Na šta sve da obratite pažnju kada vam amater organizuje promociju knjige

-Ukoliko  književno veče ne organizuje profesionalac, nužno je da sam autor mnogo više pažnje posveti sam i da precizno definiše protokol od početka do kraja, kako posetioci ne bi jedva čekali da se promocija završi i da izađu iz sale


 

      Sve je više pisaca i sve više knjiga, pa u skladu s tim i književnih večeri na kojima se one promovišu.

     Knjige se više ne promovišu samo u kulturnim centrima, bibliotekama, knjižarama i na ostalim mestima predviđenim za to, nego i u razno-raznim objektima u kojima mogu da se smeste posetioci, u kafićima, kafanama, salama, halama... I naravno da to nije neki poseban problem, jer svaki objekat ima svoje čari i svaki način promocije neku svoju posebnu draž.

     Pa opet, neka pravila ponašanja vezana za promocije trebalo bi da se poštuju bez obzira i na mesto i na vreme "radnje". Ako, naravno, organizator promocije želi da to književno veče protekne u najboljem redu i da posetiocima ostane u prijatnom sećanju, a ne da se osećaju skučeno, smoreno, da im je dosadno, da jedva čekaju da se priča završi i da izađu...

Kad kradeš, nisi samo lopov, nego si i ubica



     Dve prazne tegle u kojima se inače prodaje "Jakobs" kafa, velika i mala, stoje u rafu obližnje Ideine samoposluge.
    - Jel ovo prodajete- pitam užurbanu radnicu ( jeste li primetili da su zaposleni u Idei stalno užurbani i preko svake mere hiperaktivni i da im se iz pogleda čita u kolikom su strahu... od tog stalnog pritiska da "veliki gazda" ne stekne utisak kako su nedovoljno vredni i kako ne zaslužuju valjda onu bedu od plate koju primaju za sedmodnevnu radnu nedelju, uskraćeni za sva moguća prava).
   
     - Ako hoćete da kupite doneću Vam, odgovara mi i ne podižući glavu, dok iz kolica uzima neku drugu kafu i slaže je u raf.
     - Aha, Vi to, dakle, zbog lopova... nastavljam razgovor koji se pretvara u moj monolog, jer mlada prodavačica sa očima uplašene srne, koji sam primetila tek kada se okrenula da pokaže drugom kupcu gde stoji prašak za pecivo, nema vremena, volje ili jednostavno ne sme više da progovori ni reč.

Alarmantne činjenice koje mogu biti znak da je usvojeno dete ukradena beba

Naknadno napisano objašnjenje- ovo je priča o roditeljima koji sumnjaju u to da su im deca pri rođenju ukradena i o njihovoj potrazi za istinom. Niti oni, niti pisac ovih redova, nemaju nameru da povređuju one roditelje koji su legalno i iz poštovanje svih zakonskih procedura usvojili svoju decu, niti tu decu. Očuvati i pružiti  ljubav detetu koje je iz ko zna kojih razloga ostalo bez roditelja je divna stvar i to niko ne sme da kalja.
Ovo nije priča o primerima divnih, časnih i požrtvovanih ljudi, koji nekom napuštenom detetu pružaju toplinu doma, svoju brigu, pažnju i ljubav.
 Ovo je priča o onim ljudima koji su, ko zna na koji način, ko zna pošto i ko zna iz kojih razloga, usvojili i sa isto toliko ljubavi, pretpostavljam, očuvali onu decu koju roditelji nisu napustili, koje se nisu odrekli, koja su se nekim čudnim putevima, ali ne Gospodnjim, našla u njihovom zagrljaju. I koji sve čine da ta deca nikada ne saznaju istinu o svom poreklu i o načinu na koji su došla u njihov dom, umesto u kuću roditelja koji su im se radovali.
Ovaj tekst je već za jednu noć izazvao brojne reakcije ljudi koji u svom okruženju znaju za sporne smrtne slučajeve tek rođenih beba, ali i onih koji se danas bave škakljivom problematikom i praksom usvajanja dece. Zbog toga nameravm da na ovu temu pišem još. Nadam se i tekstu osobe koja direktno radi na poslovima usvojenja i koja tvrdi da danas nema mogućnosti za ovakve radnje.
Mislim da sam bila dovoljno jasna, ali ponavljam- ni na koji način ne želim da povredim  sve one časne ljude koji su svoju usvojenu decu dobili poštujući zakonsku roceduru. I koji nikada toj svojoj deci nisu pričali o tome kako su ih pravi roditelji odbacili, kako ih nisu voleli, kako su ih se svojevoljno odrekli, a da im pri tome ne dozvoljavaju ili na svaki način pokušavaju da ometu kontakt sa njima.


     Mora da je velika muka, to, da ti život protiče u sumnji da negde postoji, da se smeje, raduje ili plače, da uči ili odbija da uči, da je zdravo ili da se leči ili da nema ko da leči tvoje dete za koje su ti davno, po njegovom rođenju rekli da je mrtvo. Mora da je jako teško kada u svakoj devojčici godina tvoje ćerke, za čiju se sudbinu pitaš svakog jutra i svake večeri pred san,vidiš svoj osmeh, nebo plave oči, svoje i(li) svoje žene ili pokret tvog  deteta, onog koje ima sreću da odrasta sa svojim roditeljima. Mora da mnogo boli kada gledaš kako šutira loptu neki dečak, onako kako bi ti učio svoga sina istih godina, da ti nekog davnog dana u porodilištu nisu rekli- rođeno mrtvo.


Svako od nas trči svoju trku- Sonja Martić, novinar, PR i marketing menadžer, scenarista...


Kad pripremate  intervju za objavljivanje, on je već skoro gotov. Najpre ste napisali pitanja, naravno da ste izabrali sagovornika za koga znate da zna kako da odgovori i da ima šta da kaže. Onda je on dostavio odgovore, a ako je još  u pitanju novinar, onda je posao skoro završen. Nedostaje kratak uvod, predstavljanje sagovornika u par reči, jer će se dalje predstaviti sam.A ja se, priznajem, mučim već čitav sat da to malo reči uvoda sročim, a da ne upadnem u zamku ponavljanja već rečenog, za moju današnju sagovornicu o kojoj kao da je već sve  rečeno.  Kako da izostavim to da je jedan portal nazvao ženom brend, a drugi  ženom za sve? I kako da ne ponovim da je žena  visprenog uma i bez dlake na jeziku? I da je nebo njena granica.

Sonja Martić- završila filološki fakultet, srpski jezik i književnost. Novinar, PR i kreativac. Trenutno radi u Ringieru (Portal Žena.rs), piše na nekoliko mesta i radi na projektu Kreiranje uspeha, čiji je cilj edukacija, profilisanje i motivacija nezaposlenih i svih ostalih koji žele da ostvare svoj potencijal. Sebe predstavlja kao “majstora ideja, začina i utiska”. I još kaže:


Ukratko, ja sam osoba koja može da napravi jelo od bilo koje tri namirnice. Dajte mi ključne reči, začine, ideje, ciljeve, boje i napraviću “to nešto” kako znam i umem, a ako ne umem, naučiću u međuvremenu. Parabole na stranu, ne volim romansirane i uopštene biografije, a posebno moja ne može biti takva.
Od školskih dana sam tragala za tom nekom drugom dimenzijom delovanja, stvaranja i postojanja. Užasavala me pravolinijska putanja razvoja koja nam je svima ako ne nametnuta, onda predočena. Tražila sam neka sopstvena rešenja i način života gde su tradicionalna znanja i veštine primenjivi paralelno sa nesputanim mišljenjem i kreativnošću.
Još u osnovnoj školi maštala sam o tome da postanem “čovek koji pravi reklame”, a već negde u petom ili šestom razredu znala sam napamet bukvalno svaku reklamu koja se tada mogla videti na TV-u, čak se i danas nekih kristalno jasno sećam. Na žalost ili sreću, život me vodio smerom koji liči na igricu strategijei rizika, a ne ne logičan put razvoja.
Ipak, na neki način i dalje živim u “svetu reklama”, kad ne mislim o tekućim stavkama, za svoju dušu smišljam reklame koje perfektno i nepogrešivo “gađaju u srž”. Verovatno zato se dešava da mi prijatelji koji vode neke poslove i projekte govore: “Hej, hajde nam daj neki slogan ili ideju za vizuelno rešenje, da uštedimo vreme pošto ionako tvoji predlozi prolaze “na prvu”.




21kg manje za šest meseci, bez gladovanja- Aleksandra Stojić

O hrono dijeti, veoma aktuelnoj u poslednje vreme, pisala sam već tokom svog prvog, nažalost kratkog iskustva s njom. I onda sam, kao svako ko traži opravadanje za svoj neuspeh, našla milion razloga što sam odustala od tog načina ishrane, iako potpuno oduševljena njime. Priznajem, od tada do danas ja stalno razmišljam o dijeti, a kad god pomislim na to da mi je neophodna, hrono ishrana mi je i dalje na prvom mestu- izbora, prioriteta, opredeljenja. 


     Onda sam juče ugledala ove fotografije i poželela da od osobe koja je proživela iskustvo hrono ishrane od početka do uspeha, dakle direktno, saznam kako to izgleda biti ZADOVOLJAN svojim izgledom posle  iskustva koje se zove biti DEBELA. 


Srpsko novinarstvo danas- medijsko pomračenje istine na primeru nelegalne gradnje jedne crkve

"Bunim se protiv medijskog mraka!!! 
Juce i danas je dokazano da vise nema slobodnih medija. Onih koji ce izvestavati o tome kako drzava obecava Dom zdravlja a gradi crkvu brvnaru na tom mestu, o tome kako policija ne dolazi kada se obijaju stanovi ali dolazi kada treba da se nekom uvuce u ....! U Naselje Stepa Stepanovic dolazi se po glasove i po parce zemlje da politicari nakon izbora namire svoje glasace! I treba da nas 'preuzmu' Arapi, kompletno, jer mi sami ne znamo sta je zakon a jos manje kome SMEMO da se obratimo kada se zakon krsi! Nema ni dozvole, nema ni podataka o izvodjacu radova, nema nicega, ali ima policije i opstinskih organa Opstine Vozdovac da isteruje majke sa bebama sa zemljista koje su, zajedno sa drugim komsijama, one platile da bi imale Dom zdravlja, da bi imale pijacu, da bi imale kakav-takav trzni centar! Ako pomislite da kupite stan od drzave, doooobro razmislite, imacete lepo okruzenje, fine komsije koje se nadaju ispunjenju obecanja isto kao i vi, komsije koje veruju u ono sto im pise u ugovoru ..i osecaj neopisive nemoci. Mozda sve obecano i dobijete, ali uz 2.000 potpisa, 500 strana na forumu i 15 protesta. Samo je steta sto te proteste nece imati ko da snimi, a i verovatno ce doci policija da vas na silu otera kuci, jer, mi smo zapravo vrlo demokratsko drustvo, gde samo idioti sa dva zuba u glavi sto su do juce pili pivo ispred prodavnica i drzali pecenjare, ali su bliski vlasti, danas imaju kome da se obrate. Unapred se izvinjavam svim svojim prijateljima ako budemo prinudjeni da uskoro blokiramo Nemanjinu ili neku drugu vaznu ulicu jer nemamo drugi nacin borbe. Tamo bar ne smeju da nas rasteruju, ipak je previse javno."



     Ovaj očajnički vapaj stanara Naselja "Stepa Stepanović" u Beogradu danima je, krajem februara,  deljen na društvenim mrežama kao jedini, u tom trenutku, način da javnost čuje za ugrožavanje  njihovih prava. I to ne samo zbog nelegalne gradnje jednog, prilikom kupovine stanova nepominjanog objekta na mestu na kojem je planiran drugi- u ovom trenutku najpotrebniji, dom zdravlja, već i zbog predugog i neshvatljivog ćutanja svih institucija države koje postoje zarad zaštite prava i pravde.

Intervju: Ivan Ćosić- Više volim da ostanem ovde i da se izborim za ono što želim (2.deo)



Ivan Ćosić je jedno od prepoznatljivih lica u onlajn krugovima, dizajner i konsultant u domenu brendiranja, marketing kampanja i novih medija. Čovek koji voli ljude sa kojima može da se puno smeje. Ne voli energetske vampire i izbegava druženje sa ljudima kojima su žalbe i kuknjava način života. Freelancer, vlasnik preduzetničke agencije. U stvari, sam svoj gazda. I saradnik  sa onima kojima je bitnije koliko i šta si uradio od toga koliko si vremena proveo na poslu.


Ovo je nastavak razgovora sa njim na niz aktuelnih i zanimljivih tema, o kojima govori kao njihov učesnik, kreator, inicijator... neko ko postavlja pitanja i realizuje zadatke, ukazuje na probleme i traži i načine da se oni reše i ljude sa kojima se mogu rešavati.




Intervju- Ivan Ćosić: Šaljite decu u programere, tržište se umirit ne može (1.deo)


Voli ljude sa kojima se puno smeje. Najviše mu prijaju oni sa kojima lako izgradi sistem “internih fazona” (ko prepozna na svojim primerima o čemu priča, kaže,  znaće na šta tačno misli, ko ne prepozna, ne zna šta propušta ). Voli da stalno upoznaje nove ljude,  da pronalazi interesantne osobe sa kojima vredi provoditi vreme, od kojih vredi učiti i koji žele ponešto da nauče od njega. Čvrsto veruje u izjavu Džima Rona da smo prosek pet ljudi sa kojima najviše provodimo vreme. Uzima to kao smernicu- u intelektualnom, ekonomskom i svakom drugom pogledu. Isto tako smatra da niko  ne treba  da bude najbolji u tom proseku niti najslabiji, a mnogi tako biraju okruženje.


Ne voli “energetske vampire”, ljude sa kojima posle svakog provedenog vremena se osećate  umorno ( ima mnogo takvih, kaže). U nešto manjoj meri ne voli da provodi vreme ni sa onima koji stalno govore kako je loše, jer to u njemu  odmah pokrene poriv da im nekako pomogne i pokrene ih. Pa  često shvati da oni zapravo samo pričaju, a  ne žele da im se pomogne, jer vole da budu upravo u tom stadijumu - da govore kako je loše i da ništa ne urade da to promene.


Ide mi onako kako sanjam (drugi deo)- upoznajte Jovanku Panić, Beograđanku koja je odabrala da bude Nišlijka

               Jovanka Panićpo mnogo čemu čudna i jedinstvena osoba, kao da je nekim čarobnim štapićem spuštena na niško tle da ne samo svojim prijateljima iz sveta otkriva Niš, već prevashodno nama, Nišlijama s manje ili više dubokim korenima u  njemu,  otkriva istinsku suštinu, sjaj i čari koje su nama često nevidljive.

     
     Ovo je nastavak razgovora sa njom, u kojem nam na poseban i samo njoj svojstven  način otvara deo svoje duše, kroz priču o našem zajedničkom gradu i njegovom mestu u njoj i svom mestu u njemu.


Ide mi onako kako sanjam (prvi deo)- upoznajte Jovanku Panić, Beograđanku koja je odabrala da bude Nišlijka

    


        Tekst pod naslovom "Niš, grad izgubljene duše" je krivac za moje stvarno poznanstvo sa Jovankom Panić, na čiji sam blog prethodno povremeno svraćala, i ne znajući ko mu je autor. Posle kratkog ćaskanja na Fejsbuku  i dogovora za intervju,  svratila sam do njene prodavnice-ateljea, da se stiskom ruke i pogledom u oči uverim u to da je stvarna osoba koja je svojom slobodnom voljom i bez ikakve prinude odlučila da život u sjaju prestonice zameni životom u mom gradu. I to u vreme dok je 99,99 odsto tokova na ovoj relaciji i uopšte u Srbiji suprotnog smera!!

     Ova, po mnogo čemu čudna i jedinstvena osoba, kao da je nekim čarobnim štapićem spuštena na niško tle da ne samo svojim prijateljima iz sveta otkriva Niš, već prevashodno nama, Nišlijama s manje ili više dubokim korenima u  njemu,  otkriva istinsku suštinu, sjaj i čari koje su nama nevidljive.

Zaplanjac sreo živu boginju- Kumari u Nepalu



     On je Zaplanjac koji  radi (kao pilot) u Čadu, stalnu adresu ima na Tajlandu gde i živi sa porodicom kada odradi "afričko" radno vreme, a trenutno je u Nepalu.

     - Je l' ti piše da ti neko čita blog u Nepalu- pitao me je maločas, baš onda kada sam komentarisala  njegov status otud sa "blago tebi".
    U statistici ovog bloga zapisano je pet pročitanih tekstova sa nepalske sdrese kompjutera.

Rođeni kao baksuz, vaspitani kao ugursuz, postajete namćor koji igra kruševačko " Baksuzko kolo" u Društvu "Dobra narav"



          I ove godine, devetog utorka po Božiću, u Kruševcu će biti održano redovno godišnje okupljanje članova jedinstvenog u svetu Humanog društva  baksuza, ugursuza i namćora, ostalih fela i ženske sekcije, "Dobra narav".




Želite li zaista da čujete jedinu istinu o tome zašto su žitelji "Stepe" protiv gradnje započete crkve u ovom naselju

     Ako vam se ovaj post učini nelogičnim, ako se pitate šta moja porodična istorija ima veze s gradnjom crkve u Naselju "Stepa Stepanović" u Beogradu i ako se na prvu loptu  iz bilo kojih razloga ne slažete s mojim stavovima, molim vas da imate strpljenja za čitanje do kraja. Sigurna sam da će vam tada sve biti jasno i čisto sumnjam da će iko imati ijedan argument za kritiku mojih reči. No, hvala i onima koji mi u komentaru kažu zbog čega misle da nisam u pravu.


   1.  Ja sam rođena na selu (i nekada su se žene porađale kod kuće i bez lekara) i krštena sam, kako se u mom Zaplanju kaže, "na slamu"- prvih dana posle rođenja. U Donjem Prisjanu nema crkve, pa sam krštena u Velikom Krčimiru. Popovi su u naše selo, kao i dan-danas, dolazili samo da svete vodu 
"pred slave" i kad nekoga treba sahraniti. Meštani ih ne pozivaju, a i oni znaju za tradiciju, pa se ne nameću za Zadušnice i obavezne paratose. Posle ponižavajućih iskustava sa resornim sveštenikom koji je redovno kasnio tokom davanja parastosa mojoj pokojnoj majci, otac mi je strogo naložio da, kada on umre, pop bude pozvan samo na sahranu i "više neće da ga vidi".

Dobrila Močević, izvršni direktor PrimeCommunications (2)- Zlatna kašika se da zaraditi radom

-       

      U žižu interesovanja  javnosti dospela je posle nedavnog imenovanja za  izvršnog direktora vodeće PR agencije u Bosni i Hercegovini- PrimeCommunications, mada je u stručnoj javnosti i na društvenim mrežama zapažena mnogo pre toga. I kao Dobrila Močević, likom,ali i delom, kao direktor  sarajevske kancelarije ove  agencije čije je sedište u Banja Luci. 
     Ovo je drugi deo intervjua sa Dobrilom Močević, koji je zapravo svojevrsni skraćeni  kurs iz PR-a, nadam se od koristi ne samo zaposlenima u ovoj oblasti, već i svima nama u svakodnevnoj komunikaciji u porodici, na poslu, na šalteru...


Dobrila Močević, izvršni direktor PrimeCommunications- Moć je u komunikaciji

      

      U žižu interesovanja  javnosti dospela je posle nedavnog imenovanja za  izvršnog direktora vodeće PR agencije u Bosni i Hercegovini- PrimeCommunications, mada je u stručnoj javnosti i na društvenim mrežama zapažena mnogo pre toga. I kao Dobrila Močević, likom,ali i delom, kao direktor  sarajevske kancelarije ove  agencije čije je sedište u Banja Luci.  Na molbu da predstavi sebe onima koji je ipak ne znaju, kaže:


     -Trudim se da budem dobar čovjek ili, za džender osjetljive – dobra osoba. Ne vjerujem da obrazovanje i zanimanje određuju ko smo i šta smo ali eto, ako je baš zanimljivo, završila sam Prvu gimnaziju u Sarajevu i Poslovnu školu za odnose s javnošću. Pravo upisala, pa  shvatila da je to previše oštra materija za mene, tako da smo se jako brzo razdružili. Volim ljude, prirodu, putovanja, volim da obradujem drage ljude i vjerujem da negdje svi ljudoljupci najviše uživaju u osjećaju poklanjanja drugim ljudima. Šta sanjam? Savršen svijet. To je jače od mene i nikad neću odustati od tog ideala. I priznajem da ne planiram privatni život. Negdje u sebi, kad moram da postupam po nekom planu u privatnom životu, to osjećam kao opterećujuće ograničenje, iako imam želje i snove.