Sta se desava u medjuvremenu - da ne kazem, izmedju dva kompjutera

Da li smete da se zakunete u to da niste net-zavisnik? Ja smem- nazalost, uverila sam se u to zahvaljujuci najbanalnijem razlogu, kvaru kompjutera.





      Ovih dana cesto se setim jednog svog kolege koji je. bezuspesno, naravno, pokusavao da ostavi cigarete. Cesto nas je zasmejavao onim- uopste nije tesko prestati s pusenjem, evo ja sam juce prestao po stoti put. Vrhunac njegove samokritike bilo je nervozno cupkanje nogama, dok je istovremeno dobovao prstima po radnom stolu i uveravao nas- evo, ne pusim vec tri dana i uopste nisam nervozan, casna rec, kunem vam se, mogu ja to, ma, kad vam kazem...

     Tako nekako i ja - nema jos ni mesec dana kako sam uspela da "sredim" jos jedan svoj kompjuter, a evo, nisam nervozna, casna rec. Nit dobujem prstima, niti cupkam nogama.
     Samo ne znam zasto su mi nokti izgrizeni.

     Salu na stranu, ali ziveti bez kompjutera i nije tolika tragedija kako mozda zamisljate dok vam je ova sprava u funkciji (pogotovo ako imate net na mobilnom telefonu).

KRSTA NOVAKOVIĆ - HEROJ JEDNOG DOBA, KOJEM SE SRBIJA NIJE ODUŽILA

- Sećate li se priča o ljudima koja je vlast posle onog rata proglašavala narodnim neprijateljima, samo zato što su bili patriote i ljudi i zato da bi se domogla njihovog imetka? Jedan od takvih je Kruševljanin Krsta Novaković, kojeg su Jevreji proglasili "Pravednikom  medju narodima"!


     Priču o čoveku-heroju i humanisti, Kruševljaninu Krsti Novakoviću, čula sam pre nekoliko meseci, od ljubaznih domaćina u ovom gradu, Ljubinke i Zvonka Rajkovića. I nisam je, po svom običaju koji mi ponekad i smeta, odmah prenela na blog, sve iščekujući neki poseban trenutak za objavljivanje, ko što je i tema sama. I tako, pričom o jednom izuzetnom čoveku, koji je doživeo sudbinu veličanja, osporavanja, zatvaranja i kažnjavanja, objavljujem kao 300. post na ovom blogu. Meni, izuzetna čast, priznajem.

...I NA ČASNOM MESTU POSTOJATI

     Krsta je bio najstariji sin  Ljubice i Novaka-Nove Novakovića, trgovca uvoznim kristalom i finim posudjem, i brat  Jevrema-Ješe ( sveštenika, oca humoriste Novaka Novaka), Koste, Smilje, Ružane i Zorke. Po završetku Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu, 1925.godine, postao je vlasnik drogerije, koju je mogao da registruje kao apoteku tek 1932. godine,  kada je Kruševac premašio 15.000 stanovnika, budući da su već postojale dve apoteke, a propisano je bilo da može postojati jedna na 5000 stanovnika.
     Posle par godina podigao je reprezentativnu zgradu - kuću i lokal,u centru, u Knez Mihajlovoj ulici. Kao i svakom srpskom domaćinu koji je svojim radom sticao i stvarao, i njegovu kuću su vlasti posle rata rekvirirale, apoteka je nastavila da radi, a na spratu je bila muzička škola. Dok sve to nije srušeno zarad podizanja socrealističkih gradjevina.

KAJNE ŠANSE, SRBIJO!?

- Mislite li, verujete li, nadate li se, da Srbija ima šanse? Ja priželjkujem, ali kada čujem ovakve priče, lagano klizim ka pesimizmu!


     Grupa mladih ljudi iz jednog našeg grada  učestvovala je na nekom bečkom festivalu,  zajedno sa još puno mladih iz velikog broja evropskih zemalja. Svi oni su bili u prilici da, zahvaljujući svojem muzičarskom daru, provedu nekoliko dana u austrijskoj prestonici, što je podrazumevalo, uz nastup na festivalu i praćenje rada ostalih ansambala, i priliku da  organizovano obidju Beč, sa sve vodičem koji je svih tih dana brinuo o njima.
     Njihovi vršnjaci iz ostalih zemalja, priča mi očevidac,svakog jutra su silazili u salu za doručak na vreme da na miru doručkuju i da budu u holu u zakazano vreme, gde ih je već čekao vodič. Kako bi stigli na vreme tamo gde su već bili najavljeni i kako bi bilo vremena za ispunjavanje svih tačaka iz programa njihovog boravka.
     Samo su naši u tom hotelu boli oči svojim ponašanjem. Beskrajno dugim kašnjenjem, najpre na sam doručak, pa razvlačenjem od  sale za doručak do hotelskog hola, pa vraćanjem u sobe, gde je kao po pravilu uvek neko nešto zaboravio...

MOLI SE DRŽAVA DA SE PROBUDI

Želite li da živite u uredjenoj državi? Epa, onda tražite od ove da se uredi ili put pod noge... kažu, postoji puno uredjenih!

     AnaJan Štepalica, osoba iz mog prethodnog posta, skrenula nam  je pažnju  na Fejsbuku na tekst o problemu s kojim se i sama susreće, ali  iz ugla nekoga ko je bio prinudjen da svoju firmu čiji je promet s inostranstvom 20.000 dolara godišnje, proda Hrvatima, zbog nepostojanja sluha kod države za internet prodaju. Odnosno, zbog toliko komplikovanja postupka izvoza, naplate i plaćanja pratećih troškova, da je čovek jednostavno digao ruke od daljeg razvoja i brenda- farmerki, koji je sam osmislio i njegove prodaje na svetskoj pijaci od koje je  80 odsto otišlo u Ameriku, a ostatak u Japan, Australiju, Zapadnu Evropu...
Tekst možete pročitati ovde i njemu se nema šta dodati. Čak ni kad se oduzmeš od nebuloza koje se dešavaju u zemlji, odavno već na rubu opstanka i sa gradjanima, odavno već svesnima šta i kako valja menjati da bismo zakoračili u taj uredjeni svet kojem težimo.
      O tome je pisano i ovde.
     Treba li, uopšte,  podsećati na to, koliko su ne-uredjenjem uslova poslovanja, regulacijom radnog prava, pa i mnogim drugim elementima života i rada, nezadovoljni, i to svi, od radnika na najnižoj lestvici, do rukovodilaca i vlasnika firmi? Treba li pominjati to da svaka vlada, neizostavno, prilikom sopstvene inauguracije, obećava uspostavljanje normalnih tokova poslovanja, zajedno s novim radnim mestima, tra-la-la-la... od čega nikada deklarativno ne odustane, ali rezultati sami svedoče o tome da se odustalo i pre nego što se krenulo u otklanjanje smetnji na koje se privrednici žale?  I to, dok ujedno nude i recept za rešenje problema i  sprečavanje iskorišćavanja i zlopotreba na koje radnici kukaju, uz ukazivanje na to kako se sve može tamo gde je država raspoložena da  nešto nabolje menja!

NAŠA KRALJICA ŠTEPANJA - ANA JAN, KOJA NAM OTKRIVA KAKO JE ŠIVENJE HOBI, RADOST, UMETNOST,USPEH...


        Ovo je jedan od onih afirmativnih tekstova, koji me ispunjavaju milinom dok ih postavljam na blog - ja ih, u stvari i ne pišem, nego samo kopiram odgovore nekih talentovanih i vrednih i uspešnih ljudi, koje zamolim da nam otkriju tajnu tog svog uspeha. I time udahnu nadu i verovanje u to da ovo nisu toliko loša vremena, koliko naš čovek, koji ima talenat i san i veru u sebe i nadu i istrajnost i posveti se ostvarenju tog sna,  može uspeti i koliko daleko dogurati u onome čemu se posveti. I da pri tome, što je ujedno i najvažnije, ostane ili postane srećan, a ne neko ko tužan hukće pod teretom svakidašnjice koja melje.


            Pretpostavljam da ste već čuli za AnaJan Štepalicu, pogotovo ako imate blog ili ako vas zanima šivenje ili ako pratite ljude koji imaju šta da kažu i pokažu. Reč je Ani Janković, lepoj dami od 34 godine, diplomiranom inženjeru organizacionih nauka, odsek za informacione sisteme. Zaposlenoj kao programer. Ono, Štepalica, govori sve ostalo... A o tome je rekla sledeće:

         -  Od malena sam bila prilično kreativna i bilo mi je jako zanimljivo da šijem, štrikam, vezem, crtam, tkam... Oprobala sam se u gotovo svakom ručnom radu (izuzev heklanja, koje nisam savladala).
Kada sam išla u sedmi-osmi  razred, mama mi je sašila par jednostavnih suknjica i bluzica. Ona je do tada šila vrlo jednostavne stvari, i nije baš bila mnogo vešta. Pošto sam bila užasno nestrpljiva, jako sam se nervirala što je spora, što te stvari nisu izgledale kako sam ih ja zamislila. I tako sam, prilično samouvereno, rešila da sama uzmem da šijem, pod parolom “ja ću to brže i bolje!”.
U početku nije bilo ni brže ni bolje, ali sam bila uporna (i pri tom jako histerična). Mama je ubrzo iscrpela sve lekcije koje je mogla da mi da, tako da sam ostala sama na svom, bez ikoga da mi pokaže šta i kako. Iskreno, trebalo mi je mnogo godina da dođem do nivoa na kojem sam sada. U početku sam parala stare stvari i šila nove, malo kasnije sam počela da kupujem materijale, koliko i kada je bilo novca za njih (nesrećne devedesete!).
Učila sam na sopstvenim greškama. Ali, bila sam neustrašiva! Šila sam sve, od suknje i bluze do blejzera. Neke stvari bi ispale savršene, a neke su završile u kanti za đubre.
Iz tog iskustva sam mnogo naučila, i danas se ponosim time što sam samouka. “Procvat” sam doživela pre šest-sedam godina, kada sam otkrila da na internetu postoji fenomenalan svet blogova i sajtova specijalizovanih za šivenje. Sećam se da sam danima čitala članke o raznoraznim tehnikama, olakšicama, alatima, krojevima. Upijala sam  svaku informaciju do koje sam mogla da dođem. Ubrzo su se složile kockice u mojoj glavi, i svo to akumulirano znanje je počelo da izbija iz mene. I dalje učim, svakog dana dođem do neke nove ideje, tehnike, informacije, koju bih što pre da isprobam. Još  ne mogu reći za sebe da sam ekspert, ali sam svesna da znam mnogo.

PERFEKCIONISTA U ŠIVENJU KOJEM SUPA ZAGORI

KUDA ĆE NAS TAKO TMURAN POGLED NA ŽIVOT ODVESTI

- Umete li da se radujete malim stvarima? Ako je Vaš odgovor da, iako nisam psiholog, konstatujem da za Vas ima nade i u ovom tmurnom vremenu i još tmurnijem svetu!



     Naslov za ovaj post pozajmila sam iz jednog komentara na zubaričin tekst , koji, ma koliko tmurno počinje, ustvari navodi na radost koju dugujemo sebi samima i koju možemo postići, osvrnemo li se oko sebe i posvetimo li malo pažnje samima sebi. Kroz lepote koje nas okružuju, recimo,kroz lepu knjigu, ako nema para za skupa putovanja, lep razgovor, razmenu iskustava, sećanja, stavova o lepim stvarima...