom budaletinom, ponekad je sva modra, al ne sme ništa. Ništa, ženo, mora da ćuti i da trpi psihopatu, da ga vidiš- ja sam ih jednom srela u marketu, upoznala nas je i posle kad smo se srele nasamo rekla sam joj, njemu se bre zlo već na prvi pogled vidi. Bar ja to umem da pročitam na prvu loptu. Šta ću, život me istrenirao, kad me već nije na vreme upozorio.



Toliko je ogoljen, oljušten zapravo, taj njen, sa  njega kao da je skinuto, isčezlo, sve ono što ga je činilo čovekom. Pa onako oljušten, u toj svojoj sirovoj stvarnosti, isijava neki čudan vonj čoveka koji mrzi. Iz njegovog pogleda se vidi da mrzi sve oko sebe, da zapravo i ne ume da misli dobro, a u rečima koje izgovara  oseća se samo pakost, bes, mučnina neka te hvata dok ga gledaš i slušaš. A kada ti okrene leđa, zažališ i što si ga uopšte sreo, što si uopšte bio u situaciji da spoznaš postojanje jednog takvog bića. Pa ti ona tvoja muka koja te kod kuće čeka nekako biva manja, bezbolnija, i manje ti liči na onu muku pre nego što si saznao da postoje onakvi... i da neko ko živi sa njim u stvari, tek on, zna šta je to prava muka.

Pokušavala je ona, jadnica, ma šta nije radila da ga urazumi, da mu ukaže, pokaže šta  ne valja, da ga umili, odobrovolji, al ne vredi.- Neću ja da se smirim dok vas sve ne vidim mrtve, govori joj, a ona zna da pritom misli na decu, pa ućuti.



Što se ne razvede? Ma htela je i to, gde nije htela, ali on samo preti- pokušaj, pa ćeš videti šta mogu da uradim. I šta će. Pa znaš i sama da protiv nasilnika niko ništa neće da preduzme dok i ne uradi nešto... nešto posle čega je ionako kasno.

I šta će? Trpi, jadnica, utrnula u svojoj muci, gleda da decu nekako zaštiti od skota, izvini molim te što se ovako izražavam, meni pogrdne reči nisu svojstvene, i sama znaš, ali u ovakvim situacijama čovek i nema mnogo izbora, nijedna ružna reč, nijedna pogrda  nije dovoljna da opiše njega i ono što radi svojoj porodici.

Izvini, raspričah se ja, ko da mi nije dovoljno ove moje muke. Evo idem u nabavku, sa sve Njegovim spiskom. Tako ja, svaki dan. Čitav život. On napiše šta treba da se kupi, ja odem, kupim, donesem... onda On kontroliše račun, da vidi šta sam koliko platila i da nisam, ne daj bože, potrošila koji dinar za nešto van spiska. Ne smemo, ni deca ni ja, dinar jedan da potrošimo a da On to nije odobrio. Ma šta da ti pričam, sin ne sme ni da pomisli da nešto sebi kupi čak ni od kredita, koji je sam, svojim peticama zaslužio.

Šta ću, moram tako, dok ne iškolujem decu. Ćuti i trpi. I čekaj da ti nekad svane.

Ako uopšte svane.


ilustracija je odavde

7 коментара

  1. Mislim da si udarila pravo u sredinu. To je ta tužna priča o ženama koje su maltretirane ali koje ostaju, zbog dece, zbog kuće, zbog... Ne znam, nisam pametna, samo ovo se nikad ne popravi... ni ne zakrpi. A ovakvih priča znam iz života, dosta... Svaka ti čast...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Šta da ti kažem. Tu drugu ne znam, ali ovu znam i otkad je znam divim se čovekovoj istrajnosti u muci, a sve zarad plemenitog cilja da se deca izvedu na put. Želim joj da to i doživi- s razlogom ovo kažem.

      Избриши
  2. "Toliko je ogoljen, oljušten zapravo, taj njen, sa njega kao da je skinuto, isčezlo, sve ono što ga je činilo čovekom. Pa onako oljušten, u toj svojoj sirovoj stvarnosti, isijava neki čudan vonj čoveka koji mrzi."
    Odlično opisano. Zamrzla sam se u sekundi, kada sam ovo pročitala.
    Šta da kažem? Znam da jedna reč može mnogo toga da promeni ali znam da i hiljadu reči ne može ništa da promeni. Nije samo do nas, koji znamo za takve slučajeve, već i do onih koji tu muku trpe, i to godinama. Ne mogu da sudim. Ona zna zašto je sa njim. Ali da je ovo bolna istina barem polovine žena u Srbiji - jeste. Život je jedan a kako ćemo sa njim da se poslužimo i poigramo na nama je. Naše odluke utiču i na živote ljudi oko nas, to je sigurno. Mislim da ta dečica nisu srećnija što je ona ostala sa njim, takvim. Ko zna šta su čula i videla i kakve je to posledice ostavilo na njih. To su stvari koje te žigošu za čitav život...

    ОдговориИзбриши
  3. Draga Nale, znam da niko od njih ne čita blogove, pa evo da ti kažem- mada ona to i ne krije. Ona je preživela tešku bolest i svaki dan strepi za svoj život, iz mnogo razloga. Jedino zato trpi, a i zato što nema kud. Njena penzija mala, žive u njegovoj kući, a podrške ni od koga. Žalosno je što čovek koji se čitav život, bukvalno čitav radni vek školovao, specijalizirao, učio... kada se nađe u ovakvoj situaciji mora još i da trpi to što trpi, ali je to naša stvarnost. A njena deca jedino brinu za nju i njeno zdravlje, zaista.

    ОдговориИзбриши
  4. Обично немају никога да им помогне и онда ћуте и трпе. Не знам, нисам паметна. Мислим да никада никога не бих трпела па да имам и десеторо деце. Просила бих али не бих трпела, ни због себе а поготово не због деце. Јер та деца све то понесу са собом у свој живот. И најчешће нађу исте такве мужеве који су насилни и онда она трпе..и све тако у круг...

    ОдговориИзбриши
  5. Draga Luna, preteška sudbina i... nisam pametna, ne znam ni šta više da kažem.

    ОдговориИзбриши
  6. Na žalost, trpe mnoge žene, a kriju. U praksi imam slične slučajeve. Ti nasilnici su pred drugim ljudima"na'leb da ih mažeš", to se odmah pročita.
    Društvo čini nešto sitno, ali dok ne bude posla za te žene, nema ni izlaza.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.