Namokrena banica u rukav od tatkovu cepenu košulju

- Čiča, jesil čuo onaj vic o Piroćancu koji je vozio kola sa sve kupljenim plazma televizorom u njemu, pa kad je nešto kvrcnulo, on počeo da se moli : "Daj Bože da je kičma, daj Bože da je kičma"?

- Mani me, dete, ja nikad nesam volel tija vicovi od Piroćanci, napraiše i' na škrtavi, a  oni samo ljudi radni, štedljivi, šparaju, domaćini bre, a ovam im se smeju za džabe.

- Pa dobro, čiča, bar ih stalno pominju. A za naše Zaplanje ja sam čuo samo jedan jedini vic, ono kad beše bombardovanje, pa kažu pilotu da gađa put, on kaže nema puta, pa gađaj fabriku, nema fabrike, gađaj bre školu, ni škole nema, gađaj prugu, nema pruge, gađaj zgradu, nema zgrade... pa gde si bre to ti, a čovek kaže, pa iznad Zaplanja sam.






- E, deco, ne znate si vi ništa. I sreća vaša da ne znate! Kukate od nemanje, od nestašice, od muku, a još muku ni primirisali neste. Kvo da ti priča čiča, beo si jošte mlad, pa pojdomo u Leskovac, sestru povedo kude doktura, a mati ni natovari sas takvo-nekvo da ponesemo na tvojega tatka, išal je u školu, tam, u leskovačko. I sve što ima da se prati umotuvano u kvo se našlo, a banica se umotuvala, ako nemaš zastruzi, u rukav. Odseče se rukav od iscepenu košulju, pa se u njeg naguraju banica, eli sirenje, ma, da ti ne pričam, ne mož ti toj u ovoj vreme da svatiš, na mojega drugara je mati u rukav turala i jajca, pržena. I kačamak, i ... sve kvo se najde po kuću da ponese kada se krene u ovce po planinu. I poneso ja sve što mati na brata pratila, u torbicu spakuvano, al se na edno mesto okliznu kad preripuvamo nekav potok, pa sa svema torbicu, u vodu. A sestra se, jadna, uplašila, ne mogu reknem, znam i da se za men uplašila, nece udavim, samo onakav mokar cel dan ima d-idem po Leskovac, al se jadna za banicu poviške uplašila. Lelke, vika, banica je se namokrila, kvo će na brata odnesemo.


I kakvo sag, i na nju li da se smeješ, a ono, od nemanje se banica u rukav turala. Ne mogu reknem, posle smo si kupili zastruzi, na svaki vašar po neki, pa kad smo nekude kretali, za sve smo si zastruzi imali. Al neki su i mlogo po nas u rukavi turali sve, kad nekude pojdu.

Sirotinja bilo, toooooj je sirotinja bilo, dete, a ne ko vi danaske, nema koje nemate po kuće i sve vi malko, i sve si kukate kako nemate.

E, ne znate vi još koje je toj nemanje. A neće ni znate, ako vi plaše kako se neće ima i kako ide još goro vreme. Od onoj vreme u kojo sam ja rasal sas tvojega tatka, od njega pogoro vreme niti je bilo, niti će ga ima.

Fotografija broj dva- sa Fejsbuka

4 коментара

  1. odlično napisano, duhovito, dirljivo

    ОдговориИзбриши
  2. Da je bilo gore nego danas - bilo je i ja pamtim, a kamoli stari svet. Da nisu imali - nisu. Mog pok. dedu su sestre u sred zime na zaledjenoj reci kupale... Šećer u kući su imali samo za velike praznike, a odeću su krpili i nosali dok se isfroncla... Ali, posle toga su osetili i malo lepši život, mučan je i on, al nije toliko mučki kao pre i posle Bugara... A, danas je sve drugačije, ne mogu da poredim jer sam život kao pojam nije isti i ne podrazumeva isto kao nekada. Al' da je bolje, kako god da okreneš, bolje jeste.

    ОдговориИзбриши
  3. Da je ipak i danas jako teško, složićemo se i ti i ja. Samo ne mogu da razumem- oni koji najviše kukaju najmanje se trude da nešto učine, promene. Sela nam prazna, njive zakorovljene, šume propadaju, pašnjaci opusteli- a neki i dalje samo kukaju...

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.