Nikad nemojte druge kriviti za svoje stanje- Miloš Čirič odgovara na vaša pitanja

 -Dobri komunikatori su empatični
 -Ako nekom pomognete savetom ili preporukom, a on ipak i dalje  radi  stvari na pogrešan način ili čak ništa ne preduzima – pa, svako ima pravo da bude kovač svoje nesreće
 -Što više problema rešiš, brže dođeš do rešenja




    Nedavno sam na ovom blogu objavila intervju u dva nastavka  sa Milošem Čiričem, koji je savetnik u bordovima regionalih kompanija i mnogih vlada u regionu, internacionalni predavač i trener, pionir PR-a i lobiranja i važi za vodećeg lobistu u regionu. Gospodin Čirič je bio ljubazan da odgovori na nekoliko nazanimljivijih pitanja, koja su postavili čitaoci bloga u komentarima ispod tekstova i u privatnim porukama.

Ljudi ne praštaju aroganciju

Anoniman
Gospodine Čiriču, nisam imala zadovoljstvo da Vas uživo gledam na Blogomaniji (da jesam, ja bih bila prva na bini ), te mi je tim više drago što nam je Negoslava omogućila da Vas i sami nešto priupitamo. Naknadno slušajući Vaše predavanje, otkrila sam da intuitivno primenjujem neke od preporuka koje ste tamo dali.


 Sad, moje pitanje je malo ličnije (i više vezano za psihologiju): na koji način biti siguran da nećemo preći u aroganciju? Nekoliko puta sam se uhvatila u tome, kad me ljudi koji su početnici u oblasti kojom se bavim, pitaju neke stvari koje su meni sad već stvar zdravog razuma a ne iskustva (iako realno nije tako, ali već suviše često moram da se podsećam da sam i ja jednom bila početnik). Zapravo, kad sam sve ovo iskuckala, mislim da me najviše zanima Vaše mišljenje – jer je Vaše razmišljanje, koliko sam primetila, praktično, ali ne i po-svaku-cenu-oportunistično– o tome na koji način pristupiti takvim stvarima: da li ih posmatrati kao gubljenje energije ili se potruditi i naći način da se svima pomogne?



Čirič

Jedna od ključnih »osobina« dobrih komunikatora je sposobnost empatije – uživljavanja u emocije i razmišljanja drugih. Ono što je za vas stvar zdravog razuma,  za nekog drugog je  putovanje u nepoznato. Zamislite  da prvi put kročite u neku nepoznatu zemlju. Bili biste nesigurni, osvrtali biste se, plašili biste se da ne učinite neku glupost, itd. Upravo tako se oseća i početnik :)

Ako se stavite  u njegovu »kožu« , onda ćete lako razumeti njegovo stanje, a i pitanja. Ako želite stvoriti situaciju »givers gain« ,jer nikad ne znate kad će vam trebati pomoć te osobe, setite se saveta mog oca kojo sam ispričao na Blogomaniji - da je svaki čovek u nečemu doktor nauke za tebe, jer nešto sigurno zna puno bolje od tebe. Onda ćete se potruditi da mu na što jednostavniji i njegovom znanju i prethodnom iskustvu primeran način, date odgovor na traženo pitanje. Jer, ljudi će vam oprostite puno stvari, ali nikako aroganciju. Arogancija se najčešće odslikava u situacijama kad nemate vremena za njih. Mogao bih vam puno pričati o takvim situacijama i posledicama, ali mislim da me razumete, jer imamo svi iskustva sa takvim situacijama. Svako među nama je sebi bitan i svako ocenjuje druge na osnovu toga kakav imamo odnos prema njemu.

To najlakše primetite među političarima i uspešnim ljudima. Uvek su u žurbi i nikad nemaju vremena za razgovor sa »malim« ljudima. Ako već razgovaraju, to je više ili manje monolog, jer ih retko istinski slušaju.

 Zašto je to problem? Pa, zato što izgubite kontakt sa stvarnošću. Kad ste u razgovoru sa ljudima, pokažite im da ih stvarno slušate i da njihov problem nije nešto bez veze – jer ono šta mi doživljavamo kao problem je jako subjektivno. Problem je samo jedno stanje. Ono koje mi lično doživljavamo kao neugodnost. A ljudi se ne žele osećati neugodno…

Ali to ne znaći da ste uvek ljudima na volju. Ako ste jako zauzeti jer vam je fokus na nekom poslu, kažite ljudima kad ćete im biti na volju – i tada to stvarno budite! Ako nekom pomognete savetom ili preporukom, a on ipak i dalje  radi  stvari na pogrešan način ili čak ništa ne preduzima – pa, svako ima pravo da bude kovač svoje nesreće. Jer, rasipanje energije u međuljudskim odnosima, po meni, se događa samo u situacijama kad samo jedno ulaže energiju, a druga osoba igra ulogu teflona – sve se odbija od njega. Energija dobija na snazi samo ako se ojačava, odnosno udružuje.

Kako znate da ste postali arogantni? Harvey Mackay je to lepo objasnio. Pogledajte ko su vaši prijatelji, odnosno osobe sa kojima se družite. Ako su samo vašeg ranga ili višeg ,onda ste 100% arogantni….


Anoniman
Gospodine Čiriču, imam prilično konkretno pitanje. Nalazim se u situaciji da sam, zahvaljujući nekom svom radu i uspehu, privukao pažnju stručne (a i nešto šire laičke) javnosti u jako kratkom roku. To mi i jeste negde bio plan, ali se ovo desilo prebrzo, u svega par meseci od mog „pojavljivanja“ na toj sceni. Zanima me kako preporučujete da se iskoristi taj trenutni fokus koji je na meni. Ovo pitanje ima više marketinšku podlogu, čini mi se – lični marketing. Meni je u planu da dugo budem na sceni i plašim se da ću prebrzim izletanjem stvoriti averziju u javnosti koja će mi na duge staze više odmoći nego pomoći – a opet, ako ne iskoristim ovaj trenutak, možda se neće ponoviti. Znam da je teško odgovoriti na ovo pitanje bez uplitanja konkretnih detalja o mom poslu, ali nadam se da možete makar da mi date neke smernice. Srdačan pozdrav!

Čirič
Huh, pokušat ću odgovoriti, iako ste pravilno naveli ograničenja :)Kad ovako privučete pažnju, jako je važno da pazite na svoj način izražavanja,odnosno
komunikacije. Ljudi  sebi  upravo u tom momentu najčešće stvore brdo neprijatelja. Šta se obično dešava? Na svakom području postoje ljudi koji su neki autoriteti i ljudi koji to žele postati. Među njima imate i nekolicinu profesionalnih »ubica« kojima je životni moto da dokažu tuđe greške ili da znaju više od vas. Najvažnija stvar je da na nikako nikom ne dajete na znanje 
da je budala – iako neki to stvarno jesu. 

Drugo, jako pazite da ništa ne tvrdite ako niste 100% sigurni i ako to ne možete potvrditi nekim podacima ili istraživanjem. Jer, ništa nema lepše za  pomenute »ubice«, nego da vas uhvate na nekoj tvrdnji koja nema realne podloge. Ako nešto mislite, kažite da imate osečaj ili da neki autoritet kaže to i to. I nikako nemojte skrivati izvore – internet je čudo i »ubice« ga odlično iskorištavaju…



A posebnu pažnju namenite autoritetima na tom području. Saznajte ko
su domaći i ko strani. I ako dođete u komunikaciju sa njima, obavezno im
izrazite poštovanje u pogledu njihovog rada – ali uvek ono što stvarno mislite.
Samo bih još jednu stvar ovde želeo naglasiti – kredibilitet se podiže i
vidljivošću. Potrudite se da redovno objavljujete neka svoja zapažanja. Jedna
je to što sami objavljujete, a druga je to da komentarišete, odnosno još bolje, da pitate autoritete kad oni nešto objave, Nemojte samo lajkovati na FB (ako je to slučaj), nego napišite komentar koji je vezan na post.

Proaktivni ljudi u problemima vide izazov

Snežana
"Tamo gde drugi vide probleme ja vidim novac." 
Nešto slično sam čitala u jednoj knjizi, sad sam blokirala, ne mogu se setiti, bilo ih je toliko...proaktivni ljudi vide rešenja, neaktivni vide samo prepreke na rešavanju problema.


Čirič
To je česta izreka uspešnih ljudi. Koliko je meni poznato, prvi ju je izrekao
James McKinsey, founder McKinsey Company. Po mom mišljenju, nije toliko
u pitanju  činjenica da proaktivni ljudi vide rešenje problema, jer ga često i ne vidiš u početku. Ono što je tipično za nas je način kako reagujemo kad naletimo na problem - mi vidimo u problemima izazov. I da uživamo u onom osećaju koji 
nas zahvati kad neki težak problem uspešno rešimo. Zapravo bi mogao reći da
smo na neki način zavisni od toga, kao drogeraši. Uvek iznova želimo osetiti
taj osećaj.

Tu je još jedna istina-  što više problema rešiš, brže dolaziš do rešenja. Kao kod
Sudokua ili pasijanse na mobilnom. Jedina bitna razlika između rešavanja problema kojima se mi bavimo i onih koji rešavaju sudoku je u tome da nas za
to i plaćaju…

"emocije su pogonsko gorivo za postizanje ciljeva"
Pozitivne emocije...nije lako osećati se dobro ako imamo ozbiljne brige, ali samo pozitivne emocije, dobar osećaj, vode rešenjima.


Svima koje školujem objašnjavam pravilo da  treba prvo stvari analizirati.
To znači, sakupiti podatke i dobiti jasnu sliku o trenutnoj situaciji. Nakon toga odrediš cilj, a tek posle toga načine ili sredstva sa kojima češ ih postići. Taj redosled je još važniji kad radiš sa drugim ljudima. Najčešća greška stručnjaka (pa i političara) je da sve to urade u tišini, a zatim s rešenjem dođu pred ljude. Prvo bi trebalo postići konsenzus o stanju gde se nalazimo.



Tek kad to postignete – a to je puno teže nego što izgleda, jer nikad nisu ni u
kompanijama ni u društvu svi na istoj visini  problema, pa ga neki i ne vide
– ide se na pregovore o tome kakav cilj želimo postići. A tek posle toga je
pametno raspravljati o tome na kakav način možemo najoptimalnije postići taj cilj. Ako odmah dođete sa rešenjem, ljudi to razumeju kao manipulaciju. Morate razumeti da ljudi na probleme uvek reagujemo emotivno. Zato je potrebno srediti problem emocija pre rešavanja problema!

Iako emocije nikad ne možeš potpuno isključiti – zato su sve naše odluke
subjektivne – ipak valja razmisliti kad i koje uključiti. Strah je, na primer, jedna od emocija sa kojom se svako suočava. Moj trener karatea mi je rekaoda strah  može biti tvoj protivni ili saveznik – i da je odluka o tome šta će biti uvek tvoja. Ako je protivnik, onda te onemogući. Ako je saveznik, onda ti služi da se što bolje pripremiš. Ali ipak, ako ne veruješ u svoje sposobnosti i sposobnosti tima da reši neki problem, onda su jako male šanse za uspeh.

Ne bih se složila sa tim da se malo radi, ima toga naročito na nekim mestima u 
državnoj upravi, mada znam i suprotne primere, upravo u državnoj upravi. 


Kod privatnih poslodavaca se i te kako puno radi, ne žele da prime više

radnika, pa dva zaposlena rade posao za četvoro. (Najupečatljiviji primer su mini marketi). Usavršavanje, naravno da je nužno, ali gde je tu vreme?Ako zaposleni ostaje na poslu deset sati najmanje, a nekad i više, gde mu je vreme za porodicu, za privatan život, a gde  je vreme za usavršavanje? U mom
poslu...ja moram mnogo da čitam i pratim, složene stvari radim, a toliko sam zatrpana, kao i kolege, pa  žrtvujemo privatan život.

Kako je gospodin Čirič spreman da pomogne ljudima iz Srbije, kako bi meni 
pomogao?
Možda je on čudo koje želim.


Sigurno ima primera da ljudi vredno i puno rade. I sigurno ima dosta primera
kad ljudi iskorišćavaju svoj položaj za maltretiranje i iživljavanje. Takvi ljudi zaboravljaju da time ne možeš postiči dugoročnije uspehe. Da je to moguće, logori bi trebali biti izuzetno efikasni. To nisu vođe, nego kreteni koji uništavaju firme, jer one gube tržišnu poziciju, a ako su vlasnici, režu sami granu na kojoj sede.

Drugo, ljudi koji trpe sve to što ste naveli i ne prijavljuju to inspekcijskim
službama i medijima su donekle i sami krivi za to. Znam da je to teško čuti i da će mnogi sad reći da ti ljudi nemaju izbora. Ali da li je to stvarno tako? Po meni je to delimična istina, ako ne stvaraju prilike drugde i ako žele ostati u svom kraju. Ali čak i u takvim slučajevima nema potrebe da uvek bude tako. Ali, mnogo je i onih o kojim sam pričao. Zato ću igrati ulogu đavoljeg advokata. Ispričat ću svoje vlastito iskustvo radu u inostranstvu. Ako radno vreme počinje u 8.00, to ne znaći da vi tada dolazite na posao, nego da tad počnete raditi – kao što to rade kasirke. Vreme se  stvarno poštovalo. Ali, ako je bilo posla niko nije pitao nego je radio, jer posao mora biti završen– i posle se to obračunavalo. Ono što hoću naglasiti je da opažam na našim prostorima dosta nerazumevanja toga šta  znaći biti na radnom mestu a šta raditi. I nikako se ne slažem sa time da neko ko radi 10 sati ne može raditi na svom usavršavanju.

Da li vam je poznat vic o čoveku koji je motornom pilom pilao smreke u šumi?
Prvi dan srušio je 42. Dođe šef i kaže da treba da se potrudi jer su drugi puno
bolji. Sledeći dan čovek zapne iz sve snage i sruši 43. Dan iza toga 37, pa 35.
Dođe šef do njega i kaže mu da to nije ok i da će mu on pokazati kako se to radi. Uhvati pilu i upali ju. A čovek zaprepašteno: »Zar se to pali?!!«

Šta sam želeo time naglasiti? Da je usposobljavanje nešto što je naša dužnost 
a ne dužnost poduzeća. Jer, mogu vam oduzeti radno mesto, ali vam ne mogu
oduzeti znanja i odnose sa ljudima koje ste stvorili. To niko ne može učiniti umesto vas. I za to morate naći vremena boljom organizacijom svog života. Da, dobro ste pročitali – boljom organizacijom svog života. Nažalost su organizacija i stalno poboljšanje procesa nešto što se u Srbiji više ili manje samo čita u knjigama ili revijama. Pokušajte samo uporediti produktivnost Srbije i zemalja koje su uzor.

Analizirajte svoj radni dan

Ono što je istina je da   takva odluka ima  posledice i  potrebne su  promene u
načinu života. Kako dobiti vreme za to?

Prvo, ustanovite kako protiče radni dan. Uzmite »olovku«, pa pratite jednu
sedmicu beležeći sve događaje u toku dana. Onda uradite analizu i razmislite
šta je nužno, odnosno bez čega se ne može. Svi znamo da čoveku trebaju odmor
i spavanje. Zato prvo ustanovite koliko  vam spavanja zapravo treba. Prosečan
čovek spava u ciklusima po 90 minuta. Ako ste ustanovili da vam treba 7,5
sati (znači pet ciklusa) idite spavati još 20 min do pola sata prije. Ako radite
10 sati, znači da vam ostaje još šest sati. U rad uvedite i kratke, takozvane
energizujuće odmore. Svakih 20 minuta uradite 10 - 30 sekundni odmor. Jer
broj sati u danu je fiksan, ali količina i kvalitet energije koja nam je na volju
nije. Zato  morate naučiti upravljati energijom sa upotrebom inervala za
 njenu obnovu,  još više nego vremenom. Puno toga možete pročitati u knjizi Jima
Loehra i Tony-a Schwartza.

Treba da znate da je za psihu relaksacija fizički napor. Znači, ako ste psihički
izmoreni ili iznervirani, hodajte, trčite, secite drva… Ali svakako morate
jedan sat dnevno nameniti rekreaciji. To možete uraditi i tako da odete pešice
na posao. Ili da siđete sa autobusa malo ranije i prošetate. Znači, sa spavanjem
(osam sati), radom (10 sati) i rekreacijom (jedan sat) vama je ostalo još pet sati.
Sad prvo razmislite šta zapravo radite i što možete isključiti. Gledanje TV,
praćenje medija itd je sigurno nešto takvo. Štaviše, nepraćenje vesti će
odlično uticati na vaše mentalno zdravlje! Takvih stvari koje vam oduzimaju
vreme je jako puno!

Od pet preostalih sati, dva je potrebno nameniti porodici/partneru i kućnim
poslovima. Što se porodice tiče, evo  saveta koji je meni dao kolega
Janez Hudovernik, a njemu Jima Loehr . Pre no što dođete kući, stanite i
izrelaksirajte se. Isklopite mobilni. I kad dođete, prvih pola sata bavite se samo
decom ili partnerom. Pitajte ih šta je bilo, kako su proveli dan itd.
Zapanjujeće je  saznanje  da ljudi trebaju puno više pažnje nego bilo
čega drugog. A obično ljudi dolaze kući, krenu u kuvanje (to možete uvek
pripremiti dan pre, da vas ne čekaju), a zatim zajedno gledaju TV…

Inače, jedino vreme koje stvarno kontrolišete je ujutro. Ustanite pre, popijte
dva decilitra  vode, rekreirajte se malo, pojedite nešto. I  učite. To je najproduktivnije vreme i to vreme uvek iskoristite za sebe i svoj razvoj!
Znači, ostalo vam je još tri sata. I tu  je vreme od kojeg barem sat možete
nameniti školovanju, a ja bih na vašem mestu nešto vremena namenio i
građenju i uzdržavanju networka sa važnim ljudima. Druženje sa prijateljima
i ostale stvari možete prebaciti na vikend kad ne radite. Ali tada možete i
povećati vreme za školovanje. Naveo sam samo grubu sliku. Jer i unutar toga
ima mesta. Recimo, pitanje je sa kime doručkujete – da li uvek sa istim ljudima
ili to iskoristite i za šta drugo itd.

Ništa ne privuče pažnju kao rešenje "mog" problema

Andrija
"Poznata je činjenica da na naš uspeh samo 10% utiče ono što se nam događa i čak 90% način kako na to reagujemo. Ko vam brani da osnujete svoju firmu i da svoj život maknete od ljudi koje opisujete?"
Nemam početni kapital, iako sam, kako se u tekstu kaže, radio najbolje. I kada sam bio bedno plaćen, radio za dva čoveka, plaćen kao pola čoveka, i šutnut kad je prodata firma, zato što sam hteo da radim po zakonu. 


Pitam: Šta ja da uradim? Sa 59 godina života, stručnošću i iskustvom koje nemam priliku ni da predstavim, jer svi prvo vide godine i dalje i ne čitaju. Pomerao sam dupe, obilazio firme, predstavljao se, poslao minimum 200 prijava za tri godine.Sve je ovo lepo, ali za neki drugi svet. 


Čirič
"Radim najbolje što mogu, ono što mi je omogućeno da radim."
Bilo bi mi lakše da znam vaše zanimanje i stručnost. Ali šta je tu je. Ja bih na
vašem mestu odabrao pet firmi gde bi želeo raditi. Onda bih počeo sakupljati
podatke o tome šta se događa na meni interesatnim mestima, s kakvim
problemima se susreću, koliko brzo obavljaju poslove, kakvi su odnosi tamo, ko
odlučuje, ko utiče na onog koji odlučuje itd. Jer, takve informacije vam daju ne
samo sliku o stanju, već vam omogučavaju i da im ponudite rešenje za njihove 
probleme.



Ništa ne privuče pažnju kao što je rešenje »mojeg« problema. Sa
tim saznanjima bih došao na razgovor kod osobe koja odlučuje ili kod one koja utiče na nju – ponekad je to bolji put, posebno ako već imate  ili neko vaših  ima kontakt sa tom osobom, da vam sredi susret. I sigurno bih im ponudio ne samo rešenje problema, nego i to da sam spreman to uraditi besplatno, odnosno da me plate,samo ako budu zadovoljni mojim radom.

Drugi put je samostalni. Sve zavisi od toga u čemu je vaša stručnost.
Pogledajte video na http://totalproductblueprint.megaph.com/your
_brand.html ili http://www.hayhousenewyounow.com – možda nađete nešto i
za vas…

Ako nemaš želju biti najbolji, nećeš biti ni stoti!

Todorović
Nesvakidašnje pitanje, al biće korisno svima:
Koliko brzo donosite odluke? Tojest, da li može neki savet, kako vagate kad treba 
preseći? Da li treba nekada pustiti i emocije i osećaj u procesu odlučivanja ili samo matematičke činjenice? I voleo bih da vaše principe odlučivanja prezentujete na jednoj od najvažnijih odluka koju ima smisla podeliti da ljudima koji su na početku svoje preduzetničke karijere.

Čirič
Brzina odlučivanja kod mene zavisi od dva važna parametra: koliko je
stvar nužna (da li imam vremena da se konsultujem) i koliko je moje
iskustvo na tom polju. Tu valja pratiti neko vreme (zapisivati!) na kojim
su pretpostavkama urađene odluke i šta se zapravo desilo. Ako su rezultati
dovoljno često postignuti i pretpostavke su se pokazale istinite, to znaći da
je osećaj na tom polju pravi, jer je posledica prethodnih iskustava. Ali to ne
znači da se možete uvek osloniti na njega. Posebno to važi ako se okolnosti i
ljudi, koji su uključeni, promene. Ipak je najsigurnije sakupiti podatke, učiniti
dobru analizu i tek na osnovu toga krenuti u akciju.

Na početku moje karijere uradio bih ogromno gluposti – neke i jesam – da
nisam imao odlične mentore. Odluke da uvek tražim najbolje moguće mentore 
za područja mojeg interesovanja i da ih u vreme učenja bezuslovno slušam su 
jedne od najvažnijih u mom životu.
I uvek želim, šta god da radim, da radim najbolje na svetu. To je filozofija
koje se pridržavaju i sportisti. Jer, ako nemaš želje biti najbolji, nećeš biti ni
stoti! To ne znaći da češ biti prvi. Ali češ sigurno biti puno bolji nego što bi bio
inače. Jer ćeš razmišljati- šta radi onaj koji je prvi, naučiš šta on radi a posle
pokušaš to još poboljšati.



Jovanović
Kako da uspem, recimo ja, u bilo kom poslu koji bh pokrenuo, kada svuda nailazim na zaključana vrata?
Korupcija je u ovoj zemlji toliko uzela maha, da na koja god vrata zakucate, 
nailazite na odbijanje. Kakvi tenderi, koji bakrači, poslove dobiju oni koji imaju veze , iza kojih neko stoji, nama sitnima ostaje samo da glođemo koske, da radimo ono što su oni eventualno odbacili zbog neisplativosti.


 Pokušao sam da se bavim mnogim poslovima, imam više kvalifikacija, obrazovanje, želja za učenjem, vredan sam, odgovoran, pošten, ali sam na putu da spakujem kofere i odem. Znam da se tamo negde ne živi mnogo bolje, ali je bar država uređena i daju ti da zaradiš svoje parče hleba. 

Za mene nema ko da lobira, sve radim sam, a, iskreno ne znam kako da priđem tim centrima odlučivanja jer mi nisu dostupni ni ljudi koji me mogu odvesti do njih.

Možda ovo i nije pitanje, samo Vam se malo žalim, jer kada čitam Vaše savete, padnem u totalni bedak – nije valjda da sam toliko nesposoban i da sve zavisi od mene. Hvala.


Čirič
Vrlo često se sudbina igra sa nama na način da samo malo pred ciljem 
situacija izgleda izgubljena, da treba odustati. Kao da nas želi proveriti da li
stvarno zaslužujemo nagradu koja sledi. I znam, a sigurno znate i vi bezbroj
ljudi koji su odustali samo malo pred ciljem. Koliko, npr, znate studenata koji
su odustali na četvrtoj godini ili nikako da završefakultet? Možda je kod vas
slično dešavanje.

 Razumite da, koliko god vas sudbina udara, to ne može biti
razlog odustajanja od života. Sam sam bio u situaciji kad mi je sve krenulo
naopačke i šta god sam uradio bilo je samo gore i gore. Pozajmio sam nešto
novca od prijatelja i prestao raditi. U jednom vrtiću su mi dozvolili da
dolazim svaki dan i igram se  sa decom-  bio  sam neka vrsta vaspitačice. Deca
su mi pomogla da  sredim svoje emotivno stanje – koje me je sve više uništavalo
– i posle par meseci bio sam ponovo spreman za akciju. Glavni razlog za to
je saznanje da okolina jako utiće na svakog između nas. Da li ste ikad videli
decu koja bi se bunila jer pesak nije u redu? Deca sve stvari dočekuju sa
optimizmom, smehom i igrom i kod njih odmah znaš na čemu si. Od tada sam
puno toga promenio u svom životu.

Živeti u malom gradu ili maloj državi ne znaći da treba imati i mali horizont
ili ciljeve ili da su velike stvari nedostižne. U intervjuu sam već pomenuo
Draganu Đermanović, koja živi u Novom Sadu ali njen PrPepper radi
globalno. Takvih ima puno. Ako vam vaše znanje i veštine dopuštaju da
možete raditi putem interneta, pogledajte na gore pomenutim adresama kako
to radi neki drugi. Naravno, nastupa problem ako ne vladate stranim jezikom,
jer time automatski smanjujete svoje potencijalno tržište. Ali i tu se može uz
pomoć drugih.

Česta greška je i u tome da pišemo dopise u kojim nudimo sebe ili posao.
Toga ima toliko, da ljudi  jednostavno i ne otvaraju poštu, nego je ili
bace u kantu neotvorenu ili diletiraju majl. Uz to morate računati na to da se na
svaki konkurs prijavi stotinjak ljudi, od kojih  barem polovina ispunjava
sve kriterijume. Zato je jako važno naučiti kako privući pažnju. Nešto od
toga sam demonstrirao na Blogomaniji, pa možete pogledati video. Jer, ako
ne privučete pažnju, niko vas neće »čuti«. Tek kad privučete pažnju, imaćete
mogučnost da obrazložite zašto ste baš vi pravo rešenje.

Još jedan detalj u vašoj poruci mi ukazuje da nešto ne radite kako treba.
Kažete da nemate nikog ko bi mogao lobirati za vas. To može značiti da
jednostavno niste gradili takve odnose koji bi bili uzajmno korisni. Kako
god, razmislite gde i šta biste želeli raditi i ko su ljudi čija pomoć vam treba. A
zatim morate naći odgovor na pitanje šta bi vi mogli uraditi da bi ti ljudi nešto
učinili za vas.

Jedina stvar koju nikako nemojte raditi – nikad nemojte druge okrivljavati za 
svoje stanje – čak i ako ste u pravu. Jer ako su drugi krivi, onda ste vi nemoćni.
Ako preuzmete odgovornost na sebe, stvarate mogučnost da nešto izmenite. A
time stvorite i mogućnost da se menja vaša sudbina. Pa, još Einstein je rekao da se rađenje istih stvari na isti način i očekivanje drugačijih rezultata zove- glupost!


zahvaljujem Blogomaniji na fotografija s #Blogomanija'13

1 коментар

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.