Od sinova pravimo mamine maze, a od snaja očekujemo da budu sposobne za sve- reakcija na jučerašnji tekst

Jučerašnji tekst  na ovom blogu koji je ponudio neke odgovore na pitanja zašto su lepe, uspešne, sposobne, pametne... dame same u godinama kada bi već trebalo da imaju porodice, izazvao je veliko interesovanje. Naravno, muškaraca i žena, podjednako. Bilo je svakojakih primedbi na argumente mojih sagovornica, razumevanja ili nerazumevanja njihovih stavova i razloga, podrški i zamerki, što javnih što u privatnim porukama, a onda se jedna moja prijateljica raspisala na ovu temu toliko da sam joj predložila da njene stavove stavimo u poseban tekst.

Imale smo i dilemu da li da već najavljen i skoro gotov tekst objavimo ili ne, u jednom trenutku sam čak i otkazala njegovo objavljivanje jer je moguće da bi se našli i oni koji bi je popljuvali zbog stavova koji slede i napokon evo teksta bez potpisa. Dakle, stavovi anonimne čitateljke bloga, supruge, uspešne poslovne žene i majke jednog sina i jedne kćeri:

"Tema ti je veoma aktiuelna. Muškarci više nisu muškarci kakve smo sanjale kao klinke. Žene su obrazovane, ekonomski nezavisne, odlučne, vredne, sposobne. Ako ne nađu nekog ko je jači od njih i na koga se mogu osloniti, koj će im đavo neki mamin sin ili šonja za kojim treba da čiste, da mu kuvaju i nose ga na grbači. Ako je uz to impotentan, što poprima granice epidemije, čemu služi? Da glumi gazdu u kući? Gazda treba da izaziva strahopoštovanje kad se pojavi na vratima, a ne podsmeh.


A zašto je neuspeh ili šteta biti sam?- uspešne žene ruše predrasude o tome zašto su neki ljudi sami


Ne pamtim da sam dobila više pitanja "a kad će onaj tekst", nego posle najave da ću pisati na temu zašto su često neke  pametne, obrazovane, lepe i uspešne dame u ozbiljnim godinama same. Tema, podjednako interesantna  i jednom i drugom polu, izgleda. Iz iste priče ili ne, žene bi da saznaju nešto više o stavovima i pozicijama drugih žena, a o interesovanju muškaraca najbolje govori pitanje jednog mog Fejsbuk prijatelja-  "jesu li one odlučile da kažu zašto neće da se udaju". I ma koliko inače moje tekstove pronalazili sami, o objavljivanju ovog skoro svi su zamolili da budu posebno obavešteni.

Već sama ova činjenica mi svedoči o tome da nisam pogrešila kada sam rešila da pišem na ovu temu, a upravo zato nisam (mada mi je to bio prvobitni plan) ni kratila odgovore svojih sagovornica i uzimala samo njihove najbitnije delove. Ne ograđujem se od eventualnih primedbi zbog dužine teksta, nego samo zaključujem da će ga svako koga tema zanima pročitati do kraja, a onima koje ne zanima očito tekst nije ni namenjen, odnosno nisu iz ove priče. Naravno, na njihovu sreću.


Dobrila, Sonja, Maja i Jadranka


Ostade- to je najčešća reč koja se u mom kraju govori kada se za  ženu u nekim godinama koje su "društveno prihvatljive za sklapanje braka"  želi reći, bez uvrede, sažaljenja ili prebacivanja joj bilo čega,  da je i dalje sama. Sve ostale reči koje označavaju istu... činjenicu, ovde neću pominjati. Čujete ih svakodnevno.


Četiri mlade, uspešne, lepe, obrazovane... dame u najboljim godinama, prihvatile su na prvu loptu da otvoreno pričaju o svemu što ih pitam na ovu temu.


Prve tri sagovornice već su bile gošće na mom blogu i linkovi do tih tekstova ih predstavljaju, složile smo se, najkompletnije.

Dobrila Močevićizvršni direktor vodeće PR agencije u Bosni i 
Hercegovini, PrimeCommunications

Sonja Martić-  novinar, PR i kreativac

Maja Petrović-  a dovoljno je reći i Vitki gurman

Četvrta sagovornica je moja zemljakinja (i po poreklu i po gradu u kojem je dugo živela) i koleginica (ne po struci, već po osnovnoj profesiji)- Jadranka Tasić, o kojoj (i ne znam zašto) još nisam pisala i zato evo njenog kratkog predstavljanja:


-Po profesiji sam novinar, mada sam se školovala, što se zanimanja tiče, u potpuno drugom pravcu. Po obrazovanju, viđena sam za dobrog nastavnika srpskog jezika. Nikada nisam radila taj posao i sa ove distance vidim da to nije bio moj životni promašaj. U početku novinarske karijere bavila sam se televizijom i onog trenutka kada sam, kako se meni činilo, dostigla svoj maksimum u toj oblasti, promenila sam posao, grad, prijatelje... Poslednjih deset godina radim kao portparol porodice Karić. Vrlo verujem da polako dostižem svoj maksimum i na ovom poslu. Po merilima žena koje se ne bave javnim zanimanjem ja sam uspešna, a iz mog ugla ja sam samo jako umorna i usamljena žena.


Značaj molitve u našem životu

Po veri tvojoj neka ti bude

Piše Aleksandra Jerotijević, ikonopisac 



Kad se poklanjamo ikoni, ne poklanjamo se materijalu i bojama, već onome ko je naslikan na njoj. Jer, čast ikone prelazi na prvolik (prototip). U suprotnom to će biti obična slika, ako poštovanje ne prelazi na prvolik.

Kako kaze Jovan Damaskin:" Ne poklanjamo se materiji,već samome Tvorcu koji je postao materija radi nas i našeg spasenja, koji je blagoizvoleo prebivati u njoj, i na taj način omogućio naše spasenje".

Ali materija nije nešto što treba prezirati, jer je i ona sama akt  božanskog stvaranja i od onoga časa kad je postala "smeštiliste nesmestivoga", ona postaje dostojna slave i poštovanja.

Slike od slame Jelene Balzam- kreativnost po meri vrednog čoveka koji zna šta hoće

Volim da pišem o kreativcima- ali samo onda kada sama "otkrijem" nekoga ko radi nešto što mi se zaista sviđa i što bih volela da predočim i drugima. Nikako mi ne ide kada mi sugerišu- znaš, taita ili tajitaj jako dobro...pravi, plete, slika, šije, hekla, veze... i lepo bi bilo da pišeš i o njoj/njemu.

Iskrena da budem, i kad sam pristajala na sugestije i predloge za pisanje na svakojake teme, neretko se desilo da se posle toga osećam- teška je reč, iskorišćenom, ali na neki način i ponekad, ne uvek, sam se osećala prazno, tužno, razočarano. Ispostavljalo se, podvlačim ovo ponekad, da je moje pisanje o nekome na nečiji predlog bilo zarad nečije manje ili veće koristi. Pa ovu priliku koristim i da ponovim- sve ono što sam do sada pisala o kreativnim ljudima nisam ni na koji način naplatila, niti mi je ikada to bilo zamisao, želja, ideja... Kol'ko da se zna. I da objasnim zašto izbegavam da pišem o nekome "na preporuku", na tuđu narudžbinu.

A gospođu Jelenu Balzam iz Subotice sam "otkrila" sama. Dopali su mi se njeni radovi od slame, njena nenametljivost i posvećenost onome što radi i baš zato želim da i neki ljudi van kruga onih koji su je do sada znali, čuju za ono što radi.


Kad dobijamo cvet, dobijemo svu lepotu ovog sveta


Juče sam ispričala jednu  tužnu priču o cveću koja je, nažalost, mnogima poznata, a mnogo je i onih koji su se, tek pošto su je pročitali, setili mnogih neobičnih stvari vezanih za prodaju grobljanskih buketa i ikebana.

Kako god- mislim da ćemo svi ovo imati na umu  prilikom kupovine ovog cveća, što naravno želim da nam se događa što ređe. Nažalost, svi oni podaci o posledicama svega onogo što smo preživeli, a posebno bombardovanja kojem su nas izložili oni koji nam OPET glumataju prijatelje, uveravaju nas u to da će biti drugačije.

Ovoga jutra, malo veselija tema. Red žuči, pa red meda, reklo bi se, od kojih je i sam život sazdan.

Neposredni povod za ovo pisanje je tekst Da li nosite cveće u goste ispod kojeg sam napisala komentar koji je pretio da preraste u čitav post, pa se preselih na sopstvenu adresu.

Ko kupuje cveće ukradeno sa grobova


Ženo, da ti pričam- odavno sam ti ja sumnjala, ali se juče uverih da su sve moje sumnje opravdane, kad ti kažem. Je l' idosmo da šestomesečni pomen unuku naših prijatelja, i osvećenje spomenika bilo, a ono, ne mogu da ti opišem- to ti je došlo ne znaš da li više đaka, njegovih drugara ili rođaka ili prijatelja, što   roditelja, što  prijatelja baba i deda detetovih. Ljudi, ljudi, i to kakvi ljudi, sve krem ovdašnji, pristojan svet, kakvi su i ovi jadnici što izgubiše dete.

Sitnice koje spašavaju naizgled pokvaren dan

Dese se, tako, neke sasvim obične, loše, ružne ili tužne stvari, koje ti pokvare dan, iako je imao sve predispozicije da bude skoro savršen.

Sreda je svanula obasjana suncem, odluka da zaključavamo kapiju preko noći pokazala se delotvornom jer narcise niko nije počupao  niti je veš neko pokupio sa žica, a ljubitelji TUĐEG cveća nisu uspeli ni teta Olgine narcise da presele u svoje vaze. Samo je jedan pokidani poluuveli cvet  bačen na asfalt svedočio o njihovom bezobrazluku i besu što zbog guste mreže na ogradi nisu uspeli tuđim da se ovajde.

Jedna obična tužna i nažalost stvarna priča

- Sine, oće mi kažeš koji autobus ide do Doma zdravlja, onomad sam pogrešila pa me odvezoše natam nekud, jedva sam se vratila- pita, dok zgužvanom maramicom svaki čas briše oči- Ja ne vidim dobro, imam kataraktu, a bezobrazni, neće me operišu, nego kaže doktorka, imaš infekciju, to mora da se leči. Pa turam nekve kapi i nekvi maz, a neće me operišu.

Dragana Đermanović, intervju- Da blogosfera bude bolje mesto za blogere

Dragana Đermanović mi ovaj intervju "duguje" već dve godine. Toliko je prošlo od mog prvog pokušaja da uradim intervju sa njom, kao jednom od onih ljudi koji su zauzeli značajno mesto ne samo u domaćoj, nego i u regionalnoj blogosferi, uz niz drugih zanimljivih poslova kojima se bavi. No, budući da spada u onaj (manji i ređi) red osoba od vaspitanja, da zna da kaže "izvini, hvala i molim", nije mi se upalila lampica upozorenja koja me povremeno opomene na oprez, kada se dogodio niz razloga zbog kojih se ponovo našla na spisku potencijalnih sagovornika na blogu.



Za ovaj razgovor odabrala sam samo dve teme, za koje znam da već izazivaju ogromno interesovanje i blogera samih, ali čini mi se i čitave regionalne internet zajednice. (Pitanja su pisana dan posle početka  #Blogometar 15 – Regionalno istraživanje blogosfere.)


"Upotrebite" dobra dela svakodnevno- i osećaćete se lepše





Nismo svi u stanju da učinimo ovakvo dobro delo, pa da i svet i internet zabruje. Ali smo zato svi u stanju da učinimo bar NEKO dobro delo.



Manje ili veće, svejedno.
Skupo ili jeftino, a i ne mora da košta ništa.

Za početak, maknite svoje torbe sa susednog sedišta u autobusu ili stavite svoje malo dete u krilo, kako bi seo neko koga bole noge, ko je baš jutros obuo cipele koje ga žuljaju, ko je malaksao, umoran, bolestan... Nije to toliko dobro delo, koliko je pravilo lepog ponašanja. A i vama samima će doneti neke kasnije benefite. Zauzvrat, ustaće i vama  neko stariji, bolestan, umoran... kada vas vidi sa malim detetom. Onaj, možda, koji se zainatio da više neće ustajati majkama sa malom decom baš zato što se i u najvećoj gužvi razbaškare na dve stolice, a ništa ih ne košta da dete drže na krilu.

Živeti od svog rada- Miodrag Ristić, dizajner i preduzetnik

Svakodnevno srećemo kreativne i vredne ljude koji znaju da urade "sve što im oko pogleda", ali mnogi od njih nemaju mogućnosti, znanja, veštine, prilike, a neki kažu i sreće, da unovče to što rade. A vremena su teška i najveći broj kreativaca bi da ubaci u porodični budžet bar još koji dinar, da zakrpi bar jednu rupu, da pomogne preplivavanje do plate bez davljenja.

Osećam se jako neprijatno, a to su mi priznali i mnogi prijatelji, kada počne tirada žalbi kreativaca iz mog okruženja na lošu prodaju, na ljude koji imaju i mogu ali eto, neće od njih da kupe ili naruče poklon... tim pre što i sama najveći deo tih veština posedujem i ako želim da nekome poklonim ručni rad, uradiću ga sama. 

A opet, znam kolika je kriza i koliko nekome znači prilika da nešto zaradi i baš zato me je zaintrigirala ponuda vrednima i kreativnima od strane Miodraga Ristića, koja se ne svodi na trpanje zaliha nikome ili malo kome potrebnih NEKIH ručnih radova koje je neko izabrao i odlučio da radi, već je reč o nečemu što "pije vodu", zapravo, spada u kategoriju održivih projekata.

Uostalom, on to bolje objašnjava:

Ljubav za cijeli život... i poslije života

U prethodnom tekstu sam najavila tekst koji sledi.
Gost-bloger.
Kaže, dovoljno je reći samo ovo, umesto biografije-  Ja sam svoja, majka uspješne djece. Oni su moj ponos. Cilj mi da volim i živim i napisem knjigu. Rođena 19.05.69 u Sarajevu, sakrivam se u Dalmaciji. Školovana svud po svjetu, najduže u Americi.


Farah Krvavac McCulley:

Malo života, malo smrti, a najviše ljubavi

-Vratila sam se. Mrtva umorna. Sutra se bacim na pisanje. Javim se.- sačekala me je poruka u inboksu na izmaku dana koji je ona obeležila i pre početka našeg virtuelnog poznanstva koje, evo, beleži svoj 26. sat.

Tekst o njoj na jednom portalu. Njen tekst. Koji zainteresuje, zaintrigira onom silinom koja nagoni da  slediš linkove i ideš dalje i gutaš te priče, potresne, tužne, sumorne priče jedne životne borbe, obasjane svetlošću upornosti, nade, optimizma, neposustajanja i neizbežne konstatacije- da, ona mora da uspe. Ona jednostavno, neumitnošću života koji je prolazan i ovako i onako, ali bolje kasnije, kad mu je vreme, nego onda kada mu vreme nije, niti sme da bude, ona zapravo već jeste pobednik. I to će ostati sve do onog trena koji je i njoj, kao i svima nama, na rođenju negde gore  utvrđen, zacrtan i upisan, zaveden i pečatiran, tako da ga nijedna bolest, nijedna pošast, ničija ruka, ne mogu prepraviti, precrtati, promeniti.