MAST I LEBAC

     Kad vidim tinejdžere i pubertetlije kako u sendviče i tostove muvaju kečape  (čitati čist gustin sa malo ukusa paprike ili paradajza), majoneze ( čist holesterol na kvadrat ), senfove, sosove nepoznatog sadržaja i porekla i sve ono što ničemu ne služi, osim da poboljša ukus bućkurisa koji jedu, sva se naježim. Ko da im nije dosta soje, gustina i razno-raznih sastojaka sadržanih u viršlama, salamama i kobasicama, koji bi, da nije poboljšavača ukusa ,završili u kontejnerima. Kada još sve to zaslade izvikanom koka-kolom ili energetskim napitkom u limenci, za koju neke novine pišu da  dokazano  izazivaju  Alchajmerovu bolest,  dodje mi da vrisnem .




     Stara dobra vremena - nije tome ni pola veka. Majke bi nam na tanke kriške hleba mazale čistu svinjsku mast. Preko nje , samo malo soli i prstohvat aleve paprike.Leti i dve-tri kriške paradajza. Milina...Nije bilo važno u čijem se dvorištu igramo. Kad ogladnimo, tu je lebac, njega oduvek ima svaka kuća. Mast se vadila iz ogromih kanti donetih sa sela u vreme svinjokolja. Aleva  se dobijala tucanjem  u čuturi za žito, sušene prošlogodišnje paprike. Preostale posle zimske sezone punjenih paprika i salata od kuvane suve paprike i u avanu tucanog belog luka. Jeli smo je samo petkom, ako se išlo u školu, kako bi iz naših pora iščezao miris luka do ponedeljka.
     Doduše, imali smo i mi svoje industrijske bućkuriše, posledicu pomodarstva i shvatanja da je sve industrijsko bolje nego domaće. Marmeladu. Stajala je, sakupljajući prašinu i bakterije,  u klasičnim radnjama, na pultu, na nekakvom masnom papiru. Kao veliki komad nekakve želatinaste mase, kasnije sam shvatila da je to u stvari  žele.Nikako marmelada. Iza pulta je stajao prodavac koji bi, rukama već dovoljno isprljanim hvatanjem novca, nožem sekao tu marmeladu. Stavljao je u onaj sivi reciklirani papir, uvijao kao ciglu i davao nam u ruke. Nije bilo kesa, tada.
    Na svu sreću, svi su shvatili da su domaći džemovi, pekmezi i marmelade mnogo bolji nego taj industrijski bućkuriš. Ovi, sada mladi ljudi, čini mi se, nikada neće shvatiti da je ono što im današnja prehrambena industrija nudi sve, samo ne zdrava hrana. Nažalost.
     

4 коментара

  1. Sećam se i ja te poslastice.Meni su istna,uglavnom na hleb mazali puter(donosio nam neki čovek sa sela) i domaći pekmez(pravila ga moja mama) ali sam ja obožavala da odem u komšiluk da jedem hleb i mast i tucanu papriku.Kad su moji ukapirali da sam se ja"pretplatila"na tu užinu,počeli su i oni to da mi spremaju ali mi je i dalje bilo ukusnije ono u komšiluku.

    ОдговориИзбриши
  2. Čuj, ja se ne sećam, ja krkam to i sad. Još sačuvam mast u poseboj tegli od prženih kremenadli pa kad mi dođe veče a ja tu mast, hlebic ugrejan u rerni, sitno seckani luk crni i ljuta aleva ma raj je mooooj! Imam šta drugo ali ja to naprosto obožavam!

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.