Pozajmi mu onoliko koliko možeš da oprostiš



     Danima se osećam... gorko. Ne toliko zbog sebe, koliko zbog svega ovoga oko nas. Zbog ljudi, događaja, nedogađanja. Zbog vremena, izgubiljenog i onog koje će biti izgubljeno. Zbog ćutanja, kad ne treba, zbog galame kad je suvišna, zbog saginjanja glave, zbog kameleona svih boja. Zbog onih koji nam kradu dane, budućnost, bolnice i škole, osmeh i spokojstvo, nadu... Zbog onih koji brane ubice, lopove, lažove... Zbog ove zemlje koja je toliko zatrovana zlom, tugom, čemerom, prevarom, krađom, lopovima i lopovlucima svih boja, nameštaljkama i nameštanjima, nepoštenjem, nečašću, da mi je prosto neshvatljivo kako do sada nismo potonuli  još dublje nego što jesmo.

  Gde se izgubiše pojmovi kao što su istina, poštenje, čast, pravda, pravdoljublje? Šta je sa poštovanjem dogovora i date reči? Ko nam je ukrao dobrotu? Kako je nestalo čojstvo?



     Gledam neke ljude iz sopstvenog okruženja - čitav život su proveli kunući se u časnu prošlost svojih predaka, hvaleći se poštovanjem koje su njihovi očevi imali jer su važili za ljude od reda i poštenja, noseći ime svoje familije na obrazu, na čelu i na krstu.  A onda sve to izgubiše za šaku para pozajmljenih i nikad vraćenih.
"Oni imaju"- mantra je je sve većeg broja ljudi, koji manji od makovog zrna obećavaju i ono što znaju da je nemoguće, dok isisaju od bliskih, rođaka i prijatelja svejedno, koji dinar, koji evro, koji ček... za zimnicu, ratu kredita, detetu za jaknu, za ekskurziju, za izmišljenu operaciju, za kazanče u kupatilu, za krov na kući...a onda, kada dođe vreme vraćanja, shvate da su "oni koji imaju"krivi što su im dali kad znaju da oni nemaju odakle da vrate, da su bezobrazni, bezobzirni, da nemaju dušu, da su se najeli pa ne vide tuđu muku...

      Šta je to od ljudi koje znamo, sa kojima smo rasli i delili sve tuge i sve radosti, kojima smo verovali i koje smo cenili, u čiju reč nikada nismo po-sumnjali,  sa kojima smo se pomagali i za koje smo mogli u vatru da skočimo - šta je to i ko je od njih za ovih nekoliko godina sveopšteg potonuća  napravilo prevarante, lopove, vrdalame, jednom rečju nečasna bića vredna osude i prezira?

Ko su ti ljudi iz našeg najbližeg okruženja, za koje smo garantovali, kojima se ponekad divili, uz koje smo bili, o kojima smo mislili sve  najbolje i za koje ni u najgorem snu ne bismo poverovali da mogu da padnu toliko nisko, da prestanu da poštuju i čast svojih predaka, da pogaze roditeljski obraz, da zaborave na tradiciju porodičnog, familijarnog imena?

I šta, zapravo, oni misle o sebi - ovo me i najviše zanima? Da li misle da su u pravu? Da tako treba? Da ispravljaju svemirsku nepravdu, po kojoj su materijalna bogatstva ma kolika bila, nekima pripala nepravedno a da su njima zakinuta? Da nije stid uzeti, pozajmiti i ne vratiti, da nije greh ukrasti? Da su drugi imali više sreće, pa zato parče njihovog kolača mora da pripadne lezilebovićima koji samo znaju da kukaju i kukumavče? Da su plaćene školske diplome lenje dece preskupe, pa moraju malo da štrpnu od tuđeg? Da njihovo dete ne može i ne sme da se muči za  sitne pare i da zato imaju pravo da otimaju od tuđe dece čiji roditelji izgaraju na tri posla da bih im obezbedili sve što im treba?

    - Tokom poslednje tri godine, od kako su iscrpli poslednje mrvice rezervi, toliki ljudi su dotakli dno morala, časti, da je prosto neverovatno - priča mi prijateljica koja silom radnih dužnosti ima kontakte sa kojekakvima, koje mora da sluša i koji misle da će je ganuti svojom tugaljivom pričom- Ja stalno ponavljam ljudima koje znam, ne verujte više nikome na reč, ne dajte više nikome ništa bez nekog obezbeđenja vraćanja, bolje neka se taj koji traži naljuti odmah na vas, nego onda kada počnete da tražite da vam vrati. I bolje neka vas glava zaboli malo zbog toga, dok ne shvatite da ste ispravno postupili i da ste mogli postati žrtva prevare, nego da vas zaista prevare.

     Lažova i prevaranata je oduvek bilo i biće ih, ali njihov sadašnji ovoliki broj može se smanjiti samo tako što će njihove potencijalne žrtve biti obazrivije.

     Pa tako, sledeći put kada vam neko bane u kuću, sav skrušen i tih, a traži vam pozajmicu, dobro porazmislite hoćete li mu pružiti pomoć.

     Jedan moj prijatelj lepo reče nedavno - od kako su se ljudi prozlili i čast se izgubila, ja kad treba nekome da pozajmim, dam onoliko koliko mogu da oprostim. Pa ako izgubim, izgubim. Uvek je, nevraćanjem, on izgubio više. Mene za prijatelja.



   




3 коментара

  1. Divan tekst. Topao, ljudski, ali nadasve mudar savet. Koliko možeš sebi da oprostiš što si dao...

    ОдговориИзбриши
  2. Eh Negoslava, takvim poslom se bavim da često vidim kada ispliva ono najgore kod ljudi. Jedan da kažem pošten dođe na nekih 20 nepoštenih. Često se zapitam gde su Srbi? Da li sve što je valjalo izginulo u toliko ratova kojih je bilo na ovim prostorima? Odličan post!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. I ono što je dodatno poražavajuće, vrlo često imaju podršku onih za koje bi se reklo da nisu nepošteni - jer, kada se hvale svoju "podvizima", uvek će se naći neko da im aplaudira.

      Избриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.