Naknadno napisano objašnjenje- ovo je priča o roditeljima koji sumnjaju u to da su im deca pri rođenju ukradena i o njihovoj potrazi za istinom. Niti oni, niti pisac ovih redova, nemaju nameru da povređuju one roditelje koji su legalno i iz poštovanje svih zakonskih procedura usvojili svoju decu, niti tu decu. Očuvati i pružiti ljubav detetu koje je iz ko zna kojih razloga ostalo bez roditelja je divna stvar i to niko ne sme da kalja.
Ovo nije priča o primerima divnih, časnih i požrtvovanih ljudi, koji nekom napuštenom detetu pružaju toplinu doma, svoju brigu, pažnju i ljubav.
Ovo je priča o onim ljudima koji su, ko zna na koji način, ko zna pošto i ko zna iz kojih razloga, usvojili i sa isto toliko ljubavi, pretpostavljam, očuvali onu decu koju roditelji nisu napustili, koje se nisu odrekli, koja su se nekim čudnim putevima, ali ne Gospodnjim, našla u njihovom zagrljaju. I koji sve čine da ta deca nikada ne saznaju istinu o svom poreklu i o načinu na koji su došla u njihov dom, umesto u kuću roditelja koji su im se radovali.
Ovaj tekst je već za jednu noć izazvao brojne reakcije ljudi koji u svom okruženju znaju za sporne smrtne slučajeve tek rođenih beba, ali i onih koji se danas bave škakljivom problematikom i praksom usvajanja dece. Zbog toga nameravm da na ovu temu pišem još. Nadam se i tekstu osobe koja direktno radi na poslovima usvojenja i koja tvrdi da danas nema mogućnosti za ovakve radnje.
Mislim da sam bila dovoljno jasna, ali ponavljam- ni na koji način ne želim da povredim sve one časne ljude koji su svoju usvojenu decu dobili poštujući zakonsku roceduru. I koji nikada toj svojoj deci nisu pričali o tome kako su ih pravi roditelji odbacili, kako ih nisu voleli, kako su ih se svojevoljno odrekli, a da im pri tome ne dozvoljavaju ili na svaki način pokušavaju da ometu kontakt sa njima.
Mora da je velika muka, to, da ti život protiče u sumnji da negde postoji, da se smeje, raduje ili plače, da uči ili odbija da uči, da je zdravo ili da se leči ili da nema ko da leči tvoje dete za koje su ti davno, po njegovom rođenju rekli da je mrtvo. Mora da je jako teško kada u svakoj devojčici godina tvoje ćerke, za čiju se sudbinu pitaš svakog jutra i svake večeri pred san,vidiš svoj osmeh, nebo plave oči, svoje i(li) svoje žene ili pokret tvog deteta, onog koje ima sreću da odrasta sa svojim roditeljima. Mora da mnogo boli kada gledaš kako šutira loptu neki dečak, onako kako bi ti učio svoga sina istih godina, da ti nekog davnog dana u porodilištu nisu rekli- rođeno mrtvo.