ZAŠTO JE VAŽNO DOSTOJANSTVENO ISPRATITI RADNIKA U PENZIJU

     - Moj muž je tužan već danima, ućutao se i vidim da pati. Otišao je , skoro pa u penziju, na biro još par meseci, dok ne napuni uslov , a onda i u stvarnu penziju. Od tog dana kada je predao kompjuter, ključ od kancelarije i mobilni telefon i potpisao rešenje, drugi je čovek. Ono, jeste , otišao je svojom voljom, ustvari znajući da racionalizacija podrazumeva da mora otići, milom ili silom, svestan svega, ali, opet, nije moralo ovako. Da mu niko tog, poslednjeg dana, ne kaže ni jednu jedinu reč. Ni njemu, niti ikome od desetoro njegovih kolega, otišlih istog dana. A svi su proveli po dve-tri decenije u toj kući. Ušli na ta vrata mladi, puni elana, radosti, vere, a izašli sa zajedničkom knedlom u grlu i gorkim osećanjem odbačenosti - ovako moja prijateljica opisuje nelagodu kroz koju čitava njena porodica prolazi , zbog toga što se u ovo ne-vreme zaboravilo na osnovna pravila lepog ponašanja  prema čoveku-ljudima, koji odlaze u zasluženu penziju, iz firme kojoj su poklonili pola svojih života.
     Šta reći čoveku koji se oseća jadno i bedno dok pakuje svoje sitnice medju zidovima u kojima je "vek proveo", očekujući  zalud da mu neko na odlasku bar stegne ruku, kaže koju lepu reč? Njega , sigurna sam u to, nikakva reč utehe ne može i neće utešiti, niti će mu biti lakše ako počnete s nabrajanjem svima nam dobro poznatih kriznih teškoća i sličnih poštapalica.
    Upečatljiv primer, kojeg se sećam na ovu temu - kolega koji je u Radio Nišu proveo čitav radni vek, odlazi u penziju , tačno kada je trebalo. Mogao je da poradi još malo, ali je u to vreme već počelo otpuštanje prekobrojnih, pa je i sam znao da je vreme...
     Fotografija broj jedan - preteška ulazna vrata stare radijske zgrade mora da su mu bila još teža, dok ih je napuštao, na kraju poslednjeg radnog dana, misleći da je već zaboravljen od svih. Na slici, tužan čovek , skrhan bolom zbog takvog načina odlaska.

     Fotografija broj dva - nastala samo sekund pošto ga je blic prenuo i izazvao erupciju radosti na njegovom licu. - Mangupi jedni, prevarili ste me, prepričavale  su mi njegove reči i opisivali njegove gestove  dok sam gledala slike, kolege  koji su se sakrili iza  drveta lipe preko puta Radija.
     Tako je malo bilo potrebno da se spreči gorčina, ona, s kojom je muž moje prijateljice otišao iz svoje firme, zajedno sa desetak svojih kolega. Samo mali znak poštovanja i pažnje, ćaskanje u obližnjem kafiću, sitnica kao poklon. Dovoljno , da jedan život ne bude zagorčen do njegovog kraja.
     Priča broj dva - sticajem okolnosti, u jednom periodu karijere bila sam u situaciji da mogu da priredim kolegama dostojanstven ispraćaj u penziju. Htela sam da to bude pravilo ponašanja za sve, od čistačice do direktora. Nažalost, vrlo brzo nam je firma otišla u privatne ruke i nije bilo ništa kako je trebalo...
    Ali, i danas me oblije neka milina kada se setim lica iznenadjene Marike, koleginice koja nije ni naslućivala šta će se desiti kada smo je tog, poslednjeg radnog  dana poveli  na kafu. U našem bifeu posluženje je već bilo postavljeno, kolege posedale, govor i ogromni buket cveća sa sve oproštajnim poklonima...
     Za Kseniju, već,  nije bilo moguće izvesti tako nešto. Novi vlasnik firme je uveo svoja pravila, a rešenja o penzionisanju i odlasku iz firme iz drugih razloga, pisana su svaki dan. Njoj sam sama kupila cveće, da ne bi baš praznih ruku otišla iz zgrade , u koju se sada  vraćamo samo zbog komemoracije nekome od kolega.
     Neki od njih, izašli su iz zgrade u kojoj su proveli tolike godine, isto kao kolega iz Radija. Samo, njima niko nije izazvao osmeh na licu...

8 коментара

  1. Baš bezveze. Mislim ja sam celog života privatnik, do duše nije bilo prilike da se neko od zaposlenih otprati u penziju. Uglavnom su to bili ljudi koji su završavali fakultete a posao im je bio prilika da zarade nešto za džeparac.
    Kod nas se uvek gledalo da međuljudski odnosi budu što bolji.
    Ovako čitam tekst i poredim ga sa lokalnim privatnicima koji imaju više od troje zaposlenih. Pa situacija je uglavnom svuda slična ako ne i ista.
    Gde je nestala ljudckost koja je bila karakteristična za ove prostore?
    Izgleda da se kapitalizam u svom najsurovijem obliku baš primio kod nas.

    ОдговориИзбриши
  2. Moreeee, da je ovo pravi, ma i najsuroviji kapitalizam, naši radnici bi pevali, umesto što , u ovoj imitaciji kapitalizma , zapevaju od muka trudbeničkih.
    Kad se kapitalizam primi na ovim prostorima,onda ćemo imati i jake sindikate, sada gotovo ugušene - čast i čes njihovim funkcionerima, koji misle samo na sebe. Pa će ti, kapitalistički sindikati , voditi računa o svakoj sitnici radničkih prava.

    ОдговориИзбриши
  3. Imali smo mi sve to.
    Sada je sve uništeno i sve ispočetka.

    ОдговориИзбриши
  4. Nažalost. I to ispočetka, nažalost, ima jako dugo da traje. Možda u medjuvremenu taj truli kapitalizam zaista i istruli.

    ОдговориИзбриши
  5. Šta god rekli sve je do ljudi i onih koji ostaju i dalje da rade i onih koji odlaze u penziju. Oni koji ostaju ne slute da ih čeka isto, ako ne i gore, ovi koji odlaze, i sami odlaze kao da idu na vešala, teško im.
    Nema inicijative ni sa jedne strane da rastanak bude lepši i za jedne i za druge. I nezaboravan, ali na lep način.

    ОдговориИзбриши
  6. Jeste tako, pogotovo što je u konkretnoj situaciji u pitanju državna institucija.

    ОдговориИзбриши
  7. U ovim teškim vremenima na žalost zaboravimo da prvo budemo i ostanemo ljudi, što je važnije od svih ovih nedaća koje su nas snašle zadnje dve decenije, a zaista nije teško i toliko je malo potrebno biti i ostati ČOVEK :(

    ОдговориИзбриши
  8. Slažem se. Samo još da to shvate i prozvani.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.