Zašto su trgovci onako nervozni

Gotovo je uobičajeno da neprijatnosti doživljavamo svakodnevno, od izlaska iz kuće pa dok se ne vratimo u nju.
Ja na sitne, svakodnevne, te gotovo podrazumevajuće neprijatnosti, odavno već ne reagujem. Ovako glasna i u normalnim situacijama, pa još upečatljive spoljašnosti koja za one koji ne znaju da mi je duša meka ko pamuk može i malo preteće da deluje, eksplozivna uvek više nego što je potrebno... bila bih uistinu jako incidentna osoba, da ne kontrolišem tu svoju eksplozivnost  i tu svoju potrebu da ispravljam sve belosvetske krive Drine, a najviše one koje se ne tiču i ne dotiču mene lično, nego čoveka koga najčešće i ne poznajem.

A danas me baš poteralo.

Malo iznervirana time što nisam slušala sebe pa da krenem na vreme, nego drugaricu koja misli da će od centra Niša do Rode iliti bivšeg Merkatora da stigne za 10 minuta, a brat bratu trebajoj bar 20; i time što svoje traženje tačnosti od drugih potkrepljujem svojom pa uvek i svuda stignem bar 15 minuta ranije, "otkačim" onu svoju naučenu samokontrolu već na samom ulazu. 


Doduše, prodavcu u Forma ideale sam oćutala, bog će ga znati s kolikim naporom.


Bukvalno se zalepio za nas čim smo ušle i pratio nas je u stopu sve dok nas nije "isterao" takvim ponašanjem.

Mi desno, on pet koraka iza nas, desno. Stego neke papire ispod miške, tupka i ne trepće, valjda sve u strahu da mu neki kolega na preotme nas, u njegovim očima potencijalnu normu. Mi levo, on pet koraka iza nas, levo. Mi pravo, on pet koraka iza nas, saaaamo pravo.

Kako li mu samo uspeva da drži isto odstojanje, pitam se, pa krenem samo malo levo, pa se kao dosetim da ponovo zavirim u komodu- da, komodu tražim danima, ali neku specijalnu, po nekom svom ukusu, kakve izgleda niko ne pravi; pogledam ga malo ispod oka, kad on... levu ruku zadržao u polupokretu, desna noga mu oslonjena samo na prste, i kao kobac ustremio se ka nama... spreman da poleti, valjda.

Dignem ruke od komode, ne mogu brate na miru da razgledam kad mi kobac diše za vratom, do'vatim drugaricu za  ruku i ovdučem da, kao, gledamo stolove i stolice. Misleći, neće za nama valjda, to je tuđi "teren". Samo što nisam pustila uzdah olakšanja, verujući da smo mu konačno umakle, kad ono... ispod oka vidim... i dalje pet koraka distance, blokče ispod miške i njegova figura u pokretu, i dalje nalik na kopca koji pikira plen.



Prođemo pored nekih koleginica njegovih, žene ič ne aju, dobar dan, dobar dan, ali se on ne predaje. Uđem u nešto kao nalik na spavaću sobu, vidi ovu ovde, dovikujem drugarici koja se zagledala u astal, kad on... stao na pola puta, pa ne zna da l' će levo il' će desno, podvojena ličnost na radnom mestu ima da postane... dignem ruke i od komode i od astala i stolica i odvučem drugaricu u samoposlugu.

Dobar dan, kažem mesaru, treba mi mleveno meso, juneće, al malo posnije, dobar dan, ljubazno će on, nažalost nema, to što vidite samo imamo.

Au, mesar pa ljubazan, kažem u sebi, ma znate i vi da sam sa mesarima na ratnoj nozi oduvek, sem kad me neko baš prijatno ne iznadi, mislim, čas izuzecima, kad će on:- Ali evo, imamo ovo... i pokazuje mi ONO, znate ono mleveno, u koje namuvaju sve što ne mogu da prodaju, sa sve lojem kožicama i ostalim papcima...

-Ne hvala, to ni da mi džabe dajete ne bih uzela, kažem, a zaista se toliko gadim tog spremljenog mlevenog mesa, od kad sam čitala, čula ali i gledala na kraju šta sve stavljaju u njega.

- Mi ovde ništa džabe ne delimo, kod nas nema ništa džabe, ovde se ništa za džabe ne deli... melje onaj mesar, izgleda da ga istina mnogo boli, a tako se dere da bi svaki prolaznik pomislio kako sam tražila meso za dž.

Tu li smo, pitam se, pa ti i ne znaš koliko ja mogu da budem glasna kad oću, kažu da sam se tako glasna i rodila, na planini rastu samo grleni ljudi.

- Ali gospodine, ja Vam nisam ni tražila meso za džabe, samo sam Vam na Vašu ponudu da kupim spremljeno mleveno meso- pa tu još glasnije nastavim... rekla da spremljeno mleveno meso ne bih uzela ni džabe da ga delite, sve i da umirem gladna... e ovo na kraju sam mu dodala zbog bezobrazluka, a i da mu više nikad ne padne na pamet da pokuša da poštene izbirljive kupce "namešta".

- Šta Vi hoćete, šta fali ovom mesu, ovo ljudi kupuju i za decu... dovikuje mi prodavac dok gledam na susednom odeljenju suhomesnate proizvode...

... e tu se okrenem, namestim najljubazniju facu koju "imam", priđem mu i sasvim tiho ga pitam-"A da li biste Vi  TO svojoj deci dali da jedu."

- Kako da ne, kaže- pa moja deca baš to jedu.
- E onda Vam svaka čast...mada iskreno sumnjam u to što kažete. I mada Vas i Vaše kolege i ne mogu da krivim, jer Vi samo slušate šta Vam se naloži i sve one splačine muvate u mleveno meso jer morate.

Ostao je da gunđa, stvarno više nisam imala živce za bacanje.

Uhvatim opet drugaricu ispod ruke, 'ajmo u Matis, predložih, još samo tu nisam tražila komodu.


U Matisu nas dočeka ledena
 hladnoća. Ne znam da li je hladniji salon ili one radnice, od koji nam jedna jedva požele dobro veče i izvolite. 

Onaj nameštaj, inače, nabili gusto ko da kifle prodaju pa mogu da ih trpaju jednu na drugu, jedva se provukosmo između ormara i stolova, a radnicama baš tada proradio nerv za sređivanje. Vuku njih dve jednu polufotelju, a kako je vuku, sve se zaglave baš tamo gde bismo mi prošle. Vrtesmo se jednom, provrtesmo se drugi put, treći put jedna promrlja "izvinite", pa četrvti  put pred zakrčenjem saobraćaja nameštaja pred kupcima, valjda kao dokaza njihove vrednoće, uhvatim drugaricu pod ruku- bukvalno nas isteraše. Neću bre da se tiskam s  njihovim foteljama koje su mogle da razvlače i pre i posle nas kolko im volja, ionako im niko po ceo dan u onaj zaleđeni magacin  ne uđe. A i od pokreta se ljudsko telo zagreva, kad već ne mogu ko ljudi da se ogreju.

Ne tetošim ja ni Intereks, znate već, štaviše njih najčešće i pominjem po lošem. Em tamo najčešće kupujem em su njihovi vlasnici izgleda najhalapljiviji pa im iste radnice čiste dvorište i rade za kasom ili mere meso dok pakuju povrće,  ali bar popismo ..ups, odustadosmo od kafe kad videsmo krempite... pa ispratih drugaricu i zaglavih u supermarketu.

U prevečerje praznika, tamo jedva da je bilo desetak kupaca. Tamo gde su u ovo vreme ranije radile sve kase, dok su se redovi otezali do pola marketa, sada su bile samo dve kasirice. I troje kupaca ukupno, na obe kase.

E, tada mi je tek bilo jasno zašto su trgovci onako nervozi.

Ono, ja kad budem nervozna, i nemam neke štete, sem zdravstvenih. Al kad oni budu nervozni, pa još navalentni i/ili neljubazni, ima da strada(va)ju i oni sami, i pazar, i gazde koji od svojih radnika prave neljubazne i navalentne i nervozne prodavce.

5 коментара

  1. Dobra si draga Nego, ti se još ideš i pregovarati s njima, ja sve ostavljam i odlazim kad me nanerviraju, i tu se ne vraćam više. U sebi im brojim još danima :D

    ОдговориИзбриши
  2. Ma ajde to nisu pravi trgovci. Ali Negoslava ovaj tekst je tako dobro napisan, duhovit da ga je bilo lepo čitati iako se radi o negativnoj pojavi u našem društvu.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.