5 saveta da vam svaka torta bude - i uspešna i najbolja

Niste vešta domaćica, plašite se debakla, nikada niste pekli korice, bojite se da vam fil ne p(r)oteče, a  šam ne spadne? Uz veru u sebe i dobar recept, koji poštujete do tančina bar prvi put, ni najkomplikovanija torta  neće predstavljati problem.



     Pre nekoliko godina poslala sam recept za reformu - s razlogom nazvanu kraljicom torti, virtuelnoj prijateljici koja živi u Španiji. Nisam ni slutila da je ona neuka nevešta domaćica kada su torte u pitanju , pa sam joj samo napisala - skuvati na pari.... itd, smatrajući da "se podrazumeva" šta to znači.
     - Što ti meni ne reče koliko se kuva na pari onaj fil, nego smo kusali tortu - javila mi se noću kasno na čet,  kada je otpratila goste,pa me posle prvog šoka i osećanje krivice koje je probudila u meni, utešila - Svejedno, dobila sam komplimente ko nikada, a recept je već otputovao za Barcelonu.


     Od tada, kad god dajem recepte, objasnim ih do tančina. Ranije sam mislila da se podrazumeva - šoljica je šoljica za kafu, a šolja je šolja za belu kafu, ali se od tada podrazumeva da i to objasnim. I niko mi se više nikada nije požalio da mu neki moj recept nije uspeo. Štaviše, svi su bili izuzetno zadovoljni, tim pre što smam mnoge ubedila da razbiju svoje tabue u vezi sa sopstvenim umećem.
     Osim onih kometara ispod mojih gastro postova na ovom blogu, o tome svedoči i Malaprge na svom blogu, u šta se možete uveriti, recimo, ovde. O njenom oduševljenju kada je umesila fenomenalne Moskva šnite, posle onolikih vajkanja - na mogu, ja ne umem korice da pravim, bojim se omanuću, daj neku lakšu, ovo je teško... neću ni da pričam.Fotografiju njenih prvih Moskva šnita objavila sam ovde.
    A kada smo već kod te torte, čiji se originalni recept čuva kao tajna istoimenog hotela, predložiću vam da pogledate šta kaže Coolinarija ovde.

     Pošto sam pogazila sve SEO savete poznavalaca pisanja uspešnih i zapaženih tekstova na blogu, da se vratim na  obećanu suštinu.

1. Nema loših i neuspešnih domaćica i kuvarica, niti kuvara, ima samo loših i neuspešnih recepata. 
    Budite sigurni, ako vam trud nije uspeo, pre će biti da vam taj koji vam je dao recept nije otkrio sve tajne, nego da ste vi omanuli. 
     Birajte recepte proverenih domaćica, one u kojima je svaka stavka pripreme do detalja opisana.


     Bar je sada lako - toliko  je kvalitetnih  gastro blogova, čiji autori nesebično dele savete i objašnjavaju svaku stavku u kuvanju i kada steknete poverenje u nekoga, držite se njega.
     Izaberite, dakle, nekoliko kvalitetnih gastro blogova kojima verujete i čiji vam recepti objašnjavaju svaku sitnicu i budite sigurni  da  nikada nećete omanuti.

Lek za tetku, iz gasarče

   


Moja mati je imala sestru, nji dve beoše miradžike.Beše udata u drugo selo, posle se  tuj i preudade, čim ostade udovica, isto za udavca. Nikad neje priznala da je pogrešila, al da si pogreši, pogreši si, kako vikaše moj bašta, gledaj krivo, pravo zbori.
     Ajde, da otide kako je red, pa nekako, al si ga je ona imala i prvi muž dok voj beše bolan, pa čim voj sin u vojsku otide, ona si zbra sve živo što je donela u kuću, ostavi snau toprv dovedenu, i otide si kod njeg. Kude toga švalera. I ne baš  kod njeg, tam kude si je on živel sas prvu ženu i sas decu, nego su od toj doba živeli na jedno brdo, tuj njegovo gumno beše, stoka im je tuj čuvana.
 

Ne igraj uz "Đurđevdan", to je pesma da se plače, a ne za veselja

     Toliko malo znamo o svojoj prošlosti!

Brukamo se, mnogi i javno, dok  zamuckujući sričemo Oče naš, uz albansku "Šotu" i danas se neki srpski svatovi vesele, zaboravljajući ili i ne znajući da su je šiptarske ubice igrale oko vatre u kojoj su gorela pobacana srpska deca.

     Pre nekoliko godina, tek, saznali smo i priču o "Đurđevdanu", vrlo često  neizostavnoj himni srpskih veselja.

Kako je najbolje izdati knjigu?

Sponzori, mecene, prenumeranti, izdavači, samofinansiranje? U svakom slučaju, zasuci rukave, naošti kompjuter i kreni!



     Kada je naš Oblogovan, drugar iz "ekipe" na Wordpresuu, najavio izlazak svog književnog prvenca "Bezimena" na svetlost očiju čitalačke publike, nisam mogla da razumem zašto se protivi ideji nekolicine nas, da se organizujemo i kao prenumeranti pomognemo smanjenju očiglednih muka koje ima većina ljudi pri štampanju knjige.


     - Ja bih bila ponosna činjenicom da neko ima toliko vere u mene i da želi čak i moju prvu knjigu, ej, još neobjavljenu, da kupi na neviđeno - vikala sam u to vreme u svojim porukama Dejanu, smatrajući izuzetnim komplimentom, a ne nikako milostinjom, to, da neko prenumeracijom obezbedi sebi primerak nečije knjige, koja će, uostalom, kada bude objavljena koštati daleko više.
     Divim se Dejanu na onolikom trudu i strpljenju da se polako odaziva na zahteve svojih fanova - nije smešna reč, to smo svi mi koji volimo da čitamo njegove tekstove na ovom blogu, da pravi spiskove, šalje nam knjige i ne znajući da li ćemo uzvratiti uplatom. O tome šta mislim o samoj knjizi, delimično, rekla sam ovde. Mnogo je bolja nego što sam je ja prikazala.

     Dejan je i dalje istrajan na tome da što veći broj ljubitelja lepe reči dođe do njegove knjige i , eto, otkrio nam je jedan fin način da dobra knjiga može da se štampa i ovako - do velikog tiraža, etapno, malo po malo, pa- sve dok je tražena.
   
     Većina onih koji pišu, a danas kao da je došlo ono vreme iz reči Branka Miljkovića   "poeziju će svi pisati", imaju pred sobom ni malo lak posao, kada požele da to što napišu ne bude samo deo njihovih dokumentacija ili objava na blogovima, već pretvoreno i u knjigu. Neki se pouzdaju u sponzore, svaka im čast ako uspeju da ih obezbede, nekima će priskočiti dobrostojeći ljubavnici, politička stranka u kojoj i jesu zarad bržeg ostvarenja nekog interesa, drugima roditelji ili ostala rodbina... O prenumerantima se, i dalje, najmanje govori i piše. Kao da se zaboravlja da je niz vrednih dela naše književnosti, posebno pre onog rata, objavljen upravo zahvaljujući prenumerantima.

Moj net drugar, samouki, što jeftino krpi duše - Lugar lebanski



     Imam, na blogu, pa na Fejsbuku, pa na kraju i na Skajpu, jednog druga, kuma takoreći (on mi je smislio naslov onog drugog bloga, Negoslavlje), koji mi osveži dan kad god se čujemo. Čak i kada je skoro ponoć, ko sad.

     Taj, moj virtuelni drugar kojeg doživljavam kao stvarnog, spada u likove tipa multipraktik - moraću da ga izdam, iako mi, kad mu maločas rekoh, ajd ćao, idem da pišem "od tebe", reče da nikako ne pominjem kako svira gitaru i peva starogradske na svoj način, ja ga čula, i još bolje dodiruje dirke na sinovljevom klaviru, što mu verujem na reč, a oduševio me večeras i svojim minijaturama. Nešto, naik na haiku, al bolje. Briljantne poetske minijature, bez rime. Ako prođu njegovu cenzuru pre objavljivanja, imaćete zadovoljstvo da pročitate dve koje slede

Mali oglas


Konac


Mana mu je to što zaboravlja tekstove pesama, manje svojih, više onih tuđih - ne znam da li zato pravi miks, tako što krene od jedne, vešto pređe na drugu i završi strofom iz četvrte.
Mana mu je i to što mnogo retko piše. Lebanske dogodovštine, o kojima izveštava svoje sugrađane, oduzimaju mu izgleda previše vremena, pa ga nema za- svoju dušu, merak i za dert.


Mnogo voli betonsko pivo, mada se ubih objašnjavajući mu zašto ga Nišlije tako zovu  - to vam je ono, kad pred selsku zadrugu, na basamaci, sobujete barem edno pivo, iz flašu, direkt. A možda i dve. Jedino je saglasan sa basamaci.

Prvo pomislih, ovaj je ko oktopod, al nije - deka(n) ima devet plata

Može li normalan čovek sebi da dozvoli tu sramotu da ima devet vrsta primanja, sve društvenog karaktera, da ne kažem iz državnog izvora i skoro svako umnogome veće od prosečne plate? Ja tvrdim, sigurna sam, da sa takvom osobom nešto nije u redu- makar mu nedostaje ona sitnica koja se naziva čašću ili moralom, al' opet, nije on  najveći krivac, već oni koji su mu to dozvolili!!


Šta naj-mrzim u ponašanju okoline - pet ružnih iskustava iz poslednjih sedam dana

     Nazdravljanje na parastosima - kao prvo. Razumem ja da nije svima žao pokojnika kao njegovim najbližima, štaviše, nekima  uopšte nije ni žao, došli su da oduže red i da čuju poslednje abere, razumem i to da se popije koja više, ali što nije red, nije. Ajd, ono, kucanje uz - pokoj mu duši, za pokoj duše, i nekako, ali baš da se ustane i nazdravi komšiji s druge strane ili na začelju stola, uz uobičajenu zdravicu, živeli i tako to,  ne ide. Baš kao i ono podsticanje i podstrekivanje apetita - probaj sarmu, moooogo je dobra, ej, ova salata je super, mora da uzmem recept, ima li još punjenih paprika, ja mnogo volim ove suve...Pa onda odugovlačenje ustajanja od stola, da se ispije još koja, valja se,  dok ožalošćeni domaćini kojima nije ni do čega, nervozno cupkaju jer nije red da vas podižu, ma kolika im knedla stoji u grlu, a druga tura onih koji su ispratili pokojnika sedi po hodnicima i sobama, a gde je druga tura, tu mora da bude i treća, neparan broj obavezno.

Povodom izložbe Miroljuba Kostića - Niš(lije), a da sami "otkupimo" Branka Miljkovića?

U Nišu je otvorena izložba IPAK DESIGN, povodom 40 godina rada niškog umetnika, rodonačelnika srpskog dizajna, Miroljuba Kostića- Koleta. I tom prilikom, spontano se u nekoliko krugova posetilaca, rodila ideja da grad ili građani sami, otkupe neko Kostićevo delo i postave ga u punoj veličini na nekoj  interesantnoj lokaciji u gradu. Da li će to biti statua Branka Miljkovića ili Plandovanje, manje je važno, a najvažnije je hoće li ovaj grad i hoćemo li mi kao građani imati sluha za to!  


I ja tako

Treba li vam pomoć, savet, objašnjenje? Pa potražite ga, ne vređajte inteligenciju onoga koga pokušavate da  ispitate i od njega saznate nešto, a da sve ispadne, kao, slučajno!!



     Udala se, vrlo mlada, i nije znala da kuva. Pa je svakog jutra odlazila do svoje kume, u komšiluk, to je bilo u vreme bez fiksnih, o mobilnim telefonima i da ne pričamo, pa bi je pitala - a kako praviš pitu? - Ja uzmem jaja i sira i mast i kore i onda umutim jaja i... objašnjava kuma, a  mlada će - I ja tako. Dosadi kumi da svakog jutra sluša istu priču, na sve što joj objašnjava, čuje se samo, i ja tako, pa jednog dana, na pitanje kako sprema sarmu, reče - Ja uzmem muževljevu košulju, isečem je na parčiće u koje uvijam.... - I ja tako, reče kumica, i ode da sprema mužu sarmu za ručak. O tome kako se s-provela, možemo da pretpostavljamo. Ali, da se pravdala time kako je recept dobila od kume, vrlo je izvesno.

Licemerje kao način života ili- "čojstvo" imperije Pink na delu




     - Molimo sve koji nisu zadovoljni uslovima rada na Pinku da nam učine i odmah daju otkaz. Pogotovo one koji su došli preko veze i na teretu su nam preko 10 godina - napisala je žena vlasnika Pinka na svom Fejsbuk profilu.( tako bar piše, ovde). 

     Upućena javnost, ali i površni pratioci zbivanja na srpskoj medijskoj sceni, s ne malim interesovanjem su isčekivali, i dalje očekuju, rasplet situacije oko "slučaja Milena", odnosno pisma jedne devojke koja se usudila da javno podseti vlasnika Pink imperije na žalosnu činjenicu da njegovi zaposleni ne primaju plate ( evo pisma).
     Kroz komentare na ovakav postupak najčešće se provlačilo čestitanje osobi koja je smogla hrabrosti da kaže," car je go", uz istovremene zamerke onoj većini koja i dalje ćuti i trpi, i, naravno, iščekivanje gotovo sigurnog otkaza dotičnoj  ( u šta se možete uveriti ovde i ovde).




     O moralnom liku i delu vlasnika Pinka pisano je nebrojeno puta. O njegovom čoveštvu, čojstvu i spremnost da zaštiti čoveka od sebe, takođe. O njegovoj medijskoj imperiji, ličnom bogatstvu, avionima, jahtama i ostalim tričarijama stečenim tako kako su stečeni  i na grbači ljudi spremnih da rintaju bez plata... pa i o tome. A tek o njegovom okretanju leđa ljudima kojima zahvaljujući je  tu gde danas jeste... Mira Marković, veliki krivac što je on danas tu gde jeste, o tome je rekla svoje , a sećam se i izjave pokojnog Minimaksa, kada je dobio šut iz Pinka - Bar jedan sprat zgrade svoje televizije, Željko je stekao zahvaljujući meni. 

Intervju sa devojkom koja je javno opalila šamar vlasniku Pinka- Budućnost vidim ružičastije nego danas, za sve nas




-Jedna srpska novinarka danas je dospela u žižu interesovanja, usuđujem se da kažem i neskrivenog divljenja javnosti,posle obraćanja vlasniku imperije koja se širi i raste gotovo iz minuta u minut, zbog toga što ga je javno pitala kada će joj isplatiti zaostale plate.Uz podsećanje na poražavajuću činjenicu da njegovi uposlenici pozajmljuju novac ne samo da bi prehranili porodice, već i da bi uopšte mogli da dođu na posao, Milena Petković je, tako, javno opalila šamar čoveku koji je svoju imperiju postavio na temeljima julovskog udvorišta, kojeg se danas stidi i koje negira, a čije jahte, kvadrati stambenog i poslovnog prostora i ostala bahatost svedoče o dimenzijama njegovog bogatstva, njegovog čojstva i dostojanstva.
-Kako se oseća mlad čovek pun elana, snage, ideja, volje i znanja, kada s grčom odlazi u redakciju, u stvari na svoje radno mesto, na kojem ga čekaju bezizlazje i poraz - ovo sam želela da saznam od te devojke, koja se usudila, sama, na ono što desetine hiljada zaposlenih u ovoj zemlji ne smeju ni da pomisle. Ali, naravno, pre toga, da saznam i to ko je ona i zašto je ćutala, sve do danas.

- Ja sam Milena Petkovic, za mesec dana cu napuniti 28 godina. Na televiziji Pink pocela sam da radim 2009. godine, s' tim sto sam napravila pauzu od godinu dana. Pre televizije Pink radila sam na regionalnoj televiziji u Uzicu, ujedno i kao dopisnik Pinka i Foxa u to vreme. Dolazak u Beograd i mogucnost da dobijem posao na nacionalnoj televiziji je za mene u tom trenutku znacio poslovni uspeh i logican napredak u karijeri. Nisam zamisljala da ce jedan dan, u buducnosti, izgledati ovako. Kao ovaj danas.Zasto sam cutala? Zato sto sam ocekivala da ce stvari da se promene, prirodno. Istovremeno, u Srbiji se danas kuva kafa za komsiluk i rodbinu kada neko dobije posao "za stalno." Teska vremena, lake nade. Kao i vecina-sedi, radi, ocekuj. Cekaju deca kod kuce, neplaceni vrtici, ljute banke. Niko nije lud da daje otkaz. Niko nije lud da se buni. Niko nije lud.



KAKO JE RADITI, KAKO JE ŽIVETI BEZ PLATE

Koliko je teško shvatiti da se misao o poslovnom uspehu pretvara u tragiku koja se svodi na nemogućnost preživljavanja, dok se istovremeno posao radi kao da je sve u redu, jer, novinar, čak i neplaćen, nikada ne otaljava posao, zbog gledalaca kojima se obraća i koje uvažava jednako kao i sebe?

-Mlad covek je obucen u elan. Ne skida ga sa sebe, niti moze da izgubi ideju, posebno ukoliko uziva u onome sto radi. Ja nisam dozivljavala svoje radno mesto kao bezizlazje i poraz. U trenucima dok sam smisljala tekst za svoj novinarski prilog, razmisljala o montazi, ili o najboljem nacinu da pridjem svom sagovorniku-nisam razmisljala o stanju na svom bankovnom racunu. To dolazi tek kada se ode sa radnog mesta. Verovatno je rec o tome da nadjes sebe u onome sto radis. Takodje, jedini trenuci kada mi nije bilo lako jesu oni u kojima sam gledala svoje kolege koji nemaju moj elan. Jer nemaju moje godine. Jer imaju puno pravo da prvo razmisljaju o frizideru, pa tek onda o ideji za poslovni zadatak.

Moj heroj - novinarka Milena Petković i njen šamar vlasniku Pinka i izazov svima koji imaju razloga, a ne smeju da se oglase

Imate li probleme na poslu, primate li plate, trpite li mobing? Ja se nadam, verujem, želim, da svi vi i ostali koji imaju probleme u ovoj zemlji, od danas imaju motiv i podstrek više da dignu glas, a taj motiv se zove Milena Petković!



     Iskreno verujem i žarko se nadam da od danas više ništa neće biti isto - jedna devojka je digla glas protiv sulude stvarnosti u kojoj se jedni, bahati, bezobrazni, neljudi u svakom obliku, bogate na račun čitave države i svih nas u njoj. Milena Petković, svaka joj čast i svaka joj se reč pozlatila, danas je odlučila da ne ćuti više i ne pozajmljuje pare kako bi, kao svi oni koji saginju glavu i ko zna koliko dana i meseci mole za svoje zarađeno parče hleba, došla da odradi svoje u interesu narastanja pinkovske imperije.


     Njeno pismo vlasniku ružičaste televizije, koji svojim "kreativnim" zabavnim programom truje mlado i staro širom ove zemlje i regiona, možete pročitati ovde.


     Osim što je smogla hrabrosti da jasno i glasno zatraži samo ono što je zaradila,  a što će, sigurna sam, obeležiti i njenu budućnost, ova devojka je to uradila izuzetno dostojanstveno. Bez trunke skrušenosti, ponosno, bez - molim vas, bez pravdanja i cmizdrenja. S argumetima.
    Opalivši, tako, šamar pink-direktoru iz julovskog gnezda, koji se stidi svoje julovske prošlosti i udvoričkog obletanja oko izvikane Mire Marković, zahvaljujući kojem je i stekao imperiju, a o čemu možete čitati ovde,Milena Petković je postavila izazov svima obespravljenima u ovoj zemlji.

Sređene stvari oko tebe, sređene misli i sređen život, uostalom


-Da li su vam ormari sređeni ili  u njima već posle prvog otvaranja nastaje haos? Proverite i sami ima li istine u tvrdnjama iz naslova ovog posta!!


     Imam jednog mladog rođaka ( a šta je drugo njegovih 30 u poređenju s mojih 55 godina), čiji su ormari i fioke, police i knjige, sređeni pod konac. Svaka kravata ima svoje određeno mesto, čarape su poređane po bojama i materijalu od kojeg su izrađene, a o vešu da i ne govorimo. Sve blista, sve sija, sve je tako organizovano, kao da on uopšte ne uzima ništa iz tih fioka, niti remeti isti takav red po ostalim delovima garderobera.
     Njegov život, slučajno ili ne, isto tako je uređen, savršeno. Uspešan je u svemu, čega god se dotakne - sve mu ide od ruke.


   
     A znam i jednu devojku, otprilike istih godina. Kod nje je sve obrnuto - čak i u tim godinama za njom, od kako uđe u kuću, majka sakuplja stvari.Torba nemarno bačena na fotelju, cipele nehajno izuvene baš pored vrata gde smetaju, svaki put pije vodu iz oprane čaše a nikad se ne seti da ih opere, u kupatilu iza nje, naravno, ostaje nered. Dobro, mama brzo i efikasno uspostavi red. Do sledeće prilike.
     I  njen život je u skladu s takvim ponašanjem - haotičan, nesređen, posao dobija teško i još brže ga gubi,ništa što započne ne privede kraju.

Ono, o čemu (ne) sme da se priča


     Koliko god se o Srbima pričalo loše i sve najgore, zbog čega smo, kako Milorad Pavić u zadnjem intervjuu reče, pripadnici trenutno najozloglašenijeg naroda na svetu, uverenja sam da smo, u proseku, dobri ljudi. Ljudi sa srcem dovoljno širokim i dušom dovoljnom toplom, da u njega prime i njom zagreju sve one koji od nas to očekuju. Čak i kada ne traže,bar ne glasno.
     Ovo napominjem zbog redova koji slede, očekujući i neke oštrije reakcije i prozivanja, budući da tema kojom ću se baviti u ovom tekstu spada u red onih - škakljivih, nepopularnih, društveno vrlo neprihvatljivih, obzirom na aktuelnost nekih drugih sudbinskih dešavanja na našem tlu i na neke diktate koji nas, očito je, pritiskaju.. O njoj pišu samo neki manje poznati i nedovoljno kontrolisani mediji, od onih koji diriguju zbivanjima na ovim prostorima, pa tako samo deo onoga što nam se događa možemo saznati iz tih tekstova kojima, opet, ne smemo u potpunosti verovati.

ROMSKO  ILITI  PITANJE SRPSKIH CIGANA I CIGANA U SRBIJI

     Da, namerno sam odvojila dve kategorije Roma-Cigana, jer, sudeći po informacijama koje se stidljivo pojavljuju u tim, nekim medijima koji se drznu da se dohvate i ove teme, postoje Romi-Cigani, koji su po svemu gradjani ove zemlje, kao i Srbi, muslimani, Bugari, Mađari i ostali, dakle ljudi sa istim pravima ( sa obavezama baš i nije tako, ali šta ćemo, kad je većina uvek u opasnosti da joj se zameri, pronadje ili nametne nešto u smislu tlačenja manjina, pogotovo kada su takva traganja nedobronamerna),a postoje i oni Romi-Cigani, koje ta demokratka evropska elita koja toliko drži do ljudskih prava, ciljano, metodično i jako dobro isplanirano, sakuplja u getima po svojim, etnički manje ili više čistim zemljama, pa  ih onda sabija u srpske granice. Stvarajući, tako, još jedan poligon za namerno izazivanje i eskalaciju sukoba, koje će potpaliti onda kada se to najbolje bude uklapalo u njeno dalje prikupljanje dokaza o Srbima kao lošem narodu. I ko zna čega još.


A koka kola i smrdljive viršle su džabe?

Dok završim ovaj tekst, a možda i malo kasnije, moj blog će dostići brojku o 200.000 poseta. Za mene, nedostižnu, kada sam maja prošle godine ušla vode fantastičnog blogerskog sveta. Onima koji tek procenjuju da li da udju u plićak, dovoljna motivacija da zaplivaju- mnogo je lepo, verujte.

     A tema kojom nameravam da obeležim svoj mali jubilej možda će nekima zvučati kao jeres i dodavanje soli na živu ranu današnje porodice- zapravo je nastavak priče , ne tako davno objavljene na ovom blogu, ovde.  Po meni, po mnogima koji se slažu s tvrdnjama iz ovog intervjua, a najviše po profesoru Zoranu Vujčiću, nema mnogo filozofije, a ni bilo koje druge nauke, pa ni muke, u činjenici da je mnogo zdravije, kvalitetnije, pa i isplatljivije hraniti se u domaćoj režiji, nego pokleknuti pred sve ofanzivnijom reklamom svih vrsta takozvanog džank fuda-  nezdrave hrane.
     Veliki broj komentara koje sam pročitala ili čula, posle objavljivanja pomenutog intervjua sa profesorom koji sigurno ima i važnija i sebi lepša i korisnija posla nego da bije bitku s vetrenjačama u liku lenjih majki-i očeva, što da ne, odnosi se na pravdanja  besparicom, stalnom trkom za poslom kako bi se obezbedila egzistencija, oskudicom vremena...


     Razmotrićemo svaki od ponudjenih argumenata  opravdanja, samo da bismo se uverili da li je zaista tako.
     Prvo - za zdravu ishranu potrebno je mnogo para.
     Pa se valjda, zato, deci daju pare za kupovinu užine u vidu peciva prepunih aditivima, nezdravih grickalica i gaziranih napitaka?! Umesto da im se za doručak spremi proja - vreme pripreme ne duže od pola sata, sa sve pečenjem, palačinke s domaćim, (leti kada je voće jeftino spremljenim džemom),prženice od preostalog bajatog hleba...itd. Ma, samo mast da se namaže na taj ubajaćeni ali i dalje jestivi hleb, koji obično završava u kantama za smeće, da se posuje s malo aleve , soli i bibera, opet je zdravije nego - hot-dog sa odvratnim viršlama,palačinke sa eurokremom, pica s ukuvanim gustinom umestio kečapa i debelim slojem majoneza, da dobije na ukusu, kad već nije ukusna.
     Uostalom, pogledajte šta mališani drže u rukama na školskim odmorima- koka i pepsi kole, fante i ostale trovače organizma, čipseve,sendviče s listom zelene salate i smrdljivom salamom. Koliko to košta? Da li je to jeftino? Odakle pare za to?
     Imam prijatelje, fakultetski obrazovane, ljude koji su u skučenom dvosobnom stančiću odgajili dvoje prekrasne dece, na kojima bi im svako mogao pozavideti. Poslednju deceniju, možda i više, žive samo od njene plate i po kojeg honorara što ga muž donese ako mu se posreći da dobije neki poslić- a ne bira. Za crne dane, u ostavi uvek imaju dva džakčeta brašna. I niko od njih se ne stidi da na posao ili fakultet ponese domaće kifle. Štaviše, zahvaljujući njima  neki drugari njihove dece "navukli" su svoje majke da im spremaju domaće užine, umesto nekih lepo upakovanih splačina iz fakultetskih kantina.


     I da- nekada su se rodjendani slavili kod kuće, uz gomilu sendviča, limunadu koju su pravile naše majke, koje su takodje spremale i božanstvene torte. Sada se rodjendani slave u kafićima i igraonicama- čitati, najmanje sto evra samo za zakup, uz gomile nezdravih grickalica i gaziranih sokova i, kao po pravilu, uz naručenu tortu. Para,dakle, ima.




     Drugo- roditelji su u stalnoj trci da obezbede sredstva za egzistenciju, pa i nisu u prilici da, uz sve muke, razmišljaju o pogubnosti nezdrave ishrane po razvoj svoje dece i sebe samih!

     Moguće da sam ja rigidna po ovom pitanju, jer sam, iako nisam morala, naučena da mnogo radim od malih nogu- pa ne razumem niti prihvatam ovo opravdanje. S jedne strane, zato što, iskreno rečeno, bar u svom okruženju ne vidim da se satrše od posla te žene-i uvek dodajem, i muškarci,koje i koji sopstvenu decu kljukaju aditivima i džank fudom. Tim pre, što svako od njih, opet naglašavam, u mom okruženju, ima neku baku, uvek spremnu da ni od čega napravi nešto- prste da poližeš. I znate šta - reći ću, pa makar navukla na sebe srdžbu svih prozvanih- primetila sam da se oni koji imaju, daleko štedljivije i domaćinskije ponašaju, od ovih koji samo kukaju da nemaju.( Čast izuzecima, ovde ne mislim na one koji zaista nemaju, pa i nema ni šta da se štedi.)
    Imam drugaricu koja sa ćerkama i roditeljima živi od njihovih penzija. Ubi se, čitavog leta, vukući jeftino povrće i voće i spremajuću se za dugu zimu. Tako da roditeljske penzije zimus mogu da pokriju i ogromne troškove grejanja, a da na ishrani ne štede.Treba li da ponavljam - i njene ćerke doručak i užinu ponesu od kuće.

Treće- tempo života je takav da se nema vremena za istinsko posvećivanje spremanju zdrave hrane.

     Gotovo da i nema kuće bez kompjutera. Dakle, nepotrebno je bacati pare na razno-razne kuvare, kada jednim klikom možete na netu pronaći toliko lepih, brzih, jeftinih, zdravih, raznovrsnih recepata, da je naprosto zločin ne iskoristiti to blago. Pogotovo kada su u pitanju jela od povrća, a nuticionisti i lekari ionako ne preporučuju meso više od dva puta nedeljno.Ili zdravi slatkiši.
     Vrlo često sa svojim prijateljicama razmenjujem recepte iščeprkane kojekude, za koje naše majke nisu znale. A koji ne zahtevaju ni mnogo para, ni vremena, ni truda. I zdravi su i ukusni, što je najvažnije. Ko stvoreni za taj, ubrzani tempo života koji melje.

     Mogla bih, ovako, do hiljadu i nazad . Ali neću. Nepotrebno je. Onaj kome će ovo koristiti, shvatiće već na prvu loptu. Onaj ko neće, naći će opravdanje. Opet.


I da, evo jednog odličnog teksta naa ovu temu - ovde


komentari

Vesna Petrovic Rankov преко Google+

пре 1 године  -  Дели се јавно
 
novokomponovani biznismeni
Negoslava Stanojevic првобитно дели ово
 
nekada su se rodjendani slavili kod kuće, uz gomilu sendviča, limunadu koju su pravile naše majke, koje su takodje spremale i božanstvene torte. Sada se rodjendani slave u kafićima i igraonicama- čitati, najmanje sto evra samo za zakup, uz gomile nezdravih grickalica i gaziranih sokova i, kao po pravilu, uz naručenu tortu. Para,dakle, ima. - See more at:http://negoslava.blogspot.com/#sthash.ANphOjBW.dpuf
 
 · 
Одговори
 
Čestitam! :) A moram da se oglasim vezano za temu, iako nisam još roditelj, ali mislim da se te navike stiču još kod roditelja, pa onda prenose i u brak, a onda i na decu. I sama sam imala mnogo problema sa komentarima "to je skupo, za to treba mnogo vremena" i sl. ali zahvaljujući mojoj upornosti, i ovakvim tekstovima koje delim dalje, sve to polako postaje lakše. Sećam se dobro perioda kad je većina slatkiša bila poreklom iz kuće- kolači i torte koje su mama i nana pravile, uglavnom nedeljom, a da smo ostale slatkiše jeli kad neko dođe u goste i donese nam. A onda se nešto desilo i projeli smo sve i svašta, i u špajzu je uvek bilo kekseva, čokolada, čipseva... Rođendane smo počeli da slavimo u Meku (još gora varijanta od današnjih igraonica), a za užinu smo mogli da biramo između tostova, mazanih kifli, paštetica i pica na parče i pljeskavica za 50 dinara. Sramota je bilo da se nosi užina od kuće. Ali se sećam da sam čak i srednju školu pregurala sa 100-200 dinara za užinu, češće sa 100. Sad, koliko sam obaveštena, bez 500 se ne može, naročito ako je dete muško. Srećna sam što je moja sestra bila pametnija od mene, pa je u srednju vrlo često nosila od kuće, što radi i sad na fakultetu. Uglavnom joj mama sve to ujutru spremi. Naravno, dešava se i da kupi nešto, ali vrlo svesno bira šta jede. Moj muž takođe skoro svakog jutra ima spremljen doručak i užinu, da pregura tih 8-9 sati. Nije mi teško da uveče pospana spakujem ako ima nešto gotovo (pita, proja) ili da ujutru ustanem kad i on, oko 7, pola 8, i da spremim, iako bih mogla obzirom na moje obaveze da odspavam i do 9-10 sati. Alternativa mu je pecivo iz MBN-a, koje odlično znamo kakvo je... I kao što rekoh, zbog te upornosti i ovakvih tekstova, a i raznih zdravstvenih situacija koje su nas zadesile, obe majke vrlo često mese hleb ili pogaču, nabavljamo integralno brašno sa mlina, ja često pravim pite, proje, ručak je uvek iz naše kuće, imamo uvek neko voće, a crna čokolada nam je postala omiljeni slatkiš za zaslađivanje posle ručka :) I odlično znam kako ću sa decom, ali sam svesna da će to biti jedna velika borba. Mene jedino muče zaprljani sudovi od svog tog spremanja :))) :*
Прикажи мање
 
Sigurna sam da ćeš to prebroditi... jednom, kad se mora, a to će biti slatke mke, nećeš se ni obazirati na gomilu sudova, jer je to umišljeni otpor, veruj mi. A za sve ostalo gotovo i da nemam šta da dodam - jednostavno, jedino ispravno razmišljanje jedne mlade domaćice, koje bi trebalo da prihvate svi. Zbog dece i zbog sebe i zbog svih... nateraće nas, izgleda, ovi monsanti, proizvođači slatkih otrova u boci i ostali, da se malo dovedemo u red.
Прикажи мање
 
Otpozdrav, idem da čitam tvoj novi blog.
 
Негослава, бриљираш и овде! Поздрав...
 
Нисам савршена мајка, у смислу исхране, али се трудим да све оно "нездраво" сведемо на минимум. Јуче смо Ани организовали журкицу поводом рођендана, у кућној варијанти, са домаћим кифлицама, погачицама, мини пицама (са домаћим кечапом)... Најбоље су "прошле" мини пице... Торта, наравно домаћа (и украшена ;) )... Деца су се лепо провела, а мислим да је то и најважније :) Хвала на одличном тексту, надам се да ће све већи број оваквих текстова, ипак, променити свест оних мајки које још увек "кљукају" децу чипсом по цео дан и после кукају како су им деца дебела (Анина другарица из вртића)... Лепо рече Зорица у коментару да све мора кренути од родитеља... Мој муж лепо прихвата све нове рецепте, тако да се трудим да направим неку равнотежу између онога на шта смо навикли, и онога што је здраво... Треба времена, али иде полако :)
Прикажи мање
 
Odlićan sažetak celog posta i odlična poruka onima koji žele da čuju. A sad ovo ide i na Fb, upravo zbog te poruke. Hvala.
 
Pročitala u detalje. Odlično, korisno, pametno! Trebalo bi svako tolko ponavljati. Ja se slažem s komentarom Anonimne da mame puno toga i ne znaju o čipsu i smokićima i čokoladnim bananicama koje kupuju djeci. Ali i da im se ne da "gubiti vrijeme" u kuhinji, kad može gotovo. Ja imam dvoje djece, radim, osamnaest godina imala sam i svoj mali vrt - uzgajala, brala, radila djeci sokove od voća i povrća, kuhala svaki dan, trudila se da uz svaki obrok pojedu i nešto sirovo... Čips su smjeli jesti samo za rođendan, isto i kokakolu, na McDonalds nisu ni naučili. sad su odrasli, više im ne mogu naređivati, ali im je dosta toga ostalo, sigurna sam da će prenijeti na svoju djecu... Savjet kako stići: mnoge mame nemaju vremena jer misle da je važnije pospremiti kuću nego skuhati ručak. Ali nije tako. jelo je gradivna tvar za vašu djecu, a je li kuća manje ili više čista - od toga im neće ništa biti. Naravno, idealno bi bilo imati kućnu pomoćnicu, ali ne za kuhanje, samo za čišćenje :-) Nego, ja te opet gnjavim s tehnikom, ali - možeš li me naučiti kako da pratim blog Zorana Vujčića, probala sam - tamo mi je sve nejasno u tehničkom smislu :-(((
Прикажи мање
 
http://zoran-vujcic.blogspot.com/ je adresa bloga. Kao i kod mnoguh postoji opcija prijave kao čitaoca. Menjam dva osnovna šablona. Jedan je niz, a kod drugog su sve teme levo. Nekima po mobilnom odgovara jedan, nekome drugi format, zato ih neprekidno izmenjujem. Evo vraćam stari, jednostavnij šablon, na njemu se lako snalazi :)
Прикажи мање
 
haha, dobro je da ste vratili na stari sistem.
 
Mislim da sve vise ima majki koje postaju svesne stetnosti jank food-a, to vidim i po tome sto me na igralistu zapitkuju sta kuvam danas, je l dajem detetu to i to da jede, hvale se kako su smanjile slatkise i grickalice. To me raduje, ali mislim da je i dalje velika vecina onih koje moj i vas vid odgajanja dece na celovitim i zdravim namernicama vide kao preterivanje. Mnogo puta sam dozivela da mi se smeju u lice kada kazem da detetu dajem kozji jogurt i kiselo mleko, do komentara da je "jadno dete" pored majke koja mu ne da da pije sokove i jede smoki, cips, jafu i ostale gluposti. Ja nesto nemam snage da se ubedjujem sa takvim majkama, pa gledam da takvo drustvo i izbegavam. Mozda tu gresim ali mislim da takvim mozgovima i nema pomoci.
Прочитајте више
 
Samo neka se priča, galami i talasa- jedino tako će istina dopreti do svih, pa će valjda i neverne Tome shvatiti...hvala Vam.
 
Svi imamo 24h na raspolaganju, ali je pitanje da li cemo uspeti da ih iskoristimo na pravi nacin. Kada sam shvatila da 'nista ne mogu da stignem', resila sam da nesto preduzmem. Sada mi je zivot daleko uredjeniji i uspevam da uradim ono sto mi je vazno. Ulaganje u zdravlje dece je svakako prioritet. Svoja saznanja i iskustva iz dobrog organizovanja delim na blogu Helperka http://helperka.blogspot.com/ . Pozdrav i cestitam na uspehu!
 
hvala na svemu, a bloge ćemo malo da propagiramo, sve u istom cilju
 
I da, postavila sam link u grupi Blogeri na Fb, pa ako ste već tamo, dobro nam došli
 
e da, i čestitam na jubileju. Pa ti si mladi bloger, a ja sam mislila da si se rodila na blogu!
 
da li veruješ da se smejem toliko glasno, da i košiluk odjekuje- hvala
 
e ja ovo lajkam o potpisujem iako sam samo pretrčala kroz tekst - čitat ću poslije, u miru. Bravo, Negoslava, hvala Negoslava.
 
draga- ljubac za tebe
 
tema ti je dobra - ali ti vec znas sta mislim o tome... a na brojkama - cestitiam... ! :)
 
Negosava, nije bas sve tako kako vi mislite. Mame su uglavnom neobavestene o stetnosti nekih namirnica, i koristi nekih drugih. I da, zaista je uzasno malo vremena za spremanje djakonija. Ja radim, moze se reci, dva posla. Uspem da spremim svakog dana po nesto, ali spavam oko 4 i po sata dnevno. Sad stizem nekako jer mi je sin mali za vodanje na treninge i slicno, a kad i to pocne, mislim da necu ni spavati. Bake i deke nemamo, tetka je u drugom gradu. Hocu da kazem, malo ste preostri prema mamama. Any way, moj sin ne jede pastete, virsle, salame, kecap, ... sto zbog njegovog refluksa, sto zbog toga sto to i je bi ni jeo, a najvise zato sto tako nesto kod kuce nije ni video. Zasto? Moj otac se bavio kontrolom kvaliteta hrane, i ja se time bavim, dakle obavestena sam.
Прочитајте више
 
Ja sam "Good Cop", ne kritikujem vec samo podsecam. :) Evo par linkova za mame, i one koje to zele da budu: http://nutricionista.nasezrno.co.rs/ishrana-odojceta-malisana-prvi-deo/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/ishrana-odojceta-malisana-drugi-deo/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/nutritivna-alergija-iz-ugla-jedne-mame/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/drage-trudnice/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/insulinska-rezistencija/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/komorac/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/pikantni-batat/ http://nutricionista.nasezrno.co.rs/puding-od-bundeve/
Прикажи мање
 
hvala, prosledjeno i na Fb
 
Hvaka na ovom komentaru - zbog potvrde argumenta o samo pola sata, a zbog svega ostalog što činite za svoju porodicu, kada je zlo zvano džank fud u pitanju.
 
Hvala profesoru Vujčiću a i Vama. Majka sam dvoje djece (od 4 i 2 godine) i jako se trudim da izbacim sve nezdravo iz upotrebe, ali moram priznati da promjena prvo treba da krene od mene ( i supruga). Zahvaljujući par blogova, mnoge stvari smo izbacili iz upotrebe a neke sveli na minimum, ali od prvog dana zajedničkog života, prednost dajem domaćoj hrani. Potrebna je samo mala žrtva (u vidu ustajanja pola sata ranije), kako bi se svojoj porodici spremio ukusan doručak ili užina za posao, a nagrada je nemjerljiva. Samo tako nastavite, sa uživanjem čekam nove objave sa vaših blogova. Srdačan pozdrav.
Прикажи мање
 
Cestitam draga Negoslava na fantasticnim brojkama posjeta, mada ne cudi, s obzirom da su tekstovi zanimljivi, kvalitetni i poucni. Tvoja obozavateljka <3
 
Hvala, draga- što bi naš narod rekao, neka ti se vrati.
 
Vi sa naučne i stručne strane, mi sa nastojanjima da neverne Tome ubedimo u potrebu da veruju nauci i struci, a gastro blogeri da prezentuju jednostavne, lake, jeftine i ukusne recepte..ups, recepte za ukusna jela.
 
Korak po korak. Moraju ljudi da se uvere i da kada pozitivno razmišljaju, da nisu sami. A svet blogera može da promeni stvarnost, jer baš tu se nalaze brojni, fantastični recepti. Idemo dalje :)