Poznajem ljude koji ignorišu nove godine i ne slave svoje rođendane. To, što promene datum na kalendaru i što na spisak svojih životnih koraka dodaju još jedan, kada im dođe vreme, posmatraju kao posledicu sopstvene odgovornosti i ništa više od toga.
Noć 31. decembra prespavaju kao i svaku drugu. Prvog januara ustanu kao i svakog jutra. Dobro, kada se padnu vikendom, možda spavaju i malo duže -a i zašto bi remetili sopstveni nedeljni ritual, u ritmu pet plus dva. Radnih i neradnih.
Na dan kada su rođeni ne dozvoljavaju da im se pravi torta, svećice ionako ne vole, a ako je neko dovoljno tvrdoglav da im čestita, odgovore stiskom ruke i poljupcem u vazduh.
Zaista, zašto uopšte slavimo datume koji nam zasigurno poklanjaju jedino svest o starenju i o prolaznosti?